Jasmina nestaje

A koliki nisu osjetili nikad

Toplinu svog doma, nit živjeli ikad!

Charles Baudelaire, Suton

Rano je jutro, Jasmina je vidjela kada je svanulo. Otvorila je oči i odmah ustala iz kreveta, uvukla stopala u papuče uredno složene ispred kreveta i otišla u kuhinju. Pogledala je kratko prema zidnom satu i pristavila kavu. Uskoro je uspravno sjedila za stolom; obujmila je dlanom toplu šalicu i nepomičnog lica gledala kroz prozor dok nije nestalo tame iz zraka tamo vani. Nije vidjela ništa posebno, tek su se vrhovi drveća učinili drugačijima s pojavom svjetla. Jutro zna biti utješno kada se konačno ustali, neobjašnjivo domaće, a i onda vani na ulicama počnu kretanja, pojačaju se, može ih se osjetiti u kostima i mišićima, u sredini utrobe, nije to samo do zvukova koji dopiru izvana. Znala je Jasmina pomisliti kako bi i ona mogla biti dio tih kretanja kada bi ih bolje poznavala, no prestalo ju je biti briga s vremenom, mogla je i sanjati sva ta kretanja da je baš bilo potrebno. Popila je kavu, ne trudeći se predobro čuti zvukove izvana. Kvragu, nisu to bila njezina kretanja, nije bilo načina da ih postane dio. Ustala je od stola, popravila stolicu, odnijela šalicu do sudopera i oprala je, obrisala i stavila u ormarić. Zatim je otišla u kupaonicu. Umila se u hladnoj vodi, oprala zube, ne pogledavši se ni jednom u ogledalu. Nije se željela vidjeti, ionako je to njezino lice koščato ostajalo isto, nije se proljepšalo ni poružnilo, zaoblilo ili ispilo, ožiljci starenja nisu se pojavljivali, kamoli širili ili produbljivali, koža nije žutjela, nimalo se smežurala, a zelene oči se sigurno nisu od jučer zamutile, a kamoli promijenile boju. To nikako, oči ne mijenjaju boju, baš kao ni kosa, ne u Jasmine. Bila je sasvim svjesna da je iznimka u tom pogledu, činilo joj se kako ona jednostavno ne stari, ne fizički barem, slutila je da nešto nije u redu, no tu se nije dalo ništa učiniti. Nije se usuđivala nikoga priupitati primjećuje li ikakve promjene u njezinom izgledu, nekoga tko ju je poznavao dugo, tko bi mogao uočiti te promjene, nije željela da netko joj drag pomisli kako gubi razum, bulazni, bolesna je, skrenula od samoće ili nešto slično.

Svukla je spavaćicu i objesila je na kukicu na vratima sobe. Odjenuti se, svezati kosu u rep, pažljivo i uredno, naposljetku izgledati prijatno, oku ugodno i umirujuće, uzela si je vremena da tako i učini, i još malo da osjeti kako je sada ispod maslinastozelenog kostima od tvida sve na svojem mjestu, kako tanašno tijelo diše, ali je i dovoljno stisnuto odjećom da se osjeća čvrstim. Ti mišići i tvrde kosti: ništa još nije pucalo, krhalo se, zasigurno ni trunulo unutra u njoj, no nikad se ne može biti dovoljno siguran kod takvih stvari, nikad dovoljno oprezan, i druge ljude su iz vedra neba znale zadesiti slične tegobe, znala je kako je lako moguće da i kod nje jednog dana dođe do toga. Nije bila isuviše uvjerena da hoće, ne kod nje. Pomalo ju je to smetalo, no ona tu ništa nije mogla, jedino se vidjeti svakog dana u ogledalu, pogledati si u noge ili ruke ili prednji Izašla je na hodnik iz stana, mirna, znajući da izgleda pristojno, uredno, čisto, neupadljivo. Nije željela zakasniti, nikada nije nikamo kasnila, ne ona, a ponajmanje na subotnju kavu sa svojom polusestrom, mlađom od nje, dragom Ivonom, Ivonne, kako je ova voljela samu sebe nazivati, u trećem licu. Sada će tebi tvoja Ivonne nešto reći, Jasmina. I tako se lijepo Ivonne zahvalila, okrenula i izašla iz dućana. Htjela je posramiti Ivonne, ta kurvica mala balava...    arogantna... Ivona, pizda, uvijek je kasnila, dopuštala si je dobrano kasniti, prigrlila je tu ležernost, mogla je, na nju se uvijek čekalo. Zato što je imala puna usta, oduvijek, puna pravih, ispraznih, žustrih riječi, a ni bijelih, lijepih zubiju joj nije nedostajalo. Nije ni Jasmini, no njezine su riječi često ostajale iza zubiju. Još je ubrzala silazeći niz stepenice, klizila je glatkim kamenom, uskoro ga uopće više ne dodirujući nogama. Svaka čast Ivoni i sličnima, ali njoj bi to ipak bilo malo previše - zakasniti. S vremenom treba oprezno, niti sebi niti ikom drugom dati do znanja da ga gubiš, ne koristiš dobro, ne organiziraš. Svima bi to onda značilo da ga gubiš svojevoljno, usudili bi se pomisliti i sa zadovoljstvom otuđili bi te, prezreli, označili smetnjom koja unosi nemir u njihov red. To ne bi bilo dobro, uzburkalo bi duhove u susjedstvu, uznemirilo i nedavno umrle, znala je to Jasmina, nije joj to trebalo, nikako. Nikoga nije srela klizeći prema dnu zgrade, nikoga na izlazu, nikoga nije bilo na ulici ispred; pomalo je, prirodno, žalila zbog toga, mogli su je vidjeti, njezinu predanost i točnost, vidjeti kako je okupirana odlaskom, kako troši vrijeme pravilno, kao i svake subote ujutro, korisno ga troši, da održi vezu s rodom, a znali su dobro s kim se uvijek odlazi naći.

