Nadežda Mandeljštam i Danilo Kiš, dvije Matvejevićeve simpatije
1. UVOD Teški i okrutni režimi su kao teške i smrtonosne bolesti: traju toliko dugo dok većina podanika ne rastave se s dušom –to im je kazna od Boga kojeg nema, što su bili kukavice i dopustili da ih od te smrtonosne bolesti opakog režima izliječi samo crni liječnik zvan : smrt.
2. TRI RAZGOVORA IVANA KARAMAZOVA SA SMERDLJAKOVIM “Knjige sjećanja najčešće su osrednje knjige, čak i kad su zanimljive.Tri knjige Nadežde Mandeljštam mnogo su više od običnih sjećanja. One su oživjele pred nama ne samo figuru jednog od najvećih ruskih pjesnika dvadesetog stoljeća nego i samo to stoljeće i sudbinu pjesništva u njemu”. (Predrag Matvejević: Sjećanja Nadežde Mandeljštam).
Riječ je dakle o slici čitavog jednog, 20. stoljeća, onog koje je minulo i onog kojem prethodi devetnaesto stoljeće, kao još jedno stoljeće prividno gore ili bolje od tog upravo minulog, dvadesetog stoljeća. Dakako, slika jednog stoljeća(20.) u ideologijskim slikama i naličjima imade svoje duboke korijene u stoljeću prije, u 19. Za čitanje 20. stoljeća držim da su indikativna tri razgovora koje Ivan Karamazov vodi sa Smerdljakovim u romanu Braća Karamazovi (Dostojevski).
U prvom razgovoru s uhićenim Smerdljakovim, Ivan osjeća samo neki uvredljiv smisao, osjeća neku tešku glupost i rekao je upravo sebi tiho samo riječ “glupost” prije nego što je napustio gradsku bolnicu,ali još tada on smatra da je Mitja ubio starog Karamazova, a ne Smerdljakov. I zato izlazi ipak umiren nakon susreta sa Smerdljakovim, uz napomenu da odvratnost ga kao neugodan dojam iz ovog susreta nikako ne napušta, i Dostojevski kazuje: da je Ivan zaželio sve zaboraviti što prije, tim više što se narednih dana definitivno i s jakim dokazima uvjerio da je Mitja jedini pravi ubojica, a ne Smerdljakov. To je prvi susret Ivana sa Smerdljakovim, kao uvod u složenu fugu koja otkriva čitavu dramu pravog ubojice, naime Smerdljakova.
U drugom susretu čitava “stvar” se scenski materijalizira u neobičnom izgledu Smerdljakova: sjedio je u šarenoj, vatom podstavljenoj kućnoj haljini, ali prilično iznošenoj i prilično poderanoj. Na nosu je imao naočare koje Ivan Fjodorović nije dosad vidio.Ta kričava okolnost, kaže autor, odjedanput je dvostruko razbjesnila Ivana Fjodorovića: “Ovakovo stvorenje pa još s naočarima!” Zatim Smerdljakov optužuje Ivan Karamazova da je znao za ubojstvo u namjeri starog Karamazova i da ga je ostavio kao žrtvu unaprijed i s namjernom “da ne bi poslije toga zaključivali ljudi što ružno o vašim osjećajima”, kao što ga optužuje Smerdljakov, a kada Ivan Karamazov gubi kontrolu nad sobom i udara iz sve snaga Smerdljakova i optužuje ga za ubojstvo starog Karamazova. Ali Smerdljakov mu kontrira s riječima da on, Ivan, svog oca nikako nije ubio, ali je želio da ga netko drugi ubije, i to zbog nasljedstva. I dokazuje Ivanu da je on pomislio u jednom trenutku da Ivan računa na njegovu pomoć u ubojstvu starog Karamazova, da je Ivan samim svojim odlaskom iz mjesta ubojstva u Čermašnju zapravo sugerirao njemu, Smerdljakovu ovo: “ti možeš ubiti mog oca , ja te neću ometati.” I sada Ivan shvaća da je on ipak nešto očekivao, da možda Smerdljakov ipak na neki načim ima pravo. U trećem razgovoru Smerdljakov kaže da je ne on, Smerdljakov, pravi ubojica , nego da je to on, Ivan, a da je on, Smerdljakov samo njegov pomagač ili egzekutor po Ivanovoj sugestiji i nagovoru. Sada Ivan odbija se suočiti s time da je Smerdljakov ubojica, jer tako otvara najtežu optužbu da je on pravi ubojica.
