Hrvoje Čulić  

Jasno, iskreno, neposredno

Iako bi nas što izravnije suočila s pravom prirodom vremena u kojem živimo i u kojem su nastale pjesme Jozefine Dautbegović, prikaz njezine prethodne zbirke jedna poznata spisateljica naslovljuje s Četiri godišnje zime. Zima je, dakle, progutala sva preostala više ili manje pitoma godišnja doba. Zatim skrušeno priznaje da se o svjedočenju ove tragičnom sudbinom pogođene i formirane pjesnikinje ne može govoriti, kako uhodana praksa i čak pristojnost nalažu, samo kroz ono kako, nego, ravnopravno, i kroz ono o čemu piše. Taj iznuđeni ustupak, a zapravo prešutni poraz formalne analize, inače opijene sobom, to, zaključimo, snagom neupitne uvjerljivosti izboreno povlačenje na početne položaje knjižene kritike, već samo po sebi dovoljno govori!

Strahote rata koji je bjesnio oko nas i u nama prožele su kosti i dušu ove hipersenzibilne poetese takvom ledenom poplavom da ih ni do dana današnjega ne uspijeva pošteno zagrijati. Rat, na svoj sotonsko sofisticiran način, i dalje traje, naplaćujući, onako usput, ratnu štetu ne od krvnika nego – od njihovih žrtava. I tako je samo povećava. U tome je perfidna zloćudnost sudbine nametnute ovoj pjesnikinji – i ne samo njoj.

Vrijeme straha

U književnosti, pogotovo u pjesništvu, najpogubniji je umjetnički neprerađeni, spontano producirani izraz: govor srca koji se, raspojasan, ne stidi sebe. Lako sklizne u banalnost, dramu degradira u melodramu, tragediju prokaže kao tragikomediju. To se ovoj, do potpune ogoljelosti riječi dovedenoj pjesnikinji, srećom, nije dogodilo: postigla je gotovo nemoguće: iz njezinih stihova progovara iskonska snaga izravnoga govora. Čudesno jednostavna i prijemljiva, uspjela je, bez posebno uloženog truda – ili nam se to samo tako čini! – riječima vratiti njihovo pravo, neonečišćeno ozračje, ozbiljnost i težinu. Jozefina Dautbegović ne laže niti se prenemaže. U tome je, iako ne samo u tome, ključ potresne uvjerljivosti stihova koje kao da joj je sama sudbina, ne pitajući je, nametnula.

Većina pjesama ove njezine sedme samostalne zbirke nije izravno povezana s ratom – vrijeme, srećom, ipak čini svoje – ali su one nedvojbeno nastale u njegovoj gustoj, dugačkoj sjeni. Vrijeme vrtnih strašila – vrijeme je straha. Vrtno strašilo, iz pjesme koja je knjizi posudila naslov, najprije je bilo načinjeno od starog kaputa “ukrašenog” vjerojatno jednako starim šeširom, zatim od žive, ubrzo potom krepane svrake; poslije su ga nadomjestili malko ozbiljniji rekviziti – obješeni ljudi: na bodljikavim žicama preko drvenih ograda ispred kuća / u vlastitim vrtovima; jedino je strah od strašila ostao isti: nepokolebljiv. Albert Camus je bio u pravu: dvadeseto stoljeće zaista je bilo stoljeće straha, a mi zloguko dopišimo: to će, po svemu sudeći, biti i dvadesetprvo. Jedino su mu povodi nažalost sve grozomorniji i sve opipljiviji. Ono što junakinja pjesme može za sebe još napraviti jest da se tvrdoglavo veže za, objektivno smiješan, početni dječji strah od realno bezopasnog starog kaputa, smjerno priznavajući da ne prihvaća život u skladu s novim tendencijama, koje su nas, najopipljivije to osjećamo na vlastitoj koži, tako bogato nadarile – da nam jednostavno pamet staje!

Obrambena strategija očuvanja neospornih ljudskih vrednota

Ironički obrat u obliku paradoksalnog zaključka, kao u ovoj pjesmi, prokušani je postupak kojim se vrlo uspješno koristi ova “majstorica svoga zanata”.

