Izvođenje prostora

Vrlo često suočeni smo s pitanjem otkuda dolazimo, ako ništa drugo onda u administrativnim obrascima, čijim smo ispunjavanjima nerijetko izloženi. Odmah nakon imena i datuma rođenja slijedi pitanje o mjestu rođenja, ali i trenutnog boravka… Reklo bi se da je baš mjesto rođenja jedan od naših važnih identifikatora. Ponekad nas to koči, ponekad izdvaja, pa čak i živcira, no svjesni smo da je to nešto što uistinu ne možemo promijeniti. Samo još jedan od simptoma krajnjeg slučaja ili pak fataliteta vlastite egzistencije, isto kao i boja očiju ili visina do koje smo izrasli. Možemo samo otići, ako uspijemo, no povratak je neizbježan. Ne može se pobjeći, barem ne na papiru.

Šećući Venecijom ili Parizom, vrlo sam se često pitala što može izroditi življenje i ozračenost tim gradovima, i koliko nas određuje to što smo baš u Zagrebu proveli svoje djetinjstvo, ili pak djelić života, i bismo li bili drukčiji da smo proživljavali te životne trenutke u tom istom Parizu, Veneciji, Bombayu ili Bejrutu.

Zasigurno, jer tamo nismo tada bili…No, istodobno, prostor u kojem živimo nije homogen ni izotropan, kamoli izoliran, pogotovo danas u eri neprestanog napretka komunikacijskih i prijevoznih tehnologija te osvajačkih pohoda alata masovnih medija – televizije i Interneta. Danas se uistinu vrlo brzo nađemo negdje drugdje. I tamo boravimo.

Sjajno naslijeđe i inferiorna suvremenost

Ipak, unatoč toj prividnoj blizini, mogu li dobivene informacije iz druge ruke uistinu nadomjestiti izravno iskustvo nekoga grada, njegovog prostora, njegovih pukotina i kontinuiranih linija? Jer tehnologija, kolikogod to pokušavala, još nije pronašla dugotrajniji ključ direktnog prijenosa dubljih iskustvenih podražaja, još nas nije dovoljno “ozračila”… Zaustavimo se sad nakratko u gradu Dubrovniku, malenom gradu na krajnjim granicama hrvatskog juga, koji kroz povijesna čitanja identificiramo kao amblem slobodne republike, te bastionom trgovine i slobodnih kretanja. A trenutačno je zasigurno jedna od glavnih starleta svih svjetskih turističkih brošura koje drže do sebe, svrstan među neupitne vrhunce univerzalnog doživljaja, spoja geografske ljepote i civilizacijskog naslijeđa. On je mjesto želja, isto kao i Rim, London ili Pariz. A mi, opijeni pričama sa satova povijesti, ali i serviranim medijskim predodžbama, svi želimo tamo otići, a jednom kad se tamo i nađemo, predisponirani smo osjetiti barem djelić te čuvene ljepote i višeslojne tradicije. Na pitanje kakav je Dubrovnik danas, slijedimo li umjetničke identifikatore i katalizatore stvarnosti, odgovara izložba Libertas, održana u Domu Hrvatskoga društva likovnih umjetnika. Ona, naime, predstavlja umjetnike koji čine suvremenu umjetničku dubrovačku scenu, a koji se i u svojim radovima dotiču toga grada. Sama brojka predstavljenih autora, njih devetnaest, raznorodnost korištenih medija i širina generacijskog raspona autora od najstarijih Bože Jurjevića (rođenog 1963.) i Slavena Tolja (rođenog 1964.), do najmlađeg, još studenta, Ervina Babića (rođenog 1983.), te njihova afirmiranost i pripadnost širem hrvatskom, ali i međunarodnom umjetničkom krugu, svjedoče o neobičnoj vitalnosti umjetničke produkcije tog naizgled udaljenoga i nemnogoljudnoga grada. Za takvu je produkciju, osim blagonaklonoga mediteranskog podneblja, zasigurno zaslužna i institucijska podrška dvaju jakih motora na razini grada – Umjetničke galerije Dubrovnik i Art Radionice Lazareti.

Grad kao prostor koji svatko od autora stvara za sebe

A što kazuju odabrani radovi? Prema riječima autora izložbe, “grad i krajolik pritišću i obvezuju svojom poviješću”, te “nameću motiv”, a umjetnici koji ga obitavaju “prisiljeni su djelovati istodobno sukladno i protiv ambijenta u kojem su se zatekli”.

