Noga filologa - Izvjestan pogled

Neven Jovanović filologanoga.blogspot.com

Ovog sam tjedna pet sati svog života – svoga neponovljivog, nepovratnog života – proveo na sjednici. Bila je to takva sjednica da je pedesetak predstavnika-uglednika moje ustanove raspravljalo o jednom djeliću života i budućnosti sebe samih, i još pet tisuća drugih. Taj se djelić obično naziva “obrazovanje” (i to “visoko”). Nije sad važno o čemu je konkretno bila rasprava; važno je – i meni osobno fascinantno, a možda čak i karakteristično za početak dvadeset i prvog stoljeća i za Hrvatsku u toj epohi – s kojih se polazišta raspravljalo.

Predstavnici-uglednici na sjednici

Najprije, ograda. Ja, dakako, ne mogu znati što su mislili sudionici rasprave. Mogu iz ukupnog dojma onoga što sam čuo, vidio i mislio, uz pomoć svega drugoga što znam, postavljati hipoteze: nagađati što je moglo biti uzrokom toga čuvenog, viđenog i mišljenoga. Ne tvrdim nipošto da su moja nagađanja i moji dojmovi točni. Tvrdim da ja ono što sam doživio tako tumačim, i da to moje tumačenje može biti interesantna misaona vježba, intelektualna gimnastika, tijekom desetak-petnaestak minuta koliko ste spremni posvetiti ovome tekstu.

Dakle, obrazovanje. Ustanova čiji su predstavnici-uglednici imali sjednicu – ustanova čija je svrha da obrazuje ljude – raspravljala je o tome treba li mijenjati način na koji ona ljude obrazuje. Jedni su bili za promjene; drugi su bili protiv njih. Ja sam, kao što možete pretpostaviti, bio među onima koji su protiv. Zbog toga ne mogu pretendirati na ulogu objektivnog promatrača. Mogu, međutim, reći – pretresti – što me dovelo na put protivljenja promjenama. Što me smetalo i zbog čega sam nepovjerljiv.

Trbuh Gaussove krivulje

Kad vam je posao da obrazujete nekoliko tisuća ljudi, nalazite se na osjetljivom području. Sve vas potiče da ne razmišljate o pojedincima, već o cjelini. Vi ste strateg, vojskovođa, mastermind; vaš su okvir “big picture”, veliki brojevi i njihovi prosjeci – ne ono slijeva ni ono zdesna Gaussove krivulje, već njezin trbuh.

Ali kad vam je istovremeno posao da obrazujete i jedan podskup od tih nekoliko tisuća ljudi, tek nekih trideset ili četrdeset, a kad ste se pritom tim manjim poslom već bavili, recimo, desetak godina – onda ste bolno ste svjesni da je tih “nekoliko tisuća ljudi” iz čijeg prosjeka i krivulje sagledavate Veliku Sliku zapravo nekoliko tisuća osoba, jedinstvenih i neponovljivih. Nekoliko tisuća nikad dosad ispričanih, nikad dosad odigranih priča, talenata, želja, ograničenja, sudbina.

Razumijete? Mi koji ljude obrazujemo nismo samo “inženjeri ljudskih duša”; izvjestan djelić skupa tih duša mi, hoćeš-nećeš, osobno poznajemo. Znamo im dobre i loše strane, visine i nizine, iz prve ruke svjedočimo onome što se s njima događa tijekom dvije, tri, četiri godine; simpatični su nam ili antipatični, pred našim se očima mijenjaju ili ostaju isti, a najčešće kombiniraju mijenu i postojanost. I zato onih nekoliko tisuća ljudi za nas imaju lica i ličnosti, i to su lica i ličnosti tih tridesetak-četrdesetak.

Pedagoški skepticizam

Poznajući tih četrdesetak, znamo vrlo dobro koliko zapravo utječemo na “obrazovanje”. Da, moji su studenti od mene otišli na Harvard, na Sorbonnu, na Sorosevo Otvoreno sveučilište u Budimpeštu. To lijepo zvuči u prospektima i biografiji, ali – ne, ja nisam imao puno s tim. Ja sam pred njih postavio propisanu ili odabranu knjigu i natjerao ih da je pročitaju. I to je sve. Ja tim ljudima nisam bio tata ili mama, dečko ili cura, prijatelj, guru, rješenje problema, put ka spoznaji svijeta i ljudi; to su bili drugi ljudi, druge stvari, druge situacije. Ja sam im dao ono što sam im mogao dati; oni su uzeli ono što su mogli uzeti; pritom smo se s obje strane trudili poštovati što je više moguće društvenih pravila. Zašto su baš oni uzeli to što sam davao? Zašto drugi nisu? Zašto je u jednima ono što sam davao rezoniralo na jedan način, u drugima na drugi? Nemam pojma. Ali često mislim na onu zen-izreku: “Voda koju pije krava pretvara se u mlijeko; voda koju pije zmija pretvara se u otrov.”

