Izravnost, beskompromisnost i iskrenost

YoungBlood Brass Band ime je jednog od najuzbudljivijih brass sastava današnjice. Njihovo drugo hrvatsko (zagrebačko) gostovanje u klubu Pauk, u organizaciji Studentskog centra, dio je europske turneje, u sklopu koje su ili će nastupiti u Francuskoj, Engleskoj, Škotskoj, Švedskoj, Norveškoj, Danskoj, Njemačkoj i Belgiji. Posljednji studijski uradak pod nazivom Is that a Riot? bend je objavio u veljači ove godine, a samo desetak dana nakon europske turneje kreće i trotjedna američka koncertna promocija. Nakon posljednjega gostovanja u klubu KSET prije dvije godine, jedna je stvar bila sigurna: sljedeći nastup morat će se organizirati u većem prostoru. Stoga i ne čudi da je prvoaprilske subote Pauk bio ispunjen gotovo do kraja, što upućuje na zaključak da je ovaj put bilo otprilike tri puta više publike.

Dečki sa Srednjeg zapada, točnije iz Madisona u državi Wisconsin, svoje početke skupnog muziciranja u formi brass sastava (najčešće su to dvije trube, dva trombona, tenor saksofon, suzafon i dvočlana ritam sekcija) bilježe još u srednjoj školi, a iz tog vremena (oko 1994.) datira One Lard Bisskit Brass Band. Uzori su im bili sastavi iz New Orleansa, poput Dirty Dozen Brass Banda, te Mama Digdown Brass Banda, u kojemu su neki članovi i svirali. Godine 1998., nakon povratka sa studija, suzafonist Nat McIntosh odlučio je s ostatkom ekipe osnovati YoungBlood Brass Band. Samo ime već prejudicira afinitete, nazore i razmišljanja sastava u kojemu se do sada izmijenilo već više od 25 glazbenika. YoungBlood je bazi New Orleansa odlučio ubrizgati svježu krv, u obliku novih glazbenih vrsta, poput hip-hopa, popa ili latino ritmova. No, posebice se to odnosi na repanje, čiji su socijalni tekstovi osvojili slušateljstvo diljem svijeta. Izravnost, beskompromisnost, ali prije svega iskrenost takva izričaja našla je sjajne sugovornike u limenim puhačkim instrumentima, kojima su sve te karakteristike gotovo urođene.

Loš zvuk u čudljivoj akustici

Obavijest o njihovu drugom nastupu u Zagrebu sve je oduševila, pa smo stoga jedva čekali početak koncerta, no stvari te večeri i nisu baš išle kako treba. Bend je kasnio s dolaskom, pa onda i s tonskom probom, a nju je dodatno skratio ulazak publike, koja je, kao i organizatori, bila nestrpljiva. Već se na toj probi moglo čuti da zvuk nije nikako namješten. Nakon gotovo sat i pol čekanja, sastav je, na opće oduševljenje, izašao na pozornicu, predstavivši se ponajviše materijalima s dvaju odličnih albuma – Unlearn i Center. level. roar – od kojih su neke skladbe, poput Something, postale svojevrsne himne, dok je tu i tamo izveo pokoju skladbu s posljednjeg albuma. Autoru ovog teksta posao je dodatno otežao zanat ton majstora, jer prvih sat vremena od preglasne udaraljkaške trojke YoungBlooda nismo mogli čuti ništa od puhačke sekcije. Da smo kojim slučajem prvi put čuli njihovu glazbu na tom koncertu, mogli bismo zaključiti da su trubači i trombonisti neka vrsta statista, jer od njihova energičnog sviranja (ti su momci po nekim standardima inače čak i preglasni) ništa nije dopiralo do publike. Čak ni McIntoshov suzafon nije dolazio do izražaja, a taj je instrument upravo konstruiran za sviranje na otvorenom u američkim marching bandovima.

Djelomična krivnja pripada i klubu Pauk, koji ima ćudljivu akustiku. No, ako su u njemu odlično funkcionirali Jimmy Tenor i njegov sastav, kao i Fanfare Ciocarlia, u kojima puhači imaju primat, ne može se tražiti krivi izgovor za loše obavljen posao. Jednostavno, to nije bilo u redu prema dečkima iz YoungBlooda, jer oni su poznati kao bend koji uvijek daje 150% od sebe. Malo po malo zvuk je postajao sve bolji, tako da je druga polovica gotovo dvosatnog koncerta bila kudikamo pristupačnija za slušanje.

Žestoka sola

Od posljednjeg njihova nastupa neki su se ljudi promijenili, poput tenor saksofonista, koji je u subotu plijenio svojim impresivnim zvukom, te pomalo koltrejnovskim solima, koja su proširila zvučnu sliku banda. Energija, prisutna u svim segmentima banda, možemo slobodno reći, doslovce je prštala iz instrumenata dvojice trombonista, koji su tijekom cijelog koncerta usijavali atmosferu žestokim solima. Nikako to ne znači da su ostali bili išta lošiji; no oni su jednostavno, kao i na posljednjem koncertu u KSET-u, žarili i palili. Danas gotovo svi američki izvođači na svojim nastupima neku od svojih skladbi posvećuju stradalom New Orleansu i njegovima ljudima, a posebno je to bilo dirljivo čuti od benda koji svoje postojanje duguje tradiciji legendarnih brass sastava toga grada. Unatoč lošem zvuku, publika se, kao i izvođači, potpuno opustila, i opet je došlo do odlične interakcije, koja se već pri njihovom prvom nastupu u Zagrebu izrodila u uzajamno obožavanje. Ne čudi stoga da je Zagreb, kao poprilično udaljena točka na mapi njihove europske turneje, bio u odabranom društvu.

Po službenom završetku koncerta, publika je frenetičnim zviždanjem, uzvikivanjem i vriscima uspjela glazbenike tri puta izvesti na pozornicu Pauka. Tako su prije izvedbe posljednjeg morali izjaviti da je upravo taj “jedina preostala pjesma koju znaju svirati”, što je veselu i zadovoljnu publiku dodatno zabavilo. Zaključio bih na kraju da će već sljedeći njihov koncert u Zagrebu biti svojevrsni dodatak na koji, nadamo se, nećemo predugo čekati.