Marija Borovičkić  

Izvan staklenih zvona – zalihe ozona!

Ne može se zaboraviti kako je jedan Kožarićev obožavatelj opisao psiho-fizički učinak koji ga ispunjava pri susretu s njegovim radovima. Objasnio je to dječje uzbuđenom mimikom lica, mašući rukama iznad trbuha, čime je dočaravao metaforu punjenja ozonom, koji polako raste i ispunjava cijelo tijelo čistim smijehom.

Ivan Kožarić dočekao je i proslavio svoj devedeset i drugi rođendan 10. lipnja ove godine. Dvije zagrebačke galerije počastile su ga toga dana izložbama. Galerija Forum je izložbom Devedeset druga mu je godina tek prezentirala njegove najnovije radove, fragmente starijih radova, pojedine aglomeracije i konstelacije atelijera. Galerija Inkubator izložila je mali ‘hommage’ Kožariću, radove njegovih kolega i njegove vlastite. Ove izložbe prethodile su njegovoj do sada najvećoj retrospektivnoj izložbi u inozemstvu, koja se od 21. lipnja do 22. rujna održava u Haus der Kunst u Münchenu, pod nazivom Sloboda je rijetka ptica. Međutim, ono čime će se baviti ovaj tekst nisu konkretni radovi ili spomenute izložbe, već specifičan fenomen koji obilježava ovoga umjetnika i koji ga s godinama čini mlađim, vitalnijim, neočekivano produktivnim i sretnim. Može se učiniti da je ova, uvjetno rečeno, ‘regresivna’ putanja okrznula i njegovo stvaralaštvo, no na drugačiji način.

Regresijom do progresije Niti jedan naš umjetnik u svom opusu nije premrežio toliko stilskih, morfoloških, ideoloških i konceptualnih sinusoida koliko Ivan Kožarić. Kod njega ne postoje uobičajeni parametri početka i kraja, razvoja i vrhunca, uspješnog i neuspješnog. On konstantno stvara hodajući po rubu, ne mareći mnogo za razvojni kontinuitet kakav vjerojatno očekuje konvencionalniji dio njegove publike. Kožarić nerijetko intervenira u ranije, manje ili više vrijedne radove, ‘degradirajući ih’ mijenjanjem njihovog statusa (npr. pozlaćivanjem brončanog autoportreta ili izlaganjem svojih najboljih skulptura na jednoj hrpi, poput smeća – kao što je to napravio na Venecijanskom bijenalu 1976. godine). Također, ‘ne boji se’ lošijih radova, odnosno radove ne selektira po kriteriju reprezentativnosti, pa se zbog toga stvara dojam da cijeli njegov umjetnički dijapazon (od  figurativnih skulptura pa do običnih ili pozlaćenih svakodnevnih predmeta) ima ujednačenu vrijednost, status i mjesto. U tom kontekstu, može se reći da je spomenuta ‘regresivna’ putanja kod Ivana Kožarića konstantno latentno prisutna, kao dinamizirajući i neizostavni dio njegovog razmišljanja i stvaralačkog procesa. No, moguće je da je upravo ta putanja zaslužna za podjelu njegove publike, jer Kožarić poput neobuzdanog djeteta dotiče apsolutno sve – od gline, gipsa, drva i aluminijske folije, do komada smeća i svakodnevnih predmeta. Što je još bitnije, on to čini na najrazličitije načine – modeliranjem, lomljenjem, pozlaćivanjem, izvrtanjem, dodavanjem, pomicanjem pa čak i ne-doticanjem – poput slučajne hrpice raznovrsnih predmeta koju je električar ostavio na podu njegovog atelijera, a Kožarić ju je sačuvao podcrtavajući jednu od svojih izjava: “Svaki čovjek je umjetnik, samo to ne zna”.

     Ako umjetnikovu publiku ugrubo podijelimo na one koji ne cijene (ili ne razumiju) njegovu ‘regresivnu’ putanju te na one koji je cijene (ili razumiju), primijetit ćemo da jedni reagiraju iritacijom, a drugi ispunjenjem spomenutim ozonom smijeha. Rijetko tko ostaje indiferentan. U drugom slučaju, Kožarićeva sreća (zbog koje je, kako sam navodi – sretan) penetrira iz njegovih ruku u dotaknuti objekt i dalje u promatrača. Moglo bi se reći da  zatvara cjelinu umjetnik – djelo – promatrač. Prva pak skupina jest ona do koje ta sreća ne dopire, i od koje se odbija, u nemogućnosti da ispuni potencijal zatvaranja cjeline. Ta skupina može podsjetiti na duhovitu umjetnikovu dosjetku, kada je figuricu od aluminijske folije, a kasnije i pozlaćeni falus, prekrio staklenkom za zimnicu (‘karikaturom’ staklenog zvona).

