Suzana Marjanić  

Izvedba undergrounda

Ono što posebno veseli na području izvedbene scene, i to one performerskoga i akcionističkoga usmjerenja, jest činjenica da je prošle godine dobila tri monografije, i to kronotopski usmjerene. Pored ovdje prikazane labinske monografije, tu su i monografija NOS – album Eksperimentalne omladinske scene, koju je objavio Dobrivoj Žutinić, a koja pokriva daruvarsku nezavisnu scenu te monografija Varaždin. Stop. 2001-2012. Stop. Performansi. Stop. Slijedi promjena, koju je uredio Ivan Mesek, a koja nastaje kao dekadna posveta varaždinskim Danima performansa, začetima 2001. godine, kada se naivno i tupavo vjerovalo da su se i političko mrtvilo i zadah sprege mafije i kriminala apotropejski istjerali. Zadržimo se na dizajnu ovoga labinskoga izdanja: crni kvadrat knjige, monografije umetnut u crnu kutiju, black box. Fantastično, osvaja već na prvi pogled i dodir, ooo, da. Riječ je o 375 stranica na kojima priča o L.A.E. započinje njihovim umjetničkim credom (koji čini 6 točaka), a završava poduljom pričom o projektu Podzemni grad XXI. I pritom je kao moto istaknut Cageov autobiografski konstativ “Tek pomoću umjetnosti naučio sam promatrati svijet”. No, podsjetimo uvodno na ključnu figuru scene Labin Art Expressa (L.A.E.), a prema uvodniku koji sustavno, iz detaljističke paradigme ispisuje Viktor Zahtila. Ukratko, dakle, o kolektivu Labin Art Express (L.A.E. – inicijatori: Dean Zahtila, pokojni Krešimir Farkaš, Graziano Kršić) s njegovim TransArtom – međunarodnim transdisciplinarnim umjetničkim festivalom i laboratorijem. Dean Zahtila 1984. u Labinu otvara RE galeriju, jednu od prvih privatnih umjetničkih galerija u bivšoj Jugoslaviji. Godine 1991. zajedno s kiparom i pomorcem Krešimirom Farkašem osniva kulturno-umjetničko društvo (od 1998. udruga) Labin Art Express čiji je predsjednik od osnivanja do danas. Od 1993. do 1996. direktor je Radija L.A.E. – prve potpuno nezavisne radijske postaje u RH. Godine 1994. zajedno s Massimom Savićem i Krešimirom Farkašem osniva multimedijalnu grupu Metal Guru, jednu od frakcija Labin Art Expressa. Inicijator je i voditelj fundamentalnog L.A.E. projekta Podzemni grad XXI Labin. Koautor je svih videoradova, instalacija, performansa, akcija i svih drugih projekata Labin Art Expressa i Metal Gurua s kojima je izlagao i nastupao diljem Europe te sudjelovao na najvećim europskim kulturnim manifestacijama. Sve ostale činjenice kronologijski je u svome uvodniku dokumentirao Viktor Zahtila.

Na tragu osamdesetih I, kako navodi monografski slijed, L.A.E. je kao interdisciplinarna umjetnička udruga osnovana na tragu underground kulture osamdesetih, što su i pojasnili u svom programatskom tekstu Umjetnički credo L.A.E., publiciranom prigodom predstavljanja u zagrebačkom Muzeju suvremene umjetnosti 1992. godine na poziv Davora Matičevića. Bilo je to ujedno prvo javno samopredstavljanje L.A.E.-a i Kulturnog centra Lamparna. A to samopredstavljanje bilo je zamišljeno na način dovođenja podzemnih energija u previše racionalni Zagreb, odnosno, kao što je to dokumentirano u monografiji: “Kroz instalacije, performanse, dramske prikaze, izložbe i projekcije, procesiju ‘rudara’ Zagrebom, glazbu sopaca te istarski gastro-happening, zbog kojeg je čitav event završio partijanjem u prepunom Muzeju do ranih jutarnji sati – simulirana je ideja transformacije baštine bivših istarskih ugljenokopa Raša u Podlabinu u suvremeni kulturno-umjetnički kompleks pod nazivom KuC Lamparna” (str. 61). Naime, 12. rujna 1998. u sklopu bivšeg industrijskog kompleksa labinskog rudnika L.A.E. otvara se Lamparna kao prvi nezavisni i međunarodni kulturni centar u Hrvatskoj. Tako je kamen temeljac L.A.E. postavljen u derutnom i napuštenom rudarskom objektu spojenom na podlabinski šoht zvanom Lamparna. Često se ističe i kako su programi u Lamparni započeli još 1992. godine kada je L.A.E. ušao u bivše rudarske zgrade u centru Labina, a članovi pokreću i vlastitu radio stanicu Radio L.A.E. – kojoj je već 1996. oduzeta koncesija “zbog toga što su previše europska, a premalo hrvatska postaja”. Nadalje, saznajemo da je temeljni projekt tog underground kolektiva projekt Underground City XXI. – osnivanje podzemnoga labinskoga kulturnoga grada kao alternativu postojećem, nadzemnom, heteronomnom Labinu. Naime, njihov program čini pretvorba bivšeg rudnika ugljena u (Pod)Labinu (Pozzo Littorio) i Raši (Arsia), kako navode, “jednog od najvećih tehnoloških dostignuća na području rudarenja u svijetu s početka 20. stoljeća, u futuristički podzemni grad, urbano-društvenu skulpturu u neprestanom stvaranju”. O fizičkoj se realizaciji projekta počelo razmišljati, kako to često ističe Dean Zahtila, tek nakon što je Rudarsko-geološko-naftni fakultet iz Zagreba po narudžbi Istarske županije tijekom 2000. godine završio studiju o izvedivosti projekta, koja je potvrdila da umjetnička utopija može postati i realnost. Osnovna je ideja tog projekta sačuvati četiristogodišnju tradiciju rudarenja transformacijom industrijsko-povijesne baštine u avangardni umjetnički projekt, kulturno-turističku atrakciju od svjetskog značaja, što podrazumijeva stvaranje pravog grada 150 metara ispod Zemljine površine – u podzemnim halama i tunelima, isklesanim u živoj stijeni, koji spajaju Labin, Rašu, Plomin i Rabac, s ulicama, barovima, galerijama, bazenima, igralištima za djecu, trgovinama, restoranima, Muzejom rudarstva i industrije Istre. Ukratko, projekt Podzemni grad XXI. formalno je započet 1998. otvaranjem Lamparne – budućega ulaza u Podzemni grad, tj. čekaonici za lift koji će nas odvesti 150 m ispod zemlje.

