Noga filologa - Ja, Iudit

Slava koja Grčkom bješe; stavi je u silabus, ocjenjuj je

stranicu po stranicu.

Louis MacNeice, Jesenji dnevnik (1939.)

Gdje je mudrost koju smo izgubili u znanju

Gdje je znanje koje smo izgubili u informacijama?

T.S.Eliot, Stijena (1934.)

Bez kompjutera i interneta, ne bih mogao biti filolog. Moje je pamćenje – osnovno filološko sredstvo za rad – velikim dijelom umjetno, prepušteno silikonskim čipovima, električnoj struji, optičkim vlaknima i tko zna čemu još. Ono što su Richard Bentley i Ulrich von Wilamowitz stekli tako što su – elitistički povlašteno – sjedili na miru i ronili u knjige i rukopise (i tako deset do petnaest sati na dan, dan za danom), isto to meni – ultrademokratski, ultrabrzo, i ravnodušno – isporučuje Google. Kompjuteri i internet moja su proteza, moja ekstenzija, i u časovima grižnje savjesti tješim se da sva ta ultrademokratska, ultrabrza, ravnodušna kaša stvara neku novu vrijednost, nešto što Bentley i Wilamowitz, usprkos svem talentu i povlasticama, nisu mogli imati – naprosto zato što takvo povezivanje nadilazi ljudske mogućnosti, što to može napraviti samo čitava košnica (ljudi ili strojeva, svejedno).

Ova je apologija nužna, jer je ono što slijedi tirada protiv kompjutera i interneta.

Povećati zadovoljstvo korisnika

Možda znate da se hrvatsko visoko školstvo – servis u kojemu sam i osobno jedan od kotačića – nalazi u groznici reforme. Ta se reforma obično naziva “usklađivanje s Bolonjskim procesom”, i za većinu – prvenstveno za studente – ona znači uglavnom studiranje po drugačijem programu (trajanje je drugačije, organizacija je drugačija, predmeti se drugačije zovu). No, paralelno s reformom programa, traje i reforma forme studija i studiranja. Između ostalog, mijenja se način administrativnog praćenja studija.

U Republici Hrvatskoj djeluje oko stotinu visokih učilišta (...), 148.000 studenata upisano je na dodiplomske studije, a nastavu izvodi oko 9.000 nastavnika i asistenata putem 15.000 različitih predmeta. Tijekom akademske godine studenti polažu otprilike 1,000.000 ispita, a izdaje im se oko 450.000 potvrda. Međutim, više od 50% visokih učilišta ne vodi dokumentaciju u elektroničkom obliku, a izrada osnovnih dokumenata kod rijetko kojeg je visokog učilišta potpuno automatizirana. Posljedica je velik opseg administrativnih poslova, slabija kvaliteta dokumenata i izvještaja, kao i znatan utrošak vremena administrativnih službenika i polaznika visokih učilišta.

Suvremena visoka učilišta nastoje što više unaprijediti djelovanje svih služba koje su važne za kvalitetu usluge koju pružaju polaznicima. Na taj način pridonose i široj društvenoj zajednici u kojoj djeluju. Kvaliteta usluge visokog učilišta nije vezana samo uz način izvođenja nastave i nastavne sadržaje već i uz prilagođavanje eventualnim potrebama polaznika za specifičnim i interdisciplinarnim obrazovanjem. Praćenje suvremenih trendova na području organizacije visokih učilišta i primjena informatičke tehnologije u radu administrativnih službi u znatnoj mjeri unapređuje djelovanje tih službi, povećava zadovoljstvo njihovih korisnika i omogućuje veću integriranost obrazovnih djelatnosti različitih ustanova i odjela unutar sveučilišta ili veleučilišta.

Studenti su, kao korisnici usluga visokih učilišta, u pravilu skloni novim komunikacijskim i informacijskim tehnologijama, a internet im omogućuje da se u većoj mjeri i na pogodniji način služe uslugama visokog učilišta koje pohađaju te da pribave informacije o različitim drugim visokim učilištima u Hrvatskoj i svijetu.

Imamo Studomat!

Ovako na www.isvu.hr počinje dokument pod nazivom “Uvod u ISVU”. ISVU je kratica za “Informatički sustav visokih učilišta”; radi se o projektu Ministarstva znanosti, obrazovanja i sporta, pokrenutom početkom 2001. Sudeći po tekstu “Uvoda”, cilj ISVU je informatizirati – prevesti u računalnu bazu podataka, čuvanu centralno, a posvuda pretraživu i dopunjivu – sve “knjigovodstvene” poslove vezane uz studiranje: od upisa i prijemnih, do ispita i nastave. Ove je jeseni putem ISVU studente i studij počeo evidentirati i Filozofski fakultet Sveučilišta u Zagrebu, jedan od – kako mu voli tepati njegov dekan – ne samo najstarijih, nego i najvećih, najboljih i najnaprednijih fakulteta u Hrvatskoj (a, dakako, i šire). Zato sam se i sam našao izložen bliskom susretu s ISVU i s njegovom – trendovski rečeno – “implementacijom” na jednom društveno-humanističkom “visokom učilištu” (zbog nedostatka ljudi, u administrativne poslove oko ISVU uključeno je i “nastavno osoblje”).