Kada Smerdljakov izvuče novac iz čarape kao dokaz da je on ubio starog Karamazova, Ivan se suočava s Smerdljakovim koji je ubojica kao egzekutor dok je pravi idejni ubojica ili onaj koji mu je naredio da ubije, on sam, Ivan Karamazov. Zašto? Zato jer je Smerdljakov rekao da mu je on, Ivan, rekao da je sve dopušteno, a nakon toga da je rekao pred njim, Smerdljakovim, da ako nema Boga da je “sve dozvoljeno”. Ovim se čitava narativna i dramska situacija svodi na jednostavan iskaz kojim se ubojici “uručuje”(:an die Hand gibt, Kant) pravo na ubojstvo u kojem su i Smerdljakov i Ivan ubojice u ime ideje: da ako nema Boga da je sve dopušteno, pa čak i ubiti svog oca, kao što hoće Smerdljakov.(“Ništa nije fantastičnije od stvarnosti, ponavlja Kiš za Dostojevskim,”P. Matvejević)
Résumé zvuči ovako: U prvom razgovoru Ivanu ništa nije jasno ali osjeća intenzivno, gotovo fizičko gađenje prema Smerdljakovu. U drugom razgovoru Smerdljakov jasno kazuje Ivanu da ako nema Boga da je sve dopušteno. To je “velika ideja” u ime koje je on ubio starog Karamazova. U trećem razgovoru Smerdljakov nudi novac Ivanu kojeg vadi iz cipele kao znak da je pravi idejni začetnik ubojstva starog Karamazova on sam, Ivan Karamazov.
Hipotetično rečeno:
1) Lik 20. vijeka kao vrijeme sitnih egzekutora u ime velikih ideja sada je pred nama kao djelatan dramski lik u drami 20. vijeka.
2) Smerdljakov ili eksplikacija teološke ideje da nepostojanje Boga vodi u pravi zločin, naime ubojici se sve dopušta samo zato jer nema Boga.
3. IDEJE KAO REFLEKSI „VELIKIH IDEOLOGIJA“ Ideje 19. vijeka zapravo su odredile ne doslovični smisao jedne ideologije, ateističke ili ne, nego semantičku i moralnu težinu naracije i masovnih gesta čitavog jednog stoljeća, 20. , koje je obilježeno masovnim egzekucijama. A sve se začinje krajnje iracionalno, sa slabim diskurzivnim pomakom u prazno mjesto teologije ili samo jednom usputnom rečenicom, onom koju izgovara Smerdljakov, a koju navodno sugerira njemu kao egzekutoru Ivan Karamazov.
Ali. Smerdljakov iz Braće Karamazovih jedino je lice iz književnosti 19. vijeka koje pravi veliku karijeru u 20. vijeku, kada u masovnim egzekucijama upravo Smerdljakovi postaju egzekutori u ime velike ideje, a koju navodno začinje Ivan Karamazov: da je sve dopušteno ako nema Boga. Svaki pravi politički spektakl – događaj počinje najprije nekom od iracionalnih ili teoloških ideja za nove velike spektakle, ali početak je uvijek individualan, jer ideologizirani herojizam masa počinje jednim licem iz herojiziranih masa koje postaju mase tek počinjenim masovnim zločinom u ime tih istih masa.
