Pitanje su postavili riječki studenti likovnih umjetnosti, a u potrazi za odgovorom bilo je potrebno promisliti brojne promjene identiteta predočene u njihovim radovima
Ugodan prostor Galerije VN, u čijem je sklopu i čitaonica knjižnice Vladimir Nazor, nadopunila je izložba Drugo riječkih studenata Akademije primijenjenih umjetnosti – Petra Agapita, Andreje Jandrečić, Liberte Mišan, Petre Nježić i Dina Topolnjaka. Iako se radi o studentima, oni također predstavljaju formirane mlade umjetnike jasno izraženih interesa, koji su intervenirali u prostor toplog dočeka, a lijepo je bilo i vidjeti kako su ih prihvatili svakodnevni posjetitelji prostora čitaonice. Na prvi pogled se smještanje samog postava može učiniti pomalo nespretnim, no šutljivi penzioneri koji studiozno proučavaju dnevne novine za ovaj postav šarmantna su i zahvalna publika.
Izvedba kao operacija Govoreći o izlagačima, treba imati na umu pitanje identiteta s kojim skupno polemiziraju, krećući se pritom dvama različitim smjerovima. Bilo da pokušavaju pronaći čvrsti identitet preko procesa kojim gule slojeve, a ostavljaju srž njegove forme, ili preko odnosa koje smo tek stvorili ili pak zaboravili, otvaraju uvijek recentna pitanja o formiranju i deformiranju identiteta. Student likovne pedagogije, Petar Agapito, intervenirao je fizički najvećim izloškom, maketom neimenovanog grada, koji se sastoji od manjih primjeraka građevina izrađenih od gipsa. U pomalo nedorečenom izlošku prepoznajemo tek naznačene sastavne dijelove makete, koju je Petar Agapito sveo na proste faktore njezinom dekonstrukcijom. Pitanje identiteta Agapito je tek otvorio, dok su ga njegovi kolege razradili i proširili na kontekst, prostor i vrijeme. Diplomantica kiparstva Andreja Jandrečić odlično se snašla u video mediju promišljenim kadrovima i rakursima snimanja vode, šume i prirode općenito. Četiri snimke kojima prepoznatljivost oscilira mijenjanjem kadrova i rakursa uvlače nas u svoju priču postižući hipnotički učinak. Iako zvuk nedostaje, vizualno nam je dostatno unatoč izuzetnoj krhkosti, što potvrđuje konstantnim fuzijama u druge oblike i prizore. Također, korištenje površine vode kao prirodnog ogledala dodatno nas zbunjuje kada pojavom laganih titraja vode shvatimo da gledamo odraz nečega, a ne sam izvor. Osim što se ovaj izložak možda i ponajbolje uklopio u samo smireno raspoloženje revnih posjetioca čitaonice, dosta je dobro predočio “titranje znakova rubnog”, zbog prirode medija koji je korišten i varljivih motiva koji su snimani. Studentica modula scenografskih prostora Liberta Mišan isto tako propituje identitete, svodeći ih na puke neuhvatljive naznake, dijelove koji su svi na broju, ali nikako ne mogu činiti cjelinu. Naizgled uobičajeni predimenzionirani portreti dvaju žena mutni su i podsjećaju na rezultat neuspjelog fokusiranja fotoaparatom, što jasno progovara o predodžbi lica kao identiteta, koja je dosta upitna. U vremenu izražene vizualnosti lice je srž takvog identiteta svakog pojedinca pa smo i na njega najosjetljiviji, što je već potaklo mnoge da se dotaknu baš te činjenice, počevši od Orlan i njezine transformacije vlastitog lica u polje eksperimenata estetskih operacija, pritom se snimajući i pretvarajući samu operaciju u svojevrsnu izvedbu.
Zbogom oružje S obzirom na to koliko vizualni identitet može biti prevrtljiv i osjetljiv, kojom riječju možemo detaljizirati dva portreta osim da se radi o dvjema ženama; dvjema od koliko njih na kugli zemaljskoj?
