Izvedbene demonstracije grada o demonima ideologija

Poglavlje pod nazivom Pričanje prostora knjige Invencija svakodnevice Michel de Certeau otvara iskazom o tome kako se u današnjoj Ateni javni prijevoz označuje riječju metaphorai; dakle, da bi se otišlo na posao ili vratilo kući, koristi se “metaforu” – autobus ili vlak. Upotrijebimo metaphorai, ali u mentalnom prostoru pri prisjećanju na pojedine izvedbene tragove nekih akcija, performansa, akcija-objekata, happeninga koji su upozorili na ideologijsku zagađenost prostora, u ovom slučaju urbane jezgre Zagreba. Na prvoj javnoj manifestaciji performansa u Hrvatskoj pod nazivom Tjedan performansa Javno tijelo (Zagreb, od 14. do 18. listopada 1997.), na kojoj se javno tijelo nekih performera u pojedinim uličnim događanjima koristilo kao metafora javnosti, Tomislav Gotovac izveo je performans Prilagođavanje objektima na Trgu maršala Tita – Trg maršala Tita, volim Te!, a kojim je referirao na vlastiti performans Ležanje gol na asfaltu, ljubljenje asfalta (Zagreb, volim te!), Hommage Howardu Hawksu i njegovu filmu Hatari! iz 1961. godine (13. studenoga 1981., petak, 12,00-12,07 sati, Zagreb, početak Ilice, Trg Republike), a koji je izveo kao 10. akciju-objekt. Pritom, pri tumačenju odabira Zdenca života kao početne i završne točke navedenoga performansa, Tomislav Gotovac, između ostaloga, je za Trg maršala Tita izjavio sljedeće: “Trg maršala Tita je vrlo značajan. Kada sam ga upoznao, u vrijeme NDH – kada sam došao u Zagreb 1941. godine, mislim da se zvao Trg Adolfa Hitlera. Prije toga, za vrijeme stare Jugoslavije, zvao se Trg kralja Aleksandra, a nakon rata preimenovan je u Trg maršala Tita” (usp. Frakcija, broj 8, 1988., str. 13).

Akcija “Juriš na Jedinstvo”

Te iste godine, dakle, 1997., Attack! (Autonomna tvornica jedinstvo) počinje djelovati nizom uličnih akcija i događanja u urbanoj jezgri. Spomenimo neke prema Attackovu Newsletteru: primjerice, 29. studenoga 1997. trebao se održati Buvljak 2, ali kako je vlasnik otkazao ugovor, attackovci se odlučuju na mirni protest zbog diskriminacije; nadalje, 16. svibnja 1998. na Trgu Francuske revolucije prigodom međunarodne akcije Reclaiming the streets održana je akcija Ulice ljudima!... Osim toga, Attack! se tada istaknuo i kao radikalan, u najpozitivnijem smislu, u ekološkim i animalističkim zahtjevima. Tako Attackov Newsletter iz 1999. (broj 11) izvještava kako se trupa Urbana gerila (a koja se određuje kao “pankeri, entuzijastični stanovnici Zaprešića) 18. rujna 1999. okupila kako bi očistila obližnju šumu i rječicu Lužnicu u okolici Zaprešića, i u istom broju Newslettera pozivaju građanstvo da bojkotiraju cirkuse sa životinjskim točkama. Dakle, osvanuli su do-it-yourself leci zalijepljeni preko cirkuskih plakata, a sadržaj je glasio: “URBANA GERILA – protiv nasilja nad živim bićima i prirodom – za prava ljudi i životinja”. Ujedno, u istom broju aktivisti izvještavaju kako je ondašnji pročelnik Ureda za kulturu grada Zagreba Mladen Čutura Attacku! napokon obećao prostor u podrumskim prostorijama Tvornice Jedinstvo, i to nakon akcije Juriš na Jedinstvo 6. studenoga 1999. ispred i na samoj Tvornici. Poslušajmo aktivistički ulomak iz refleksije o Tvornici Jedinstvo: Jedinstvo je nekada bila tvornica benzinskih crpki. I sada više nije. Kako to s “ničijim” prostorima biva, oni, kao takvi – ničiji – postaju vlasništvo Gradske skupštine, koja tada odlučuje što će se s njima događati.