4. SPEKTAKL KAO ORGANIZIRANI MASOVAN ZLOČIN 20. VIJEKA Spektakl je zapravo organizirani masovan zločin, a ne obrnuto, naime da masovan zločin organizira neki spektakl ili masovnu predstavu koja se pravi u ime masa i za promicanje masovnih ideja kao herojičkih mušica nekog novog doba i nekog Vođe, a koji prema Heideggeru u zbirci fragmenata Nadilaženje metafizike (Voreträge und Aufsätze, 1936.), začinje beskonačan rat koji “troši” bića i Zemlju. Ali, pri svemu, Heidegger ne govori o sljedbenicima ili Smerdljakovima koji se “troše” kroz “trošenje” tuđih života i čitave Zemlje. Heidegger samo sugerira: Lutanje je dio ovog bespuća, a što je besputno upravo uzaludnim kretanjem u pukom lutanju Vođe (Führera) i zalutalih bića koje prate takvog Vođu. Ukratko, Machiavelli sada iz ekonomske i vojničke faze prelazi u tehničku fazu Gospodara i masa koje trebaju Gospodara. A ono što obilježava i Vođu i mase je “instinkt” koji je kao oznaka životinje ovim lutanjem izjednačen je idealno s razumom i umom tehnike. (Suprotnost Vođama su za Heideggera Pastiri, koji obitavaju u nevidljivom, u pjesništvu primjerice, dok Vođe dovršavaju svoj posao “trošenja” bića i Zemlje u duhu tehničke instrumentalnosti uma dovedene do pravog bezumlja.)
5. VRIJEME ČISTOG BEZUMLJA Tehnički dovršeni um naime obrće se u čisto bezumlje, pa se “trošenje” bića i Zemlje dovršava kao trijumf tehničkog uma u čitavoj njegovoj snazi i bljesku što spaljuje sve osim njega samog, da bi konačno sama munja spalila i samu sebe u prirodnom obratu stvari. Primjerice, Mandeljštamova sudbina otjelovljuje, Heideggerovim rječnikom, sudbinu Pastira, čije vrijeme dolazi tek nakon odumiranja Vođa, kao što su i likovi “Židova” u romanima Danila Kiša zapravo slike biblijskih Pastira s onu stranu Vođa i masa. U ovom smislu, svi smo mi ili Židovi u metafizičkom smislu, dakle Pastiri Bitka ili pak Vođe ili mase, koje naznačuju milijune Smerdljakova kao navlastita masovna lica nas samih.
6.VRIJEME SMERDLJAKOVA NIKAKO NIJE JEDNOSTAVNO PROŠLO VRIJEME Milijunska karijera umnoženih ili omasovljenih Smerdljakova, čitave armije, institucije i čitave zemlje preplavljene su Smerdljakovima , ali sada u odredima onih koji hapse, streljaju, uništavaju svoje sunarodnjake i ine u ime jedne slučajne(?) ideje koja je nadahnula Smerdljakova za ubojstvo Ivanova oca. Čitave milijunske armije Smerdljakova u dvadesetom stoljeću prave zločine gore od bilo kojeg ratnog zločina, jer najgore vrijeme nije sam rat nego ona moralna praznina koja nastupa prije ili nakon rata kada Smerdljakovi u ime toga da je sve dopušteno ako nema Boga, dakle u fašizmu i staljinizmu, prave legalne zločine o kojima svjedoče primjerice sudbine pjesnika Mandeljštama i njegove suputnice Nadežde Mandeljštam, ali ne samo njih, naravno. Rekao bih da je Nadežda pogodila ovu idejnu “ žicu” koja ih je svih svezala za njihovu zemlji, za njihov život i za njihovu smrt u uvjetima logorskog kažnjavanja svih onih koji nisu mislili: da ako nema Boga da je sve dopušteno.
7. PRIMJER STARE I NOVE KINE Zapravo, milijunski ili masovan spektakl zločina , zločinaca i njihovih žrtava “uručuje se” općom narativnim smjerom jednim gotovo nevidljivim retoričkim trikom u kojem se ideja Boga povezuje s tim da je nešto dopušteno ili pak da nije dopušteno. Primjerice, kineska civilizacija vrlo rano odustaje od svakog koncepta bilo kakva Boga u zapadnjačkom smislu ove riječi, pa bi Kina morala od najranijih razdoblja pružati samo prizore totalna barbarstva kroz masovno pokolje ili masovne masakre vlastita stanovništa, jer nema – Boga. Ako nema Boga, svaki Kinez je potencijalni kandidat za masovnog ubojicu, po zapadnjačkoj logici moralnog kalkuliranja.