Uostalom, tako to biva u susjedstvima, mnogo toga se zna, mnogo ispriča i pročuje, ljudi mnogo razmišljaju jedni o drugima i kroz te misli se onda u svima rađa određeni osjećaj pripadnosti od kojeg se nije preporučljivo odmicati, koji nije pametno nijekati jer puno znači   ljudima dobre vjere, vedrog duha koji teži grupirati se, kako bi mu netko čuvao leđa u slučaju da ikad posumnja u izvor svoje vedrine. Jasmina se nije dala smesti, nije predugo razmišljala o propuštenoj prilici odavanja dojma kako je kod nje sve na mjestu, znala je da će kavana biti prepuna ljudi. Mnogi svrate tamo na jutarnju kavicu popraćenu oštrim kratkim pićencem, ispoljiti jutarnju, svježu bistrinu u glavama, izblebetati svu silinu događaja nakupljenih u njima tijekom praćenja vijesti na televiziji prethodne večeri. Uh, ljekovito je, uzbudljivo podijeliti te aktualnosti s prijateljima. Uz oštre mirise kratkih pića i opojnih parfema, utopiti se među tijelima čiji rijetki otkriveni dijelovi, poput lica, blistaju, sjaje se od laganog znojenja, lagane muke; uz zadahe iz pospanih usta koja se prisilno, grčevito, širom otvaraju, zbore, poviknu tu i tamo; uz zvukove dima koji se naprasno ispuhuje iz tih istih, jednih, kao jednih, usta; uz zvukove tvrdih cipela, povlačenje đonova prašnim podom, to pak onih mekih cipela; pišti, cvrči, lijeva se, pljusne kap - dvije neke obojene tekućine, koja suza, pokoji mlaz iz pozadine, iz stražnjeg dijela kavane, u školjku, i čuje se to uvijek, dio je zvučne slike prisutnih. Jasmina sve to voli čuti, plivati u tome, kavana subotom ujutro; tijelo joj je tamo, i gledaju ga, poznati, muški susjedi, nekolicina manje poznatih, nitko nepoznat. I danas će ih     Jasmina pozdravljati očima, sramnim smiješkom, dobaciti i pokoju riječ. Dobro jutro, lijep dan, hladno malo, ah, subota, s Ivonom, sa sestrom, da. Sestra? Polusestra, k’o sestra.

Ulica je bila prazna. Jutrom. Često, gotovo uvijek subotom, teško sresti koga. Čudna ulica. Hodala je ravno, pločnikom, usporila malo hod, pomislila kako bi možda mogla i zakasniti koju minutu, ne doći uopće možda, nikad više u tu kavanu, ni natrag u ove ulice, samo produžiti dalje, do željezničkog kolodvora, zračne luke, luke, no nema ni vode ni brodova, krstarica, trajekata, ne u ovom gradu, tek jedna rijeka kojom nitko ne plovi... Čemu? Kasniti? Osmjehnula se, zadovoljna, mirna, nimalo zadovoljna, možda previše mirna, sumnjala je ne želeći sumnji da postane imalo jasna i osjetna. Dobro je znala hodati danas, uravnoteženo, nije je zanosilo, bez problema je ostajala na pločniku, na njegovoj desnoj strani kako i valja hodati pločnicima, no to i nije bilo nešto novo, oduvijek je mogla, uspijevala se držati prave strane, da bi u slučaju da se s nekim treba mimoići unaprijed spriječila bilo kakvu mogućnost sudara; ni ramenom o rame, takve traume nisu potrebne, daju se izbjeći jer se daju predvidjeti razumom, tim oprezom, posebno dosljednošću u kretanju. Ravno, ravno, ulica je ravna, duga, zelena na jednoj strani, siva na drugoj, od početka do kraja takva, pomalo monotona, barem onima koji žive u njoj dugo. Jasmini, recimo, i onoj maloj s drugog kata, makar je to dijete tu dvostruko kraće, možda i kraće. Nekom slučajnom prolazniku... Možda bi mu se čak svidjela, djelovala mu harmonično, ugodno za šetnju.