Podsjetimo i na jedan (ne jedini) performans građanskoga neposluha devedesetih. U okviru ideosfere demonstration arta 16. ožujka 1998., na Međunarodni dan borbe protiv policijskog nasilja, uvijek politički aktivni i od sredine devedesetih sveprisutni šmrcovci ? Schmrtz teatar i Bijesne gliste namjeravali su izvesti performans Crte ? povlačeći podeblje plave linije na mjestima gdje je za sindikalnih prosvjeda 20. veljače 1998. Ministarstvo unutarnjih poslova postavilo je policijske kordone kako bi spriječilo dolazak demonstranata na središnji zagrebački trg. Ipak, kao što izvještava Novi list 18. ožujka 1998., početna namjera obiju grupa “da se plave granice na svim prilazima Trgu bana Jelačića postave u isto vrijeme, izjalovila se već na samom početku akcije, i to zbog premalog broja sudionika performansa. Ekipa se, stoga, odlučila da svaku liniju povuku posebno, pa je za početak izabrala pločnik na početku Bogovićeve ulice, kod Cvjetnog trga”. Međutim, djelomično izvedeni performans nastavljen je postperformansom. Naime, jedan od dvojice policajaca nasrnuo je na Denisa Lovrovića, fotoreportera Novog lista, pokušavši mu oduzeti fotoaparat, i pritom mu je “zaprijetio da će ga razbiti. Na kraju prepirke, policajac je fotoreportera Lovrovića priveo u Prvu policijsku” (R. Jureša: “Policija se zbunila. Postperformance: nakon privođenja fotoreportera Lovrovića”, Novi list, 18. ožujka 1998., str. 6).

Naime, raznorodni izvedbeni oblici protest i demonstration arta često se rabe za demonstracije i građanski neposluh. Jednako tako, i forme izvedbe protesta, performansi o protestu koriste se kao simbolički oblik individualnoga ili organiziranoga javnoga skupa. Primjerice, performans Protest u izvedbi BADco. (Nikolina Pristaš i Ivana Ivković) 9. rujna 2006., s početkom točno u podne ? na ovogodišnjem UrbanFestivalu koji se za ovogodišnju festivalsku temu odlučio za “politike prostora” ? odbrao je Cvjetni trg, odnosno Preradovićev trg, nekoć poznat i kao Trg bratstva i jedinstva, a koji je od devedesetih definiran svojom komercijalnom svrhom; naime, stolce “raznodajnih” kafića sve više okupiraju pješačku zonu koja ne može više zadovoljiti svojstva flanuerovskih destinacija (usp. Andrea Dragojević: Posljednje avanture šetača, Zarez, 7. travnja 2005.). Osim toga, riječ je o trgu koji se koristio kao epicentar brojnih urbanih akcija i intervencija kao modusa infiltracija “žive umjetnosti” u urbanu svakodnevicu.