“Uvod u ISVU”, kako sam ga in extenso citirao, redigiran je birokratski, ali poletno. Na papiru sve klapa: dijagnosticiran je problem (puno administriranja, loš pregled situacije, trošenje vremena), ponuđeno je njegovo rješenje (unapređenje djelovanja, povećavanje kvalitete usluge, praćenje suvremenih trendova), obećani su rezultati (povećavanje zadovoljstva, integriranost).

U stvarnosti, ova je jesen na Filozofskom u Zagrebu bila – i još je uvijek – tihi kaos: zbunjenost, nervoza, dežurstva od osam ujutro do osam navečer, brucoši koji stoje u redovima ili lutaju hodnicima, komplicirana procedura, problemi koji se rješavaju “u hodu” (odnosno “drži bure vodu dok majstori odu”), direktive tipa “ima biti gotovo do jučer, ili...”, nedostatak ključnih informacija u ključnim momentima, niz upisivanja mimo toliko slavljenog Studomata (programa za evidenciju predmeta koje je student upisao, što će slušati i polagati). Preko toga, kao protuteža, krupne riječi, velika obećanja, trijumfiranje: “Mi smo avangarda!” “Vaš će studij biti kvalitetniji, jer imate Studomat!” “Proveli smo informatizaciju studija!” U pozadini kaosa i riječi, gotovo ideološka suprotstavljenost: “pozitivci” su “za promjene”, “za ISVU”, a “negativci” (gotovo “snage reakcije”) “pružaju otpor”, “pokazuju roge” i, kako se lucidno izrazila jedna kolegica, smatraju “da posao ne rade i zbog sebe i svojih studenata nego za neku višu silu koja će ionako za par godina ukinuti sve ovo; ta viša sila naravno nema pametnijeg posla nego nalaziti svima nove zadatke i komplicirati život i znanstveni rad.”

Praćenje suvremenih trendova

Nesklad – čak sukob – riječi i stvari naveo me da razmišljam o svemu onome što se u “Uvodu u ISVU” podrazumijeva. Naravno, koja ustanova pri zdravoj pameti ne bi željela i morala “unapređivati” ono čime se bavi, u bilo kojem pogledu? Pitanje je, međutim, je li način unapređivanja baš to “praćenje suvremenih trendova”. Drugim riječima, znači li informatizacija administracije sama po sebi i “unapređivanje kvalitete” i “povećavanje zadovoljstva korisnika”. Tu je umjesno sjetiti se Eliotovih stihova, ma koliko konzervativni bili.

Dalje hermeneutizirajući, zapažam i da se studenti u “Uvodu u ISVU” smatraju “korisnicima usluga”. Ruku na srce, ovo je priznavanje krute realnosti. Odnos sveučilišta i studenta praktički je odnos prodavača i mušterije, da. Kao što znamo, besplatnog ručka nema: ti ljudi troše dragocjene resurse čitave zajednice (tj.?novce poreznih obveznika, ili čak kredite) i moraju za to nešto dobiti. Točnije, moraju za to dobiti ono što smo im obećali. “Indeks je ugovor, i mi moramo poštivati obaveze ugovora.”

Ako pak univerziteti prodaju robu na tržištu, “unapređivanje” znači prvenstveno ušminkavanje te robe. Ako robu treba bolje prodati, neka je što privlačnija i što lakše probavljiva. S te je strane “informatizacija” administracije višestruko poželjna. Naime, od različitih je vrsta zadovoljstva najlakše postići ono instantno: neka studenti ne čekaju u redovima, neka “jednim klikom od kuće prijavljuju ispite” (jer oni su “u pravilu skloni novim tehnologijama”). Postoji i zadovoljstvo imidžom – recimo, imidžom moderne institucije, institucije koja “prati trendove” (“Papirnate prijavnice? Pisanje rukom? Pa di to još ima?”). Postoji i zadovoljstvo podacima: “integrirana” administracija fakulteta ili sveučilišta u svakom nam trenutku na raspolaganje stavlja niz brojaka (koliko studenata... koliko ispita... koliko nastavnih sati... koliko prijavnica...) – a brojke su, znamo, vrhunski argument našega doba. “Sve je to lijepo, ali dajte mi studiju! Recite mi koliko je to zapravo, u dolarima i centima, dinarima i parama, kunama i lipama do treće decimale!”