Opet je malo ubrzala, nije valjda željela zakasniti. Jedva je čekala da stigne do kraja ulice, zakorači u drugu, ljepšu, nepoznatiju u svakom slučaju, iako se tu radilo tek o nijansama. No u drugoj ulici je kavana, dvadesetak metara nakon što skrene ulijevo, prođe pored tiskare na uglu, preživi to brujanje iznutra; i uvijek bruji, radi, sama od sebe, prazna od živih. I onda tri dvorišta, a zatim kavana ravno na ulici. Puno je više voljela ovu drugu ulicu, sviđala joj se daleko više od ove u kojoj se nastanila tako davno. Mogla je možda biti pažljivija pri odabiru, samo još da je odabir bio na njoj. No, stari Rafael nije to tako doživljavao. Poveo ju je iz roditeljskog doma jednog jesensko-zimskog dana i doveo u tu ulicu, u taj stan, u četverokatnici, da tamo žive. Rafaelu tijekom tih dvadesetak godina nijednom nije palo na pamet mijenjati mjesto boravka, pa tako nije ni njoj. Onda je umro.

Pogledala je na sat. Još nekoliko koraka, stići će nekoliko trenutaka ranije, na vrijeme. Držala je ruke uz tijelo, hodala na prstima i petama, cipele su tiho zvonile betonom. Nikoga ispred kavane. Trgovina preko puta nije radila. Vidjela je šarenu mačku, lizala je svoje prljavo krzno. Drveće je neprimjetno raslo, čvrsto zabijeno u beton, tamo uokolo trgovine, a tako i orah pored ulaza u kavanu; nije se sjećala da je nekad tog drveća bilo. Ali sve se mijenja, primjetno ili neprimjetno, i jednog dana uvidiš to. Sve i svi osim Jasmine, čak se i Ivona promijenila, ipak je, kosa joj je postala malčice rjeđa. A Ivona je držala do svog izgleda.

Ušla je u kavanu, trepnula prema šanku, i ušla još dublje. Bilo je ljudi, ne onoliko koliko je očekivala da će ih biti. Nekako ih je sve manje iz subote u subotu, još uvijek dovoljno, no to se nije dalo ne primijetiti. Jedu malena peciva uz kavu, mnogi od njih, oni koji ne ispijaju kratka pića. Konobarica je jutros u smjeni, nije uvijek ona subotom ujutro, ponekad je i dugokosi konobar, vedriji nešto od postarije žene debelih nogu; ne zna im imena, čak ni njoj koja ovdje radi već četiri godine. Čula je sigurno, netko ih je nekad dozvao. Vedran i Marica, možda.

Jasmina sjedne za stol ispod malenog prozora žuto obojenog stakla, odloži torbicu na drugu stolicu, prekriži prste u krilu i blago pogne pogled. Ovdje je, istina, ali nisu to njezine kretnje. Samo da ne mora treptati, smješkati se, reći nešto, mnogi prisutni su to njoj činili. Konobarica joj je donijela ubrzo duplu crnu kavu i čašu obične vode. Kakve li sve prednosti donosi domaća sredina, jedino svi uistinu mnogo migaju, no to je cijena udomaćenja. Da li da iznimno naruči i jedno pecivo... Ne, nikad ga ne naručuje, ne treba onda ni sada.

Žena u društvu muškarca vidljivo starijeg od sebe, znala ih je tek iz viđenja, jela je pecivo. Rekla je punih ustiju da se guši, a zatim se kratko i glasno nasmijala. Muškarac se nije ni pomaknuo, nije pustio zvuka iz sebe, mirno je sjedio. Učinili su joj se sada nekako mutniji, nije ih mogla bistro vidjeti. Dosta je gledala. Zatvorila je oči da nitko ne vidi. Čut će Ivonu, po udarcima cipela, otvoriti oči na vrijeme. Dobro da je rasvjeta slaba, prigušena, da je zadimljeno, lakše je zatvorenim očima. A i Ivona će izroniti iz dima, nakon što je cipele prethodno najave, i to će biti posve dojmljiv prizor, sestrica će naglo upasti u oči, nadnijeti se nad stol, široko se osmjehnuti tankim ustima i bijelim zubima, ne i očima, nikad očima.

Jasmina je čekala. Otpila je gutljaj kave i gutljaj vode. Nije više pila dok Ivona nije došla. Ivona je došla desetak minuta kasnije, vedra i lijepo odjevena, u crnom kostimu, dignute kose, našminkanih usnica, obraza, očiju i kože. Znala je što činiti iz sebe, svi su je promotrili, pojebali njezin fini, crni kostim pogledima. Kratka ševa, ova ovih ranoranilaca, sklonih kratkim užicima. Bezazleno.