Evo najkraće pjesme zbirke i ujedno posebno znakovite:

TEŠKA PREDSTAVA – Jutros sam / kao loš glumac / jedva ušla / u svoj lik.

Ući u svoj lik, lako pogađamo, ovdje ne znači jednostavno navući masku i tako zaštićen glumiti sebe kao personu odnosno osobu, nego naprotiv, izboriti se uvijek iznova za očuvanje svojega pravog identiteta, ostati osoba, jedna i jedinstvena. Jer, prisjetimo se, persona je i maska i osoba. Nije, dakle, riječ ni o kakvoj igri. Ne pristati na Zlo, primiti ga na znanje, ali ne i priznati ga, nikad ne odustati od sna o autentičnoj egzistenciji, makar nam i goli opstanak zbog toga postao upitan! Riječ je, da tako kažemo, o jednoj u osobu strukturalno ugrađenoj, refleksnoj i, s obzirom na okolnosti, obrambenoj strategiji očuvanja neospornih ljudskih vrednota. Eto stajališta nikad, naravno, eksplicite iskazanog, ali koje se jasno iščitava u pozadini svega što nam se, u obliku pjesničkih tvorevina, u ovom slučaju nudi. Uz to, ne manje važno, sve što se oko nje događa, pogotovo ono što je izravno ili neizravno ugrožava u njezinoj ljudskosti, a toga je popriličan broj, ova, rekli smo, hipersenzibilizirana poetesa – uzima i proživljava krajnje ozbiljno.

Da izbjegne zagušenje množinom signala koji se neprestance sustižu, u prijemnu artističku aparaturu ove pjesnikinje kao da je ugrađen gusti mrežasti filtar koji, nekako tajanstveno, a u tome je bit pjesničkog umijeća, sve nadolazeće prosijava i strogo probire. Tako ostvarena tzv. semantička prozirnost (termin preuzet iz Huserlove logike) rezultira jasnoćom, iskrenošću i neposrednošću iskaza, na što smo, barem djelomice, već upozorili. Uz to, ova autorica kao da ne zna napisati lošu pjesmu, što ne znači i da su joj sve jednako dobre. Po tome, kao i po krajnje odgovornom pristupu poslu koji obavlja, Jozefina Dautbegović podsjeća, primjerice, na Zbigniewa Herberta pa i na neka druga svjetski poznata imena. Vjerojatno ih je čitala, ali, sigurni smo, ne i grubo oponašala. Riječ je zapravo o sličnom senzibilitetu i jednako strogo izgrađenom odnosu prema sebi i svijetu, u kojem su se mimo svoje volje zatekli.

Lanac suvremenih nevolja

O čemu konkretno govore pjesme ove zbirke? Primjerice, o selidbi, o mučnom vraćanju iz domovine Bosne u Hrvatsku, o pomiješanim kostima žrtava rata, o učenju govorenja tuđim jezikom danju i plakanja na svome noću, o Crvenkapici koju lovac ne spašava, o bolesnicima, sirotinji i šugavim psima koji se stide sebe zato što plaćaju najveću cijenu preživljavanja, o smrti kao velikom odmoru... Niz se završava gotovo statističkim opisom različitih ljubavi: od one koja počinje treperanjem mekih krila oko srca do one koja traži krv /i ne smiruje se ni onda / kada krv padne. Utješno je ipak da ovaj lanac suvremenih nevolja završava s ljubavlju – makar bila krvava. Jozefinu Dautbegović, zaključimo, zaista ne zadovoljavaju jeftina rješenja, pogotovo ne u ljubavi.

Koju pjesmu, prije kraja, ipak izdvojiti kao najbolju? Vaš kritičar, nakon kraćeg dvoumljenja između nekoliko atraktivnih, bira Dijalog koji je ustvari monolog. Tu autorica nastavlja, u prijašnjim zbirkama započeti, svoj razgovor s Bogom, predbacujući mu, po koji put, neodgovoran odnos prema vlastitoj kreaciji; a Bog, onako star, prezaposlen i iznerviran, po njegovu sudu, bezobraznim zvocanjem, obilato uzvraća, najprije kukajući, a zatim poučavajući, s visoka – kao obično.

I dijalog gluhih se nastavlja.