Priča o Faustu prikazuje žudnju za spoznajom kao put prema prokletstvu. Međutim, je li moguće steći spoznaju, a ne prodati dušu vragu? Je li Ruđer Bošković uspio spojiti teologiju i tehnologiju?
U maestralnom romanu nizozemskog pisca Harryja Mulischa, Otkrivanje nebesa (Fraktura, 2008.), dva anđeoska entiteta višega ranga vode neobičan, ezoteričan dijalog vezan uz njihovu ulogu u životima ljudskih bića; u kojoj mjeri se na njih može utjecati i usmjeravati ih u ovom ili onom pravcu, a u kojoj mjeri svoje živote vode u skladu s vlastitom voljom. Ton je polemičan; u igri su sudbine nekoliko ljudi kojima se izravno bave, ali na kocki je i nešto daleko krupnije: naime, sudbina kompletnog čovječanstva.
Ljudi su se, saznajemo, približili Tajni života: Otkrili su našu najdubokoumniju zamisao, a to je da je život na kraju krajeva čitanje. Oni su sami Knjiga nad knjigama. Godine 1869. ta su prokleta stvorenja otkrila DNK u jezgri stanice, a mi smo sami sebe uvjerili da to nije tako važno, jer nikada neće doći na ideju da ta kiselina sadržava kôd i da ga sigurno nikada neće odgonetnuti, ali stotinu ljudskih godina kasnije tajno su genetsko pismo dešifrirali u detalje. Tim smo ih kôdom učinili odveć pametnima.
Posljedično, s jačanjem samosvijesti baziranim na tehnološkom napretku, došlo je i do slabljenja vjere u duhovne entitete poput spomenute dvojice pa i u samog Šefa, kako Svevišnjega nazivaju ovi anđeli koji po svoj prilici u hijerarhiji pripadaju Poglavarstvima, budući da su zaduženi i za pitanja znanosti. Ljudi su, očarani vlastitim znanstvenim dostignućima, do kraja profanirali ta moćna bića i sveli ih na djetinje fantazme a la Superman. A to je naša glupa krivica, reći će jedno od njih. Stoljećima smo ovdje samozadovoljno spavali, a Satan-El u međuvremenu je učinio svoje.
THE DEVIL YOU KNOW Pitanje svih pitanja glasi: odakle u čovjeku ta žudnja da shvati, da spozna, da zna, da razumije, da ovlada? Pa onda i pitanje dokle je u tome spreman ići, na što je spreman pristati, koliko je i što je spreman uložiti, koliko i koga pritom i za to žrtvovati? Koje granice je spreman prijeći, koliko visoko se popeti ili koliko nisko pasti? Dolazi li taj poticaj u njemu – in ultima linea – od Boga ili od vraga? Godine 1578. pojavila se kronika, Historia von D. Johann Fausten dem weitbeschreiten Zauberer und Schwarzkünstler, u kojoj je riječ o njemačkom magu koji je spomenutu žudnju osjećao dovoljno snažno da nije prezao ni od dogovora sa stanovitim Mefistofelesom, demonskim duhom, kojemu je u zamjenu za spoznaju ponudio dušu. Anđeoski entiteti iz Mulischevog romana tu legendu o sklapanju ugovora dovode i u vezu s jednim drugim magom, Šimunom iz Djela apostolskih, a tema se provlači u književnim djelima od kraja 16. stoljeća (Christopher Marlowe, The Tragical History of Doctor Faustus, London, oko 1590.), preko Goethea pa do Thomasa Manna.
Ovdje stvari postaju zanimljive. Prema anđelima, iza sveg tog literariziranja stoji ni manje ni više nego Princ Tame, Lucifer, i njegov, hm, đavolski plan. Namjera je bila da se čovječanstvo posve uvjeri kako je pakt s đavlom književni proizvod: neobvezujuća priča o izmišljenom pojedincu koji žudi za znanjem i prodaje svoju dušu. Time je jedan strašan, ponajmanje književan, ali itekako stvaran događaj do dana zemaljskog današnjeg ostao neprimijećen – da je Lucifer, naime, u tom istom posljednjem desetljeću šesnaestog stoljeća, također u Londonu, sklopio pakt s čovječanstvom: kolektivni ugovor kojim je cijelo čovječanstvo njemu prodalo dušu.
