Darko Šeparović  

Je li Maruna bio u pravu?

Željka Horvat Čeč, Moramo postati konkretni, V.B.Z., 2015.

Godina je 1961., Frank O’Hara piše manifest “personizma”, Bob Dylan održava svoj prvi veliki koncert u New Yorku, Beach Boysi iste godine imaju premijerni nastup, Ivan Vitić završava Dom Armije u Šibeniku (današnja gradska knjižnica), a Ivo Andrić dobiva Nobelovu nagradu za književnost. O’Harin manifest govori o ukidanju ritma, asonanci, apstrakcije, svih figura kojima se pjesnik obraća samome sebi i stvara nevidljivu opnu između čitatelja i teksta. Svrha poezije trebala bi, kako kaže O’Hara, biti direktno prenošenje pjesme drugoj osobi, i u tom smislu, poezija bi se trebala približiti formi telefonskog razgovora; tekst je to koji ne stoji između dvije stranice, već između dvije osobe.

Napravit ćemo skok od pedesetak godina i vratiti se u 2015. godinu. Već smo debelo zakoračili u novi milenij, možda baš večeras neki, za budućnost važan bend, ima premijerni nastup, netko sigurno piše stvari vrijedne čitanja; ipak, usredotočit ćemo se na knjigu poezije Moramo postati konkretni Željke Horvat Čeč i način na koji se O’Harin manifest primjenjuje u njoj s raskorakom od pedesetak godina.

Nije dovoljno pisati U jednom od eseja u knjizi Zrcalni ogledi Davor Šalat napisao je kako je hrvatsko pjesništvo u novom mileniju obilježeno, više nego ikada u prošlosti, antologijama koje su s više ili manje uspjeha davale sliku o nataloženoj pjesničkoj produkciji. Kao da je trebalo izravnati račune, popisati sve ono bitno i manje bitno, e da bi se moglo krenuti dalje. Točku na priču o antologijama dala je knjiga Hrvatska mlada lirika 2014., tiskana u prosincu prošle godine, a koju priredio Marko Pogačar. Knjiga je hommage Hrvatskoj mladoj lirici tiskanoj 1914. godine. Uz odbijanje antologijskih pretenzija, u knjizi je prezentirano dvanaest pjesnika/inja od kojih je većina rođena u osamdesetim godinama prošlog stoljeća. Ono što je vidljivo iz antologija nastalih u prvom desetljeću novog milenija – što je Pogačarovom knjigom definitivno potvrđeno, i na više mjesta zapisano – nemogućnost je govorenja o nekakvom dominantnom smjeru u kojem se razvija pjesništvo mladih autora. Nekoliko je činjenica koje određuju takvu situaciju, a neke od njih spomenuo je i Luka Ostojić u tekstu Pisci stupaju u odnos s javnošću (Zarez br. 409). Nedostatak časopisa koji bi sustavno pratio produkciju mladih autora (pritom mislimo na one rođene od osamdesetih naovamo) iskristalizirao se kao temeljni nedostatak, koji za sobom povlači niz kolateralnih žrtava – od kritičara koji ne mogu pratiti autore u njihovim počecima, do samih čitatelja pred kojima se nađe knjiga autora čije tekstove nisu imali prilike čitati. Ako ideju o takvom časopisu prihvatimo kao anakronu, postavlja se pitanje zašto se on ne bi mogao oformiti na Internetu. Dojma smo kako još uvijek ne postoji ozbiljno uredništvo koje bi se uhvatilo takvog posla bez ozbiljne financijske pomoći. Tako se mladi autori već godinama vrte u začaranome krugu slanja rukopisa na natječaje, čekanja rezultata, odbijanja urednika, itd. Ostojić u spomenutom tekstu zaključuje: “Da bi se ljudi počeli više baviti čitanjem, ipak je potrebno i da se mladi pisci prestanu baviti tek pisanjem”; moramo se složiti s tom tvrdnjom. Horvat Čeč dobar je primjer mlade autorice koja se ne bavi samo pisanjem jer uz objavljenu knjigu poezije I zvijezde se smiju krhkosti (2005.), te zbirku kratkih priča Kauboj u crvenom golfu (2010.), članica je neformalne skupine pisaca u Rijeci RiLit i vodi književne tribine “Pisac i građanin”.

Pjesme koje nalazimo u novoj zbirci dio su rukopisa za koji je ta autorica prvonagrađena na književnom natječaju Ulaznica 2013. Knjiga Moramo postati konkretni podijeljena je u devet cjelina; Moramo postati konkretni, Pišanje, Belica, Maknite se pičke, Ja kažem da sam riba, Često smo se lovili po kuhinji, Situacija, Razglednice i Moramo. Iz naslova cjelina možemo primijetiti kako se radi o knjizi koja će tekstom na neposredan način komunicirati s čitateljem. Korištenje stilskih figura kod Horvat Čeč svedeno je na minimum: poezija je to koja se, kako je napisao Drago Glamuzina na poleđini knjige, gradi na pripovjedačkom glasu i njezinom odnosu prema drugom.