8. JEDAN MALI RETORIČKI TRIK Retorički trik je ovo: Ako ima Boga, ništa, navodno, nije dopušteno. Ili: Ako nema Boga, sve je dopušteno. Kad kažem retorički trik, to je dio namjere da se jedna jezična igra tretira isto onako kao što se tretira neki kartaški ili bilo koji drugi trik.
9. I NARATIVNE STRATEGIJE S KRUPNIM POSLJEDICAMA Naime, narativne strategije tipa: “Ako ima Boga, ništa nije dopušteno” i “Ako nema Boga sve je dopušteno” posve su identične u početnoj premisi koja narativno povezuje ideju Boga i bilo koju ideju o ljudskim radnjama, kao da božanska ideja garantira ili pak poništava naraciju dopuštenosti ili nedopuštenosti. Međutim. Ovu retoriku razobličava već Aristotel u “Nikomahovoj etici” kada kazuje da ideja Boga nema nikakve sveze s onim što implicira ljudsku radnju ili volju. Dakle, već Aristotel posve briše svaku razliku između etike i politike i eliminira radikalno Boga iz oblasti ljudskih radnja i odluka.
10. AKCENT SE OLAKO PREMIJEŠTA Zato se može mirno reći , ostajući na tlu morala da: između ova dva stavka (“Ako ima Boga, ništa nije dopušteno” i “Ako nema Boga, sve je dopušteno”) zapravo nema nikakve razlike (logički gledano identična dilema je u ovakovim tvrdnjama: “Ako ima jaja, sve je dopušteno” ili: “Ako nema jaja, ništa nije dopušteno” i slični iskazi) jer je u svakom slučaju u kontekstu politike bez obzira je li ona napredna ili konzervativna “sve dopušteno”. Utoliko upravo stav “Ako ima Boga , ništa nije dopušteno” zapravo implicira stav “Ako nema Boga, sve je dopušteno”. Na ovaj način akcent nije na Bogu nego na tome da je “sve dopušteno” bez obzira ima li ili nema Boga.(Ili kao što hoće S. Žižek :”Ako ima Boga, sve je dopušteno”.)
Lakoća premiještanja logičkog akcenta , međutim, ima teške posljedice: masovnim ubojicama su ruke odriješene i njihova logički smisao za pravdanje ubojstva bilo koga u ime bilo čega sada je posve zadovoljen. Slijede: masovne egzekucije u ime zakona koji je ujedno i moralan zakon svih pravih ubojica. Iako su ubojice oni su zapravo visokomoralne ubojice!
11.JAMES BOND JE ZAPRAVO DOBRI STARI SMERDLJaKOV Ovim se otvara pitanje Smerdljakova u službi moderne Države. Ili pak imamo zgodnu anglosaksonsku preinaku običnih doušnika, ubojica i špijuna u službi Njenog Veličanstva, dakle Države i Crkve, pa otrcani i smrdljivi Smerdljakov iz romana Braća Karamazovi postaje u 20. vijeku idealizirano lice iz filmova o Jamesu Bondu kao masovne inačice običnog ubojice u službi Njenog Veličanstva, lice koje nadahnjuje ljude kao što je Smerdljakov u državnim i inim službama, naime prave i moralne i intelektualne ništice, da se osjećaju kao pravi heroji našeg vremena. Zato nije James Bond nikakav heroj našeg vremena nego je to samo jedno lice iz romana Braća Karamazovi: lice zvano Smerdljakov, kao idealni i idealizirani mali egzekutor u ime velike ideje!
12. MORALNO I INTELEKTUALNO NIŠTAVILO NAŠE SJAJNE EPOHE Ova mala rasprava o Smerdljakovu otvara pogled koji svezuje i tako naizgled udaljene autore kao što su Mandeljštam i Danilo Kiš.
