Miroslav Artić  

IZVEDBA VELIKOGA RATA

Treće izdanje Festivala Miroslav Krleža sasvim očekivano bilo je posvećeno obilježavanju Prvog svjetskog rata. Sve je počelo pod sigurnom rukom Gorana Matovića, autora i ravnatelja Festivala, u srijedu 2. srpnja u 21:00 sat kada se u ljetnu zagrebačku noć (začudo ne kišnu) mirno spustila i grad prekrila snažna i osebujna, spiritualna artistička planina i tiho ušla u legendu zasjavši u punom sjaju (možete čitati i s ironijskim odmakom, ali i ne morate; dakle, već prema tome kakvom karakternom tipu pripadate). Taj se legendarni artizam razlijevao gradom šest dana kroz šest dojmljivih sjećanja na Prvi svjetski rat kroz traumatične kronotope kojima se kretao mladi i tada već angažirani književnik Miroslav Krleža. Svojim je literarnim tekstovima, zapisima i dnevnicima sustavno i temeljito razotkrivao lice i naličje hrvatskoga Moloha, i jasno ga imenovao: Hrvatski Bog Mars. U potpunosti je ogolio britkim jezikom njegovu kamuflažu, opako zatorništvo i prijetvornost u šest dramatičnih koraka. Dakle, prvi iskorak u sjećanju na Veliki rat upriličen je tijekom svečanog otvaranja Festivala premijernom izvedbom drame U logoru, i to drugog čina u režiji Georgija Para sa studentima druge godine Akademije dramske umjetnosti iz Zagreba. Bio je to ujedno hommage Gavellinom Logoru iz 1954. godine postavljenom u Zagrebačkom dramskom kazalištu.

KADET KRLEŽA U četvrtak, 3. srpnja, točno u podne, usred Krležinog vrta, zatim u petak, 4. srpnja u Nacionalnoj i sveučilišnoj knjižnici, i u subotu, 5. srpnja na Gvozdu vođeni su razgovori o Velikom ratu i antiratnom angažmanu Miroslava Krleže, te se zdušno raspravljalo o recepciji ratnih zbivanja u njegovim tekstovima. Krenimo redom. Prva je toga četvrtka bila predstavljena knjiga Istvána Lőkösa, Od Kaptola do Ludoviceuma, objavljena 2013. godine u suradnji s Mađarskim institutom u Zagrebu. Knjigu su predstavili Jolán Mann, Dinko Šokčević, Sibila Petlevski i Csaba Horváth. Jolán Mann je govorila o alteritetu, Petlevski o čitanju Lőkösove studije, to jest, o nastojanju da se kao jednako vrijedno prihvati i vrednuje čitanje Krleže u diskursu drugog. István Lőkös, ugledni komparatist, objavio je navedenu studiju prije sedamnaest godina na mađarskom jeziku, a protekle 2013. godine, ta je knjiga objavljena u Budimpešti dvojezično. Hrvatski prijevod potpisuje Melinda Adam u izdanju nakladnika Croatica. Autor se u istraživanju fokusirao na prvo razdoblje Krležinog života, od rođenja pa do Prvoga svjetskoga rata, tj. “od zagrebačke ‘zemljopisne i duhovne kolijevke’ preko pečuškog i budimpeštanskog vojnog školovanja do njegovog odnosa s budimpeštanskim progresivnim društvenim krugovima”. To je društveni okvir unutar kojega se poput mozaika slaže Krležina ratna drama. I sve se poklopilo, ispalo je da vojno školovanje u Ludoviceumu zauzima poziciju proročkog uvoda u rat. Kroz to ratno razdoblje formirao se jasan kritički i spoznajni instrumentarij kojim je Krleža poput sonde zadirao u svjetonazorske predrasude dominantne u razumijevanju mađarstva i mađarske uloge u sklopu Austro-Ugarske carevine. I kao da je u to vrijeme mladenaštva rat već bio zapisan u svijesti mladoga kadeta Miroslava Krleže. On ga je samo nastavio ispisivati kada se već sve zavrtjelo u zlom vihoru stradanja i umiranja.