Lovljenje po kuhinji Gore spomenuti O’Harin termin “personizam” najbolje bi definirao poeziju te mlade autorice. Korpus tema koje obuhvaća njezina poezija većinom je fokusiran na privatna stanja pripovjedačice, njezin odnos prema općim temama kao što su ljubav, preljub, bolest, prikazanima iz perspektive pripovjedačice, kroz ispovjedno-narativni ton, koji je lišen patetike i dociranja. U možda najboljoj cjelini naslovljenoj Često smo se lovili po kuhinji čitamo pjesmu Rastanak: “i onda kada smo se rastali / i kasnije opet našli u krevetu / rekao si da ti je drago što sam / opet tu / a ja sam prešutila / sve ono između // neki klinci su ispod prozora nabijali loptu i / vikali ‘Mi Hrvati!’ / A mi smo / ipak otišli svatko na svoju stranu.” Međuprostor dvoje ljudi razvodnjava prisutnost trećeg, klinaca koji ispod prozora izvikuju rečenicu u množini; iako će dvoje ljubavnika otići svatko na svoju stranu, pjesma u svojem većem dijelu navodi čitatelja na drugačiji zaključak. Sukcesivno građenje pjesme ne oslanja se na začudnosti slika ili njihovoj apstrakciji već na vještom preslagivanju svakodnevnih situacija koje će na najdirektniji način iznijeti pred čitatelja odnose ljubavnika, kao crtanje neke imaginarne osmice unutar teksta pjesme. U početnim stihovima većine pjesama, pjesnikinja nas stavlja u mjesto radnje, situaciju ili atmosferu u kojoj se nalazi protagonistica pjesme, npr. u pjesmi Sjećanja: “Sjećam se Amsterdama, i Varšave / Londona, ulica Brasova i San Francisca /...”; rjeđe počinje s izjavnom rečenicom: “Bojim se starosti” (pjesma i). Izdvojit ćemo još pjesmu Bog živi u Splitu: “Rečeno je davno / i zapisano u jednoj knjizi / neka baci kamen onaj koji je bez grijeha / a u Splitu je kamenje letilo/ s više strana / jer bog je na više mjesta / ali u Splitu ga ima najviše / i baca kamenje na sebe / i diže buku / plače / jer ne želi priznati da je / i pedere stvorio / na svoju sliku”. Obračunavanje s okolinom kroz suptilno kodiranje pjesama i upisivanje velikih tema (Bog, Ljubav…) u razgovornu intonaciju, dosljedno je provedeno u najboljim pjesmama u knjizi.

Ono što su najveće prednosti te knjige – njezina neposrednost, lapidarno otvaranje teksta prema čitatelju i usredotočenost pjesnikinje na jednu provodnu temu po pjesmi – u lošijim trenucima postaju zamke u kojima se pjesme urušavaju.

Kad nam je kao čitatelju jednom poznato, nazovimo ga vrlo uvjetno, “rješenje pjesme”, postavlja se pitanje ostavlja li ovakva poezija dovoljno prostora za njezino dočitavanje i može li poezija ovakvog registra odolijevati vremenu. Drugim riječima, ima li u pjesmama dovoljno začudnosti i apstrakcije koja nas tjera na ponovna dočitavanje i upisivanja drugih značenja?

Konkretno i apartno Drugo je pitanje koliko dugo je moguće pisati ovakvu poeziju, a ne iscrpiti moguća rješenja. Kao primjer navest ćemo pjesmu Supkultura: roditelji: “Fridževi, laminati / zadnje stranice / sniženja / pelene, kakice / bočice / zapisi o cvijeću / o doručku, kavi / važne napomene, kreme i vitamini.... / a jebanje nitko ni da spomene”. Tema roditeljstva ovdje je iznesena kroz sukobljavanje roditeljskog inventara i mogućnosti korištenja slobodnog vremena, ali osim taksativnog navođenja gradbenog materijala pjesme nije nam ponuđeno novo čitanje pojma roditeljstva.

Dojma smo kako je cjelina Razglednice mogla biti i izostavljena iz knjige, a da joj bitno ne naruši koncept, jer u njoj nema dovoljno uspjelih pjesama koje pokazuju punu snagu autoričine poezije. Ipak, unatoč navedenim nedostacima, manje uspjelih pjesama u zbirci je premalo da bismo mogli govoriti o značajnijem gubljenju pjesničkog fokusa.

Zbirka Moramo postati konkretni dobra je knjiga, realizirana s minimalnim oscilacijama u pjesničkom glasu i naslovljena tako da definira samu sebe, konkretna i apartna. Željka Horvat Čeč njome se pridružuje zanimljivijim glasovima mlade hrvatske poezije. Nećemo nikada saznati kako bi izgledala poetska slika današnjice da onaj džip koji je udario O’Harin taksi malo sporije vozio ili da su Marunine knjige brže dolazile do nas. Čitajući tu knjigu možda saznamo je li Maruna bio u pravu kada je tvrdio kako je suvremena poezija borba za opstanak