Kad, međutim, odlučite o nekoliko tisuća ljudi kojima se bavite ne razmišljati kao o nekoliko tisuća osoba, onda se stvari bitno mijenjaju. Onda više niste vodnik zadužen za svojih dvadeset ljudi koje znate po imenu, s kojima živite i umirete i jedete grah; sad ste već general pred čijim se očima uredno postrojeni kvadrati divizija geometrijskom preciznošću i fatalnom neumitnošću kreću po bojištu, točno prema drugim takvim kvadratima divizija. Ili možda radije industrijski nego ratoborno: umjesto ljudi vidite “ulaz” i “izlaz”, a to mjesto na kojem radite, za koje odgovarate – ono je veliki stroj. U taj stroj uđe sirovine toliko i toliko. Mi, kao ovlašteni stručnjaci, dodamo toliko i toliko naših stručno pripravljenih pripravaka (nešto poput kvasca, enzima ili praška za pecivo). I nakon izvjesnog vremena na drugom kraju stroja izađe toliko i toliko proizvoda.

Kutija bez dna

Stroj, naravno, ne zna što radi; znamo to mi, koji određujemo kakve ćemo pripravke dodati. Pripravci, s druge strane, određuju što će na drugom kraju stroja izaći (izaći će i nešto škarta, ali to je neizbježno). Budući da mi za sve to odgovaramo, naše su dužnosti dvije. Prvo, da stroj radi što bolje, što brže i što više – to znači da škarta bude što manje, i da sirovine u stroju utroše što manje vremena. Drugo, da dodajemo pravu vrstu pripravaka, kako bi stroj proizveo upravo ono što treba.

(Tu se javljaju interesantna pitanja: zašto stroj treba raditi brže i više? I tko određuje što treba biti proizvod stroja? I koliko je postojana, koliko traje potreba za time “što treba”? Ali ova su pitanja za moje trenutačno razmišljanje sporedna.)

A što ako to pored čega mi stojimo i u što dodajemo pripravke – što ako to nije stroj? Odnosno, što ako je to crna kutija, mjesto na kojem se događa nešto o čemu mi nemamo točno pojma? Što, recimo, ako mi samo mislimo da smo jedini koji u tu kutiju dodaju pripravke? Ili, ako to uopće nije kutija – ako kutija nema dna, ako nema ni stranice – ako ima, u biti, samo poklopac kroz koji mi dodajemo pripravke praveći se da ostale strane postoje?

Ako radi, dovoljno je dobro

Reći ćete, i potpuno s pravom: ali upravo je zakon velikih brojeva ono što nam omogućava da o tome što radimo – da o našoj Ustanovi – razmišljamo kao o stroju! Jedan “komad” – jedna jedinka, jedna jedinica “sirovine” – to je zasigurno neponovljivo i nepredvidljivo. Ali kad kroz proces prođe stotinu, tisuću, deset tisuća takvih jedinki, a mi stalno radimo to što radimo, i dobivamo rezultate koje nečim mjerimo (ocjenama... diplomama...) – onda možda i nismo u pravu, možda naš model i jest prejednostavan – ali on funkcionira. A ako funkcionira, onda je to za nas dovoljno dobro, zar ne?

Negdje sam pročitao što je Einstein rekao Werneru Heisenbergu: “Teorija je ta koja određuje što možemo opažati.” Ako želimo misliti o obrazovanju kao stroju, logično ćemo mjeriti i vrednovati kvalitetu prosjeka onoga što stroj proizvede; ako nam treba prosjek, mjerit ćemo ono što je zajedničko svim proizvedenim jedinicama; ono što je ponovljivo, općeljudsko, neosobno.