Urboglifi Trga bratstva i jedinstva

Tragom navedenoga podsjetimo na neke akcije, performanse i akcije-objekte koji su se odvijali na Cvjetnom trgu, i ostavili svoje tragove kao urboglifi (riječ je o pojmu koji preuzimam od članova projekta Bilježenje grada – bilježenje vremena). Spomenimo performans Čišćenje javnih prostora Tomislava Gotovca (Antonio G. Lauer), izvedenoga 28. svibnja 1981., kao 7. akcija-objekt i to kao hommage Vjekoslavu Freceu, zvanom “boljševik” ili “apostol čistoće”. Dokumentaciju navedenoga performansa mogli smo vidjeti na nedavnoj retro izložbi Čelična mreža u Galeriji “Josip Račić” (kustosica: Ana Dević), od 12. listopada do 2. studenoga ove godine, u kojoj je Antonio G. Lauer (Tomislav Gotovac) izložio proteze navedenoga performansa. Naime, smeće čuvano dvadeset i pet godina, a skupljeno tijekom spomenute akcije iz 1981. (od 16 do 20 sati), Lauer je odlučio izložiti u ready made formi. Dakle, u Galeriji “Josip Račić” izložio je jednu omanju hrpu smeća koju čini uvelo, smeđe lišće, kutije od cigareta, opušci i drugi inventarni otpaci jednoga urbanoga trga. Ujedno, odmah pokraj navedene proteze akcije Čišćenje javnih prostora smješten je Gotovčev projekt Hommage Christu koji čine brojna novinska izdanja, npr. Vjesnika, Večernjega lista, Studentskoga lista, Poleta, koja su zapakirana u plave plastične vreće za smeće, po uzoru na Christoovu akciju Zamatanje Reichstaga i Zamatanje mosta Neuf. Tom akcijom-objektom Gotovac je, između ostaloga, te davne 1981. godine izrazio subverziju sociosfere prema kojoj društvo ne smije o sebi pokazivati ružnu sliku (usp. The Misfits. Neprilagođeni, ur. Tihomir Milovac. Zagreb: Muzej suvremene umjetnosti, 2002.), ali i ljubav za voljeni grad te realnu metaforu o medijima kao smeću i medijskom smeću.

Krenimo dalje. Podsjetimo i na živu skulpturu Vezana za drvo (1985.) Vlaste Delimar kojom je podcrtala svakodnevno zlostavljanje žena ali jednako tako i kolektivnu memoriju na smaknuća kao senzacionalne javne priredbe-performanse u slučaju vještičjih “performansa” – javnih smaknuća.

Podsjetimo i na sjajne Defenestracije I, II, II (1986-1988), ili u prijevodu – bacanje kroz prozor, kojima je Goran Fruk sjedinio alpiniste i studente Akademije likovnih umjetnosti, nastavljajući razbijanje klasičnoga okvira slike, a koje Sonja Briski Uzelac žanrovski određuje i kao performanse i akcije u najboljoj neodadaističkoj maniri, i kao izravnu realizaciju metafore slika-prozor-svijet, u kojima se doslovno izbacuju predmeti, ljudi i poruke kroz prozor s petog kata na plohu Cvjetnog trga (usp. Goran Fruk: Fragmenti defenestracije. Zagreb: Galerija proširenih medija, HDLU, 2001.). Naime, naziv tih urbano-alpinističkih događanja inspiriran je događanjima iz 17. stoljeća kada su u Pragu kroz prozor Gradske vijećnice pobacani kraljevi namjesnici. Nadalje, na uličnom festivalu Cest is d’best 2002. alpinist Davor Butković Žu, koji je inače sudjelovao u Defenestracijama, zajedno s kolegama iz akrobatske grupe Flying art, spustio se sa zgrade biciklom na Cvjetni trg i navedenim je činom želio skrenuti pozornost na nedostatak biciklističkih staza u Zagrebu.