Ivonne je dala sve od sebe, rekla je i slegnula ramenima, ali... ovaj grad, i subotom, ove tu ulice, uvrnute, zavrnute... Zdravo, reče Jasmina. Ivonne je uzrujana danas, u subotu, a znaš da to ne voli. Uzrujavanje je rezervirano za ponedjeljak, utorak... i do subote, bla, bla...

Jasmina usporeno trepne; dok su joj se oči natrag potpuno otvorile, Ivonin sok od jagode je bio na stolu. Poznavali su je u kavani, što reći. Važno je reći koliko se Jasmina radovala svakom ovakvom, subotnjem susretu, a i voljela je vidjeti Ivonu, kako i ne bi. Zadovoljstvo ju je obišlo, bila je ovdje, nije zastranila, zakopala se u stanu, slušat će Ivonu kako priča o životnim prilikama, neprilikama i propustima. Muž je star, tako se drži, vene, mnogo šuti i radi, dobro je da radi, često rano zaspi, ranije nego što bi bilo normalno za čovjeka njegovih godina, no ipak on stvara, donosi lijepe komade pokućstva, kupuje ormare i stolove, obezbjeđuje mnogo fine odjeće i cipela, divi se radnim ljudima, eh, koji tip, skuplja podatke o tehničkim dostignućima, iz kataloga i novina, tušira se ujutro i navečer, to se sve ionako zna, no u posljednje vrijeme je prečesto odsutan, sigurno razmišlja o mladim picama, no nema ih blizu, barem ne u njegovoj kući, tek dva momka u pubertetu, gadi mu se sport ali ga igra, vodio je mlađeg na tenis, neka igra sa sinom njegovog najboljeg prijatelja, neka se bore, odvažno, muški, momak je izgubio meč, njegov sin. Ali dobro je Filip igrao, brz je ali nedovoljno snažan. Muški svijet, jebe se Ivoni, glavno da se tata i sin druže, prijatelji ionako nikad ne bi mogli biti. Jasmina trepne, zatvori oči, otvori ih, trepne, popije svu kavu iz šalice odjednom, popije svu vodu. I slijedeće će subote doći, sjediti za jednim od ovih stolova. Tradicija, ugodna navika. I tvoja Ivonne je odlučila malo ga prodrmati, ionako ga treba ponovno uobličiti. Posustaje, posustaje... Jučer ujutro je rekao da ne ide na posao, kao da je bolestan... Nije bolestan, što bi, pobogu, bio bolestan, od čega? Vraga, bolestan! Luđak stari, odvratni!

Jasmina iznenada pomisli, i ta joj je misao došla spontano, kako će Ivoninog Borisa uskoro lupiti infarkt, sigurno. Uskoro, ne do kraja ovog ili sljedećeg tjedna možda, ali uskoro. Stat će mu srce sada kada je nakupio dovoljno dobara, kada je kuća dovoljno visoka i široka, kada momci pohađaju škole; lupit će ga, stegnuti kod srca, a ukućani će misliti kako je zaspao, opet malo prerano.

Hoće li Ivonne uspjeti zajebati tog metuzalema, doktora Königa, malo mu zapapriti pred, recimo, svima, i mladima, prilikom vizite na primjer... Nešto je napokon i upitala, zapitala se barem. Jasmina nije odgovorila, nije se to od nje ni očekivalo iako je slušala pažljivo i koncentrirano. Nije čula, da joj se mišići ne upale od svih tih tonova, povišenih, ravnodušnih, prigušenih. Što se tu ima čuti osim riječi?