O počecima Velikoga rata prikazana su dramatična svjedočanstva u Nacionalnoj i sveučilišnoj knjižnici u petak, 4. srpnja, izložbom Prvi svjetski rat u zbirkama NSK: slikom i riječju. U predstavljanju izložbe sudjelovali su povjesničar Tvrtko Jakovina, likovni kritičar Zvonko Maković i književni teoretičar Krešimir Nemec. Sva trojica su potvrdili da je to vrijedna, ali i skromna izložba povodom stotinu godina od početka Velikog rata. To stidljivo i prilično zakašnjelo obilježavanje u odnosu na druge europske zemlje jako je zasmetalo uvažene goste. Stoga i dalje ostaje pitanje zbog čega su se institucije, pa i cjelokupna javnost, povukli u šutnju i samo rezignirano, gotovo usput, prate popratna događanja vezana za Prvi svjetski rat. Već sama građa iz različitih zbirki koja leži zaboravljena mogla bi pokriti to ključno razdoblje europske i nacionalne povijesti. Izložba potvrđuje koliko su duboko Hrvati bili involvirani u evropska pa i svjetska događanja. Transparentni su bili izloženi plakati kojima se pozivalo građanstvo na dobrotvorne akcije za ranjene, za obitelji poginulih i nestalih, “u korist siročadi poginulih junaka Hrvata”. Upravo je prvosvjetska ratna apokalipsa promijenila geopolitičku sliku Europe i njezino umjetničko stvaralaštvo odvela, mišljenja je Maković, u mračne i traumatične unutarnje svjetove o kojima se do tada ni sanjati nije moglo. Tako je i sama umjetnost doživjela radikalnu promjenu. I ništa više nije moglo biti kao prije, i sve što je tada nastajalo i što se formiralo izrodilo je posljedice koje se i danas mogu prepoznati. Samo treba čitati znakove vremena i vrednovati tako važne događaje koji se i danas prelijevaju kolektivnom memorijom. Baš je te pukotine i razvaline uočavao Krleža i upisivao kao fikciju. Dovoljno je pogledati naslove objavljene 1920-ih, objašnjavao je dalje Maković te i pažljivo pri tome analizirati likovno-grafička rješenja.

RIJEČ I ŠUTNJA U subotu, 5. srpnja, u Krležinom vrtu odvijali su se podnevni razgovori s temom Prvi svjetski rat: kroz riječ i šutnju. Sudionici Sibila Petlevski, spisateljica i teoretičarka, Tvrtko Jakovina, povjesničar, Žarko Paić, teoretičar, i književni teoretičar Filip Hameršak u razgovorima su detaljno raspravljali o Miroslavu Krleži kao kroničaru rata. Polazilo se od pitanja koje mjesto uopće zauzima u kontekstu žanrovske “beletrističke i povijesno-memoarske tematizacije Velikoga rata”? Sibila Petlevski i Žarko Paić zastupali su diskurs suvremene, ili uvjetno rečeno, postmoderne pozicije, a Tvrtko Jakovina se pozivao na povijesni kontekst, na okolnosti svjetskih razmjera unutar kojih se odvijao Veliki rat. Filip Hameršak kao autor zamašne studije o historiografiji Prvoga svjetskoga rata u okvirima Hrvatske propitivao je historiografsku vrijednost Krležinog antiratnog djela. Naime, Krležina građa nije bitno doprinijela navedenoj historiografiji, isticao je Hameršak, jer u njoj ne postoje dokumentarne bilješke i nema ratnih kronika. Ima po tom pitanju vrijednijih tekstova koji se mogu čitati kao kronike neposrednih događanja vezanih uz rat. U iznesenom stajalištu očit je odmak od uvriježene percepcije uloge Miroslava Krleže u okolnostima Prvog svjetskog rata, bilo kao sudionika bilo kao svjedoka. No, pri tome se treba podsjetiti, kako je na kraju istaknuto, da Krleža nije ispisivao kronike ratnih događanja, iako su mu bili dostupni izvori s podacima o stradanjima na svim razinama (o čemu pak svjedoče njegovi zapisi Ratne teme). No, ako se Krleža nije laćao kroničkih, njegova se uloga ne može vrednovati pod vidom kronike niti kroz objektivno-dokumentarno svjedočenje o ratnim zbivanjima.