Pritom među zabilježenim projektima u “rudarskoj” monografiji našla se dakako i predstava/performans U-BITI, koji je za 19. Eurokaz (2005) nastao u autorsko-redateljskoj viziji Deana Zahtile i Xene L. Županić, fotomodela, glumice i multimedijalne umjetnice, pjevačice (zvučni, glasovni performansi). Predstava-performans potaknuta je stravičnim ubojstvom koji se dogodio 12. veljače 2005. kada su Massimo Kršulja i Dragan Jung sjekirom (zamjetno i stravično, odabrano je Raskoljnikovljevo oružje) teško ozlijedili najboljega prijatelja Antu Vukelića, koji je u želji i agonijskoj nadi da prekine okrutno mučenje skočio s petoga kata i poginuo. Inače, riječ je o izvedbi koju ću zaista pamtiti, što po izlascima publike što zbog neprestanih upada realnoga. Pritom, Viktor Zahtila napominje kao je zanimljivo da je većini kritičara/kritičarki promaklo da je prema originalnom naumu predstava trebala biti uokvirena filozofskim monolozima Xene L. Županić o činu ubojstva i ljudskoj tjelesnosti, “koji su pak opijeni i bezobrazni naturščici grubo prekidali vlastitim praktičnim mudrostima”… (str. 41). I taj posljednji značajni projekt D. Zahtile i Županić V. Zahtila poantira refleksijom o tome kako je predstava/performans na neki način iscrpila “produktivnost generiranu iz konflikata njihovih pojedinačnih senzibiliteta, i teško je reći da li je privatno narušilo profesionalno, ili obratno.” Savršena intimistička zamjedba koja je k tome još dirljivija s obzirom da je pisana na relaciji otac – sin.

Kova je naša! Za kraj, zadržimo se na spomenutom milenijskom projektu. Naime, povodom međunarodnog simpozija Podzemni grad XXI. – utopija ili realnost!? (22. veljače – 5. ožujka 2011), organiziranog uz 90. obljetnicu Labinske Republike, projekt Podzemni grad XXI. prezentirali su gradonačelnik Tulio Demetlika, predsjednik Udruge Labin Art Express XXI Dean Zahtila, i predsjednik Platforme 9,81 – Instituta za istraživanja u arhitekturi iz Zagreba Marko Sančanin. Istaknuto je kako je Podzemni grad XXI. izrađen u suradnji s Platformom 9,81 godine 2010. te predstavlja prvu cjelovitu viziju obnove rudarske industrijske baštine i ponovne aktivacije u svrhu kulturnog i gospodarskog razvoja. Na spomenutom je simpoziju sudjelovao i Wolfgang Ebert, član Upravnog odbora europske asocijacije ERIH (European Route of Industrial Heritage) koji je tom prigodom, među ostalim, izjavio: – “Ne pokušavajte se s Podzemnim gradom natjecati tzv. srednjestrujaškim pristupom, tako da samo umetnete kulturu u rudnik. Regeneracija industrijskih objekata za kulturne funkcije je već stara stvar, s opadajućim trendom. Od Opere u Sidneyu do mnogih objekata u donjem Manhattanu (New York), industrijska baština krcata je muzejima i galerijama.” (usp. Zarez, broj 306, 2011). Apsolutno koristan savjet.

Završno mogu samo pridodati kako je riječ i više nego o korisnoj monografiji koja dokumentira sve uspone i “padove” podzemne energije kolektiva L.A.E., a cijelu priču i fotografski možemo pratiti od uvodnika Viktora Zahtile do pogovora koji ispisuje povjesničar umjetnosti Branko Franceschi. Franceschi je utopijski naslovno označio pogovor rečenicom “Kraj je početak”, a sâm kraj pogovora rečenicom “Kraj je tek početak”. I bi tako za L.A.E. –već nekoliko puta. Bravo…