Je li blog prijetnja demokraciji ili njezino oruđe

Ideje demokracije ne mogu se nikad sasvim provesti u djelo, kaže francuski mediolog Philipe Breton u knjizi Utopija komunikacije. Između propagiranih vrijednosti i njihove realizacije dubok je jaz. Zato je demokracija čista utopija, nešto o čemu besplodno sanjamo, kao što Ace Rimmer u Crvenom patuljku sanja o drugoj dimenziji stvarnosti u kojoj je on uspješan, hrabar i lijep. Meditirajući o uzrocima jaza između demokratskih načela i demokratske prakse, Breton na jednom mjestu spominje i lažnu socijalizaciju koju više od svega generira i hrani virtualni svijet, obmanjujući ljude prividom sigurnosti, a ujedno ih lišavajući privatnosti. Nitko više ne čuva svoju privatnost, tužno sliježe Breton ramenima. Sve mora biti izloženo, ogoljeno, a u tom ogoljavanju ljudi gube kompetenciju za demokraciju: bez esencije intimnosti koja je ustvari duhovna okosnica društveno aktivnog čovjeka, lišeni smo alata da na kakav konstruktivan način pridonesemo ostvarenju demokracije ili neke druge tako velike stvari. Veli Breton.

Blog – lažna ili prava socijalizacija?

Nema prikladnijeg poligona za ogoljavanje intimnosti od bloga. To su najvitalnije točke preklapanja medija, digitalne kulture i građanstva; mjesta na kojima se informacije o najrazličitijom temama dinamično sintetiziraju i analiziraju. Upute za ovladavanje tehničkim alatima tako su jasne i jednostavne da svoj blog može otvoriti svatko s minimalnim stupnjem informatičke pismenosti. A kad se domognu statusa blogera, školarcima i onima koji se tako osjećaju otvorena su vrata da obavijeste svijet o svojim prehrambenim navikama, bioritmu kućnih ljubimaca i tračevima s maturalca te da sve to fino poprate ludim fotkama.

Blog je bogomdan i za lažnu socijalizaciju o kojoj govori Breton. Pouzdano znam da neki od najomiljenijih i najeksponiranijih blogera - i to ne onih koji zakrčuju cyberspace tričarijama kao klinci iz gornjeg odlomka, nego oni koji na blogu vode izvrsne, dinamične i zanimljive zapisnike o prirodi i društvu – ne uživaju ni petinu simpatija svoje okoline IRL (za neupućene, ova kratica znači in real life) kao u blogosferi. Pouzdano znam da bi se neki od njih zauvijek odrekli demokratskih načela i demokratske prakse i cijele te priče o demokraciji kao utopiji, u korist komentara u kojima drugi blogeri veličaju njihov talent, hvale njihovu moć zapažanja, britkost zaključaka, sposobnost lucidne analize. I ne mogu reći da ih ne razumijem.

Rasprave o blogu uvijek su žestoke. Pobornici – a to su uvijek oni koji su se iz prve ruke navukli na postanje i komentiranje - brane ga gorljivošću križara, dok protivnici prezrivo govore o blogerima kao ljudima s ozbiljnim deficitom u socijalizaciji. (I Breton bi, slutim, u takvoj raspravi bio među ovim potonjima. Iako blog nigdje izrijekom ne spominje, on o opasnostima virtualnog svijeta govori kao o sotonističkim obilježjima na tijelu pubertetlije.) Nije pretjerano nazvati takve generalizacije licemjernima: reducirati cijelu tu priču o blogu na priču o osamljenosti zapadnog čovjeka koji manjak prijatelja i emotivnog sklada kompenzira patetičnim vapljenjem za pažnjom izvan IRL  (kad već nema para da se kao zapadnjaci s bijelim ovratnikom liječe šopingom) površno je i ne drži vodu.

Istina, na blogu je, kao i na chatu, lako steći prijatelje. Mnogo je to lakše nego IRL. Dovoljno je da u nečijim postovima prepoznate ideju koju i sami zastupate, da vas gane neka rečenica, da vas zadivi nečija iskrenost, ukratko da prepoznate srodnost. Ništa lakše od toga: u obilju desetaka tisuća blogera gotovo da i ne postoji mogućnost da ostanete sami, izolirani. Privući će vas netko ili ćete vi privući nekog, a komunikacija je, zahvaljujući stalno dostupnoj opciji komentiranja, uvijek na dohvat ruke. Na stranu Bretonove meditacije o lažnoj socijalizaciji: socijalizacija na blogu je moguća, stvarna i intenzivna. Vjerojatnost da ćete u blogosferi pronaći prijatelja mnogostruko je veća od one da ćete ga upoznati u tramvaju ili knjižnici.

Radost zbog pronađenog istomišljenika zna katkad prerasti u pravu katarzu, a o tom se osjećaju lako postane ovisan. No to je sretna ovisnost.

U otvorenoj anketi koju je proveo USA International Blog server krajem 2004. godine, a u kojoj je jedino pitanje bilo “Why You Blog”, najčešći su odgovori bili: “To mi je ventil za kreativnost”, “To mi je ventil za frustracije”, “Pisanje postova pomaže mi da bolje spoznam svoje misli i osjećaje”, “Pišem jer ljudi uživaju u tome što pišem, a ja uživam u njihovu zadovoljstvu”. Odgovor “Imam blog jer tako stvaram prijateljstva” bio je pri dnu podugačkog popisa učestalih odgovora. Meni je zanimljiv bio odgovor jedne blogerice koja je rekla da je blog protuotrov za sveproširenu političku indiferentnost mladih ljudi. I stvarno, baš je to ono što je Breton u svojoj knjizi previdio: blog je vrlo demokratsko oruđe, dostupno za najširu upotrebu i za sve namjene. Osmišljen tako da je sve otvoreno za svačiju kritiku i komentar, sustav funkcionira bolje od parlamenta. Autora koji je iznio svoje uvjerenje o, primjerice, potrebi uvođenja smrtne kazna, blog potiče na razmatranje i onoga što drugi o toj temi misle, a zahvaljujući brzom feedbacku, može o tome plodonosno polemizirati i potom korigirati ili učvrstiti svoje stavove.

Odlično je što se sve te ozbiljne stvari na blogu najčešće događaju kao nuspojava vrckavih, sasvim opuštenih zapisa koji se čitaju s većim guštom od Miljenka Jergovića, ma koliko mi šutjeli o tome. Kad, na primjer, hybrid piše o svojim maratonskim ljubavnim vezama, to je ujedno najživlji traktat o rasnoj diskriminaciji u Hrvatskoj. Rasprave o aktualnoj književnoj produkciji u komentarima kod književnog teroriste dvaput su bolje od Drugog formata, a kratki skok na knjiški moljac triput se više isplati nego odgledati Pola ure kulture. Uživanje u recenzijama kafića koje piše lutajući reporter gotovo je ekstatično, a isto je tako i s urnebesno duhovitim crticama o životu mladog homoseksualca na blogu slavenska zemlja. Mnogi bi se (a takvima i sama pripadam) odrekli obaju programa nacionalne televizije za slobsove reportaže iz Iraka. Ovdje ću stati jer se moj pokušaj objektivnog sagledavanja fenomena bloga nepovratno izlio u sasvim subjektivan hvalospjev.

Samo da zaključim: blog je ta bolja dimenzija stvarnosti o kojoj mašta Ace Rimmer.