Laboratorij za oživljavanje U očištu promatrača ‘pod staklenkom’ nerijetko postoji Kožarić umjetnik i Kožarić koji izigrava umjetnika. Prvog Kožarića često se percipira kao kipara i autora najboljih javnih skulptura i spomenika u Zagrebu (A. G. Matoša, Prizemljenog Sunca ili Kupača). Drugi Kožarić, anti-kipar/slikar, intervencionist i Gorgonaš malo je problematičniji i radikalniji. To je onaj Kožarić koji dotiče svaki predmet – kreira ga, uzima s ulice ili kupuje u dućanu, modelira ga, pozlaćuje, lomi ili premješta – čineći na koncu svoj antologijski atelijer ‘laboratorijem za oživljavanje’, u kojem su u konstantnom previranju regresija i progresija, umjetnost i neumjetnost, kreacija i destrukcija, i u kojem se teško raspoznaje što je umjetničko djelo, a što nije.

     Svako od gore navedenih umjetničkih lica istovremeno koegzistira. Zato umjetnik i čovjek Ivan Kožarić nema početka ni kraja, čime zbunjuje, jer za njegove artefakte ne postoji prosudbeni mjerodavni aparat. No, ta izmjena lica njega samoga beskrajno veseli, potiče i uzbuđuje, a neke druge razdražuje i nervira. Primjerice, postavlja se pitanje uzdiže li Kožarić pozlaćivanjem svojih vrata i cipela te predmete na višu umjetničku razinu, ili ih tek propituje i ismijava? Također, logičkim slijedom možemo se zapitati – je li dobar umjetnik ozbiljan umjetnik? Je li Ivan Kožarić ozbiljan umjetnik? Je li Ivan Kožarić dobar umjetnik? I dalje – treba li umjetnost biti ozbiljna, mora li imati jasno značenje i treba li ulaziti u okvire ili služi izlasku iz njih? Recimo, ako izokrenemo uokvirena očekivanja, suočit ćemo se sa činjenicom da radovi koji su trenutno izloženi u Galeriji Forum, poput tri falusa prekrivena staklenkama, drvene konstrukcije bez početka i kraja te poteza na platnu nastalog za cca deset sekundi mogu utjeloviti čisti grohotni smijeh, predstavljati apsolutno nerazumljivu i lijepu anti-misaonu konstrukciju i kap ekspresije jednog hiperaktivnog dječaka. I ništa više.

Pozlaćeni eliksir mladosti Kad se zaista pomirimo s dvodimenzionalnom činjenicom da to nije ništa više, tek tada nam se otvara treća dimenzija gledanja njegovih radova i njegovog lika koji jest i puno više od toga – “enfant terrible” (kakvim ga je vidio kolega Ratko Petrić) i veliki umjetnik koji nastoji (kako sam navodi) “zadržati kontinuitet neslaganja sa samim sobom” te započinjati “svaki put ispočetka”. Jednom prilikom zapisao je na komadu papira: “Život uvijek treba dinamizirati, jer on uvijek tendira spram smrti; dakle – Životom po smrti!” U njegovoj borbi s vlastitom egzistencijalističkom tjeskobom i osjećajem apsurdnosti života povjesničarka umjetnosti Evelina Turković vidi snažan obrambeni mehanizam koji se transformira u potpuno suprotni, djelatni princip – dinamični vitalizam kao princip života i rada izgrađen na stalnoj svijesti o blizini besmisla.

Čak se i ‘pozlaćeni’ Ivan Kožarić bori s vlastitim demonima smisla i besmisla. I tako zlatan nije ni najmanje nedodirljiv, ali se bori sredstvima koja nemaju premca, i koja su mu (usprkos negodovanju prve skupine njegove publike – one ‘pod staklenim zvonom’), kao fantastičan eliksir mladosti, omogućila da bude sretan što je sretan. U devedeset i drugoj godini života