DVIJE EVROPE Na tom istom Gvozdu u petak, 4. srpnja, u 21:00 sat upriličeni su Agramerski prolaznici, Agramer/ka za Agramerom/Agramerkom: Olga Pakalović, Goran Matović, Ecija Ojdanić, Boris Svrtan, Goran Grgić, Ivan Colarić, Neven Šverko i Mario Igrec. Autor događanja Goran Matović prolaznike je uputio u duh artističkoga buntovnika, u njegovu duboku misao. Tako nadahnuti svojom su motiviranom unutarnjom energijom iskovali onu osobitu krležijansku karizmu.

Agramerski prolaznici postadoše dijametralni glasovi Krležini, polemični i afirmativni, opsjednuti i depresivni, slabi i jaki, diskretni i glasni, ispunjeni žudnjom i opčinjeni akcijom. Agramerski prolaznici, hodajući od riječi do riječi, nisu mogli zaobići polemičnost onoga koji riječ proizvodi, koji riječima otvara i rastvara životna iskustva. Ta gorka iskustva tinjala su i u subotu, 5. srpnja, pod naslovom Evropa danas: glasovi, pojave, lica, osobe prema ideji Gorana Matovića, a u režiji Zlatka Svibena. Pojave i osobe prispodobili su Branka Cvitković, Filip Nola, Damir Šaban i Mladen Vujčić. Društveno-politički kontekst Evrope davne 1933. godine i dalje je jednako aktualan. Okupljanje i početak toga zahtjevnog događanja započelo je kod Krležina spomenika na Dubravkinu putu. Ratni bubnjevi, prozivka kadeta, mobilizacija, sve u svemu prava priprema za pohod u Veliki rat. Između svih sudionika izvedbe posebnu je ulogu imao Žarko Paić kao domaćin događanja u Evropi danas, i kao vrstan Evropljanin, prvi u svom eurodvorištu vodio je goste svojim stručnim komentarima i odgovarao što je moguće, a što nije, kako će biti kada bude te zašto tako, a ne drugačije.

Tu našu, vašu i njihovu Evropu danas, u dvadeset i prvom stoljeću, vodeći intelektualci prozivaju, poput vodećeg njemačkog intelektualca Hansa Magnusa Enzensbergera, sve po redu “zbog srljanja u ekonomski bankrot, zbog političke farse demokracije za elite i zbog moralne dekadencije”, istaknuo je domaćin Žarko Paić. Krleža je još 1933. godine govorio o podijeljenoj Evropi, potvrdio je domaćin Krležin sud, dakle prije Enzensbergera govorio je o dvije Evrope, o prvoj “na vrhu piramide ogrezle u luksuzu i moći i (drugoj onoj) u podzemlju koja se valja” u mulju bijede i prezira. I danas jednako stoje dvije Evrope podijeljene jače i dublje nego ikada prije. Krleža je i u prvoj i drugoj Evropi ostao dosljedan i temperamentan “pobunjeni pojedinac (…) radikalne negacije postojećega svijeta”. No, on je i pisac, ponovo ističe i potvrđuje domaćin Žarko Paić, i to pisac “fatalnoga dvojstva suvremenoga doba”. Studenti Akademije dramskih umjetnosti iz Osijeka na kolegiju Lutka-glumac-lik uz mentorstvo Hrvoja Seršića uvježbali su i za primjer svima uživo izveli Gangnam style, najposjećeniju video na Internetu. Svi veliki i mali ratovi Evrope, sva literarna dostignuća i pisana svjedočanstva o ljudskim traumama i sudbinama ništa su naspram navedenoga hita i senzacionalnog spota. Studenti su izradili lutku istovjetnu onoj u spotovskoj izvedbi i uvjerljivo su odradili taj cijeli igrokaz urnebesno i fascinantno. Poimence bili su to Luka Bjelica, Petra Cicvarić, Andrea Giordani, Davor Kovač, Selma Mehić, Monika Mihajlović, Goran Smoljanović, Tvrtko Štajcer i Justina Vojaković-Fingler.