Naime, uvjeren sam, kao i Matvejević, da je Kiš izoštrio svoje analize moralnog i intelektualnog ništavila naše sjajne epohe upravo sjećanjima na Mandeljštama koje na tako potresan način ispisuje ruka Nadežde Mandeljštam: “Mandeljštam se ponašao kao da nikakvih političkih rukovodalca – pa čak ni publike – nema.” Tako piše Nadežda i dodaje komentar: “pisao je i radio nezavisno”(str.23), pisao je ono što je iz njega nezadrživo nadiralo, “snivao govor, ne slušajući nikoga, sam” (Mandeljštam, Stansy. 1935.).”Izgledao je Mandeljštam čudno odsutan i grub kad bi izlagao svoj credo”...(kao u razgovoru o teroru s Ivanovim Razumnikovim). “Svaki čas je donosio neke odluke i nešto odbacivao” i “Otuda njegova spontanost i oštro reagiranje na svaku laž i svaku glupost, naročito na podlost s kojom smo se susretali na svakom koraku”. Zastrašujuća prirodnost Mandeljštama bila je na svoj način dio odlučnosti da se istraje na onome što je bitno, a to je moralan stav, to je po-etičko i etičko polje silnica koje se širilo oko Mandeljštama, kao njegov moralan program i intelektualan oklop. Analogno ovome, nimalo slučajno da dvije svoje knjige poetike Kiš piše kao: po – etike, dakle kao svojevrsne osobne etike unutar neke poetike.
13.KAKO JEZIK TRANSCEnDIRA ZADANO; KAO NEPOSREDNO DATO Jezik na svoj način transcendira ono što je neposredno dato. Ali ako se pitamo: što je to neposredno dano, onda se paradoksalno može reći da je jedino jezik ono što je neposredno dano. (Heisenbergova rečenica, prema svjedočenju Ivana Supeka). Čudno je u ovoj usputnoj dosjetci o jeziku što dolazi iz redova fizičara, kao što je to bio primjerice Heisenberg. Fizičar kao Heisenberg čudi se ovom jezičnom paradoksu, ali mu nimalo ne pokušava oduzeti dubinu i težinu, pa ga i navodi ne samo kao dosjetku u duhu svoje prirodne filozofije, nego kao udio objektivnosti koja je u jeziku zapravo uvijek lažna ili udio neke potisnute ideologije .
14.SUBJEKTIVNO NIJE SAMO NEGATIVNO A otuda i potreba za citiranjem Nadeždinih sjećanja, koliko god bila ta sjećanja “neobjektivna”, dakle subjektivna ili baš zato jer su subjektivna zato su i toliko dragocijena. Nadežda u svojim sjećanjima sugerira da je Mandeljštam imao napast “negativizma”, ali da je to svladao ne dopustivši sebi da okrene leđa životu, pa “ma kakav ovaj bio”. Ovaj tip negativizama se događa, kazuje sâm Mandeljštam, i u slučaju kad koristimo svakodnevne pojmove da objasnimo neko novo iskustvo, a pri tome padamo u napast potpune revizije najsvakodnevnijih pojmova i tako zalazimo u situaciju da malo što ostaje od našeg jezika.
