Izvor pedofilske strukture

Robert D. Hale je psihijatar, psihoanalitičar, dugogodišnji ravnatelj Portman klinike u Londonu, koja se od osnutka (1925.) bavi isključivo liječenjem osoba sa seksualnim devijacijama. Šef je postdiplomskog studija Tavistock klinike u Londonu.

Prošlog tjedna u organizaciji Klinike za psihijatriju KBC-a Rijeka i Katedre za psihijatriju i psihološku medicinu Medicinskog fakulteta u Rijeci, Robert D. Hale u Zavodu za javno zdravstvo te na Medicinskom i Pravnom fakultetu u Rijeci održao je tri predavanja s raspravama na temu pedofilije. Uz predavanja održano je i nekoliko seminara u kojima su komentirani primjeri liječničke i sudske prakse vezani uz pedofiliju, perverzije i druga ponašanja u kojima su liječenje i sukob sa zakonom često povezani (npr. ovisnici o drogama koji su počinili različita kriminalna djela).

Sve veći javni prostor koji se otvara različitim oblicima ponašanja manjih grupa pokušaj je da se shvati način funkcioniranja rizičnih grupa i, po mogućnosti, utječe na sprječavanje štete koju društvo trpi zbog takvih osoba. Prema nekim istraživanjima (a u slučaju perverzija i posebice pedofilije sva su takva istraživanja dvojbena jer se činjenice nastoje prikriti) seksualno zlostavljanje djece je mnogo učestalije no što se obično misli. Neke procjene navode kako je moguće da je i 50 posto djece u svijetu na različite načine zlostavljano u djetinjstvu.

Korijeni perverzije

Prema novijoj psihijatrijskoj literaturi (Glen O. Gabbard: Psihodinamska psihijatrija u kliničkoj praksi, 1994.) pedofilija je dio perverzija – seksualnih disfunkcija. Kod pedofilije (jednostavno kazano) vlastita trauma seksualnog zlostavljanja u djetinjstvu pretvara se u osvetu, trijumf u odrasloj dobi. Pacijenti se preko svojih fantazija (koje traju cijeli život) osvećuju zbog ponižavanja u djetinjstvu koje su najčešće uzrokovali njihovi roditelji. Metodom osvete oni dehumaniziraju i ponižavaju svoje partnere u vrijeme perverznog čina ili fantazije. Naime, psihopat ima smetnje odnosno boluje od bolesti zbog koje ne pati on nego njegova okolina.

Korijene perverzije je uvijek moguće otkriti, ali zašto je vanjski oblik različit (ekshibicionizam, voajerizam, sadizam, mazohizam, fetišizam, pedofilija i transvestitizam) to nije lako otkriti. Riječ je o poremećaju nagonske sfere. (U toj i drugim novijim kategorizacijama, za razliku od Freudove, više se ne navodi kategorija homoseksualnosti.)

Usko vezana s kaznom, pedofilija razlikuje ono što osjeća pedofil kao primjerenu kaznu za vlastite postupke od onog što društvo smatra primjerenom kaznom za njegova djela. Osjećajući izopćenost iz društva, jedan je pedofil-pacijent u Engleskoj izjavio: Hvala Bogu što se pojavilo kravlje ludilo! Definirao je svoje osjećanje kao ulogu vraga u društvu, a sad to društvo dobiva i drugu pošast.

Provođenje u djelo pedofilskih fantazija kod pacijenta-počinitelja obrana je od psihotičnog raspada. To je utvrđeno još tridesetih godina prošlog stoljeća (Glover).

Perverzija je bolest seksualne devijacije, parafiličnog iskustva. Ona ima i moralne konotacije, a središnja dvojba je odnos prema žrtvi, čime drugi postaju bolesnici kao i počinitelji. To je napad na moralnost. Zbog toga je važno da kazna koju počinitelj dobije za svoja djela bude pravedna, jer perverzna osoba često društvo doživljuje kao nepravedno. Ta važnost izražena je u procesu liječenja takve osobe. Inače, središnji paradoks sadržan je u činjenici: da bi se patologiju moglo razumjeti treba je liječiti a da bi se mogla liječiti treba je razumjeti.

Perverzne strukture

Najmanje je odgovora na pitanje: zašto se netko odlučuje za određenu vrstu perverzije? Mnogo je lakše reći odnosno dijagnosticirati zašto netko postaje pervertit, ali ne i zašto izabire određeni vid perverzije. Sljedeće bitno pitanje jest koliko i je li uopće obvezno liječenje dovodi do psihičkih promjena u odnosu na bolest. Ilustrirajući odgovor, Hale navodi Solženjicinovu rečenicu: “Misli zatvorenika također nisu slobodne i uvijek se vraćaju na iste stvari”.