Poseban je doživljaj bio kada su u nedjelju, 6. srpnja, u 21:00 sat u Memorijalnom prostoru Miroslava i Bele Krleže uprizorena Filmska sjećanja 1914-1918 i ekranizirana drama U logoru (Krleža, Gavella, Tanhofer). Nakon što je Goran Matović uveo posjetitelje u ratni kontekst Logora i Filmskih sjećanja, riječ je preuzeo povjesničar filma Daniel Rafaelić, voditelj cjelovečernjega filmskog programa na Gvozdu. Prvo je prikazan dokumentarni film Dokumenti jednog vremena (1952.), odlično pogođen kao “uvod u prikazivanje antologijske drame U logoru”. Povijesni kontekst Velikoga rata u filmu bijaše predstavljen snimcima iz svjetskih filmskih arhiva na temu evropskih političkih događanja uoči Prvoga svjetskoga rata, a ni sama ratna zbivanja nisu nedostajala. Jedna od namjera voditelja filmskog programa bila je da se pomoću “filmske arhive (bar nakratko skicira) nastanak socijalističke Jugoslavije”. Film je u to vrijeme kao izniman medij bilježio događaje, aktere i poprišta ratnih preokupacija, no odmah su manipulatori, veliki meštri u tom mediju prepoznali izvanrednu priliku za propagandne pothvate. Po njima je film ubrzo postao jedan od najvažnijih aktera u organizaciji i provedbi ratova. Baš je takav filmski materijal po prvi puta prikazan u sklopu festivala s “do sada neprikazanim filmskim zabilješkama Velikog rata”. To je u stvari bilo povijesno okruženje Krležine drame U logoru postavljene na kazališnu scenu 1954. godine u Zagrebačkom dramskom kazalištu (danas Gavella) pod sigurnom redateljskom rukom Branka Gavelle. Dramsku izvedbu filmski je zabilježio 1964. godine Nikola Tanhofer. Premda se Krleža nije do kraja slagao s Gavellinim konceptom, danas je taj snimljeni kazališni događaj postao izuzetno važan dokument koji govori o odnosu Krležinog teksta, teatra i filma. Njegova drama U logoru produbljuje tu pogubu ljudske naravi, osobito na razini pojedinca, u domeni osobnih sudbina prepuštenih sebi da se snalaze kako znaju i umiju u okvirima malih povijesti. One su uglavnom nevidljive, nepostojeće, svedene na intimne sudbine koje se ipak pokušavaju oduprijeti velikima, na svoj osobiti način suprotstavljaju se hrabro akterima te velike, jedine i jedinstvene povijesti.

RATNE ADRESE I KRLEŽINI DAVNI DANI Već je svima znano da je dana 7. srpnja 1893. rođeno dijete u sedam sati ujutro. Dakle, 7. srpnja u 7 sati organiziran je Doručak kod Krleže na Gvozdu u dan i sat njegova rođenja. Scenografiju Belinog stola za Krležu izvela je i ove godine Latica Ivanišević, miljenica Krležinih od ranog djetinjstva pa sve do njihove smrti. Na tom izdašnom gastronomsko-nadrealističkom susretu iznesena su “sjećanja na susrete s Krležom”. Govorili su krležijanci i krležofili: hungarologinja Jolán Mann, ukrajinist Jevgenij Paščenko, Latica Ivanišević, Olga Pakalović, Sibila Petlevski, Neven Šverko, Mario Igrec i Goran Matović. Čitala se poezija, zatim su interpretirani izabrani dijelovi iz Krležina literarnog opusa uz kafe-kremšnite, čaj, kavu i jutarnju rakiju. I sve se to uklapalo u astrološko-kabalističku kombinaciju, a famoznim sedmicama prema kojima će “sudbina djeteta zapletena u ovom kolopletu od sedam sedmica – nije od ovoga svijeta – završit svoj život na štakama”. Tako je to i sam Krleža komentirao.

