Jane Austen s golim sisama, na kokainu!

Sadržaj desničarskog tabloida The Sun svakodnevno uzbuđuje milijune mladih čitatelja iz radničkih slojeva. Nova proza izdavačkog projekta Attack! Books što ga uređuje Steven Wells, cilja na mlade čitatelje upecane tim sadržajem; njegov je cilj potkopati taj sadržaj protužučljivom ljevičarskom perspektivom koja će rastočiti njegovu potpornu šablonu.

Ta šablona podrazumijeva fetišiziranje kraljevske porodice ? čija je apoteoza dostignuta smrću Lady Di ? te Margaret Thatcher i torijevaca. Ona podrazumijeva vrednovanje tradicionalnih obiteljskih vrijednosti u sprezi sa živim hetero-sado/seksom, glamurom, sportom i nasiljem, a sve je to popraćeno komedijskim, ali smrtno ozbiljnim demoniziranjem Europe i svega što smrdi na socijalizam. Eto što sačinjava kralježnicu djelotvorne hegemonijske tabloidne mašinerije Ruperta Murdocha, i eto što je sve odreda podvrgnuto brutalnoj inverziji značenja u Wellsovu romanu Tits-out Teenage Terror Totty.

Pišući u stilu ludog tabloidnoga genija koji je podivljao, i služeći se aliteracijskim hiperboličnim naslovima ? oruđem tog zanata ? Wells, vrlo utjecajan politički sadržaj povezuje s nadrealističkom, razornom libidinoznom energijom, ne obazirući se na umjerenost, uljuđenost ili smjernost. Na kraju krajeva, umjerenost, uljuđenost i smjernost vanjski su parametri unutar kojih se burkovske ekstremističke fantazije Murdochovih sadržaja drže na uzici. Uklonivši ta vanjska ograničenja, Wells je sebi stvorio mogućnost da te sadržaje preusmjeri.

Licemjerno tabloidsko utjecanje seksu i nasilju kao zabavi

Od svih povijesnih osoba možda je upravo Edmund Burke najpogodniji da nam pomogne shvatiti sadašnju krizu i sukobljenost ideja što prate engleski roman. Njegova sjajno napisana, ali desničarska Razmišljanja o revoluciji u Francuskoj iz 1790., nisu bila roman, ali zahuktala su se u takvu strastvenost i živo predočavanje da su se povremeno čitala poput romana, i konzervativni su se romanopisci tom knjigom služili da bi vodu navodili na svoj mlin!

U svojoj odličnoj knjizi Jane Austen:Women, Politics, and the Novel, Claudia L. Johnson piše: “... Burkeov tekst o Francuskoj revoluciji bio je između ostalog i začetak političkih romana kao takvih, a ne tek diskurzivan politički komentar... Iznoseći ciljeve revolucionara, Burke opisuje zaplet ? što ga je preuzeo iz Rousseauove Nove Heloize ? koji će u nebrojenim nadolazećim romanima biti nanovo ispisivan, razrađivan, potvrđivan ili odbacivan...”

Slavnu gotičku dramu o jutru 6. listopada 1789., kada svjetina koja je prodrla u palaču umalo nije silovala Mariju Antoanetu, Burke opisuje u stilu pravog tabloida (“Rulja okrutnih grubijana i ubojica, a svi su vonjali po krvi, provalila je u kraljičinu odaju te bajonetima i bodežima stotinu puta rasjekla postelju, iz koje je progonjenica umakla u zadnji čas gotovo gola, i prolazima koji su ubojicama ostali nepoznati pobjegla kako bi spas potražila kraj nogu svojega kralja i muža, koji neko vrijeme i sam nije bio siguran za vlastiti život”). Takav opis trebao je osigurati da čitatelji osjete uzbuđenje seksa i nasilja sadržano u tom anarhičnom trenutku a da istodobno ono bude odbačeno i osuđeno. Starinske konzervativne vrijednosti ? patrijarhalni ideal, čednost supruga i kćeri, i tako dalje ? istodobno se njeguju i dovode u pitanje. To nam je poznato.