Svoja predavanja i uvid u temu Robert Hale uobičajeno temelji na vlastitoj psihoterapijskoj praksi. Voditelj je terapijske skupine od osam pacijenata-pedofila s 90 minuta rada jednom tjedno. Da bi se tako teški pacijenti mogli liječiti, psihoterapeut na svojevrstan način ulazi na istu pozornicu i počinje prepoznavati patološke nagone koji počinitelja dovode do djela. Psihoterapeut koji razumije prirodu bolesti jedina je osoba kojoj pacijent može reći baš sve što se zbivalo tijekom života. Povjerenje i otvoreno vrijeme kategorije su iz kojih jedino može proizići dobar psihoterapijski odnos. Tijekom dugogodišnjeg rada Roberta D. Halea skupina je sebi mogla dopustiti da mu se svidi a da nepovjerenje ne bude izraženo na perverzan način. To znači da za vrijeme liječenja pacijenti nisu imali potrebu za perverzijama.

Postoje dvije krajnosti: osuđivanje odnosno upotreba kažnjavajućeg superega, te suosjećanje i iskvarena bliskost s pacijentom (ili bilo kojom drugom sličnom skupinom) kod profesionalaca koji nisu dovoljno upoznati s perverzijama. Je li nesposobnost da se istodobno prikazuju dva različita lica osobe također dio perverzne strukture?

Primjer: Učitelj, 57 g., zatvaran, bio ravnatelj osnovne škole, osjeća da ga djeca vide jako privlačnim. Zatvoren zbog dva djela. U prvom slučaju u pet različitih situacija napastovao je djecu u školi, a sve se otkrilo nakon što se jedno dijete požalilo roditeljima. U drugom slučaju približio se doseljenoj katoličkoj obitelji koja je imala sina od devet godina. Pri upoznavanju im se predstavio kao katolik. Tvrdi da se zaljubio u majku koju je inače smatrao lakom ženom. Sina je često ostavljala pedofilu na skrb. Nakon otvorene seksualne radnje s djetetom sve je otkriveno tako što se u susjedstvo doselila osoba koja je znala pervertitovu povijest. Dječak je sve priznao majci. Na policiji je pervertit priznao djelo jer je “želio spasiti dječaka od svjedočenja na sudu”. Kasnije je pronađeno da je dječaka prije toga zlostavljala majka.

Osnovni poriv većine ljudi nakon svake takve priče želja je da se pervertita ubije, kastrira i na bilo koji način udalji iz društva. Razlog takve reakcije Hale prepoznaje kao izigrano povjerenje.

U terapijskom postupku terapeut doznaje činjenice iz djetinjstva počinitelja: Bio je treće od četvero djece u obitelji koja je živjela idilično (kaže on) do njegove šeste godina. Otac je otišao iz kuće kad mu je bilo pet, ali ih je posjećivao i davao mu džeparac. Majke se sjeća kao tople, ali zahtjevne. Jednog dana njega i mlađeg brata stavila je u kadu i saopćila im da sutra odlaze u samostansko sirotište, jer se ona udaje. Majka se još tri puta udavala, a muževi su joj pomrli, poludjeli, pobjegli… Sestre su otišle živjeti s bakom (očevom majkom). Oca opisuje kao nesposobnog da pomaže majci.

Časne sestre u sirotištu bile su stroge, djeca su jedna drugima pružala utjehu i ljubav. Njega je štitio jedan četrnaestogodišnjak koji je u kutiji šibica čuvao muhu-ljubimca. Kad je muha otkrivena i ubijena, on je pokušao prijatelju nabaviti drugu muhu. Otkriven je, odveden i svučen, batinan i ponižavan pred drugima. U sirotištu je i inače vladao strogi režim, pa im je primjerice subotom pregledavano rublje. Dječaci bi u petak navečer s rubova košulje sisali prljavštinu da se to ne vidi subotom ujutro na pregledu. Osobno ga je najviše pogađalo kad bi majka dolazila u sirotište za Božić i donosila hrpu igračaka.

Iz navedenog primjera očitava se većina karakteristika perverzne odnosno pedofilske strukture ličnosti. Ponajprije se to vidi kroz lik snažne majke, često depresivne, koja život u obitelji organizira na način da oca napravi nepotrebnim. Istodobno dijete često pretvara u osobu koja će se brinuti o njoj. Isti primjer pokazuje i učestalo odvajanje u primarnoj obitelji čija je svrha da majka bude slobodna tako da se riješi djece. Da bi dijete (pre)živjelo treba ljubav, a u zamjenu za ljubav zlostavljana djeca dobivaju osvetu putem seksualnog podražaja (izraženu kasnije u životu u psovci “Jebat ću ti/si mater”) i nakon toga to smatraju normalnim.