Po završetku Doručka uslijedio je u 9:00 sati zadatak za sve okupljene na Gvozdu bez izuzetka: zaputiti se put Krležinih ratnih adresa. Hod je započeo u režiji Marija Kovača. Sve se odvijalo, postupno i transparentno, dramatizacijom šest adresa, šest ratnih memorija kroz Krležino emocionalno sjećanje na Velikog Meštra rata, Meštra Sviju Hulja. Krčili su i oblikovali put kroz dramatičnu memoriju Martina Jurišić, Bojan Koštić, Martina Lončar, Jasmina Pavić – da ne nabrajamo ostalu družbu. Odgovornost za to rizično putovanje snosili su Ivan Grobenski, Ivan Gundić, Mario Kovač, Dora Lipovčan, Matija Major, Nikša Marinović i Krešo Puklavec. I točno u devet sati otvorila se prva scenska slika u Memorijalnom prostoru na Gvozdu: Žene na kiši, i potom se dogodio autobusni hepening aktivnom vožnjom kroz grad put ratnih adresa.

Autobus s crnim kniferovskim meandričnim natpisom HRVATSKI BOG MARS vozio je od sjećanja do sjećanja. Zaredali se Krležini psihotoposi redom. U Muzeju za umjetnost i obrt uslijedilo je uprizorenje onih davnih vizitacija, asentacija te regrutacija, a posebno je scenski izdvojena regrutacija mladoga Krleže sa svega 46 kilograma. U istom je prostoru organizirana izložba Hrvati u Prvom svjetskom ratu kojom su predstavljene reprodukcije iz kolekcije Nevena Budaka na zaista originalan način. Naime, sudionici hepeninga držali su u rukama prizore Hrvata u Prvom svjetskom ratu i dok su jedni statirali, drugi su hodajući u krug razgledali izložbu postavljenu u njihovim rukama. Prema ideji Gorana Matovića, veoma konkretnoj i praktičnoj, organizirana je izložba na prvu ruku, baš kako i treba, jer ratna zbivanja ne dopuštaju drugačije, improvizirati treba odmah i sada ili ništa. Zatim je iz cijelog procesa regrutacije izvedena prozivka, uključujući pri tome liječnički pregled kandidata, odvođenje na vojni poligon, i na kraju je borbeno opremanje na brzinu skrpanih vojnika ratnom opremom. Obuka tek unovačenih izvedena je dramatično i uvjerljivo, onako kako se inače dočasnici i časnici odnose prema mobiliziranim vojnicima, prijeteći i s neumjerenim omalovažavanjem. U 10:00 sati u Krajiškoj ulici ispred Osnovne škole Petar Zrinski nastavljeni su prizore obuke u kojima je živo sudjelovao mladi kadet Krleža. Škola je u Krajiškoj za vrijeme rata bila pretvorena u vojarnu u kojoj je Krleža službovao kao dočasnik. Primao je mobilizirane vojnike i poučavao ih osnovnim vojnim vještinama, od gađanja do vojnog koraka. Intrigantna je bila scena suočavanja Krleže s mobiliziranim Kvakarom, vrlo nespretnim novakom, a bio je k tome još “vatrogasec”. Taj Kvakar, nakon što ga je Krleža opominjao i prijetio mu kaznom zbog nespretnosti i neznanja, oglušio se na svaku njegovu prijetnju. Što je preostalo Krleži nego da pozove Kvakara na raport, i upozorio je tog tvrdoglavog “kumeka” da će ga baciti u špange na što se ovaj nasmijao odgovorivši svojstvenim crnim humorom i time je uspješno “razoružao” mladoga kadeta pred cijelim vodom nivelirajući njegov ionako sporni autoritet. Naime, Kvakarov “pučki, zagorski kmetski sarkazam” prevodi leksem špange sa značenjem kazna u austro-ugarskoj vojsci, unakrsnim vezanjem ruku i nogu za nekoliko sati, u špang

PIJANA NOĆ I zadnjeg dana Festivala navečer u 21:00 sat u ZKM-u izveden je drugi čin predstave Pijana noć 1918. Tu sudbonosnu noć izveo je ansambl Kazališta Ulysses u režiji Lenke Udovički. Dramaturgiju potpisuju Tena i Ivo Štivičić, a izvođači su Sreten Mokrović, Nebojša Glogovac, Ivan Đuričić i Josipa Lisac. Predstava je inspirirana Krležinim memoarskim zapisom Pijana novembarska noć iz 1942. godine. Riječ je o dva velika rata, o ljudima od statusa i njihovom specifičnom ponašanju u ratovima. Nakon okončanja Prvog svjetskog rata bivši austrougarski časnici prelazili su u službu Kraljevine SHS, i nastavljali lojalno izvršavati sve što se od njih tražilo.

