Sa splitskim glazbenim kritičarom, akademskim slikarom, crtačem stripova i glazbenikom, članom electro punk bend Porno Suicid razgovaramo u povodu izvedbe predstave, punk anti-opere Hamlet is not dead u režiji Lea Katunarića na ovogodišnjem MaxArtFestu
Na samom početku recite nam kako ste se svojom izložbom usidrili u tematologiju ovogodišnjega MaxArtFesta na temu straha? Kao što navodi njegov organizator Leo Katunarić – Strah 2.0 “naziv je za fenomen poboljšanog straha, onog koji ne primjećujemo, ali koji manipulira svim našim odlukama. Strah je stvorio društvo koje stalno projicira svoju iluziju normalnosti istovremeno se grčevito hvatajući za svaku mogućnost olakšanja od stvarnosti stvorene strahom.”
Izložba mojih Facebook karikatura, nastalih u grafičkom kompjuterskom programu, nazvana Digitalni primitivizam i nema neke konkretne veze s tematikom MaxArtFesta, no zato punk anti-opera Hamlet is not dead redatelja Lea Katunarića, u kojoj zajedno sa svojim bendom Porno Suicid izvodim glazbu, manipulaciju zvukom i igramo glavne uloge, svojevrstan antimjuzikl, zapravo itekako ima veze s temom straha. U svakom slučaju, riječ je o radikalnoj interpretaciji Shakespearea i volio bih da zaživi u još ponekom teatru. Sama izložba Digitalni primitivizam nonšalantan je postav printova mojih karikatura i apsurdistički komentar društva i politike u nas i u svijetu. No, mislim da je daleko važnija izložba koja se održala 29. listopada u zagrebačkoj galeriji Laval Nugent, a riječ je o zajedničkoj izložbi koju imam s Davorom Gobcem iz Psihomodo Popa, gdje predstavljam akrile na platnu koje sam okrstio stilom Abnormalizam a karakteristična je npr. slika Branimir Glavaš, Andy Warhol i Lou Reed u Factoryu, dakle bizarni apsurdizam, suludo tematsko i kontekstualno kolažiranje a svakako i punk izložba jer tu je i Gobac sa svojim nedokučivim suludim izražajem.
POHVALA BRUTALNOSTI NAD SOBOM
U svojoj sjajnoj knjizi Hrvatski punk i novi val 1976.-1987. bend Pogreb X odredili ste kao jedan od „najbrutalnijih jugoslavenskih punk bendova svih vremena“. Odnosno, kako nadalje navodite „Jedan od najbrutalnijih jugoslavenskih punk bendova svih vremena, a scenskom izvedbom i autodestrukcijom pjevača svakako i najekstremniji i najbolesniji bend bili su slavonski Pogreb X.“ Postoji li danas takva izvedbena energija na domaćoj glazbenoj sceni i kako je tumačite u kontekstu duha vremena?
Energije i kreativnosti bliske zlatnom dobu punka i novog vala nema već desetljećima i teško da će je ikada više i biti. Jedinstvenost mazohističke scenske autodestrukcije Satana Panonskog i Pogreba X, koja je trajala od 1980 do 1992. godine usporediva je unutar rock žanra jedino s autodestrukcijom Iggyja Popa tijekom 60-ih i 70-ih i brutalizmom japanskog punk benda Stalin ranih 80-ih, a unikatna je u svjetskim okvirima, zaista. U današnjem domaćem rocku toga baš i nema osim benda Dekubitus i njihova frontmena Svena, no to nije ni izdaleka bolno ni brutalno kao Satanovo paljenje svojih prsiju, rezanje nožem ili probadanje obraza na bini. Inače za 2015. godinu spremam realistično crtan strip album-biografiju Satana Panonskog koja će se zvati Avet Ravnice i neuvijeno, ali donekle poetično prikazat će njegov zapravo uzbudljiv fabularan i filmičan, ali i tragičan život. To radim sa Satanovim prvim menadžerom Zdenkom Franjićem i njegovom izdavačkom kućicom Bratstvo Duša koja će izdati album.
Jeste li zadovoljni recepcijom svoje knjige koja funkcionira kao enciklopedija o lokalnom punku i novom valu od 1976 do 1987.?
Knjiga je bila vrlo dobro primljena i potpuno je rasprodana tako da razmišljam o dopunjenom reizdanju, ako financije to dopuste, ili nađem dobrog izdavača. Rad na knjizi potrajao je oko dvije i pol godine.
PERFORMANS, ROCK I PUNK KONCERTI
Na koji način u svojoj knjizi koristite termin performans, umjetnost performansa? Naime, često ga rabite u označavanju glazbenih tzv. ekscesa, pa tako navodite kako je poznato da su ranih 80-ih članovi alter-rock benda Gustaph y Njegovi Dobri Duhovi imali problema s cenzurom i zabranama SSOH (Savez socijalističke omladine Hrvatske), pa je tako jednom prigodom Edi Maružin (vokal benda) bio pretučen jer je “razbijao boce pod slikom druga Tita”, a zapravo je izvodio njihov redoviti performans razbijanja boca na nastupu. Koje biste još takve glazbene nastupe mogli izdvojiti?
