Judith Butler  

“Jacques Derrida” kao ime za budućnost pisanja

“Sastanak je bio relativno kratak, trajao je sat, najviše sat i pol, održan je u vili na obali. Najviši politički rukovodioci i vojni stratezi okupili su se oko podneva te u vrlo suradljivoj atmosferi i uz ručak dogovorili planove.”

Vila iz ovog opisa nije na Brijunima, niti je obala jadranska. Ta je vila na Wannseeu, jezeru na jugozapadnom rubu Berlina, visoki dužnosnici nisu oni iz hrvatske vojske i politike, nego pripadnici SS-a, Wermachta i Gestapa, a ni godina nije 1995., nego 1942. Također, citirane riječi nije izrekao neki od sudionika sastanka održanog 31. srpnja 1995., nego je to izjava Adolfa Eichmanna, najbližeg suradnika Adolfa Hitlera, pukovnika SS-a i desne ruke protektora Češke Reinharda Heydricha, zabilježena na Eichmannovu suđenju u Jeruzalemu 1961. “Planovi” dogovoreni u “vrlo suradljivoj atmosferi” i “uz ručak”, o čemu je Eichmann govorio, ticali su se – konačnog rješenja židovskog pitanja.

Hermeneutika srpskog pitanja

Otkud, dakle, prispodoba ova dva sastanka? Brijunski je sastanak, kako nas već dulje od tjedna obavještavaju gotovo sve dnevne novine, pa čak i televizija, prethodio operaciji Oluja, a po sadržaju tog sastanka vidi se da je dobar, ako ne i najveći dio razgovora, bio posvećen tzv. rješenju srpskog pitanja – kako im ostaviti prostor za evakuaciju, kako ih dodatno natjerati na bijeg bacanjem letaka i emitiranjem poruka putem medija, te kako im u tim lecima “tobože, zajamčiti građanska prava”. Novine nas također obavještavaju da su, iako nije bilo eksplicitnih riječi kao što je čišćenje, izjave nekih sudionika sastanka vrlo dvojbene. Tako tadašnji predsjednik Republike i vrhovni zapovjednik Franjo Tuđman izrijekom kaže: “Treba zadati takve udarce da Srbi praktično nestanu”. Cijela se javnost posljednjih dana bavi hermeneutikom tih riječi. Što li to one znače, kako ih protumačiti, što te riječi u tom trenutku zapravo govore, te je li Tuđman njima mislio na cijeli jedan narod ili samo na vojsku. Ipak, izjave nekih sudionika sastanka, recimo one Mladena Markača, ne ostavljaju mjesta dvojbama. On izrijekom spominje iseljeni teren u Lici. Citat: “Njih stavljamo ovdje u džep i odatle moramo krenuti prema Norcu, a Norac (će) krenuti prema Lapcu i praktički smo ovaj čitav prostor iselili”.

Priprema građana za istinu

Osim hermeneutikom, javnost se bavi i pitanjem koliko su brijunski stenogrami, koji su prethodili iseljavanju 200 tisuća ljudi, autentični, jesu li originalni ili su fabricirani. Čini se, ipak, barem kad je riječ o odgovoru na pitanje je li etničko čišćenje počinjeno ili ne, da je stvar jasna. Čak i da stenograma uopće nema, jasno je da Carla del Ponte zapravo ne griješi kad govori o “zločinačkom pothvatu” za koji tereti Gotovinu, Markača, Norca i, kako se ranije govorilo, Tuđmana, s obzirom na to da neke druge stvari, važnije od riječi iz stenograma, ukazuju da je rezultat te politike bio nasilno protjerivanje najvećeg dijela jednog naroda. Naime, popis stanovništva od prije tri godine pokazuje da su Srbi s prijeratnih 12 posto u ukupnoj populaciji spali na manje od pet posto. Nadalje, struktura srpskih povratnika je takva da među njima prevladavaju starci, dakle, ljudi izvan dobnih okvira reprodu?tivnih godina, pa je očito da se prijeratna populacijska struktura nikad više neće obnoviti. Stoga se sva ova recentna pomna iščitavanja stenograma i uporna traženja što pojedina sentenca znači, mozganja o tome mijenja li pojedini izraz cjelokupni sadržaj ili ne, obavljaju jedino zbog vlastite nečiste savjesti, a čitav taj medijski close reading nije ništa drugo doli daljnje odbijanje da se suočimo s gorkom istinom. A kad smo već kod suočavanja, da spomenemo i upravo smiješnu praksu novina da nam najprije dadu tumačenje stenograma i tek onda – kad nas valjano pripreme na istinu – podastru nam i sam goli tekst sastanka. To na neki način sliči na praksu vezanu uz onaj ne tako davno emitirani engleski dokumentarac o raspadu Jugoslavije, kad je nacionalna televizija prije njegova prikazivanja gledateljstvo pripremala uvodnim komentarima, u strahu, valjda, da?prosječni Hrvat ne bi nešto krivo shvatio. Baš kao što je taj komentar svojedobno svjedočio o tome da oko raspada Jugoslavije nisu sve stvari bile čiste, tako i ovo sadašnje medijsko pripremanje građana govori o tome da detuđmanizacija uopće nije provedena. Jer da jest, s ovakvim bismo se činjenicama, i to izravno, bez zadrške serviranima susretali stalno i ne bi nas sve skupa trebalo medijski milkiti da bi nam se tek onda u malim količinama, kroz više dana, dozirao taj famozni, zazorni tekst.