Tabloidi su postali pravim majstorima razbludnosti; oni iznose gnusne pojedinosti nekog ubojstva ili silovanja da bi na toj pozadini isticali svoje klimavo moraliziranje o tome da su ubojstvo i silovanje grozni, a ne zabavni. (Naravno, to ne čine samo tabloidi!) Licemjerno utjecanje seksu i nasilju kao zabavi, pri čemu se takva uporaba istodobno napada, dio je retoričkoga kapitala takve vrste napaljene i osuđivalačke desničarske proze. Tek je preko razumijevanja tog fantazmagoričnog svijeta u kojemu se politika prikazuje kao da je riječ o seksu, moguće shvatiti čemu se to suprotstavlja Wellsov roman.

Korištenje konzervativnog stila protiv konzervativnih vrijednosti

Pročitati promidžbeni tekst na koricama Wellsova romana (što ga je napisao sam Wells) znači suočiti se s protuburkovskim tropima i figurama njegove fikcije: “... Princeza Diana uvijek iznova uskrsava da bi onda bila obredno ubijana, kako bi se zadovoljavala požuda za tjeskobom britanske javnosti prolupale od droge; s vladom koju otimaju jorkširski rudari žedni osvete i sve luđim Bogom koji ide prema Armagedonu, pripremljena je pozornica ja pojavu Justine Justice i njezine škvadre vrhunskih terorista koji vode svoj bezumni džihad protiv SAS-a, vegetarijanaca, uličnih prosvjednika, ozbiljnih romanopisaca, rave-glazbe i klike zlih torijevskih vampira koji muče pse i tajno vladaju svijetom.” Bez razumijevanja tabloida The Sun i njegovih namjera sve bi to imalo smisla jedino za inicirane, ali tko danas ne bi prepoznao to što se parodira u tom neobuzdanom nastupu nakaza. Gotičko ludilo usredotočeno je i jetko. Genijalan je to način potkopavanja desničarske pozicije. Naoko konzervativnom građom pisac se služi da dovede u pitanje, a ne da potvrdi konzervativizam. Nastoji stvoriti alternativnu tradiciju djelujući unutar postojeće, ali na drugačiji način i s drugačijim ciljem.

To je u svoje vrijeme činila i Jane Austen. Naravno, ona je pisala za drugačije čitateljstvo. Za razliku od Wellsa, koji svojeg čitatelja prepoznaje u mladom muškom pretplatniku The Suna, pa gotički stil tabloida oponaša velebno brutalnom, uvrnutom, krajnjom inverzijom tog stila, Jane Austen je svoje čitateljstvo vidjela u čitateljicama knjiga poput onih koje je pisala Jane West, burkovski konzervativna spisateljica koja je sa svesrdnošću pisala o izvrsnosti patrijarhalne obitelji.

Proza Jane West bila je jedva prikriveni priručnik za ponašanje majki i kćeri. “... Obiteljske spone nisu ostaci feudalnog barbarstva, nego sretne institucije, čiji je cilj promicanje kućnog mira”, piše ona. Druge protujakobinske spisateljice onoga doba uz muške pisce poput Isaaca Disraelija, Charlesa Lucasa, Roberta Bisseta i Georgea Walkera, pisale su s namjerom da osiguraju i podupru prava roditelja u odnosu prema kćerima, muževa prema ženama, i predrasuda uvriježenog ponašanja prema racionalističkim nov?nama.