15.REVIZIJA POJMOVA Takva revizija pojmova često se pokušala u filozofiji i književnosti, ali s manjkavim ili nikakvim rezultatima: neka krajnje radikalna filozofija ili književnost osuđuje samu sebe na šutnji ili na mucanje. S druge strane je i mogućnost (prema Heisenbergu) bogatstva pojmova i aluzija s kojim jezik svakodnevnice postaje bogatiji i spremniji na pitanja koje mu postavlja neka opasna ili problematična praksa svijeta. Primjerice, sovjetska praksa potpune ekonomske i intelektualne oskudice, potpune ovisnosti o vlasti, sveopća duhovna i moralna močvara, dobrovoljno ili prisilno ropstva u prvi mah daje Mandeljštamu priliku da navuče masku “petrogradske uljudnosti” pred “tajanstvenom divljom masom”, pa ipak stvarnu opasnost za Mandeljštama ne predstavlja nikakva “divlja gomila” već “organizirani život s ukroćenim masama”(str.27). Politička praksa revidira ne pojmove nego samo poimanje života i tako ga dovodi do nestajanja, uništenja ili političkog zločina u ime samog tog života! Sloboda se “dijalektički” uništava u ime slobode. Ovo je čudan moralan paradoks kojeg se rješava in politicis samim terorom: umjesto rješavanja životnih ili smrtonosnih paradoksa glava gubi uvid u paradoks samim gubitkom glave koja se suočava s paradoksom, ali ne više života nego terora nad životom u ime tog istog života.
16. IZ-VRŠITELJI EGEKUCIJSKIH OVRHA TUĐIH GLAVA S ovog aspekta Smerdljakov je izvršitelj koji u ime politike neke “velike ideje” ubija nečiji život u ime viših, političkih ideja. Smerdljakov apsolvira paradoks života tako da doslovice shvaća apsolviranje kao “apsolvere”, kao razrješenje kroz političko ubojstvo. (Na više mjesta u Grobnici za Borisa Davidoviča Kiš aludira na ovaj paradoks.).Totalna suprotnost Smerdljakovu je primjerice u Dostojevskog lice kao što je knez Miškin, lice koje u sebi okuplja najprotuslovnije crte, čas je božji čovjek, nesposoban za bilo što ružno, čas je revolucionar, anarhista koji se prijeti da će Rusiju pretvoriti u krv i oganj: “Ili vladati i tiranizirati ljude ili umrijeti na križu”. U Idiotu su začeci svih kasnijih romana Dostojevskog, kao što su Zli Dusi ili Braća Karamazovi. Smerdljakov je već najavljen kao sjenka suprotnosti idiotu ili knezu Miškinu. Ali još ne dolazi do riječi. Kao što je suprotnost Mandeljštamu svaki pravi glumac koji deklamira poeziju. Glumačko čitanje poezije Mandeljštam je zvao “svinjskim rilom deklamacije”, a kad su se upoznali s glumcem Jahontovim Mandeljštam se, kaže Nadežda, odmah dao na besmislen posao, naime da iskorijeni glumačke intonacije u glumčevim interpretacijama proze, a posebice poezije. (str.28.).
17. SLUČAJ MANDELJŠTAM NIJE SAMO SLUČAJ Kad je Mandeljštam demonstrativno napustio jednu književnu večer na kojoj je veliki Kačalov recitirao, Nadežda to prigovara Mandeljštamu, a na to Mandeljštam humorno savjetuje Nadeždi da pošalje u Shangaj telegram Kinezima: “Veoma pametna. Dajem savjete. Rado dolazim. U Kinu Kinezima !” aludirajući na svezu između Nadežde i kineskog jezika, a što je logična i jaka kao i intonacija Kačalova pri recitiranju.”Kačalov, kraljević danski “ piše Nadežda u obranu Kačalova, kao da Hamlet nije bio znak za trulež u državi Danskoj. Pri tome Nadežda kaže da nikako ne može reći: da Mandeljštam nije volio kazalište. Ali konačna presuda je ipak ispisana rukom Nadežde: za Mandeljštama su riječ i misao neodvojivi, dok za glumca postoji samo tekst i uloga, a riječ je tek na drugom ili posljednjem mjestu , posebice u kazalištu koje ne trpi ni riječ ni jezik nego samo kazališne efekte, prema Mandeljštamu. Mandeljštam nikako nije nekakav knez Miškin kao “kralj jednosmislenosti”(A. Glucksmann) nego je igrač više jezičnih igara s onu stranu praktičnih političkih partija, s onu stranu politike koja ozbiljuje svoje jezične igre (“nove političke ideje”) tako da “filozofiji” ili bilo kojoj drugoj jezičnoj igri okreće leđa i mrmljanjem nekoliko suhih fraza obračunava sa svim ostalim jezičnim igrama (kao što glasi jedna Marxova dosjetka na temu političkih partija na vlasti). Kao i u bilo kojem drugom eksperimentalnom jezičnom polju umjesto obogaćivanja historijskog jezika kao svijeta samog, sada nastupa redukcija jezika ili ukidanje jezika do njegove životinjske nijemosti u ime jednog jedino pravilnog jezika jedne stranke. Ovu hermeneutičku provaliju Mandeljštam jako dobro osjeća, otvara je pred sobom kao jedino pravo pitanje pjesništa i povijesti i vidi kraj jezika tamo gdje se događa kraj jednog društva u logorskim žicama Gulaga, dakle, u onom smislu u kojem Mandeljštam shvaća poeziju kao “pripremu za smrt”. Ali. Priprema za smrt kao početak svake prave jezične igre uvodi simbolnu “smrt” kao jezičnu igru, kao “dosjetljivost” kojom život unosi vlastito bogastvo čak i u smrtnom trenu. Druga je solucija : smrt političkog života, dakle politička despocija kao nova forma političke represije nad vlastitim građanima.