 Položaj žrtve (djeteta) s obzirom na dob često je takav da se oni moraju naviknuti i živjeti u vrlo bolnim odnosima da bi preživjeli. Često su zlostavljana u razdoblju latencije (od sedme do dvanaeste godine), kad su nedovoljno razvijene seksualne fantazije i aktivnosti. Dječja potreba za osjećajnošću i nježnošću vrlo je izražena, a oni koji dožive zlostavljanje često su vrlo rano svjesni svoje izoliranosti jer su drukčiji. Zbog navedenih emocionalnih potreba često mogu biti i sudionici u zlostavljanju.

Adolescencija je ključno razdoblje razvoja pedofila. U toj dobi normalno seksualno eksperimentiranje biva ili inhibirano ili pretjerano. Srame se svoga tijela, često misle da im je penis premali (a čini se da je to i objektivno i simbolično tako). Prevladava mišljenje da su što je pedofil stariji objekti njihovih seksualnih težnji mlađi. S druge strane, učestalost u ponavljanju delikta s djecom iste dobi ukazuju na dob koju je počinitelj imao kad je i sam na bilo koji način traumatiziran u djetinjstvu (ne nužno seksualno).

Zapeli u sedamnaestoj

Na razvojnom stupnju seksualnosti koju dostigne sa sedamnaest godina – tj. ono na čemu tada u razvoju “zapne” –ostat će i kao odrasla osoba. Oni čiji su seksualni interes bebe – istraživanja su pokazala – u blizini su psihotičnog razvojnog perioda (kada se i inače stvara osnova za psihotični razvoj).

Svijet pedofila sastoji se od seksualnih fantazija i nagona da ih ostvari, a on sebe doživljava kao dijete, ima strah od odrasle seksualnosti, od otkrivanja i od poniženja. Vlastiti superego umiruje koncipiranjem vlastitog osjećaja moralnosti, društvo smatra proganjajućim. Snažan superego vrlo je kažnjavajući. Smatraju da će ih repetitivno seksualno ponašanje osloboditi. Osjećaju vrijeme kad će napraviti djelo. “Superego je onaj dio psihološkog aparata koji se dobro otapa u alkoholu!”, odnosno u repeticiji seksualne perverzije (svojevrsna bolest ovisnosti).

Osjećaji nakon orgazma su depresija i osjećaj krivice. To im otvara tri mogućnosti za izlazak iz krize: mogu poludjeti, nanijeti sebi zlo ili ponoviti čin. Grupna terapija promatra što ih je dovelo do perverznog čina, uči ih da prihvate vlastitu prirodu i da je svjesno kontroliraju. S jedne strane pripadnost skupini znači pripadnost podržavajućoj vezi međusobno pripadajućih ljudi. Ako je grupa različita (npr. u zatvoru gdje se okupe počinitelji različitih zločina) dolazi do velikog nemira i isključenja iz nje. Hale navodi primjer grupa u kojoj su se dva puta našle osobe koje su uz prijetnju nožem silovali djecu. To je izazvalo velik nemir u grupi jer su se ostali članovi grupe uznemirili, a razlog je bio u činjenici što su neki i sami u djetinjstvu bili na isti način zlostavljani. Nakon grupne terapije moguća je refleksija podržavajuće uloge grupe i prestanak kažnjivih djela. Ostali članovi mogu neodobravati, ali ne moraju uvijek proganjati nekog tko ima takve probleme.

Bilo je važno što su se u terapiji izražavali na testovima. Mogli su izraziti svoju anksioznost, osjećaj blizine i pripadanja, što im je pomagalo da se ne osjećaju sami bez počinjenja djela. Važna je spoznaja o doživotnosti patološkog nagona s kojim treba naučiti živjeti. U terapiji je moguće naučiti prevladavati stanje i početi život s odgovarajućim životnim partnerom putem spoznaje o mogućnosti unutarnje kontrole.

Opisujući ono što im se dogodilo prije seksualnog zlostavljanja djece pedofili verbaliziraju kao vlastiti osjećaj da su ih djeca zavela. Naime, oni su uvjereni da su oni djeci silno privlačni i da ih djeca izazivaju na odnos. Na taj način traže za sebe položaj žrtve odnosno zavedene osobe.

Put k izlječenju moguć je tek ako pedofil izrazi želju za dobrovoljnim liječenjem. To znači da je već otkriven, da je iza njega kazna za otkrivena djela i da on shvaća da je kod njega u pitanju bolest koju treba liječiti. To ne znači i dokidanje njegovih fantazija nego proces spoznaje s vlastitom poviješću, razumijevanje te povijesti i pokušaj da se bolest svjesnim nastojanjem i odlukom drži pod kontrolom. Izbor zanimanja pedofila često je u službi njihove seksualnosti, tj. izbor poslova u kojem su u kontaktu s djecom.

Liječenje u zatvoru nije moguće, jer kad drugi zatvorenici (koji su i sami u djetinjstvu često bili žrtve različitih zlostavljanja) shvate o komu je riječ dolazi do izolacije počinitelja i problema (ugroze). Zbog otkrivanja njihove tajne oni su i nakon javljanja na dragovoljno liječenje skloniji individualnoj terapiji.

