Izrabljivač i jedanaest tigrova

Sredinom devedesetih jednom ili dvaput vidio sam negdje u Savskoj ulici tigrića/tigricu koji se vozi u stražnjem dijelu automobila. Bilo je to vrijeme kad su nas sulude scene puno većeg kvocijenta spopadale s raznih strana, mahnitost se bila razmahala, pa sam u tom kontekstu općeg dojma vremena i na taj način shvatio takav jedan prizor i nisam mu, osim trajnog čuđenja, pridavao veće pozornosti.

Potom su došla nešto normalnija vremena, pa čak i novo tisućljeće, država se uredila, društvo ušlo u rutinirane tijekove jedne tranzicijske europske zemlje. Neupućen, kroz cijelo to vrijeme nisam bio ni svjestan da je onaj tigrić/tigrica što mi je onomad bio/la zapelo/a za oko usred gradskog prometa, u svojim zatočeničkim uvjetima negdje pokraj Križevaca, a gonjen/a egzotičnom opsesivnom ambicijom svojega vlasnika bio/bila možda začetnikom/icom rasplodnog programa navodnih sibirskih tigrova. A onda je javnost počela doznavati o tom neobičnom poduzeću kad ih je taj uzgajivač tigrova Zlatko Budin počeo iznajmljivati po gotovo cijeloj Hrvatskoj, za promocije noćnih klubova, fotografiranja na sajmovima i sličnim eventima. Promptno su na takvu njegovu aktivnost, bez nekog uspjeha, reagirali 2006. Prijatelji životinja prijavom Odjelu za pravne i inspekcijske poslove zaštite prirode u Ministarstvu kulture. Ton ironije, karakterističan za tu vrstu izrabljivača životinja koji vole životinje držati u kavezima deklarirajući to izrazom vlastite ljubavi prema njima i naročite skrbi za njih, imalo je objašnjenje koje je uzgajivač pružao kao opravdanje za svoj uzgoj da ih on zapravo “spašava” od izumiranja jer pripadaju ugroženoj vrsti.

Izjava na HTV-u

Kad je vlasnik novoimenovanog narodnjačkog kluba Jungle (negdašnjega Pashe) prilikom njegova otvorenja u siječnju ove godine odlučio pozornost javnosti privući najmom jednoga tigra iz Budinove kolekcije, ponovo je došao u središte pozornosti. Ponovo su reagirali i Prijatelji životinja, no njihovi pokušaji da motiviraju nadležne institucije da sankcioniraju takvu aktivnost zloupotrebe tigra u promidžbene svrhe opet nisu urodili plodom. Uzaludno je bilo objašnjavati da životinje, pogotovo tigrovi, nisu igračke, da tigrovima nije mjesto u ponižavajućem tijesnom kavezu u vrevi ispred narodnjačkoga kluba, kako se njegovim puštanjem da se slobodno kreće unutar kluba radi nečije bedaste zabave dovodi u opasnost i ljude i životinju samu… Uzaludno, jer je nadležni inspektor Branko Zbodulja odlučio da je sve to u skladu s propisima. I to u državi u kojoj je i zakonodavna svijest sazrela do razine da su u Hrvatskoj zabranjeni nastupi cirkusima koji u svojim točkama koriste životinje. Isti inspektor dozvolu je tom prilikom izdao za jednog čipiranog tigra za snimanje dokumentarne emisije, a ona se “slučajno” odvijala pred noćnim klubom i opet “slučajno” upravo za vrijeme njegova otvaranja. Pametnome dosta. Nije to prvi, a na žalost ni posljednji inspektor kojemu je više stalo do toga da stvari štimaju “na papiru” a ne mari za meritum poslova za koje je plaćen i ovlašten, primjerice voditi računa o dobrobiti životinja.