Naravno, nabrajanje bi moglo ići dalje: spomenimo slučaj hrabre političke inicijative performansa što su ga izveli Urša Raukar, Vili Matula i Predrag Raos na zagrebačkom Cvjetnom trgu prilikom prosvjeda zbog suđenja Feralovim novinarima u ljeto 1996., u kojemu je Urša Raukar u vjenčanici predstavljala mladenku pod alegorijskim imenom Slobodna Riječ. Podsjetimo i na brojna događanja koja su se odvijala u okviru FAKI-ja (Festival alternativnog kazališnog izričaja iniciran je pod nazivom Front alternativnog kazališnog izričaja ? FAKI®), ulične manifestacije Knjiga i društvo ? 22% u organizaciji zagrebačkoga Attacka! i Igora Grubića, ostvarene 10. srpnja 1998. kao zajednički istup-reakcija tridesetak umjetnika protiv nameta na knjige, te uličnih protestnih izvedbi UrbanFestivala u kojima je Cvjetni trg tretiran kao društveni tekst, poslužimo se odrednicom Miška Šuvakovića, unutar kojega se izvode politički, etički i estetski aspekti aktualnog društvenog života, i to većinom o distopiji agresivnih vladara i nijeme većine, kako bi rekao, što se tiče socijalnog “nijemog filma”, Antonio G. Lauer, u kojoj, na žalost, zasad još nije ostvariv globalni utopijski protest. U okviru spomenute ulične manifestacije Knjiga i društvo ? 22% Tomislav Gotovac na Cvjetnom trgu izvodi performans Osmijesi ljetne noći u podne. I dok ga polijevaju iz vatrogasnog šmrka (metonimija vodenih topova) za pranje ulica, performer izvikuje parole upućene državi i Vladi koja je uvela porez na knjige: “Jebeš državu koja ima porez na knjige!”, “Jebeš vladu koja je donijela zakon o PDV-u!”, “Jebeš vladu koja je uvela porez na dodanu vrijednost!”, “Koja je to vlada koja nabija porez na knjige!” (usp. Knjiga i društvo 22%. Umjetnost i aktivizam. Zagreb: Autonomna tvornica kulture, 1998.). Osim toga, podsjećam kako je na prvom FAKI®-u trupa Bijesne gliste organizirala happening na Cvjetnom trgu u okviru kojega su dijelili pastu i četkice za zube za čišćenje Cvjetnog trga od “zagađenosti” određenim arhitektonskim i urbanističkim nespretnostima, a ako me sjećanje ne vara, pridružio im se i Vladimir Stojsavljević...

Podsjetimo samo da na drugom FAKI®-u (1999.) Schmrtz teatar izvodi performans Out, demons, out! ispred HNK, čije su neobarokno žuto pročelje gađali jajima, žonglerskim čunjevima i na zgradi su pritom iskušavali učinkovitost karate udaraca. Mario Kovač pokretima ninje i odjeven u dječju pidžamu borio se s estetikom neobaroknih stupova, a “uniformama” veselih boja reflektirali su još mirovnu poruku FAKI®-a s obzirom na to da je navedenu godinu Antiratna kampanja Hrvatske posvetila Mirovnim igrama, subvertirajući Vojne igre koje su se te iste godine ciničkim strategijama moći na vlasti održavale u Zagrebu (usp. Oliver: Mirovne igre. Newsletter Autonomne tvornice kulture, br. 7, 1999., str. 10.).

“Hračci, čikovi, pseća govna”

S obzirom na izjavu “Umjetnost je, po svojoj suštini, ekshibicionistička. Osnovni je poriv predstavljanje, performance” (usp. Slobodna Dalmacija, Forum, 6. veljače 2002., str. 2-3) Tomislava Gotovca, možemo krenuti u propitivanje njegove izvedbene strategije nagoga, otvorenoga tijela. Naime, kako je dijagnosticirala Branka Stipančić – u socijalističkoj Jugoslaviji performansi su se mogli odvijati jedino ako ne zadiru u političke teme te ako je seksualni element bio umjeren. Čini mi se da se upravo iz navedene dijagnoze potiskivanja, zabrane, srama, označenosti otvorenoga tijela može nazrijeti odluka mladoga Gotovaca da se herojski odupre zatvorenom sistemu i inicira nagost vlastita tijela u okviru općeg anarhoidnog i flower power raspašoja šezdesetih. Inače, Igor Mirković u monografiji Sretno dijete, i to u poglavlju Veliki goli čovjek (1979.-1981. akcije Tomislava Gotovca), zapisuje kako u kasnijoj fazi realsocijalizma ipak više nije bilo policijskih intervencija u povodu Gotovčevih akcija s obzirom na to da su tada omladinske novine Polet i Studentski list pokazale naklonost i otvorenost prema Gotovčevim umjetničkim uličnim intervencijama i zgražale se nad činjenicom “da se u nas, u zemlji svih sloboda, samo tako hapsi umjetnike, kako se koji pozornik sjeti”. Treba pridodati kako je Gotovca tada ipak štitio nekima omraženi Stipe Šuvar.

