Došao je k meni jedno jutro, blijed kao krpa, zadivljujuće umotan u karizmu velikog vojskovođe koji je bez oklijevanja zajahao svijet kao da je njegov, stresao me u bezbroj osobina da u trenu posloži figuru slijepog obožavatelja i prikovanog pogleda za daljinu misli promrmljao:
Nemam snage.
Govori lirski – rekoh – ne razumijem te.
Ne razumije me nitko, a svi me slijede.
Ispružio je ruku i uhvatio me za vrat. Ostadoh bez zraka gledajući kako stvarnost bježi u oblaku prašine, dok se on prelijevao iz pretijesnog tijela i grčevito trzao u sve kraćem ostatku od predviđenog mu vremenskog prostora, želeći eksplodirati u apsolutnu slobodu, koja je imala samo jedan uvjet za njega – bez njega! Ispružio je ruku i obrisao mi suze.
Misliš da bi me netko mogao preslikati riječima?
Pokušaj sam.
Nemam taj dar – samouvjereno reče i uhvati me za ruku – ova će ruka
slijedit intuiciju. Zaboravit ćeš da si me poznavala.
Ne razumijem – rekoh – ne razumijem ništa. Što više znam, manje znam.
Samo mi skini okove da pobjegnem kad neman dođe i ne uvjeravaj me da je plod moje mašte!
O čemu pišeš?
Ne znam još.
Sve trube ovog svijeta zatrubile su na uzmak pred bahatom sjenom presvijetlog nasljeđa, dok je iz tajnih odaja straha rasla u bezdan misli, sve do naših nogu i u trenu se pretvorivši u poligon za odmjeravanje snaga, navukla masku mojih predaka.
Misliš da sam vezao pogrešnu zvijer?
Neću biti žrtva genetskog nasljeđa! Što želiš?
Pozvao sam te za svjedoka vremenskog nasljeđa.
Mene? Pozvao si mene!? Oličenje straha bezvremenskih granica koje u svakoj točki proživljava kraj, u svakom bijegu početak novog prostora bez riječi kao štit pred naletom nasrtljive istine, preteške da se ponese i još teže da se ne ponese u mravinjak misli.
Ne zatvaraj se u sebe!!
Što ću ti ja? Nataložen umor na svim razinama postojanja. Eteričan drhtaj popločan čudnim kompleksima. Prestrašen ego u bijegu pred magnetski privlačnim egoizmom...
- Nisam pozvao tebe – nezainteresirano, gledajući kako ga potajno ispisujem po šutnji, prekine moj samodopadni hvalospjev – samo sam zvao, a ti si jedina čula. Ili si prva stigla.
Bez snage da se sudaram s podivljalim hormonima koji bi me svaki put odbacili u svaki put drugačije posloženu gomilu misli i emocija, koja bi se svila oko mene poput bršljana ostavljajući mi sve manje prostora za udisaj, bez snage da zovem u pomoći ako u ovom vakuumu postoji netko da me spasi ili da molim za milost dok me čvrsto držao i vikao Otvori oči!! i naposljetku, bez snage da oči držim zatvorene, napokon je ugledah. Strašnu neman!
Tu zastrašujuću neman i tada opazih što nije bilo moguće pod sljepilom straha, da me ta nakaza ukoliko joj se ne približim neće moći, kao toliko puta do tada, mučiti čudnim pokretima noktiju jer je ukorijenjena duboko u podsvijest iz koje buja njena krošnja od bezbroj jednookih glava, koje su se trzale na zmijolikim vratovima kao da se žele otrgnuti i pobjeći u neku ljepšu sliku.
- Caesar mortuus est – šapnu mi jedna od bezbroj nakaznih usta, a sva ostala
se grohotom nasmijaše.
Kako je moguće – pomislih, gledajući ga tako stvarnog i prije nego stigoh
na skliskoj podlozi pokupiti misli, on ih svede pod zajednički nazivnik i s pomirljivom sjetom izgovori umjesto mene
Hvala ti na svemu, ali ja moram dalje.
Mislim da ima smisla da nastavite.
Moram nastaviti, jer to nastavlja mene.
Moram nastaviti, pomisli dok je samouvjereno sjedio na svom konju noseći
svu silinu pogleda uprtih u svoja leđa, ničim ne odajući kako je osjetio degeneriranu stanicu duha zbog koje je morao sebi ponoviti Ja Cezar, vojskovođa, ratnik i političar, ne sanjam, ja osvajam i viknuti iz sveg glasa Alea iacta est! nakon čega, ne primijetivši, projuri kroz vrata mraka čiji čuvar nije bio duboko ukorijenjen u podsvijest sa zastrašujuće nakaznim tijelom, već dovoljno privlačan da pomisli kako, odvezujući ga, čini dvostruko dobro djelo.