Početkom drugog Velikoga rata, časnici ili oficiri ponovo su mijenjali stranu, birali su boje fašističkih sila, tada najjačih, i postali im lojalni u svakom pogledu. Upravo te prijelaze iz jedne uniforme u drugu, iz jedne ideologije u drugu, Krleža u Pijanoj noći potanko analizira i ogoljuje. Tako u Zagrebu, tek što je stvorena kraljevina, bila je organizirana čajanka za prijem srpskih oficira, i to se ubrzo pretvorilo u cjelonoćno “orgijanje” bez mjere i kraja u licemjernom političkom dodvoravanju. Krleža je u ratnim okolnostima 1942. godine pomno bilježio mračne strane brojnih aktera rata i u fikciju pretakao njihovu narav ratovima uprljanu, a vidjelo se u njima ono najgore što se zlokobno izvilo iznad svake ljudskosti.

To se događalo i s hrvatsko-austrougarskim časnikom Slavkom Kvaternikom. On je 1918. godine prešao u službu novog političkog kursa i pozicionirao se “između idealizma i razuma, iluzije i stvarnosti”, točno između nastojanja i nadanja “bezuvjetnog južnoslavenskog ujedinjenja i koncepcija samostalne hrvatske države”. Isti taj časnik, sudbinom Hrvat, Slavko Kvaternik u novim konstelacijama Drugog svjetskog rata stekao je u Hrvatskoj svojim političkim egzibicionizmom status vojskovođe u vojsci NDH. Upravo u tom kontekstu odvijao se drugi čin predstave Pijana noć 1918., koji se stvarno i dogodio, zorno uprizoren u uredu pukovnika Vesovića. Naime, pukovnik je dao privesti Krležu zbog sumnje da je vrijeđao i brutalno napadao uzvanike na prijemnoj čajanki, i usput ga je pozvao na red zbog ljevičarenja te izražavanja podrške Lenjinu i boljševicima. Uslijedilo je apsurdno saslušavanje, ispitivanje, insinuacija, no Krleža se hladno opirao, i još je k tome Vesovića, čak i srpsku vojsku optužio zbog grubosti i počinjenih, a prikrivenih zločina, te osobito zbog smaknuća po zapovjednoj dužnosti. Tada između njih dvojice izbija žestoki verbalni sukob. No, za kratko vrijeme nađu se obojica na zajedničkoj točki ponovnog zbližavanja u trenutku kada Krleža potvrđuje da je bio srpski dobrovoljac u vrijeme Velikog rata, ali je baš tada doživio od srpske vojske sramotne optužbe i izbacivanje iz dobrovoljačke jedinice. Vesović je bio osupnut tim činjenicama. Ispričavao se nadugo i naširoko književniku.

Scenski prostor zbivanja bio je pojačan ogoljenim zidovima pozornice, i bez ikakvih intervencija bila je otvorena dokraja, bez rekvizita, čista i prosta, jednostavna u svojoj svakodnevnoj običnoj funkcionalnosti. Preko cijele pozornice prostirao se dugački masivni stol. Na jednom uglu stola stajao je pukovnik Vesović, na drugom osumnjičeni Krleža, a sam stol ostaje u svojoj masivnosti bez pokrivala. Tu snažnu i uvjerljivu scenografiju potpisuje Zlatko Kauzlarić Atač. U smjeni prizora pozornicom je dominirala Josipa Lisac, pjevajući strasno i zavodljivo, onako kako samo ona to zna. Krležina Pijana noć nastupom Josipe Lisac dobila je nešto lirsko i krhko, izvukla je na svjetlo ranjivu ljudsku dimenziju i zatomljenu iskru intime koju svaki pojedinac u sebi nosi