Psihopat u instituciji

Na Medicinskom fakultetu u Rijeci Hale je govorio o institucijama i onima koji ih ustrojavaju, te o tome što sve institucije sadrže. Naravno, riječ je o psihopatima u institucijama i posljedicama njihova stanja za instituciju. Definira psihopata kao “osobu koja budi ono najgore što u meni ima. To može zvučati kao vrlo jednostavna definicija, ali uvid u to što ona sve sadrži pokazuje da je to i najbolja definicija psihopata”.

Psihopatija je dijagnoza koja je nastala kroz kontratransfer, i to kroz onu vrstu kontratransfera koja čini da se normalna osoba u društvu ili blizini psihopata osjeća loše. Ako to čine pojedincu, ako čine stvari koje su loše, isto to čine i institucijama. Institucija uzvraća time što i sama čini loše stvari.

Primjer: Bolnica na sjeveru Engleske (Ashwold) ustanova je visoke sigurnosti, ograđena dvjema ogradama visokim oko osam metara. Prije dvanaestak godina izbio je skandal. Sestre koje rade na odjelu na kojemu su smješteni pedofili dopustile su posjete djece na taj odjel bez nadzora. U najboljem slučaju osoblje je bilo nemarno, a u najgorem slučaju osoblje je postalo korumpirano na isti način kao i njihovi pacijenti. Pokrenuta je javna istraga o tome i mnogo ljudi je dobilo otkaz. To nije bio jedini takav slučaj u nekoj od tri takve bolnice na području Velike Britanije (u svakoj od njih morala se u neko vrijeme provoditi slična istraga). Dio izvješća koji je uslijedio nakon istrage pojasnio je da u tim bolnicama nije postojala mogućnost za samoizražavanje među osobljem i da je osoblje bilo predugo zaposleno na jednom mjestu. Tako bi to postajala svojevrsna incestuozna organizacija. Vlada je odlučila platiti stručnjake koji će srediti stanje u bolnici.

Doktor Hale s kolegom jednom tjedno tijekom pet godina odlazio je u tu bolnicu zbog sređivanja odnosa među zaposlenima. Za njih je bolnica postala pacijent jer je bolnica oboljela, a razlog zašto je bila bolesna bili su pacijenti koje čuva. Zašto se bolnica razboljela i na koji su način pacijenti, koji su u njoj smješteni, uspjeli to postići?

U knjizi Nesvjesno na djelu Anton Opholzer govori o bolnici kao ustanovi koja služi tome da štiti pacijente od njihove anksioznosti, između ostalog, i na taj način da oni tu anksioznost projiciraju na osoblje koje s njima radi. U općim bolnicama anksioznost koju pacijent donosi ili ima je anksioznost zbog mogućnosti smrti, tjelesnog propadanja ili gubitka pojedinih tjelesnih funkcija. To je nesvjesna anksioznost s kojom se i pacijent i liječnik moraju nositi. Bolničko osoblje se među sobom organizira tako da se lakše nosi s tom anksioznošću koja u njih biva projicirana. Osoblje se organizira tako da je može negirati. Ako se takva pretpostavka proširi i na psihijatrijsku ustanovu, kliniku, onda je pitanje koje anksioznost izaziva: Hoću li i ja poludjeti? Odnosno, je li ovdje prevelika tuga, tj. dovoljno velika da i ja poludim? U forenzičkoj ustanovi uz tu anksioznost (hoću li poludjeti?) postoji i dodatna anksioznost koja je moralne naravi: hoću li i ja postati korumpiran? Hoću li postati loš?

Još jedna anksioznost s kojom se treba nositi ona je vezana uz mučninu. Osoblje se bavi ljudima koji su ili moralno ili fizički odvratni. (Hale navodi primjer: U utorak sam s kolegom pregledavao čovjeka koji je na ulici izbo nožem svoju ženu do smrti, odsjekao joj glavu i onda glavu šutirao nogom. Ono što sam osjećao bila je mučnina, visceralni osjećaj gađenja pri pomisli na taj čin.) Dakle, u forenzičkoj instituciji postoji opasnost da će se razviti sustav rada s pacijentima koji će stvari učiniti još gorima, a ne boljima, jer psihopat ima sposobnost izvući iz čovjeka ono što mu najmanje treba, što mu najmanje dobro dođe. Ideja je iz tridesetih godina (knjiga Maska normalnosti) gdje se kaže da psihopat napada najdragocjeniju vrijednost koju liječnik ima a to je njegov kapacitet da liječi. Kapacitet koji psihopat ima može se prepoznati samo onda kad se njegove potrebe isprepleću s potrebama svakodnevnog života. U jednom novijem radu (Hirchfeld, 1990.) stoji: “Velik broj ovih pacijenata ima u osobnoj anamnezi zlostavljanje u ranom djetinjstvu. Na žalost, iskustvo koje oni imaju biva projicirano u te koji se o njima brinu i na neki način opravdava sumnju da se oni koji skrbe o njima vrlo brzo i sami pretvaraju u zlostavljače. Kod tih pacijenata profesionalac više nije u stanju promatrati tu osobu kao pacijenta, jer pacijent kreira situaciju uzajamnog zlostavljanja. Psihijatar se prebaci iz dijagnosticiranja u moralno procjenjivanje. U odnosu s tim ljudima problem predstavljaju osjećaji. Oni prodrmaju naš stav i pogled na same sebe kao objektivnih, neutralnih promatrača i znanstvenika. I onda se nađemo u situaciji da smo s te razine spušteni na razinu zlostavljača.”