Žene koje su se svojim pisanjem nastojale usprotiviti takvom seksističkom i konzervativnom smeću bile su izložene bezobzirnom zlostavljanju. Mary Wollstonecraft bila je jedna od takvih junakinja. U kazalu antijakobinskog časopisa iz 1798., definirana je kao “prostitutka”. Bilo je to revolucionarno i ratno doba, pa je roman tog vremena odražavao to stanje svojom bjesomučnom borbom za prevlast. Tako je Jane Austen pisala u kontekstu krize koristeći se retoričkim sredstvima i temama konzervativnog stila Jane West ne bi li ih dovela u pitanje, ali ne objelodanjujući činjenicu da joj je upravo to cilj. Pisala je suptilne protuburkovske romane, banalizirajući histerične fantazije koje su se raspačavale kao alternativa starim vrijednostima engleske patrijarhalnosti te raskrinkavajući ekstremizam poremećene konzervativne burkovske imaginacije gotičkog seksa i nasilja. Ona je suptilna zagovarateljica racionalizma i obrazovanja žena, proturomantička raskolnica.

Romani Jane Austen tako su nova vrsta književnosti. Ciljajući na čitateljice Jane West, na suptilan je ona način iznijela drukčije ciljeve romana, ciljeve koji teže politizaciji žena posredstvom obrazovanja, feminističke ciljeve koji su izrazito potkopavali patrijarhalnu hegemoniju njezina doba. U tom je smislu Jane Austen raskolnica!

Obrušavanje na tzv. kvalitetni roman

Poput Jane Austen, i Wells je uvidio potrebu za novom vrstom književnosti, za novom vrstom engleskog romana. Njegovi idealni čitatelji ? po spermi mirišući frajeri koji se furaju na Eminema i Puffa Daddyja, galame na ulici, sline nad magazinima, opsjedaju igre na PlayStationu ? tvore izborno tijelo koje je, iz nemara ili namjerno, ostalo izvan nadležnosti engleskog romana. Koji su romani na raspolaganju toj skupini?

Roman Tits-out Teenage Terror Totty objavljen je prije nekoliko godina s zeleno-crno-crvenom stripovskom naslovnicom na kojoj je prikazana seksi-cura tipa Lare Croft s pištoljem u ruci. Velikim slovima na vrhu naslovnice otisnut je i reklamni natpis škotskog autora bestselera Trainspotting Irvina Welsha: “Jebeno sjajno”.

Ikonoklastičan i privlačan naslov i korice ovog romana imaju pandan u uvrnutoj prozi stripovskog nasilja i seksa koja će se dopasti svakome onome koji traži uzbuđenje u romanu meka uveza. Služi se on istim onim sredstvima koja i The Sun pretvaraju u spektakularno uspješan organ desničarske propagande, ali ovaj se roman njima služi u sasvim drugačije, radikalne, raskolničke svrhe.

Ako je tabloidna djelatnosti političke desnice kontekst iz kojega Wells piše i koji je istodobno meta njegove žučljive satire ? i kao romanopisca, i kao novinara New Musical Expressa, i kao scenarista brojnih televizijskih emisija ? obrušava se Wells i na takozvani kvalitetni britanski roman jer se propustio dotaknuti mladih muških čitatelja i desničarskog programa.

Wellsovim romanom i programskim proglasima izdavača Attack! Books neprestano se provlači prezir prema novoparnasovskom stilu čelnog engleskog pisca Martina Amissa (što je satirično izvrnut oblik imena zbiljskog pisca Martina Amisa). Taj pisac, naopak i imenom i prirodom (jer njegovo prezime, Amiss, u ovoj, izvrnutoj verziji, na engleskome znači upravo “naopak”) ? za Wellsa utjelovljuje sve što je u svijetu engleskog romana naopako. Martinamis je opće ime koje u Wellsovu romanu naslovljava 14. poglavlje. Visokoumjetnički kredo martinemiskog spisateljstva i svakog onog koje bi takvim htjelo biti, dovodi se u pitanje budući da se taj kredo ne dotiče teme koja se na koncu u velikoj mjeri čini klasno obilježenom.