Bend najpoznatiji po performerskom elementu svakako su bili davni riječki punk manijaci Termiti, a njihov frontmen Predrag Kraljević Kralj danas je jedan od interesantnijih performera i body art umjetnika riječke art scene. Nakon gašenja Termita 1982. godine s performerskim elementima nastavljaju Strukturne ptice i Let 3, u biti sve ista ekipa i svaki put još malo dalje i luđe. 80-ih su elemente performansa i scenske multimedije imali i manje znani postpunk bendovi poput sljedećih: Roderick, Iza prirode, Vojnici olovnih nogu, Monofonik, Art act, Trotakt projekt itd. Nisu svi ti performansi i happeninzi bili nužno ekscesni npr. metkovićsko-zagrebački Trotakt projekt imali su multimedijalan pristup koji je još 1981.-1982. uključivao istovremen koncert, modnu reviju, videoprojekciju, izložbu stripova i unikatne art fotokopije i plakate, ručno rađene i numerirane. No u doba plodonosne punk eksplozije to u biti nije bilo toliko neobično i neočekivano koliko nama to s današnje distance izgleda. Recimo, još koncem 1978. Termiti su furali performanse i scenski ekstremizam dok je u isto to vrijeme rani Paraf sudjelovao u hermetičnom art punk filmu redatelja Bernandina Modrića koji je uključivao i pornografske scene, ali i dokumentarne scene ratnog nasilja. Taj unikatan film, nastao 1978. godine, izgleda da je ostao zagubljen na RTV-u Beograd početkom 80-ih. Nažalost.
U knjizi navodite kako je Pula u razdoblju od 1978. do 1982. imala mnoštvo punk bendova i samim time postala jedan od najvećih punk centara u bivšoj YU. Kakvo je stanje splitske punk scene danas?
Splitska punk scena nikada nije bila naročito jaka osim kratkog perioda početkom 80-ih i ponovo sredinom 90-ih, no danas, uslijed novih glazbenih trendova, gotovo je nepostojeća i spala je na tek dva do tri benda, među njima i moj Porno Suicid. To sve ne čudi; nova su vremena i novi trendovi, punk izumire. Kao što su i zadnje hipi curice nestale sa scene sredinom 90-ih, tako se i punku više manje bliži kraj. Ali preživjet će ipak unutar underground scene.
ELECTRO PUNK BEND PORNO SUICID
Recite nam nešto o svom djelovanju u bendu Ilija i Zrno Žita. Kako je bend osnovan te na koje ste načine uključivali i performans u glazbenu izvedbu?
Bend Ilija i Zrno Žita djelovao je od 2008. do travnja 2014., uradivši pedesetak nastupa od kojih dobar dio s performativnim i happening momentima, a nastupali smo i u muzejima i na art događanjima, npr. u zagrebačkom MSU 2010. godine, kao što smo imali i dva nastupa u splitskoj Galeriji umjetnina 2009. godine te nastupe na nekoliko art festivala. No, eto, taj bend koji je izvodio i slikarske performanse kao i video art događanja raspao se prije pola godine i dio nas kasnije je osnovao electro punk bend Porno Suicid, čija postava varira od 3 do 4 člana. Pritom sada svi u bendu imaju umjetnički background i od 6 dosadašnjih nastupa većina je odrađena na art manifestacijama i s performativnim elementima (robotski ples i pokreti oštrenja noževa i tome slično), tako da smo više u multimedijalnom happening điru nego što je to bilo u bendu Ilija i Zrno Žita. Trenutno su u Porno Suicidu uz mene i Marko Marković (Zrno Žita), Gildo Bavčević (Digital Burek) te violinistica i klavijaturistica Petra Hrnjak (Petrokemija). Također Gildo, Petra i ja imamo i akustični rural-punk projekt Agro Đentlmens, s kojim također nastupamo. Zadnji put, eto, na MaxArtFestu nakon mog kuharskog performansa Neugodni kuhar.
PUNK ANTI-OPERA O HAMLETU
Kako je nastala Vaša suradnja s Leom Katunarićem na predstavi, punk anti-operi Hamlet is not dead, koju smo imali prigodu vidjeti na ovogodišnjem MaxArFestu?
S Leom Katunarićem surađivao sam prvi put prošle godine na MaxArtFestu u predstavi Povratak Evrope gdje smo radili glazbu, svirali i glumili i, eto, našli smo dobru vibru za suradnju. Leov humor i apsurd su nam bliski, i u stvaranju predstave Hamlet is not dead još smo više sudjelovali; nosili smo glavne uloge u predstavi i za bend Electric Žare radili songove a nakon predstave održali smo kao Porno Suicid koncert. Suradnja je na obostrano zadovoljstvo i po svemu sudeći će se i nastaviti.
I završno, zbog čega ste knjigu objavili u vlastitoj nakladi?
Knjigu sam sâm izdao iz dva razloga: prvi je financijske prirode a drugi potpuna kontrola nad projektom i promocijom. Čovjek kad sam izda knjigu može zaraditi 50, 70 ili čak 100.000 kn, dok su izdavački honorari mizerni – oko nekih 5000 kuna, što je zaista jadno. Pa, Vi sad vidite što je isplativije. Ni knjige ni novac ne padaju s neba.