A tko ga je, koji to nesretnik, u ime čovječanstva potpisao? Pa, Bacon, Sir Francis Bacon, barun Verulamski i prvi vikont od Saint Albansa, filozof, pravnik i državnik, utemeljitelj novovjekovne znanstvene metodologije. Podsjetimo se, Bacon je uveo eksperiment kao temeljno načelo znanstvenog istraživanja, uveo je induktivnu metodu, zalagao se za racionalan pristup i čišćenje razuma od idola, primjerice od idola teatra, odnosno od nekritičkog prihvaćanja autoritetâ. Zvuči posve moderno, zar ne? Cilj znanosti i filozofije jest opskrbiti ljudski život novim pronalascima i dobrima, ovladati prirodom, povećati čovjekovu moć nad prirodom, jer znanje je moć.
S druge strane, neobično je što se upravo o njemu, rodonačelniku moderne znanosti, sve do danas ispredaju razne čudne i prečudne priče: te da je bio mason, te rozenkrojcer, te da je upravo on napisao djelâ pripisana Shakespeareu, Marloweu, Spenseru i Burtonu… Štoviše, i u najnovije doba postojala su ezoterijska udruženja koja su čak tvrdila da Bacon uopće nije umro (na sâm Uskrs, 9. travnja 1626.), nego da je fingirao vlastiti pogreb i potom tajno napustio Englesku i putovao po Europi, pa i u Madžarsku i Rumunjsku (tko zna, možda je, Bože sačuvaj, svratio i u naše krajeve?), e da bi 1. svibnja 1684. uzašao na drugu razinu… Saznajemo od anđelâ da je, premda bistar mladić, sporo napredovao sve dok nije izdao svog dobročinitelja grofa Essexa, koji je zbog toga bio pogubljen. Ugovor je s vragom time sklopljen i potpisan, a Bacon je strelovito napredovao intelektualno i na društvenoj ljestvici, e da bi – tko s vragom tikve sadi… – potkraj života bio optužen za korupciju, zatočen u Remet… oprostite, Toweru i izopćen iz visokog društva. Kako bilo, činjenica je da od Bacona počinje moderno znanstveno doba, naše doba. U nizu epohalnih djela dao je obrise svijeta u kojemu [će] znanost i tehnika… biti pretvoreni u internacionalno organizirano kolektivno poduzeće… Samo se tako moglo ostvariti potpuno ovladavanje prirodom, a znanstvena metoda mora biti metoda indukcije…, reći će anđeo i zaključiti, premda ti i ja znamo da je jedina prava metoda suprotna: metoda dedukcije. Anđeli valjda znaju o čemu govore.
AKO JE I OD VRAGA, NIJE ZA BACITI Uglavnom, iz nebeske perspektive sve je ovdje na Zemlji otišlo doslovce k vragu i odlučeno je da se savez Boga i čovječanstva raskine. Jer, tehnologija je posvema preuzela primat nad teologijom, a bome i nad filozofijom, Slika nad Riječju i kompjuterske igrice nad školskom lektirom. Evo kako to komentira jedan od anđela: Doista si mislio da bi se taj izrod bilo čega odrekao? Daj, molim te. Ono što imaju žele zadržati. Taj gad od Lucifera odlično radi svoj posao. Svakim novim otkrićem ljudi su otimali komadić naše svemoći i tako korak po korak demonizirali svoju stvarnost… Svojim se raketama već kreću brže od vjetra, čak brže od zvuka, a jednoga će dana dostići brzinu svjetlosti, svojom su televizijom već gotovo sveprisutni, mogu vidjeti u mraku, mogu gledati unutrašnjost čovjeka a da ga ne otvaraju, svojim kompjuterima posjeduju totalitarni sustav upravljanja i kontrole, čime će izgurati tvoj odjel, mogu gledati elementarne čestice i već znaju što se događalo 10 na -43 sekundi nakon naše svjetlosne eksplozije… Ako žele, oni mogu uništiti čak i Zemlju. Nemoj me krivo shvatiti, ali ta je sposobnost ipak bila naša povlastica… U dogledno će se vrijeme dokopati onoga nad čime imamo apsolutnu prednost: stvaranje života… Za početak virus, onda mikrob pa crv… pa će jednog dana