Učiniti književnosti ono što je punk učinio rocku

Za razliku od Wellsa, kojemu je danas pisanje romana relevantan i ozbiljan kritički projekt, u sklopu kojega bi cilj svakom autoru trebalo biti učiniti književnosti ono što je punk učinio rocku, Eastwoodov film Prljavi Harry policijskim filmovima ? to jest, iskušati je sve do stanja dovršenosti koje izgleda poput uništenja ? za razliku od toga dakle, martin-ejmiski pisci povukli su se s bojnog polja.

S mukom i gađenjem gledaju na nas iz svojih otmjenih, dotjeranih, privatno obrazovanih, oksfordsko-kembridžskih bjelokosnih kula. Na čudnovatom jeziku stvaraju romane o otmjenim, dotjeranim, privatno obrazovanim, oksfordsko-kembridžskim senzibilnim osobama mučenima užasnim stanjem svijeta ili vlastitim grozničavim, uzdrhtalim životom. Kad se pak pruže prema nama, čine to samo da pokažu koliko su pametni ? zbiljsko iskustvo i politiku upotrebljavaju kao građu na kojoj mogu izvesti svoje čarolije, i to je to. Radi se o krajnje trivijalnom, politički konzervativnom i duboko nedostojnom pristupu žanru koji je u prošlosti iskašljao Defoea, Swifta i Jane Austen.

Kao primjer visoke trivijalnosti tog novoparnasizma možemo primijetiti da je u romanu Time’s Arrow Martinu Amissu očito bilo stalo jedino do toga da nešto pročitane literature o nacističkom holokaustu i popularno-znanstvene literature upotrijebi da izvede vježbicu iz zapanjujuće lošeg ukusa. Beznadni je moralni neuspjeh knjige u tome što se ona bavila istraživanjem naravi martinemiskog stila, a ne istraživanjem naravi nacističkih zločina. Wells mrzi upravo takvo preciozno, solipsističko i neangažirano pisanje. Opori aliteracijski ritam Wellsove bombarderske proze proizlazi iz njegova bredfordskoga i srednjoengleskoga govora, ali njegov je napad više od pukog pitanja stila; ili, ako i jest pitanje stila, onda je to zato što se stil ne tiče samo stila. Na kraju krajeva, ni sam Amiss ne brije naokolo tek s gilgudovskom glatkoćom. On se ne dotiče elokucijskog baršunastog tona sparušene beživotne proze; njegov jezik uvijek je iznalazak ljudi iz nižih slojeva, “konradovska nužda”, da se poslužim nedavnim izrazom Jasona Cowleyja, koja obuhvaća atmosferu i pirotehniku frajerske zafrkancije, frajerskog kuliranja.

Prema Wellsu, Amissa zatrpava upravo taj “iznalazak” radničke jezične pomodnosti. Iz banalnosti njezina cilja proizlazi izvjesna prosječnost jer na koncu, svaki Martinamiss želi da se divimo manirizmu, blještavoj površini, majstorstvu igre i njezinu vlasniku. On se kloni otvorenih oštrica, silovitosti misli i angažiranosti, erotičnosti odvođenja neke predrasude na dugu i osvježavajuću šetnju, a sve to roman može učiniti. Budući da mu se za sve živo jebe, ustvrdio bi možda Wells, Amiss jebati više i ne može.

U svojim romanima Martin Amiss se oglašava kao bogati dotjerani dečko koji oponaša i ismijava niže slojeve koje prezire, kojih se boji, kojima zavidi. “Ne želim napisati nijednu rečenicu koju je bilo tko drugi mogao napisati”, kažu da je zbiljski Martin Amiss jednom rekao. Krajnje pošteno, reći ćete. Ničeg lošeg u ambicioznosti. Svi mi želimo pobijediti. Ali s kojim ciljem? U koju svrhu? S kakvim čitateljima?

Šamar samozadovoljnim književnicima

A to su baš pitanja koja postavlja Wells. Njegov roman sadrži rečenice koje nitko drugi nije mogao napisati, ali imaju i žarište koje nadilazi ono što je samo rečeno. Krasi ih dalekosežna pljuska koja šamara samozadovoljne obraze martinejmiskih pisaca i proširuje prostor za rječitost, diskurzivnost i maštu.