Presudan utjecaj koji pacijenti imaju na liječnike pokazan je kroz primjer testa u kojem ispitivač postavlja pitanja, a pacijent odgovara. Odgovore ne upisuje pacijent, tj. test nije samoprocjenski, nego pacijent izvještava, a procjenjuje onaj koji provodi testiranje. Većinom (ne svi) se procjenjuju osjećaji koje pacijent proizvede u ispitivaču. Uglavnom se evidentiraju moralne procjene, jer se odgovori ne doživljuju kao neutralni nego pacijent najprije projicira osjećaj u onog koji provodi testiranje, a onda mu taj jednostavno istom mjerom vraća natrag.

Primjer: Slučaj pacijenta koji je bio smješten u određenoj bolnici i onda su ga željeli prebaciti u bolnicu s blažim sigurnosnim mjerama. Isprobali su prethodno testiranje, rezultat je bio 21, što je srednji prag (rezultat). Onda su iz druge bolnice, u koju je trebao biti prebačen i koja ga baš nije željela, došli ljudi i ponovili taj isti test pa je rezultat ispao 29, čime se dokazalo da je pacijent za njih preopasan. Dakle, isti pacijent u istom tjednu. Rezultat je, dakle, više kombinacija onog što pacijent projicira u ispitivača i onog što ispitivač želi za pacijenta, a ono što obično želi za takvog pacijenta jest da je što dalje od njega.

Simptome psihopatije osjećaju drugi, ali osjećaju ih kao posljedicu onog što psihopat napravi. A on nešto radi zato jer je njegov način da bilo što pokaže kroz acting out (pucanje). Acting out – prema Freudu – jest da je to neki nesvjesni sadržaj koji želi na površinu, obično kao posljedica liječenja. Kako ga liječenje ne može zadovoljiti, onda se ono dogodi u stvarnom životu kroz akciju, ne kroz riječi. Acting out je obično uvijek vezan uz ranu traumu. Ono što se kroz acting out dogodi jest sjećanje na traumu, dozivanje traume i njezin obrat. Dakle, ima i značenje i cilj, svrhu. Njegov učinak je privremeno olakšanje kod osobe i obrat traume. Ono što je pedofil pasivno trpio kao dijete, u odrasloj dobi aktivno izvršava.

Na rubu pustopoljine

Zašto ti ljudi rade onu vrstu akcija koje njihovu situaciju čine sve gorom i gorom? Hale: “U većini njihovih osobnih životnih anamneza može se naći nedosljednost, nedovoljna briga okoline za njihovu zaštitu i skrb te zlostavljanje. Stoga su i njihova predviđanja upravo takva da će svi njihovi odnosi biti takvi. Oni se ne usuđuju povjerovati da bi njihov odnos mogao biti dobar. Jer ako je dobar onda može postati loš. A ako je loš gore ne može. Međutim, ipak može. A u tom slučaju više nema baš nikakvog odnosa. Psihopat živi na samom rubu pustopoljine. U toj zoni ne samo da nema dobrih objekata, nema ni loših objekata, objekata uopće nema. A ipak je bolje imati i loš objekt nego nikakav objekt, a sigurnije je imati loš objekt nego dobar. To se izrodilo iz odnosa psihopata s majkom. “

Jedini način na koji psihopat zna kako učiniti živom majku kao objekt jest kroz zloporabu tog objekta. Također, on nema kontinuitet naracije, tj. priče o svom djetinjstvu. To je nešto što se gradi u odnosu majke i djeteta kroz niz godina. Onaj tko zlostavlja (svoje) dijete taj dio (zlostavljanje) potiskuje tako da se o njemu ne govori. Zbog toga nije moguć kontinuitet naracije djetinjstva. To je nešto što se zazida iz područja svjesnosti i ne spada u sastavni dio odnosa između djeteta i majke, koji ima svoj tijek kroz godine. To je sjećanje nesvjesno tako dugo dok se jednom kasnije u životu ne ponovi neka ista ili slična prijeteća situacija koja će probuditi sjećanje i svijest na neko određeno rano zlostavljanje. Tako se pacijenti prema bolničkom osoblju odnose jednako kako bi se odnosili prema svojoj majci. Jednak je odnos ne samo prema njima kao pojedincima koji s njima rade nego i prema instituciji u cjelini, dakle tretira se na okrutan, korumpiran i zapostavljajući način.

