Japanski psiho

Zašto se toliko mnogo japanskih romana sada prevodi na engleski? Zato što je to sada u modi? Zato što se tokijski izdavači sada usredotočuju na prodavanje prava strancima? Ili zato što je zapadnjačka generacija koja je odrasla na mangi, Playstationu i filmovima u kojima glumi Beat Takeshi sada dovoljno odrasla da kupuje romane?

Postoji još jedna mogućnost. Dok japanski romanopisci analiziraju osamljenost nastalu zatvorenošću društva, zapadni čitatelji tu počinju prepoznavati odjeke vlastita svijeta, koji postaje sve više konformističan baš kao što se japansko društvo sve više počinje fragmentirati.

Treći roman Mari Akasake, Vibrator, prema kojem je već napravljen film, koji je kritika nahvalila, nema nikakve veze sa seksualnim igračkama, nego s rezonancijom koju stvara pamćenje. Rei luta među policama mjesne robne kuće, kupujući alkohol i hranu koju će ionako kasnije povratiti. Na drugom kraju dućana ugleda Okabea Takatoshija, čije su prugaste hlače radnog kombinezona ugurane u plavožute gumene čizme. On Rei izgleda poput ribara, iako ona zna da je to malo vjerojatno. I dok ona ukočeno stoji, Takatoshi prolazi pokraj nje a njegovi prsti nakratko dotaknu njezinu nadlanicu. Nema razloga da Rei zamisli bilo kakvu emocionalnu povezanost između nje i Takatoshija ili da ga prati van iz robne kuće, na snijeg. Ipak, ona nepozvana ulazi u kabinu Takatoshijeva kamiona i počinje emocionalno putovanje kroz traume svojeg djetinjstva i sporedne ceste Japana.

Ono što počinje kao trenutak istinskog ludila izazvana osamljenošću i očajem postaje podvojena ljubavna veza koja prerasta u posao kada Rei počne snimati Takatoshijeve priče o odrastanju u bandama, njegovu šegrtovanju za yakuzu i tajnama kako prokrijumčariti kokain u tjelesnim šupljinama smrznute tune. Usred svega toga, Takatoshi je zauzet punjenjem smrznutih praznina same Rei, budeći sjećanja na djevojku kakva je bila nekad, prije nego što ju je pritisak da se uklopi u školu sveo na olupinu. Čini se da nam Mari Akasaka govori: ljubavna veza između bulimične novinarke iz srednje klase i bivšeg yakuza mafijaša nije ništa manje vjerojatna od bilo čega drugoga u ovoj zemlji. Postali smo tako osamljeni i izolirani da moramo prihvaćati povezanost gdje god je možemo naći.

Osamljenost je ključna i u novom romanu Ryua Murakamija nazvanom U miso juhi: osamljenost Franka, pretiloga američkog turista, koji očito želi vidjeti svaku rupu cijele Shnjuku regije Tokija, koju mu njegov vodič Kenji može pronaći.

Kum tamnom srcu suvremenoga japanskog romana, Ryu Murakami očito je politički pisac. Njegova knjiga Što smo mogli kupiti popisala je što je japanski narod mogao kupiti 1999. s trilijunima jena tada upotrijebljenih da bi se spasilo banke i novčarske ustanove koje su tada bile propadale – 20.000 pasa vodiča za slijepe, sigurnost afričkih slonova za cijelo stoljeće i prava na sve pjesme The Beatlesa, samo su tri stvari na njegovu popisu. To nije sporedna tema, jer je baš propast japanskoga “gospodarskog mjehura” stvorila osjećaj društvene izolacije koja je izvor najbolje nove japanske proze. Murakamijev moralno podvojeni lik Kenji zna što mrzi u životu u Tokiju, ali natjeran je da kaže i nešto što voli.

Dok je seks u Vibratoru elegijski i krajnje dirljiv, ono što prolazi za seks u Murakamijevu romanu brutalno je, jedva ljudsko. Frank je serijski ubojica i Kenji postaje njegov pomagač u grozotama koje počinja Frank dok pokušava razumjeti što Franka pokreće i zaštititi svoje voljene od novoga najboljeg prijatelja. Dok Vibrator spaja bajku s prljavim realizmom, U miso juhi se čita poput zapisa iz Američkog psiha – nastavak. Pa ipak, tama iz romana U miso juhi ostaje uz čitatelja dugo nakon što je knjigu završio i Murakami čini od svojih čitatelja sudionike poput Kenjija u njihovoj želji da shvate zašto je Frank takav kakav jest. Kao da će razumijevanjem moći izbjeći sudbinu onih koji otkriju da nisu i nikad neće biti Frankovi novi najbolji prijatelji.

S engleskoga prevela Margareta Matijević.

Objavljeno u The Guardianu 12. ožujka 2005.