S riječi na djela

Vratimo se samom brijunskom sastanku, jer se nekako u tom bavljenju hermeneutikom i problematikom autentičnosti stenograma zaboravilo da se Markaču, Gotovini i Norcu u Haagu prije svega sudi zbog njihovih djela, a ne njihovih riječi. Neki su sudionici tog sastanka, poput Miroslava Tuđmana, potvrdili da je doista bio održan 31. srpnja 1995., pa sumnje oko toga otpadaju. U jednom trenutku Tuđman mlađi čak je priznao i da je sastanak sniman, da bi kasnije to opovrgnuo. I dok su riječi, odnosno stenogram, ovdje više važne, kako smo rekli, za hrvatsku javnost, jer bi u ovom slučaju mogle presuditi jednoj politici, onoj Tuđmanovoj, što se optužene trojice tiče stenogram će tek pomoći u rasvjetljavanju cjelokupnog slučaja, ali vjerojatno je da neće biti presudan dokaz, možda će tek otkloniti posljednje sumnje.

Po čemu to zaključujemo? Pa, prema tome kako se Nirnberški sud odnosio prema sastanku u Wannseeu. Naime, nijedan od četrnaestorice sudionika tog sastanka, uključujući i samog Eichmanna, nije odgovarao zbog činjenice samog sudjelovanja na sastanku i zaključaka koji su tamo doneseni. Treba znati da Nirnberški sud nije imao čak ni stenogram sastanka u berlinskoj vili, nego je samo posjedovao tzv. Protokol s jezera Wann, dokument što ga je  netom po završetku sastanka sastavio Eichmann kao naputak za ispunjenje zadaće – eksterminaciju 11 milijuna Židova. I bez Protokola svi bi nacistički vođe završili na sudu, jer se s konačnim rješenjem (Endlösung, Final Solution), koje je bila glavna i jedina tema sastanka, uskoro započelo, te je ono i počinjeno, iako ne u potpunosti, jer je stradalo “samo” šest milijuna evropskih Židova. Dakle, u kauzalitetu između riječi i djela bitno je da se, narodski kazano, s riječi prijeđe na djela, jer u konačnici se broje samo (ne)djela, a ne riječi. Da je tome tako, govori i odluka glavne haške tužiteljice da optužnicu podigne samo protiv onih koji su, osim što su govorili, ujedno i operativno bili odgovorni za provedbu zadataka sa sastanka. Naime, na brijunskom sastanku bilo je mnogo više sudionika, nego što je danas optuženih u Haagu. Međutim, nisu osumnjičeni svi koji su na njemu sudjelovali ili nešto rekli. Za sud je važno to što su neki sastančari kasnije aktivno djelovali. U tom smislu otpadaju svi oni ovdašnji uporni, dugogodišnji prigovori o tome kako se u Haagu zapovjedna odgovornost shvaća preširoko, nedovoljno precizno ili arbitrarno. Slučaj stenograma s Brijuna pokazuje da se zapovjedna odgovornost shvaća neproizvoljno, dapače, vrlo precizno.