S obzirom na to da je ostao upisan u našoj kunsthistoriji i kao prvi streaker na području ex-YU, krenimo, ali fragmentarno, od početka Gotovčeva ogoljavanja. Dakle, Gotovčevo prvo javno ogoljavanje ostaje poznato kao Striking u centru glavnog grada, što ga je izveo 12. svibnja 1971. u beogradskoj Sremskoj ulici. Ta akcija-striking (muniranje), poznata je i pod opisnim nazivom Trčanje gol u centru Grada (streaking). Naime, “streaking” označava pojavu na velikim sportskim mečevima i sličnim masovnim okupljanjima, kada nagi fanovi istrčavaju na teren. Gotovčeva akcija, u kojoj je beogradsku Sremsku ulici pretrčao nag i pritom uzvikujući, “Ja sam nevin!”, ostala je zabilježena u dugometražnom igranom školskom filmu Plastični Isus Lazara Stojanovića koji je, da podsjetimo (ako je potrebno) mlađu generaciju, bio zabranjen do 1990.

Inače, prvo ogoljavanje u Zagrebu Gotovac je ostvario u realizaciji zvukovnoga objekta, akcije 100 (Fućkanje) na nekadašnjem Trgu Republike u okviru 10. muzičkog bijenala, 12. svibnja (subota) 1979., s početkom točno u podne, u kojemu su sudjelovale 102 osobe, određenije 100 izvođača sa zviždaljkama, jedan voditelj alias Tom Gotovac i njegov asistent. Pritom u prvom dijelu akcije 100 stotinu studenata zviždalo je na Gotovčev znak prema partiturama ucrtanima u kvadrate unutar kojih su sudionici stajali. Naime, Gotovac, odjeven u trenirku, sa žutom šiltericom, sunčanim naočalama i oboružan megafonom, koordinirao je navedenom grupom koja je fućkala o zviždaljke, a rezultat je bilo zaglušno fućkanje po njegovoj zapovjedi. U drugom dijelu navedenoga kakofonijsko-zviždalačkoga zvukovnoga objekta Gotovac se, na zaprepaštenje većine okupljenih radoznalih promatrača-prolaznika, iznenada razodjenuo, te nag i zviždeći nastavio je po određenom redoslijedu obilaziti na tlu ucrtane kvadrate-partiture. Prilikom navedene akcije, koja je završno uokvirena Gotovčevom nagošću, bile su inducirane i polemike; primjerice, Ratko Aleksa u Vjesniku od 14. svibnja 1979. zapisuje sljedeće: “Nikša Gligo, jedan od šefova, uvjerava kako Tom nikome nije rekao da svoj projekt na Trgu želi izvesti gol golcat (nag). Da je to rekao, Nikša bi ga odvratio argumentima kako je i vani Body Art već mrtva stvar, i da nema smisla”. Da podsjetimo. U pozadini navedenoga kakofonijsko-zviždalačkoga zvukovnoga objekta, happeninga na jednoj od zgrada dominirala je slika politička tijela J. B. Tita.