“Priča koju konstruira takav pacijent, a koja najčešće sadrži neke grandiozne laži, konstruirana je na način da oponaša njegovo djetinjstvo, ali da ovaj put on trijumfira. Njegov acting out glede institucije je takav da u tom acting outu institucije odnosno njezini članovi dožive isto ono što je on doživljavao kad je bio dijete. Međutim, nitko u tim situacijama ne prepoznaje što se zapravo događa. To su situacije u kojima je institucija uhvaćena u bitku koja se odigrava u tom času, a ne u ono što se tom čovjeku događalo tada (u prošlosti). Pritužba, primjerice, na hranu u ustanovi nije doista pritužba na stvarnu hranu, nego pritužba na lošu mentalnu hranu koju je on dobivao onda kad mu je trebala drukčija. Ono što najviše zastrašuje psihopata je prijetnja da će biti prognan u prazninu, u pustu zemlju u kojoj nema ničeg. Stoga on kroz acting out hrani svoj osjećaj da će ostati živ. Psihopat zapravo s institucijom i ljudima koji u njoj rade kreira odnos koji je za njega siguran i iako je loš, on je zapravo predvidljivo loš pa je zbog toga za njega siguran. Za njega je dobro što on može na taj način nadzirati svoju okolinu, ali istodobno je loše što se ta okolina i on tako zgrabe u situaciju u kojoj postoji međusobno zlostavljanje, nepovjerenje i općenito loš odnos. U najboljem slučaju osoblje onda reagira cinizmom. Povremeno je na djelu sadistička osveta, a povremeno je reakcija korupcije. U središtu svega je beznadnost da se ikad išta može popraviti ili promijeniti.”

Pomoć osoblju

Uloga cjelokupnog osoblja je da pokuša ponovo naći – a vrlo često se tu nema što naći – ili pokušati kreirati različite nove čimbenike. Prvi važan čimbenik je osjećaj nade, drugo je osjećaj zajedništva, zatim osjećaj predvidljivosti i, kao vrlo važan, osjećaj moralnosti. Konačno, i najteže, jest osjećaj da taj pacijent može biti dopadljiv, da ga se može i voljeti. Tri moguća odgovora su: ili da se osoblje regrutira i postane vrlo slično kao i njihovi pacijenti, ili da osoblje ne povjeruje u rani život pacijenta što je onda nepovjerenje, i treće je osuda. Pacijent dakle učini i ljude oko sebe da se osjećaju onako kako bi se on trebao osjećati, ali se to ne usuđuje. Psihopat prezire one ljude koji se čvrsto drže za iluziju da je on zapravo dobar. Uloga psihopata je da za sebe kreira takvu instituciju koja stvari za njega samog učini još gorima. A uloga institucije je da se odupre, da odoli toj psihopatskoj crti, tako da se institucija ne razori, da se ne pokvari odnosno da ga ne odbaci (da ne odustane od njega).

Institucija se najčešće razbolijeva nakon što psihopatski član tima uspostavi savez s psihopatskim pacijentom. Važno je naglasiti da u skrbiteljskim zanimanjima ima mnogo psihopata.

Nekad se na psihopate gledalo kao na mentalnu subnormalnost, na razvoj zaustavljen u određenoj fazi, što je s moralnog aspekta bilo povoljno jer se otvarala mogućnost da se takvoj osobi dopusti razvoj. Npr. ne postoje senilni delinkventi, nego postoje samo delinkventi. Međutim, određeni uvjeti mogu pružiti šansu za sazrijevanje. Problem je golem i pitanje je kako i gdje ih liječiti. Zato postoji uzrečica: Ako tražiš psihopata u zatvoru, to je kao da tražiš sijeno u stogu sijena. Sadašnjom praksom dolazi se do svojevrsne segregacije, tj. njihova okupljanja u jednoj ustanovi, primjerice u zatvoru i pitanje je kako se odnositi prema njima na neki civiliziran, dobar način te im omogućiti barem dio onog što im kao ljudima treba. U procesu liječenja mnogi ne uspijevaju, a sam proces vrlo je dugotrajan i pun neuspjeha.

S obzirom na to da je osoblje koje radi s psihopatima u stalnoj izloženosti, a time i opasnosti ili da se fizički razbole ili da dobiju neku psihijatrijsku bolest ili da se jednostavno korumpiraju, potrebna im je podrška. Najbolja pomoć je rad s individualnim slučajevima i rad na različitim razinama. Potrebno je voditi stalno računa o tome tko u instituciji radi dobro, tko često pobolijeva, tko ima problema na poslu, te da se potiče stalan rad s osobom zaduženom za bolničko osoblje. To je posao osposobljavanja višeg osoblja bolnice da se brine o svom osoblju.