Teška je ovo priča, užas, kako opisati taj prijelom koji će uslijediti, kada će nešto puknuti u Jasmini, a mora da hoće, sve ukazuje na to, previše obična je ova njena subota. Možda nekakvim nizanjem asocijacija, kratkom pjesmom, podrobnim opisom njezinih očiju u trenutku kada je uhvati lagana, nenapadna panika... Jer, ovako, tanke ruke koje je dosad većinu vremena držala ispod stola postale su joj sasvim slabašne, počele se hladiti, tanjiti ispod uskih rukava, i nadala se da rukavi neće ostati prazni, slobodno visjeti uz njezino tijelo. To bi izgledalo smiješno. A netko bi već onda dobacio: A kad su tebi odsjekli ruke? Kad si došla, još uvijek si ih imala.... Ili si.. ma nisi valjda napunila rukave drvenima... Nasmijali bi se, grohotom, s guštom, dobronamjerno. Nema zlobe u tih domaćih ljudi, nema. Kratka jutarnja pića im tek... pooštre izjave. Osjetila je kako joj crna kava zalijeva stjenke želuca, pogotovo s lijeve strane, a nikad nije i neće zazirati od kave. Kava je krv čovjekova, milost ljudi i prirode, kava diže, ispiti je uvijek iznova znači obogatiti doživljaj trenutka, ispuniti dio praznine, jer često nešto nedostaje u određenim trenucima, ponekad je to baš nekoliko sprženih, smrvljenih, prokuhanih zrna kave. Pijte, stoga, jer ovo je tekućina naša, dana nam od Zemlje, odozdo, iz tla. I treba reći da je Jasmina sada razrogačila oči, držala ih tako, bliještale su, više rijetko treptale. Sjeti se, i tebi je tako mnogo puta bilo, trebalo bi ti biti lako o tome pripovijedati. Nije vidjela svoje noge, sakrili ih suknja i stol, ali stanjile su se dosta, isušile, osjećala je to; stopala su još bila osjetna, tvrda i stabilna u niskim cipelicama. No, trup te mršave žene... Sprijeda u prsima, unutra u grlu, sve je postajalo prohodnije, mekše, prozračnije, nestajalo je. Stavila je ruku na prsa, između grudi, da osjeti kuca li srce brže. Nije, ne, ne još, možda i neće, možda i stane kao što će Borisovo. I prvi put je vidjela sivkaste mrlje pred očima; pokretale su se kako je ona pomicala pogled, polako u jednu pa u drugu stranu. Nije ih se preplašila, nisu ni smetale, kao da su već godinama bile dio njezinog pogleda. Možda i jesu, promjene su ponekad neprimjetne. Sjedila je i dalje mirno, sjedila na svojoj koščatoj guzičici, i nju je još dobro osjećala, zato je i sjedila mirno dalje. Ta dva guza su je držala na okupu, za njih se još mogla uhvatiti, ne u doslovnom smislu, naravno, nikako, ne ovdje u kavani. Kada i ona utrnu, a i do toga će doći, ničeg više od tog tijela neće ostati, premalo da bi bilo vidljivo. Primila je rukom rub stola, i to je malo pomoglo, no naposljetku će morati i ustati. Jasmina nestaje, nije više uopće sumnjala u to. Pitala se zašto, kako odjednom, čemu, što ako nestane pred očima Ivone... Što će Jasmina, što će, nije sama, Ivona je preko puta, ljudi su za drugim stolovima, Marica je iza šanka, mrko gleda, miče nosom, svrbi je, ali usta su joj umalo isparila. Svi nestaju, isparavaju... Evo vam vaše Jasmine, posljednji put, evo vas svih! Nije to rekla naglas. No, primjećuje li itko ionako da im ona nestaje pred očima, da i jedni drugima nestaju tako. Ali nestaju li, jesu li oni svjesni toga, vide li oni što i ona vidi? Nije mogla znati. Promatrat će ih, probati utvrditi istinu. Ivona. Kosa joj je rjeđa, još rjeđa, no lice joj se nije promijenilo, i dalje sjaji od šminke. Jedino ta rupa ispod vrata, može se kroz nju vidjeti žena širokih ramena poluprovidne glave iza koje se pak nazire slika zlatnog okvira, lopoči plove na vodi tamo, striktno unutar granica okvira. Svi se ponašaju kao da se ništa ne dešava.