U uličnom performansu u kojemu je ekscentrično izložio nago tijelo svakako stoji sada (prije spomenuti) kultni performans Ležanje gol na asfaltu, ljubljenje asfalta (Zagreb, volim te!), Hommage Howardu Hawksu i njegovu filmu Hatari, 1961., izveden simbolički 13. studenoga (petak) 1981. s početkom u podne sa znakom topa s Griča kao 10. akcija-objekt. Riječ je o izlasku iz haustora u Ilici 8, nagom hodanju Ilicom i Trgom Republike, te ljubljenju asfalta. Kostimografija: nago tijelo, izbrijana glava, izbrijane obrve, sat na ruci. Naime, nakon što je izgovorio “Zagreb, volim te!”, legao je na asfalt i poljubio ga – nakon čega je, naravno, uslijedilo i policijsko privođenje. Naime, performans je prekinut nakon sedam minuta. Gotovčevim riječima – policajac koji ga je priveo u postaju je javio da je priveo jednog “koji je potpuno gol, hoda Trgom i viče Zagreb, volim te, ne djeluje agresivno”. Gotovčevim prisjećanjem – kolnik je bio “prljav, pun hračaka, čikova, psećih govana”: “Kad sam radio tu akciju, ljubio pločnik, meni je sve oko usta bilo crno, mislili su da su me tukli” (usp. Nacional, 5. veljače 2002., str. 74-77). Podsjetimo, Hawksov film govori o lovcima koji u Africi brutalno love životinje za zoološke vrtove, a počinje prizorom neuspjelog lova na nosoroga, a koji je Gotovac upotrijebio kao simbol za položaj umjetnika u bijegu od policijske države. Više puta će Gotovac naglasiti, gledajući kultnu fotografiju na kojoj je prikazan kako potrbuške leži na Ilici ispred crkve Ranjeni Isus, da je parafrazirao ležeći položaj svećenika pred misu te da njegova figura na asfaltu na Ilici podsjeća na nosoroga, ili njegovim riječima – čistu i iskrenu životinju, “životinju koja ide samo naprijed”. I kao što će naglasiti, na swahiliju riječ HATARI znači U POMOĆ, tako da i ovaj radi znači U POMOĆ: “Ja sam usamljeni nosorog. HATARI!”.

Izgubljeni Zagreb

Završno, podsjetimo i na nešto manje poznat Gotovčev performans Izgubljene lopte iz 2000., koji se verbalizirao, njegovim određenjem, “pičkaranjem i govnaranjem svih prošlih i budućih jebača Zagreba”, uključujući imena gradske strukture na vlasti. Naime, kako živi u neposrednoj blizini teniskih terena na zagrebačkoj Šalati, prejaki ili promašeni udarci igrača i neigrača u njegov su vrt tijekom jednog desetljeća donijeli stotine izguljenih teniskih loptica. Tako se s tri vreće za krumpire punih teniskih loptica na leđima spustio u podrum As Trokut Caffea, zagrebačku krčmu u kojoj je nekoliko mjeseci bilo situirano Crveno-crno sveučilište, što ga je inicirao art mag Vladimir Dodig Trokut. Pritom je Gotovac izveo svoj verbalni performans pun psovki i vulgarnosti, popraćen snažnim i gnjevnim bacanjem teniskih loptica o zidove izložbenog prostora. Na taj je način, služeći se osnovnim sredstvima “elitne rekreacije” koja simbolizira “jedan” režim “dotepenaca”, kako se izrazio, Gotovac pokušao izraziti svoje nezadovoljstvo i gnjev protiv uništavanja identiteta Zagreba. Dakle, tijekom navedenoga verbalnoga performansa ukazao je na devastaciju kultnih objekata Zagreba – uništavanje Sljemena, Trga burze i Preradovićevog (Cvjetnog) trga; spomenuo je i gubitak autentičnih gradskih kavana (Corso, Gradska, Medulić), Samoborčeka, Gradskog kupališta, ali i normalnih pekarnica, a pritom je naglasio kako se kod današnjih pekara može kupiti samo “smeće od bijelog brašna”. Nadalje, ukazao je na nepostojanje “običnog tovarnog piva od pola litre”, ukinute narodne restorane i nestajanje kultnih zagrebačkih sastajališta poput Skušića na Zapadnom kolodvoru, a sve to uz pratnju podužih psovki. Naravno, pridodao je i upozorenje o nekim kulturnim veličinama grada Zagreba: npr. apostrofirao je, kako to prenosi Vedran Horvat u Vjesniku od 14. svibnja 2000. da se Krleža navodno toliko cijeni, “a u Zagrebu ne postoji centar gdje bi mladi glumci i režiseri vježbali Krležu”.

Čini mi se da spomenuti Gotovčev psovački performans kao dostojan svjedok može zaokružiti sliku današnjega Zagreba s arhitektonskim i urbanističkim ubojstvima pojedinih dijelova urbane jezgre, koje, kao što je svakodnevno vidljivo, nisu počele 1991.