Na koji način se predstavljeni autori pozicioniraju prema trenutačnoj tranzicijskoj stvarnosti i turističkim transformacijama grada? Ono što određuje izložbu zasigurno je pitanje prostora, to jest neupitna poveznica radova sa samim mjestom i gradom. Grad je postao socijalnim prostorom kako ga definira Yona Friedman, ili prostor koji svatko od autora stvara za sebe. Samo poticaj, ili okidač. Reklo bi se da se ta opsesija mjestom, ali i jednostavno želja za fiksiranjem subjekta/pojedinca pejzaža ili urbanog krajolika Dubrovnika te kritika društvene realnosti, zrcali u svakom od radova, u različitim gradacijskim omjerima, od aktivističkog angažmana u radu Slavena Tolja koji donosi Plan grada s obilježenim prostorima namjenjenim turističkim i ugostiteljskim sadržajima u Dubrovniku 2005. – 2006., prisvajajući formu plana koji možemo naći u gradu i koji naznačuje bombardiranja iz 1991. On taj plan nadomješta sličnim planom s oznakama za nova razaranja i promjene, istodobno izlažući i Lučijeve stolice, stolce iz kultnog mjesta kafe bara Libertina, kao artefakte prostora pregaženog vremenom i gubitkom prijašnjih funkcija.

I drugi rad izravnog komentara je rad Marijane Vukić, s kojeg izložba preuzima naslov. Radi se o bijeloj zastavi postavljenoj iznad ulaza u Meštrovićev paviljon s natpisom “Libertas” u kojem su slova “L”, “e” i “s” zamijenjena simbolima funte, eura i dolara, ironično se nastavljajući na krilaticu Dubrovačke republike koja slobodu ne zamjenjuje ni za koje zlato ovog svijeta.

U potrazi za skrivenom traumom mjesta

Nadalje nalazimo ironijske komentare Karmen Dugeč s dječjom igrom Školicom gdje možemo birati između polja označenih riječima “Pazi, šuti, nemoj, pusti”, ali i vrlo izražene ironičke komentare u radovima Luke Piplice, Ni dobro ni loše, burlesknom videoprocesu sadnje jedne masline i žrtvovanja kamena, jednako kao i u pastoznim pejzažima u akrilu Ivana Skvrcea duhovitih naziva: 160 posto slike Počela sezona požara i 160 posto slike Sporni dodatak hotelu 2008. Sličnih naznaka ima i u performativnim radovima Ervina Babića, Joška Baće, Paska Burđeleza i Bože Jurjevića koji fiksiraju pojedinca u specifičnim situacijama, ali i unutar samog umjetničkog djelovanja, što se nadovezuje na fotografski ciklus slikarskog renesansnog prizvuka Ane Požar Piplica te naturalističkijeg približavanja čovjeka mogućem kontekstu Mare Bratoš.

Najveći poetski odmak od same ideje grada izražen je u seriji fotografija Začarani Marka Ercegovića, koja bilježi fragmente zaustavljenog vremena, te akrilima na platnu Odaberi svoje vrijeme Tine Gverović, koji naznačuju putopisne inscenirane realnosti, odlaske u daljinu i prelaske u druge dimenzije ili pak u fotografskom ciklusu Mjesta poslije Ane Opalić, gdje autorica skoro pa antonionijevski traži skrivenu traumu nekog mjesta, tragove nekih zločina. Svaki grad, pa tako i Dubrovnik, kao naš suvremenik, u sebi rezimira velike konflikte i velike nade, reći će Stefano Boccallini, talijanski kustos i urbani sociolog. Nastavit će da je grad mjesto gdje možemo uvidjeti kontradikcije globalizacije i gdje se velike razlike konfrontiraju i pronalaze rješenja… I sama izložba Libertas, suvremena dubrovačka umjetnost ocrtava jedno takvo rješenje, viđeno umjetničkim okom, nenametljivo, a opet jako. Prostor, izražen u svakom od radova, čita se kao mjesto intenzivnog interpersonalnog odnosa, rezultat socijalne i kulturne mobilnosti.

Blaga mediteranska ampula

Bilježenje znakova grada, ali i gubljenje prostora tog istog, nadvija se nad cijelom izložbom. U toj blagoj mediteranskoj ampuli, naizgled prezerviranoj od vremena, nalazimo radove koji pokušavaju rekonstituirati pojedinca unutar konteksta, jer javna je sfera preduvjet bilo kakvog aktivnog društvenog djelovanja. Radove gdje izvođenje prostora donosi određenu poetičnost, ali i nostalgiju za nedorečenim ili izgubljenim, što duboko akcentuira i pjesma koju neprestano slušamo koračajući izložbenim prostorom, Dos gardenias para ti, koja je ujedno i zvučna podloga rada Brod Ivane Jelavić.

Objavljeno u emisiji Triptih na III. programu Hrvatskoga radija (urednica: Evelina Turković).