Pedofilija u pravnom sustavu

Predavanje na Pravnom fakultetu naslovljeno je: Pedofilija, liječenje, recidivizam i pravo. Otkrivanje pedofila angažira pravni sustav. Naime, terapeut je dužan prijaviti svako zlostavljanje ako je liječnik prvog kontakta. Međutim, ako pacijent na to ne pristaje, onda je prijava besmislena jer može sve nijekati na sudu. Redovito je riječ o pacijentima-žrtvama, jer svjesni obveze prijavljivanja pedofili se nikad ne prijavljuju na liječenje prije no što ih otkriju kao počinitelje.

Recidivist počinitelj seksualnog delikta dovodi u pitanje cijeli pravni sustav. Kazna se izriče da se djelo ne bi ponovilo. Kada se djelo ponovi, pravni sustav postaje upitan. Postoje dva pravna sustava u kojem osobe s perverzijama odgovaraju sustavu: prvi je statutarno pravo (u koje spada hrvatsko) gdje se znaju (propisane) posljedice ako se dokaže krivica počinitelja. S obzirom na to da u toj vrsti prava zakone donosi parlament (a tamo se i mijenjaju), činjenica je da je pravo vezano za državu. U tom pravu liječnik ili psihijatar koji liječi osobu koja je počinila perverziju obvezan je prijaviti delikt institucijama pravne države. To u osnovi znači da se ljudi koji boluju od npr. pedofilije ne mogu sami javiti na liječenje a da to ostane nekažnjeno.

U anglosaksonskom pravnom modelu nekoliko stručnjaka istodobno vještači počinitelja i svaki od njih iznosi svoje argumente. Sud odnosno sudac ima pravo izabrati ono koje sam smatra najprimjerenijim. Pri tome napominje što je sve utjecalo na presudu. Sud uzima u obzir i ranije presude iz srodnog područja, jer je riječ o pravu koje se gradi kroz vrijeme. To pravo osjetljivo je na društvene promjene, a veliku odgovornost stavlja na profesiju, a ne vladu.

Kazna prethodi liječenju

Treba uzeti u obzir i drugu temeljnu pretpostavku: društvo ima naglašenu potrebu za odmazdom, što treba uzeti u obzir i pri suđenju i pri liječenju pedofila. (Ta praksa s liječničkog stajališta smatra se lošom jer u pacijentovoj svijesti liječenje biva dijelom kazne. Zato bi bilo korisnije da ti procesi slijede jedan iza drugoga.) Nakon izlaska iz zatvora pacijent može imati obavezu liječenja. Bitno je različito ako se pacijent nakon isteka kazne sam odluči na liječenje. (U Britaniji je pervertit nakon izlaska iz zatvora pod stalnom prismotrom.)

Zasad se jedino uspješnim pokazalo liječenje dugotrajnom individualnom i grupnom psihoterapijom. Paradoks u vezi s tim liječenjem i zakonom je sljedeći: ljudi koji se dragovoljno prijave na liječenje imaju slobodu recidiva. Tada postoje dvije situacije: kad je terapeut siguran da pacijent želi uspostaviti svoju kontrolu nad vlastitim nagonima nastavlja liječenje. Ako terapeut nije siguran da liječenje daje rezultate, ima slobodu prijaviti pacijenta. To je testiranje realiteta. Liječnik i jednu i drugu odluku donosi obavještavajući o tome pacijenta. Liječenje je praktično produljeni put do prave dijagnoze gdje pacijent uči o sebi, a terapeut dolazi do novih podataka.

Odsluženje kazne je vrlo bitno, ali je važno da kazna mora biti pravedna, tj. da je pacijent doživljava kao adekvatnu svom činu. Naime, oni su svjesni zla koje rade.

Primjer: Slučaj MB

U individualnoj terapiji od 1981. g. Terapeut je od MB dobio pisano dopuštenje za iznošenje svih podataka o njegovu slučaju u znanstvene svrhe.

MB došao je na liječenje nakon 18 mjeseci zavora, dragovoljno. Terapija je bila jednom tjedno 50 minuta kroz 5 godina, kroz koje vrijeme nije počinio ni jedno kazneno djelo. Pacijent je Nijemac, rođen u Engleskoj prije Drugog svjetskog rata. U dobi od 3. do 5. godine zlostavljala ga je baka koja ga je oralno nadraživala i pri kraju čina ga ubadala noktima u glavić penisa. Početkom rata cijela obitelj se preselila u Njemačku jer mu je otac postao pilot njemačke vojske. Dvije godine nakon preseljenja, koje je pacijent teško doživio, došao je brzojav u kojem je pisalo da mu je otac nestao. Ujak mu je objasnio da je otac živ i da brzojav ne znači ništa. Drugi brzojav pojašnjavao je da osoba izgubljena u ratu znači isto što i mrtva. Ujak ga je ponovo tješio omalovažavajući tekst brzojava. Treći brzojav je bio decidiran: Vaš otac je poginuo kao pilot vojnih snaga Njemačke. Ujaka više ništa nije pitao i do kraja života prekinuo je s njim kontakt.