A Ivona i dalje priča, ne smeta joj rupa u prsima, ne smeta, ona je ne osjeti, ne vidi na sebi, nitko ne vidi ništa ni na Jasmini, sada je to posve jasno. Jebi je, uvijek je bila jaka ta Ivona, nije znala za ostale prisutne. I kada joj je mama umrla od tuge i jada što je stara, Ivona to nije primila s previše tremora, s previše sumnje na licu. To je staru ženu dotuklo ravno u krevetu u kojem je ležala do tada već dvije godine, nestala je vrlo brzo onda iz kreveta. No i od Ivone sve manje ostaje, bila ona toga svjesna ili ne, uskoro će ti krasni, postojano zdravi zubi ispariti iz njezinih usta. Riječi ostaju u zraku, to dobro, dodatne izlaze iz gotovo krezubih usta, a usne tanje no ikad, bljeđe, nema ih, zapravo, nema ih više. Ali govori se iz trbuha, tamo nastaju riječi, zvukovi, putuju do grla, do izlaza iz tijela, van na rijetki zrak prošaran zrakama blijedog Sunca, a zrake već prodiru kroz tanke rupe u zidovima, paraju zadimljeni zrak, dodatno bistre sve bistre glave jutros. Inače je jutros lokalna kavana neobično prozračna, providna gotovo. Dabogda se neka nova majka jutros ovdje, baš ovdje rodila, nasred poda. Ali bojazan je da ne bi imala iz koga izaći, iz kojeg tijela, tijela danas nestaju. Jasmini je hladno. Drhti. Je li to strah, kriza, ili se tek osjetila poput djeteta s križa? Evo što će biti, evo! Rodit će uskoro Jasmina, još danas, rodit će samu sebe. Promatra prvo i dalje, sluša Ivonine riječi koje dopiru iz zraka preko puta, zraka ispunjenog ostacima tijela dobre polusestre Ivone, Ivonne, neka joj bude. Prije svega, Jasmina je sasvim solidnog zdravlja, vid ju je pogotovo oduvijek dobro služio, sluh također, razum nije i nikad neće izgubiti, da ne bi bilo zabune, nije ona mentalno bolesna niti upravo postaje; to bi bilo previše očito, banalno. Nešto drugo je ovdje posrijedi, zato se ne boji senzacija koje ju napadaju, čudi im se. Ovo je trebalo pojasniti, da netko ne pomisli da joj je loše zdravlje poremetilo percepciju. Nikako, možda samo ona dobra stara tuga, sva tuga svijeta koju je sakrila duboko u sebi, svijeta punog ljudi koji pate od praznine u kojoj su se našli, udaljeni jedni od drugih, nevidljivi jedni drugima od nemira vlastitih sjena, udaljeni i od nje i ona od njih, Jasmine koja im nestaje a da oni to i ne vide. Kada ne vide ni sebe, jer i sami nestaju. Možda zato. Tugu je sakrila negdje između želuca i lijevog plućnog krila, više prema leđima. No, tko još gleda. Ivonini ostaci su uporno širili zvukove. Ivonne, zamisli... Trebala bi ne kupiti cipele ovaj mjesec, i ne piti slatka, zašećerena pića, ni koktele, ne, ni jesti lungić... I frizerka bi joj odrezala kosu... Vidiš, kurvu, dozvoljava si, dozvoljava svašta! A za dva tjedna letim na Kubu. Ćelava? Ćelava? Platila sam joj kavu, ona je naručila iz onog prljavog kafića, tri zgrade dalje, znaš... Srk, srk i zašutjela je. Krava. Znaš, dižemo još jedan kat, Boris je već sve dogovorio, ima on te svoje ljude, šljakere, bar njih ima. Neće biti problema, znamo onog ministrića. Dobar je, crna odijela, plave košulje, malo je nizak, zajeban do srži. Sviđa mu se Ivonne, a Boris... Boris k’o Boris, znaju se, igraju tenis zajedno, pikaju onu žutu lopticu. Ma, tražene su ti mlade, kratke, bijele suknjice, uske trenirčice, sportski grudnjaci, cuclali bi, sisali, lupkali onim reketićima po mršavim guzama, mafijaši jedni... Auto je dobar, ide, svemirski brod, klima i jastuci... nosim nešto širu odjeću, tebi to mogu reći, sekice. Ivonne... Dobro je imati novaca, i da svi misle da imaš, još više nego što imaš, a mi imamo, imamo. Brod, jahta, leti, sunčam se gola ispod palube, ne plivam a ima lijepih uvala, da samo vidiš kakvih, ali tko bi još i plivao.... A oni moji Kinezi, viđam ih, Qi Gong, Zhang Li Bao, Yin Chan, Yang, mali Han, pa Ming Ziyi... Te žene... široke bokove imaju..., rađaju, niske su, zgodničke, vole ih naši dečki, vole, da, da im se prodaju, samo kad bi htjele, ali ne, te drže do obitelji... Nego, cijelom obalom krstarimo ovo ljeto, od otoka do otoka, još dalje, Grčka, Maroko, ne Maroko, tamo sinagoge lete u zrak, ne u Tunisu... sviđa ti se ova crna boja, dobro stoji, dobro pada... Kad nas posjetiš, Jasmina, Jasmina. Idemo iz kuće na brod, brod na kopno, kopno brod uz obalu, pješčanu, natrag doma, koji koktelčić...

Iz čega izašle riječi, Ivone više nema pred Jasmininim očima, ali Jasmina ipak pazi da ova ne primijeti kako se grčevito drži rukom za stol. Tvrd je, osjetan, postojan, atomski. Dosta je! Neka se već prelomi u Jasmini, da se može roditi! Još je Ivona za stolom, čuje ju se, ali ne sluša više. I ustaje Jasmina od stola i govori: Oprala sam kupaonu jučer navečer. Uzela je torbicu i krenula izići. Prijelom. Konačno. A, da, Ivonne će platiti. Prošla je pored šanka. Iza šanka je u zraku lebdjela pregača na kockice, nije bilo Marice, ne vidljive barem. Izišla je van. Nikad se prije nije ovako osjećala, nikad prije još nije samo tako nestala usred budnog stanja, bijelog dana. Nije ju za kriviti, gadno je to negdje, osjećaš stalni poriv da se primiš za nešto čvrsto, stup, ogradu, da bi znao da si još uvijek prisutan, svjestan, tjelesan. Vraćala se sada u takvom stanju u svoju ulicu, približavala joj se laganim koracima. Cipelice, đonovi iznad tla, iznad betona. I stražnjica je nestala, utrnula, nije ju više ni pokušavala dodirnuti. Sunce se diglo. Skinula je gornji dio kostima i bacila ga na cestu. Vjetar nije zapuhnuo. Odbacila je torbicu u živicu u svojoj ulici. U ulici punoj ljudi, krutih, niskih, tmurnih i nasmiješenih, vrtjeli su se u krug, skakutali jedni oko drugih, pjevali i plesali, igrali srebrnim loptama, ulični nogomet, djeca, vikend, subota, nedjeljom će uvijek moliti za ponedjeljak. I ona je prije molila, danas moljaka, do danas je moljakala, sada slabo hoda, jer teško je hodati kad nemaš noge (barem je imala cipele) i ruke, i ostalo, teško je održavati ravnotežu, zanosi te, vrludaš, no još uvijek nisi u mogućnosti sudariti se s nekim. Znamo i zašto. Prozračna tijela prolaze kroz kruta. O, da, vratili su se svi Jasmini pred oči, isto kako su i nestali. Ona se nije vratila, ne još. Hoće li, hoće li? Uh, ja sam ili jako hrabar, ili konačno dovoljno lud, kada ovo pripovijedam.