proizvoditi ljude na svoju sliku i priliku… Ljudi će stoga nužno postati poput stvari. Svakih dvanaest godina ljudsko se znanje udvostručuje – sada, 1985., oni znaju i mogu dvaput više nego 1973., a kad postanu svemoćni, bit će doslovce sve moguće tamo dolje. Knowledge itself is power – što misliš, tko je smislio taj aforizam? Prokleti Francis Bacon, naravno… Lucifer je pobijedio, besmisleno je na to trošiti riječi. Svojim đavolskim potezom s prevarantskim barunom pokazao se jačim, tu nema nikakve pomoći. Tijekom pet godina nakon Baconove smrti, Galileo i Descartes napisali su svoja glavna djela… početak modernog doba, čime je definitivno otvoren zlokobni put prema Auschwitzu, Hiroshimi i dekodiranju DNK… Putem ljudskog tijela Lucifer njihovu dušu drži u šaci… zna da će oni radije pustiti da propadnu nebo i zemlja nego da se riješe svog auta. Pobrinuo se za to da se njihovo blaženstvo sada skriva u stvarima… A od duše se, dok traje Menschendämmerung, više neće imati što izgubiti jer je prodana vragu, izdana i pretaljena u strojeve….
Ispada po ovome da je poticaj, žudnja da se shvati, spozna, zna, razumije, ovlada… od vraga. E sad. Bi li netko želio da mu vade zub bez anestezije? Ili da mu bez anestezije operiraju slijepo crijevo? Bi li se netko odrekao antibiotika za svoje bolesno dijete? Bi li netko odbacio cjepiva protiv velikih boginja, dječje paralize, hripavca… Trebamo li zanijekati vrijednost kompjuterskoj tomografiji (CT), funkcionalnoj magnetskoj rezonanciji (fMRI) ili pozitronskoj tomografiji (PET)? Žali li netko zbog toga što može do svojih rođaka u Sjevernoj Americi stići za dvanaest sati umjesto za tri mjeseca? Bi li se netko iskreno želio vratiti u doba prije električne energije? Naposljetku, koliko ljudi se spremno odreći televizora, računala ili mobitela i tko može zanijekati da te naprave mogu poslužiti i služe i u dobre svrhe pa u konačnici i za širenje Radosne vijesti? Kako bilo, očito je da je dvojbeno – premda primamljivo – sotonizirati tehnološki napredak i znanstvena postignuća, što pojedini propovjednici ovi i oni povremeno naprave, služeći se pritom i sami raznoraznim gadgetima.
POBOŽNI RUĐER Inače, na razmišljanje i pisanje o temi odnosa znanosti i religije/vjere potaknulo me listanje Leksikona Ruđera Boškovića (Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2011., ur. Antonijela Bogutovac), posebnog izdanja (nagrada Kiklop za najbolje leksikografsko djelo godine) objavljenog povodom 300-te obljetnice rođenja tog neobično svestranog i zanimljivog hrvatskog znanstvenika, matematičara, fizičara, astronoma i filozofa, koji je uza sve to bio i svećenik, isusovac. Njegova ga vjera po svoj prilici nije smetala da nastoji – nastavljajući koračati stopama spomenutog Sir Bacona – proniknuti u tajne prirode, i čitajući čime se sve bavio (kozmologija, fizika i metafizika, spoznajna teorija, arheologija…) i što je sve otkrio i izumio (geodetski stalci, kružni mikrometar, teleskop s vodom, vitrometar…) bjelodano je da je osjećao itekakvu žudnju da shvati, spozna, zna, razumije, ovlada… vjerujući dakako da to čini ad maiore Dei gloriam. Nije se ipak, poput velikog Newtona, bavio alkemijom niti je poput dr. Fausta i Bacona potpisivao navodne ugovore s Nečastivim; koliko je poznato, držao se taj Dubrovčanin uzusa svoga reda. Teško je procijeniti koliko je u svojim istraživanjima time bio ograničen (možda bi, da je pristao na jezivi deal, danas bio poznatiji od ovih spomenutih?). Ako je i bio ograničen, utoliko je fascinantnije koliko je