I dalje: ako teorija kaže da se sistem sastoji od ulaza, obrade i izlaza – onda ćemo, očito, kontrolirajući ulaz (“tko nam dolazi”) i obradu (“što im dajemo”), kontrolirati i izlaz. I napokon: u ovakvom se sistemu podrazumijeva da naši pripravci djeluju, kao i da su upravo oni, i ništa drugo, zaslužni za finalni proizvod.

(Ovakva vizija ima i negativnu stranu. Kad se pokaže da “proizvod” nije dobar – kad, recimo, djeca koju kod nas “proizvedeni” učitelji poučavaju matematici ne znaju tu matematiku – to onda može značiti samo i jedino ovo: ne dajemo dobre pripravke, pa treba hitno mijenjati: a) vrstu; b) dozu; c) razmake davanja pripravka. Ali to znači da svoju viziju obrazovanja-kao-stroja reproduciramo: proizvod koji izađe iz našeg stroja uključuje se u rad drugoga stroja – kod nas proizveden proizvod postaje i sam “aplikator pripravaka” u daljenjem sustavu ulaza, obrade i izlaza. I tako se općenito čitavo naše društvo svodi na niz ulaza, obrada i izlaza – jer, ako model funkcionira, onda je dovoljno dobar za sve, zar ne?)

Društvena fizika

Kolege koji su predlagali promjene u našem sustavu obrazovanja s pravom će se ljutiti na mene. Oni su željeli brži, aerodinamičniji sustav, fleksibilno prilagođen fluktuirajućim zakonima modernoga tržišta; oni su željeli zamijeniti staru pedagogiju “ploče i krede” Novom pedagogijom, blistavim kristalnim dvorcem u kojoj student sam kreira ono što će studirati (točno sam znajući što će najbolje na tržištu utržiti); oni su željeli austrougarski obrazovni sustav zamijeniti istinskom multidisciplinarnošću; oni su željeli rasteretiti studente – ukratko, ničim ne zaslužuju pojednostavljenu karikaturu kakvu sam ovdje iznio.

Ali ti kolege, koji se s pravom ljute na mene, neće, mislim, poreći da Univerzitet 21.?stoljeća žele stvoriti kontrolirajući njegov sustav. A da bi ga mogli kontrolirati, nema im druge nego svesti ga na nešto što se kontrolirati može. Moraju, dakle, odabrati sociološki model Augusta Comtea, njegovu “društvenu fiziku”. Moji kolege moraju shvaćati društvo kao sustav kojim upravljaju univerzalni zakoni – kao sustav u kojem, utječući na zakone, mijenjaš društvo (mijenjajući pripravke, mijenjaš proizvod!).

No, postoji i drugačije shvaćanje sociologije, drugačije shvaćanje društva. Možda bilo koje društvo i bilo koji društveni stroj postoje samo utoliko što ih stvaramo i obnavljamo mi sami, mi koji smo njihovi članovi i elementi. I možda, kao što je netko rekao, zgrade društvenih sustava neprestano bivaju preoblikovane – a preoblikuju ih upravo cigle od kojih su te zgrade sastavljene. I to cigle koje čak ni zajedno uzete ne možemo smatrati pukom tvari: cigle koje mogu, recimo, doznati što o njima govore oni koji ih proučavaju, i zbog toga što su doznale promijeniti svoje ponašanje...

Evo mene usred teorije

U sociologiji sam još veći laik nego u povijesti znanosti ili teoriji znanstvenih revolucija. Ali, provevši tih pet sati usred teške rasprave o “strategiji mijenjanja programa studija” – zbivalo se to, ne zaboravite, na sastavnici sveučilišta koje ima “sustav upravljanja kvalitetom” (http://ardsof.com/kvaliteta/), što znači da smatra da se kvalitetom može upravljati – imao sam jak dojam da se nalazim usred neke knjige Thomasa S.?Kuhna (autora Struktura znanstvenih revolucija): da svjedočim pokušaju da teorija oblikuje – ili preoblikuje – stvarnost.

To što se u našem slučaju ta teorija još nije uspjela sasvim nametnuti kao dominantna – što još nije došlo vrijeme “normalne znanosti”, barem ne u našim zaostalim krajevima – kao i to što teoriju i svjetonazor žele nametnuti ljudi čije riječi ne pokazuju osobitu svijest da imaju teoriju i svjetonazor – pa i, napokon, okolnost da ta teorija, u biti, nije nova, nego stara (vidi gore o Comteu) – sve to samo povećava zanimljivost moga doživljaja.

Možda tih pet izgubljenih sati na koncu nečemu i posluži.