Govoreći o Petri Nježić i Dinu Topolnjaku, u fokusu je kontekst, a i prostor te spomenuto problematiziranje odnosa, bilo fizičkih ili primjerice komunikacijskih. Fotografije, točnije razglednice, s prikazima diplomskog rada Dina Topolnjaka vjerojatno su javnosti najpoznatiji dijelovi ovog projekta. Rad se sastoji od brojnih knjiga koje je umjetnik posadio po lokalitetima grada Rijeke i u okolici Sveučilišta, koje je te knjige odbacilo zbog preseljenja u novi kampus i nevelike potražnje za istima. Kao što to često biva, moral šire javnosti odjednom je doživio utrostručenje i upozoravao na nepoćudnost takve prirode rada koja uništava knjige, zanemarujući to da je student knjige dobio pravnim putem, pokazujući vlastitu uvjerenost u mišljenje da je knjiga namijenjena isključivo skupljanju prašine na polici.
Zanemarujući lokalnu hajku koja je dignuta oko diplomskog rada Dina Topolnjaka, vidljiva je velika slojevitost i dosjetljivost pri smještanju pojedinih naslova na te određene lokacije. Prizor rasta naslova Pompeji iz odbačenog kamenja i građevinskog materijala s novogradnjom u pozadini ili pak naslov Das neue Universum na drugom gradilištu mnogima će izmamiti osmijeh na lice, ali i ubaciti bubu u uho. Rastemo i razvijamo se iz jednog u drugi trenutak, dok ne dođemo do pitanja hoćemo li možda prerasti sami sebe? Hoće li vrijedno znanje i kulturno pamćenje koje sad tako njegujemo jednog dana biti zanemareno i shvaćeno kao zastarjelo? Dino Topolnjak upozorava i na to da on knjige nije pokopao već zasadio te ih je vratio tamo odakle su došle, ka zemlji iz koje smo svi potekli i u koju nam je suđeno vratiti se. Kompleksno je opisao prirodu odnosa prema knjigama kao prenositeljima znanja i oružja institucija, koje sad to oružje spremno spuštaju pa i odbacuju. Rad apsolventice likovne pedagogije Petre Nježić svojevrsno je zaokružio ono što je rečeno postavom ove izložbe i ono na što je ciljano naslovom Drugo. Nastavljajući se na kontekstualnost Dina Topolnjaka ona problematizira višeznačnost riječi, rečenica i pojmova, preispitujući jezik kao sustav komunikacije u kojeg zapravo imamo po rođenju usađeno povjerenje. Isječci rječnika koji objašnjavaju pojam “drugo” točka su na i do koje se kretanjem kroz postav putuje i poentira smisao projekta. S druge strane, Petra Nježić nam na određen način ukazuje i na identitet same izložbe, i premda nam ne daje izravan odgovor, precizno nam postavlja pitanje “onoga drugoga”, na koje su ostali htjeli vizualnim putem ukazati.
Slojevitost, čak i višestranost identiteta nije novitet, a upravo je to ono o čemu bi riječki studenti ovom izložbom htjeli raspravljati. Htjeli bi ih pretvoriti u teksturu koja, kad bolje razmislimo, ne može biti fiksirana ili uhvaćena, što još i pridaje ljepoti svega. S jedne strane je naivno misliti da nešto ili nekoga sto postotno poznajemo, ali bilo bi i obeshrabrujuće smatrati da nikoga nikad pa ni sebe ne možemo poznavati. Naglasak je, naravno, na procesu upoznavanja tog “drugog”, bilo da je on osoba, dio osobe ili čak dio naše ličnosti koji također čini jedan od sastavnih dijelova nas samih. Kompleksnost tog dijela koji je neodvojiv od svake ličnosti i predmeta, u centru je pažnje riječkih studenata, koji na cijelu situaciju gledaju pozitivno i s blagoslovom poručuju da treba pokušati dokučiti što to znači da “svaki predmet jest ono što jest”.