18. JOŠ JEDNO SVJEDOČENJE, DANILO KIŠ Na ovo aludira i Danilo Kiš u više svojih pripovijesti. Većina Kiševih junaka su stradalnici u ratnim vihorima (Psalam 44, Bašta, pepeo, Grobnica za Borisa Davidoviča, Peščanik) ili pak žrtve logora kojima je Kiš dugo vremena bio opsjednut, toliko da zapisuje ovu rečenicu: “Bolujem od logorologije”. I čita sve na tu temu, Štajnera, Šalamova, Solženjicina i druge, ali motivacija je uvijek egzistencijalna: “Pišem zato što dovodim u pitanje čitav svoj život”. Sustavna i oštra kondenzacija kao književni postupak s onu stranu retorički i književnih trikova i parada za nedorasle i slabe u jeziku i čitanju povijesti: da bismo uspjeli u umjetnosti “imenovanja stvari” i da se ne bi upalo u močvaru naturalizma ili pak realizma. Upravo “imenovanje stvari” je, za Kiša, ideal cjelokupne moderne književnosti, proze i poezije podjednako. Prema Kišu, o tom govore i Valery i Gide i Joyce i to tako da se stvori jedan svijet bez ikakve koherencije. A ono što Flaubert zove “stilom”, to Kiš imenuje kao fragmentarnost, jer upravo kroz fragment reflektira se cjelina svijeta , kao u pravoj autorskoj verziji kaotične građe svijeta. Imenovanje nije samo nominalan napor nego je napor prepoznavanje javnih laži, društvenih zločina i političkih iluzija kao pravih laži, pravih zločina i pravi iluzija bez obzira na napor Smerdljakova da ih zakrije ili mistificira.
A kad je riječ o jeziku, to je, za Kiša, “najgora od svih konvencija koja mora nositi tragove ljudskih sadržaja.”, opet nazgled prava sitnica posve s one strane svake lingvistike, akademije ili znanosti o jeziku.
Metafizika “dobra i zla” kod Kiša zapravo nikako nije samo moralna ni moralistična diskurzivna kategorija nego je jedna od onih oštrih distinktivnih crta koje čovjeka dijeli i čini različitim od “psa, deve, magarca ili majmuna”, pa literatura služi (ako “služi” bilo kome ili bilo čemu!?) najprije i samo ljudskoj savjesti. Upravo zato Kiš daleko manje duguje svom javno priznatom idolu Nabokovu nego što doista duguje svojem prešućenom i pravom književno uzoru: Dostojevskom, a kojeg zapravo gotovo da i ne spominje, iako logoraška literatura počinje ne sa Šalamovim ili Solženjicinom nego zapravo sa Zapisima iz Mrtvog doma. (A možda je na Kiša utjecao i Nabokovljev neumjesno ignorantski odnos prema Dostojevskom, ali s jako slabašnim, da ne kažem nikakvim argumentima.