Osuđen je zbog pedofilije, pri čemu je silovao dvije djevojčice. To je čin koji je otkriven. Sve drugo je neprestano isti nagon koji nije mogao kontrolirati. Nakon pet godina psihoterapije i apstinencije, terapeut je morao poslovno otići na pola godine. Pacijent je upao u duboku depresiju, a kolega psihijatar kojem se obratio za pomoć nije prepoznao ulazak u duboke psihičke promjene koje leže ispod strukture ličnosti pedofila. Rekao mu je da ga ne može primiti na liječenje jer oni liječe samo pedofile! Iste večeri silovao je dvije djevojčice i završio u zatvoru na godinu dana. Kad se njegov psihoterapeut vratio i posjetio ga u zatvoru, pacijent je rekao da je depresija bila neizdrživa i da je morao ponoviti čin. Nakon izlaska iz zatvora nastavio je liječenje kod istog psihoterapeuta (koji mu je vraćao lik oca) i nije napravio ponovljeno kazneno djelo. Umro je od karcinoma laringisa.

Liječenje pedofila traje cijeli život (MB nikad nije prihvatio da ga je otac napustio). Pacijent mora naučiti sam kontrolirati vlastite porive. Seksualna aktivnost obrana je od vlastite depresije, pa su razdoblja godišnjeg odmora najopasnija za njih. Engleska poslovica kaže: “Pas nije samo za Božić, nego doživotno”. Hale je smatra primjerenom za odnos terapeuta i pacijenta u liječenju pedofilije.

Terapeut ima odgovornost zaštititi legalni kontekst isto kao i pružiti povjerenje pacijentu. Polazi se od pretpostavke da su oni, u biti, bespomoćni, tj. da je nagon jači od njih, a osveta društva iznimna zbog posljedica na žrtve. Prema američkom istraživanju, u vrijeme kada se otvori prvo kazneno djelo kod pedofila on je do tada imao prosječno 250 nagonskih radnji prema djeci, odnosno delikata.

Uloga vještaka

Vještak mora sam odlučiti, iz iskustva, laže li pacijent ili ne, iako ispada da je vještak produljena ruka suda i da bi trebao donijeti informacije koje bi onemogućile nove žrtve. Ima slučajeva u kojima je broj elemenata za prosudbu je li netko pedofil ili nije nedovoljan i u takvim slučajevima ostavlja se otvorena mogućnost u prosudbi, ali se ne očekuje odbijanje vještačenja.

Često sud od vještaka očekuje da decidirano kaže je li netko napravio ili nije seksualno zlostavljanje. Tu se mišljenja razilaze i generalno. Ako vrhunski stručnjak u forenzičkoj psihijatriji u Engleskoj misli da je odluka na psihijatru, onda je vrlo teško u toj zemlji reći da je to odluka suda i da psihijatar i psiholog nisu presudni u procjenjivanju krivnje. U biti, krivnja nije psihijatrijska kategorija nego stvar odluke suda. Sigurno je da se u različitim slučajevima otvaraju različite dvojbe i u odnosu na osobnost pacijenta, počinjeno djelo, mogućnost liječenja uz procjenu njegova statusa u budućnosti. Zbog težine radnji pedofili nužno bude osobne reakcije vještaka, sudaca i žrtava, a osim službenog postoji i privatni odgovor svakog člana u procesu. Prepoznavanje osobnog odgovora koji ne bi trebao imati veze s pacijentovim stanjem pitanje je visoke profesionalnosti i čistoće u procesu.

Pedofilija je postala i predmet zloupotrebe zbog važnosti koju joj društvo pridaje. Tako je primjerice pedofilija sve češće predmet brakorazvodnih parnica – kad se zbog koristi optužuje jedan od supružnika.

Veliku pozornost javnosti u procjeni pedofilije pobudio je slučaj Michaela Jacksona. Proces su pratili i veliki odštetni zahtjevi navodnih žrtava. Vještačenje je prosudilo da Jackson nije pedofil nego osoba koja nikad nije izašla iz pozicije djeteta da bi se zaštitila od ekstremnih trauma u djetinjstvu. Kao dijete doživio je ekstremna ponižavanja u obitelji, uključujući seksualno iskorištavanje. Njegov primarni dječji fantazam, kažu stručnjaci, isključivo traži društvo djece jer je to njegova razina. Djeca u njemu izazivaju kreativnost kojom ih zadovoljava. Njegov razvoj je zaustavljen na pregenitalnoj razini (razina djeteta prije pete godine života).