Ali Jasmina mi je draga, podsjeća me na tebe, ženo jedna ljudska. Zato se sjetila, svega se sjetila, a već dugo nije bila u stanju dobro se sjećati. U mirovini se čovjek sjeća. Još malo, još malo pa će sve završiti. Taman do ručka će biti u stanu, ali neće ručati, nije si ništa skuhala jučer navečer, čistila je kupaonu. Sjećanja: prije sam znala i otići zubaru, pa ovoj tu frizerki u kvartu, dobra žena, znala sam tako pjevati, stare pjesme, tercu, prije dok smo ljetovali dolje na Krapnju, vadili školjke iz mora, i kako li je samo Rafael plivao, poput delfina, gad jedan. Ali dječica nisu vadila školjke iz mora, ne naša, ne naša. Mi nismo za djecu, skupa su, traže i traže, hoće... Ljubavi možda samo, Rafaele? Poznajem svu ovu tu djecu, idu tamo u školu na drugom kraju ulice, dječaci i djevojčice, tuku se, štipaju, igraju. Eno, ono dvoje tamo, ispred žičane ograde školskog igrališta, skaču i cere se. Prijeći će ulicu njih dvoje sada, Jasmina, hoće, obećavam ti. Znam da misliš da te ne vide, znam. Griješiš. Zdravo, teta Jasmina. Zdravo, djeco. Idete s kave? Da, djeco. Roditelji su vam dobro? Kimaju potvrdno. Kući su. Kući su, ah. Igrajte se samo, subota je. Pipam se po golim rukama, vidim ih, još su neosjetljive. Neka. Slina me guši, nakupila se u grlu, ne cijedi se barem iz usta. Osjećam grlo. Hodam sve sporije, ne žuri mi se. Vratit ću se u potpunosti i zato me nije strah. Zgrada, četverokatnica, moja, moja? Stari Omer stoji na dnu stepenica, naslonjen na ogradu, smješka se. Očekuje od mene nešto novaca. Evo, Omere. Ne moraš mi vratiti. Zahvalio je. Ulazim u zgradu, željezna vrata, hladan hodnik, nemam svoju torbicu. Žedna sam. Mrlje pred očima, to ohrabruje, želim se vidjeti. Sjećanja, još: Rafael u fotelji, puši i pije, uniforme, djeca s kalašnjikovima s televizije, jure ulicama, trube sirene, trčim niz stepenice, šutke... Mama je umrla prije tjedan dana u svojoj ulici, davno je to bilo, prije deset godina. Tata se nikad nije ni rodio, ne što se mene tiče. Pitam se usput je li Ivona zakasnila na druženje sa sinovima; onda joj Filip sigurno zamjera. Past će u komu, Ivona. Ja neću, ja se budim iz kome, rađam samu sebe, novi cvijet se rađa. Cvijet jedan ljudski, ženski. Ah, evo i nje, uvijek tumara hodnicima prije ručka. Gospođa Simona. I ona je cvijet, uvenuo, uvenuo od nepromjenjivosti, od trajne ljepote. I ja sam bila takav cvijet. Stoji pred vratima svog stana, ne smješka se, nema valjda razloga za to; njezine me oči nijemo prate, rijetko trepću. Kako li joj izgledam, čvrsto ili prozračno?  Svejedno je, ionako ona nikad nije vidjela Jasminu, tek suhi obris mojeg tijela, boju i kroj moje odjeće, mutnu kretnju uz stepenice, sjenku koja se uspinje.   