Nekoliko dana nakon tog događaja, u nedjeljnom Dnevniku HTV-a (20. siječnja 2008.) odlučili su osvrnuti se na taj problem. Tom prilikom i potpisnik ovih redova dobio je poziv da u svojstvu etnologa i prevoditelja značajne knjige o specizmu (specizam je, pojednostavljeno rečeno, negativna diskriminacija bića na osnovi vrste) da izjavu za taj prilog. Izjava koju sam dao glasila je ovako: “S vremena na vrijeme pozornost javnosti zavrti se oko nekog ovakvog sporadičnog slučaja koji je medijski zanimljiv i?tada se počnu postavljati mnoga kriva pitanja. Kulturološki i etički gledano, problem nije u ovom izrabljivaču tigrova koji, na žalost, legalno posjeduje te tigrove i koji je samo našao način da ih komercijalno upotrijebi. Pravi problem leži u društvu koje svojim vrijednosnim sustavom ne samo da omogućava nego i potiče sustavnu eksploataciju i zlostavljanje životinja u ekonomske svrhe. A ovaj konkretni poduzetnik samo je pronašao svoju nišu u jednom takvom sustavu”. Mislite da je ovakva izjava koja u korijenu dijagnosticira stvarni izvor problema svih ovakvih pojedinačnih slučajeva kojima se mediji povremeno prigodno bave mogla proći? Naravno da nije. Netko od revnih urednika izbacio je izjavu, a u prilogu novinarke Ane Glavan (koja je očito imala najbolju namjeru, pokazavši uopće zanimanje za širi tretman teme) nad izjavom predsjednika udruge Prijatelji životinja Luke Omana prevagnula su dva mišljenja samih krivaca za maltretiranje tigra pred narodnjačkim klubom, veterinarskog inspektora Branka Zbodulje koji je dao dozvolu za takvo što i samog izrabljivača Budina. Štoviše, Budin se u prilogu pojavio i postavio u militarističkom stilu i pozi, s crnom beretkom i na njoj neprepoznatljivom značkom na glavi, te mu je dopušteno da na kraju poentira omalovažavanjem Omana nazivajući ga električarem i “samozvanim zaštitnikom životinja” te prijetnjom da će se protiv njega i njegovih sljedbenika “oni” boriti svim dopuštenim zakonskim sredstvima. Od osobe koja je već fizički naguravala maloljetne aktivistice za prava životinja, ovakva prijetnja ne zvuči benigno. Zbog čega su HTV-ovi urednici dopustili da se Luku Omana očito pokuša diskreditirati u očima javnosti spominjanjem njegove struke (dok stručnu kompetentnost tog uzgajivača ni manje ni više već tigrova za njihov uzgoj nismo uspjeli doznati iz priloga) i da mu se prijeti, a moju su izjavu smatrali previše kritičkom ili subverzivnom – teško je reći.

Duboki korijen sustava zatočavanja

A možda i nije. Zbog puštanja ovakve Budinove izjave nitko od u zlostavljanje životinja uključenih institucija i dužnosnika neće dignuti obrve. No ako dirnete u duboko ukorijenjeni sustav zatočavanja, izrabljivanja, zlostavljanja i ubijanja životinja odnosno ne-ljudi, takli ste u prebrojne ekonomske interese, a na to se dižu ne samo obrve nego i kosa na glavi. Iako je HTV javni servis koji bi trebao objektivno izvještavati o pitanjima od javnoga interesa, nju čine ljudi, a ljudi imaju privatne stavove i interese koji nisu nužno u skladu s onima javnima. Takvo stanje odražava i trenutačna legislativa koja se zove Zakon o zaštiti životinja, a koji samo kozmetički “štiti” životinje, te zapravo počiva na specističkim osnovama i sredstvo je kojim se ozakonjuje i čini legalnim ono što je nepravedno i prirodno nelegitimno (otprilike kao i s notornim slučajem naše privatizacije devedesetih, kad je nepravda – zapravo kriminal – pravno učinjena legalnom). Možda će nadležnima, u okvirima ovakve “zaštite životinja” gdje se na njih gleda, ne kao na svjesna i osjećajna bića s pravima, nego kao na potrošno roblje koje se smije tjerati na ropski rad i oko kojega se da zavrtjeti novac i profit, Budinova samoopravdanja kako će svojim nakaradnim programom “očuvanja” sibirskih tigrova njihovim vraćanjem ili njihovih potomaka u rusku prirodu zvučati smisleno. Naravno, ne i upućenijima koji znaju da će ti tigrovi po svoj prilici, ako budu prodani negdje u Rusiju, završiti u nekome cirkusu na daljnjem zlostavljanju za ostatak svog života. U oba slučaja, prodajom na daljnje izrabljivanje u Rusiju ili ostankom u križevačkom zatočeništvu u netigrovskim uvjetima, sudbina ovih jedanaest životinja svjedoči o neprofesionalnosti i neučinkovitosti institucija koje ovakvim aktivnostima osiguravaju prešutno pokroviteljstvo. Ovakav je razvoj događaja mogao i trebao biti spriječen pravodobnom reakcijom u samome začetku 1993., prilikom Budinove problematične nabave prve životinje.

No nadajmo se da će čak i ovakvi povremeni prilozi i javne polemike iz kojih onaj tko zna gledati i slušati može vidjeti sve što je potrebno, s vremenom kumulativno ostaviti traga u javnoj svijesti te da će ista sazreti do razine odgovornog odnosa prema našoj napaćenoj i tužnoj braći ostalim životinjama, kako onim slobodnima koje svakodnevno izumiru ljudskom zaslugom tako i onima zasužnjenima u ljudskim sustavima za ekonomsku eksploataciju.