(Pomnije gledajući, potonje dvije vrste zadovoljstva zapravo nisu zadovoljstva korisnika, nego vlasnika servisa – onih koji servis financiraju. Točnije, onih koji raspodjeljuju zajedničke resurse. Za administratore i menadžere – za one koji “kreiraju obrazovnu politiku” – prihvatljivi su i privlačnija roba, i veća kontrola, i lakša proizvodnja brojki; po mogućnosti što većih. A zbog brojaka i brojeva, i radi njih, i jesu izmišljena računala. Dodajte tome stalnu priključenost na Mrežu svih mreža – i tu smo, u trendu, na vrhu vala.)

Kolonijalni silogizmi

Mislim da su menadžeri i administratori, objeručke grleći informatizaciju administracije kao nešto samo po sebi dobro i spasonosno, razmišljali otprilike ovako:

Informatizacija visokih učilišta jest ono što rade u Evropi i na Zapadu.

Sve što rade u Evropi i na Zapadu za nas je prihvatljivo i poželjno.

Ili:

Informatizacija visokih učilišta daje nam brojke i kontrolu.

Brojke i kontrola su jamstvo kvalitete.

Ili:

Informatizacija visokih učilišta uljepšava imidž (naše ustanove, našeg ministarstva, naše zemlje).

Dobar je imidž ono što donosi lovu (uspjeh, članstvo u klubu).

Napokon:

Informatizacija visokih učilišta košta puno manje i provediva je puno brže, bezbolnije i konkretnije od ostalih načina popravljanja sveučilišta (bolji nastavnici, talentirani studenti).

Informatizacija visokih učilišta naš je prečac do “kvalitete”.

Pitam se, međutim, koliko sve to stoji. A ako i stoji – kamo to vodi.

Informatička cesta do znanstvenog neba

Jedna od prednosti profesije klasičnog filologa jest što ti gotovo ex officio pripada pravo na konzervativnost, reakcionarnost, sumnjičavost prema promjenama; osobito na svaku vrstu luditskoga stava prema tehnologiji (sjetimo se, sljedbenici Neda Ludda u Engleskoj su početkom 19.?stoljeća uništavali strojeve za tkanje i pletenje, pružajući posljednji, uzaludan otpor ideologiji i vladavini tehnologije). Jedan od nedostataka klasičnofilološke profesije jest kad to pravo zbilja moraš iskoristiti – kad ti razvoj okolnosti oduzme zavodljivu drugost u odnosu na sve ostale kolege, kad jednostavno ne možeš biti lučonoša progresa i čelo avangarde. Neugodno je i zazorno biti euroskeptik, i antibolonjski element, i pružatelj otpora i klip u kotačima; neugodno je i zazorno kad tvoje viđenje najboljeg puta toliko odudara od službenoga viđenja najboljeg puta. No mimo te gorke čaše očito ne ide. Dakle: osobno me iskustvo uvođenja ISVU administracije na visokoškolskoj ustanovi na kojoj radim navelo da zapazim znatan nesklad između glatkog funkcioniranja na papiru i krajnje naporne i neefikasne primjene tog sustava u stvarnom životu. Manje pregledan i centraliziran, ali dobro uhodan “analogni” sustav koji je kako-tako funkcionirao desetljećima zamijenjen je “digitalnim” sustavom kojemu predstoji nekoliko godina uhodavanja prije nego što proradi onako kako je zamišljen.

Nadalje, osobno me iskustvo desetak godina držanja nastave na visokoškolskoj ustanovi navodi da držim kako je – barem na sveučilištu – bilo kakva forma zapravo od drugorazredne važnosti. Sveučilišta postoje da bi ljudi nešto naučili; nauče ili sami (iz knjiga, vježbi i eksperimenata), ili od nastavnika. Ili ne nauče. Kako god okreneš, nema učenja bez napora, bez preskakivanja letvice, bez zida uz koji se moramo uspeti, bez neuspjeha. Bolno je, ali je tako. Do znanja nema ni “kraljevskog puta” niti “brze ceste”. Centraliziran računalni sustav koji isporučuje nizove svakovrsnih brojki dat će nam privid kontrole nad stvarnošću; no čitavo je jedno polje znanosti nastalo upravo iz nesklada stvarnosti i kompjutera, iz fundamentalne nesavršenosti kojom računala modeliraju zbilju, iz eliotovskog sukoba mudrosti i informacije. To se polje – nimalo slučajno – zove digitalna humanistika.