Nije pozdravila. I bolje da nije. Ti su pozdravi ništa, prazne riječi poput Ivoninih. Još stepenica, sigurno su hladne, ne osjećam, valjda zbog cipela. I onda je zakucalo, osjetila ga je odjednom, kucalo je ubrzano, srce Jasminino. A i sva slina se podigla iz grla gore prema glavi i izišla van kroz oči. Suze, tanke, curile su, vratile joj tijelo koje je bilo skupljeno u grlu. I znala je da će sada biti drugačije, promijenjeno, i da će mrlje pred očima ostati, ali da će to napokon biti njeno pravo tijelo. Ušla je u svoj stan i pratila očima, promatrala hodnik sa zanimanjem. Još dok je bila dijete doktori su rekli da predobro prati, da je napredna, prenapredna, da valjda dobro vidi, neka je čuvaju, mama se uzrujala. Nije je više odvela doktoru, brinula se da njezinoj kćeri ne skrate noge i probuše glavu da joj iscuri ono previše mozga, ono što daje naprednost, a to nikad nije dobro, unosi nemir među ljude. Izopćiti stoga, van s takvima, mili ljudi, van! Majka je sama to učinila, nije čekala na njih. A, uostalom, Jasmina je samo dobro vidjela, dobro čula, željela osjećati dobro. No, tukli su po njoj, tukli, tukli, istukli sve, jer predobro je pratila sve te godine koje su uslijedile. Ljudi ne vole kada ih se predobro može pratiti, to ih razotkriva, nagriza sliku koju mukotrpno stvaraju o sebi te onda viknu uperenog prsta: blasfemija, blasfemija, jebeno bogohuljenje! Nek’ grcaju onda u praznini svojih duša, prsiju, nek’ je i dalje pokušavaju popuniti kotletima, paprikom, janjetinom, zlatnom teletinom, automobilskim gumama, dijamantnim prstenjem i možda... s dva-tri kratka pića kada se već slavi. Ti, Jasmina, nećeš, nikad nisi, uvijek si se u sebi bunila, tiho patila... Ti, Jasmina, nećeš, ti si danas nestala, došla si do kraja, do dna naše praznine, Naše, znaš da sam i ja ti. Vodim te, pričam s tobom, pripovijedam, ispovijedam i tebe i sebe.

Stala je ispred ogledala u hodniku. I nije bila ista, više nikad neće biti ista, mijenjat će se svakog trenutka do svoje smrti. Ta spoznaja joj je ispunila utrobu toplinom, užitkom. Začula je plač djeteta iz susjednog stana, djevojčica, pomislila kako njezino neznano kretanje počinje, kretanje kojeg Jasmina neće biti dio, ali čijeg će se početka uvijek sjećati. Dovoljno. Samo da mala Jona ne povjeruje kada joj kažu da predobro prati i dodaju pjevnim glasom: Amen.

Pogledala je svoje ruke, duge i mršave, žućkasta koža, naborana, nikad još nije bila takva. Gledala je očarano i svoje tanke klimave noge kako ulaze u niske cipele, znajući da se ispod čarapa kriju krasno vidljive plave vene, pokoja masnica i mnoštvo smeđih pjega koje sigurno imaju namjeru još se množiti vremenom, uvjerena da hoće, posvuda, ne samo po nogama. Već ih je i vidjela na dlanovima, oko očiju. Tanki smežurani vrat. Otvorila je nakratko usta da vidi zube požutjele od riječi kojima su priječili da izlaze van iz nje. To lice, lice koje će i dalje starjeti, vedro. Prepuno prijelaza, oblikovano brojnim grimasama, prošireno čuđenjem, nategnuto napetošću. Oči stvarno nisu promijenile boju, to je dobro Jasmina mislila, tek su se malo zamutile, tek su kapci malo opustili. Kosa jest. Sijeda, prekrasna, gotovo srebrna.

Neće više ići u kavanu subotom. Neće više vidjeti Ivonu. Sutra će biti novorođenče. Ustat će iz kreveta rano ujutro, otići će odavde, ima načina, ima dovoljno sredstava, uvijek je bilo. Ono tamo u kavani, dolje na ulici, u hodnicima, nikad to nisu bila njezina kretanja. Ovo nikad nije bio njezin dom. Možda nigdje više i ne može biti, ali sada će tražiti, sada hoće jer je nestala. Nije željela više nikad tako nestati. Mislit će sada o sebi, pratiti kako se mijenja, kako joj tijelo stari, vidjeti će to, hoće. Zalit će cvijet u sobi, zašto ne, još danas će ga zaliti. Još će jednom vidjeti svanuće na ovom mjestu, kroz prozor u kuhinji. Izula je sada cipele, gurnula ih nogom do zida podno ogledala. Bila je jako žedna i željela je sjediti i slušati muziku, nikako zvukove tamo odozdo. Otišla je u kuhinju po čašu soka od naranče.

Kruno Čudina rođen je 1979. u Zagrebu. Studirao francuski jezik, španjolski jezik i filozofiju na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, sada radi kao pomoćni računovođa u jednoj privatnoj firmi. Član književnog pokreta Eventualizam, čiju je zajedničku zbirku priča Nagni se kroz prozor objavio Celeber. Objavljivao u Vijencu, KA/OS-u, Temi, i Poeziji (2006. i 2007.) Također u zbirkama Ekran priče_04, Najbolje hrvatske priče 2006., Blog priče (2007.) te u zbirci Da sam Šejn (2007.). Primio nagradu Književnog kruga Karlovac za kratku priču (2007.), za ulazak među deset najboljih. Trenutačno piše novi roman, novu zbirku pjesama te priprema objavu prvog romana.