U ogledu o Saulu Bellowu, uključenome u zbirku kritičkih ogleda naslovljenu The Moronic Inferno and Other Visits to America, Amiss piše o onome što on naziva visokim stilom: “Razviti uzvišen glas primjeren dvadesetome stoljeću bio je za Bellowa samonametnuti izazov. Visoki stil pokušava progovoriti u ime cijelog čovječanstva, podsjetiti nas na ono što smo nekoć znali, a u međuvremenu zaboravili.” To je i Amissov samonametnuti izazov.

Taj nostalgični elegični tik, vraćanje prošlim vremenima kada su se stvari radile bolje ? "... podsjetiti nas na ono što smo nekoć znali, a u međuvremenu zaboravili...” ? to je obilježje istinskog konzervativizma. Nikakvo čudo što je takav Amiss postao imenom koje se pridijeva svemu što raskolnički Wells napada. Zvuči on poput dosadnog starog torijevskog Wordswortha, a ne poput mladog Wordswortha, prosvijetljenog radikala. Prema Wellsu, Amiss i njegov tip pisaca uspjeli su jedino stvoriti dosadnu i samoreferentnu ispraznu prozu, pazeći istodobno da ostanu nedotaknuti argumentima piskarala, novinara, žanrovskih i šund-pisaca kojima je pošlo za rukom održati korak sa stoljećem. Amiss se nalazi na onoj spisateljskoj crti čije početke Wells uočava u blumzberijevskoj školi romanopisaca okupljenih oko Virginije Woolf, u kojoj se o egotističnoj tjeskobi imućnih pripadnika srednje klase naširoko raspreda odbojnom i dosadnom prozom, isključujući pritom sve ostale i svakog drugog osim ostalih predstavnika srednje klase koji pripadaju tom Klubu dosade. Za Wellsa, to je nepodnošljiva nesreća.

Kada jedan od Wellsovih likova kaže da “... je moderni engleski roman tako dosadan, zatupljujuć, samoreferentan i čudesno krajnje seratorski, da ga tek mali broj ljudi želi čitati, a milijuni neopranih, smrdljivih, neoksfordsko-kembridžskih ljudi, neobrazovanih u privatnim školama, umjesto toga okreću se blještavim, glamuroznim, brzim, imbecilnim i tajfunski golicavim, bezvrijednim radostima američke ‘žanrovske’ proze...” – u tim riječima slušamo zapravo stajalište samoga Wellsa, izneseno neobuzdanom komičkom rutinom scenskog pjesnika, što je on nekoć i bio.

On međutim u nastavku objašnjava zašto je martinemiska škola zadovoljna takvim ekskluzivnim stanjem stvari, “... stanjem stvari koje valja toplo pozdraviti jer zadnje što mi književni tipovi želimo jest da naše knjige čita smrdljivi proleterski ološ koji nije oduzet od vrata nadolje i uronjen u 19. stoljeće”. Klasna utemeljenost književnog argumenta pojašnjena je grubom satiričkom silovitošću.

Svojom bitnim udarom, projekt Attack! Books manijačkim jezicima trbuhozbori noseću ideju knjige Johna Careyja The Intellectuals and the Masses. Careyjeva knjiga vođena je idejom da je moderna književnost, nasuprot drugim tipovima pisanja, poput jeftine i žanrovske proze, zapravo strateška reakcija intelektualne elite na pojavu masovne pismenosti, elite koja rulju želi zadržati podalje i tako sačuvati ono što Bourdieu naziva kulturni kapital.

 Stilski neuspjeh za Wellsa je moralni neuspjeh; nijedna količina stilske umjesnosti i snalažljivosti ne može martinemiske pisce iskupiti od toga što su zauzeli u biti ekskluzivno i mandarinsko klasno gledište na jezik i pisanje. Ranije spomenuti novinari, žanrovski i šund-pisci junaci su jer ih krasi zbiljska angažiranost, “ovovremeni” osjećaj za zbiljsku prepirku sa svijetom i prepirku o njemu, a to je nešto što martinemisovski pristup odbacuje.

Natankana antiknjiževnost koja podriguje i prdi

I tako Wells, koji je i sám novinar, predbacuje Amissu spisateljsku samoreferentnost, presudno povezanu s pomanjkanjem moralnog osjećaja. Neangažirana je to literatura, bliža arnoldovskoj bezinteresnosti nego Hazlittovoj. Za novoparnasovce, to je ukorijenjeno aristokratsko držanje. Dok je Arnold vjerovao da kritičar ne smije stati ni na čiju stranu, nego biti neutralnim promatračem poput kakvog državnog službenika staroga kova, Hazlitt svojom uporabom izraza “bezinteresnost” želi reći da kritičar treba poštovati svojeg protivnika, ali da naravno, mora imati svoje gledište.

Projekt Attack! Books pokušaj je stoga da se osvijetle golemi propusti ejmisovske književne škole, ali i da se preusmjeri tabloidno novinarstvo The Suna. Wellsova knjiga Tits-out Teenage Terror Totty predstavlja masivnu, utemeljiteljsku bit tog projekta, mješavinu poruka, mogućnosti, gegova, bombastičnosti i žučljivih razmatranja, upravo suprotnu trezvenom i nadmoćnom martinejmiskom odvagavanju jezika kao visokoumjetničke književne rutine. Drugih pet knjiga izašlih u okviru ovog projekta ikonoklastičkim žarom slijedi i dalje razvija djelatnost projekta, odražavajući pritom raskolnički komičarski genij njegova gnjevnoga glavnog urednika.

Ejmisovskoj novoparnasovštini Wells suprotstavlja natankanu antiknjiževnost koja podriguje, prdi i razjareno se dovodi do demencijskog ludila ekstremističkog, sekularističkog hywla, što je riječ koja opisuje onaj strastveni, gotovo nadjezični govor koji obično srećemo u mahnitih i moćnih evangeličkih propovjednika iz Walesa. Raskolnički autor neprestano dovodi do trenutka u kojem se jezik urušava u ništa više (ništa manje) od urlika posvemašnjega bijesa, u monumentalni opaljeni prasak koji, poput Luckyjeva govora u Beckettovu Godotu, označava čudovišnost tradicionalne moći, njezina jezika i njezinih stanja.

Ništa nije neutralno. A na površinu izbija humor, razmetljivi, agresivni, uhodani humor klupskog ili rock-izvođača, domaći puls življenog, promukloga govornog jezika, a ne mizerabilistička proza seratorskih tavanskih sablasti martinejmiskih školaraca i školarki. Kada Wells svoje pisanje povezuje s Joyceom ? "... knjiga uz koju Finneganovo bdijenje Jamesa Joycea izgleda poput Ivice i Marice za disleksičare. Knjiga na kokainu. SLUŽBENO!” ? on nas ozbiljno podsjeća na onu republikansku, raskolničku i kozmopolitsku tradiciju koja neće govoriti dvosmislenosti ili tajiti stvari, iako on to čini da bi nas nasmijao.

I to je to; njemu je do toga da piše sjajnu prozu, poput romana Ponos i predrasude Jane Austen!!! Ali za razliku od Jane Austen, koja, kao što smo već primijetili, svoj raskolnički projekt nije obznanila ? budući da je bila vječito dolična, i to božanski ? Wells nema takvih obzira. On je Jane Austen koja iskače iz steznika te doličnosti. Jane Austen s golim sisama! Na kokainu. SLUŽBENO!

S engleskoga preveo Igor Grbić.

Pod naslovom “Steven Wells as the New Jane Austen: Tits-out Teenage Terror Totty as Pride and Prejudice” objavljeno u e-časopisu 3am, www.3ammagazine.com/litarchives/apr2001_steven_wells.html