Ray Filar  

Je li to muškarac ili žena?

Prije operacije. Poslije operacije. Bez operacije. Donedavno nitko nije dovodio u pitanju zašto bi trans osobe trebale biti definirane isključivo po tome jesu li ili ne obavile genitalnu operaciju. Iako rodna varijacija postoji u većini kultura tijekom ljudske povijesti, trans osobe su danas – a naročito žene – još uvijek su prisiljene smjestiti se u odnosu na ideju medicinski obilježene “promjene spola”. Jesi li imao/la operaciju? Planiraš li je? Uzimaš li testosteron? Koliko daleko ćeš ići?

Stavimo li po stranu navodnu “transrodnu točku preokreta”, svejedno ćemo imati skup očekivanja koja moramo ispuniti. Biti trans znači “izaći iz ormara” kao trans. Moraš proći dug proces “tranzicije”. Moraš napraviti “trans istup”, pojaviti se kao trans u javnosti, prije nego što nestaneš u svom “novom” rodu, kao muškarac ili žena, ako je to ikako moguće. Vidljivost je ključna riječ: cis1 pogled zahtijeva da se razotkriješ, ponudiš se na vrednovanje, čak i dok ti prijeti nasiljem učiniš li takvo nešto.

Kao što je Juliet Jacques pokazala u svojim novim memoarima nazvanom Trans, povijest “promjene spola” nije samo povijest cis moći nad trans životima, nego cis pohote, redukcije čitavog dijapazona različitih trans iskustava i utjelovljenja na skup seksualiziranih procjena: prolaziš li ili ne? Je li to vrhunska kirurgija ili podvezivanje grudi? Je li to muškarac ili žena? U slučaju trans muškaraca, “jesi li obavio operaciju?” može biti pomiješano s potpunim neznanjem o tome što “opka” zapravo zna podrazumijevati. Naša tjeskoba zbog kastracije je raširena cijelim društvom.

Jacques prati europske “trans” identitete još prije pojave seksologije u kasnom 19. stoljeću – spominje dionizijansku transvestiju i njezinu biblijsku zabranu – no danas, svaka trans osoba koja želi živjeti otvoreno, mora se boriti s nizom arbitrarnih rodnih dogmi koje jedva da su se promijenile od doba ranih seksologa. Od 1880-ih naovamo, muški su znanstvenici uživali prava nad rodnim iskustvima drugih ljudi – izmišljali su termine, kategorije i tretmane za one koje su nazivali “seksualno devijantnima”. Richard von Krafft-Ebing, koji se smatra prvim seksologom, vjerovao je da je življenje kao pripadnik drugog roda obmana te da su transseksualne osobe psihotične. Ta takozvana znanost koristila se kao društvena kontrola – a još uvijek se borimo s njenim nasljeđem.

Trans životi su strukturirani dehumanizirajućim ograničenjima koja su izmislili cis ljudi. Ta ograničenja kroz zakonodavstvo i medicinske institucije reguliraju je li vam dozvoljeno da budete trans. Naprosto živjeti i biti trans zahtijeva potčinjavanje stigmatizirajućim državnim procedurama; neizbježno je i obavezno navesti svoj rod ako obavljate bilo što “službenog” karaktera: otvaranje računa u banci, iznajmljivanje sobe ili zapošljavanje samo su tri primjera. Izvještaj Amnesty Internationala iz 2014. godine “Država odlučuje tko sam ja: manjak legalnog priznavanja transrodnih obitelji u Europi” detaljno opisuje kako “u nekoliko europskih zemalja, uključujući Belgiju, Dansku, Francusku, Italiju i Norvešku, transrodne osobe ne mogu pribaviti nove dokumente koji odražavaju njihov rodni identitet, osim ako ne obave operacije potrebne za promjenu spola” te sterilizaciju.

Za mnoge trans osobe, postoje puno važnije stvari od operacije promjene spola. Trans osobe disproporcionalno žive u siromaštvu, nezaposlene su, beskućnici, trpe državno nasilje i nasilje od strane države – naročito ako niste bijelac/bjelkinja. To znači i da ste podložni vrtoglavo visokoj stopi oboljenja od psihičke bolesti: jedno je istraživanje ustanovila da se 48 posto trans mladeži pokušalo ubiti, u usporedbi sa 6 posto mladih ljudi uopće. A opet, priželjkivanje rodne slobode se smatra više patološkim od vjerovanja, unatoč svim dokazima, da se ljudi uredno dijele u dva nepromjenjiva tipa.

Promjena spola nije promjena roda Proteklog je tjedna Ministarstvo pravosuđa Ujedinjenog Kraljevstva odbilo proširiti pravno priznavanje nebinarnih rodnih identiteta unatoč tome što je to zahtijevalo više od 30.000 ljudi, jer Ministarstvo smatra da nebinarne osobe nemaju “nikakve posebne poteškoće”. Kao što je Nat Raha objasnila, liberalni transaktivisti guraju politička prava koja “pakosno reproduciraju društveno-ekonomske podjele slijedeći linije rase i klase, roda, seksualnosti, ne/sposobnosti, nacionalnosti i imigracijskog statusa.” Dok svaki značajan trans pokret mora moći ostaviti po strani prava na radikalno djelovanje – na najosnovnijoj razini, manjak pravnog priznanja znači da su nebinarni ljudi u ormaru zbog zakona.

Biti trans znači morati se boriti protiv rodne opresije upisane u naša tijela. Jacques ukazuje da nije teško živjeti kao rod(ovi) s kojima se identificiraš, nego živjeti u neoliberalnom patrijarhalnom društvu. To znači suočiti se s istovremenom fascinacijom i stravom s kojima mnogi gledaju na ideju iskoračenja iz dodijeljenog im rodnog okvira. Intruzivna, osobna pitanja i disproporcionalna stopa umorstva nebijelih trans žena dvije su krajnosti spektra kojim se preispituju trans životi i trans tijela.

Dakle, “tranzicija”, “promjena spola” ili, u nekoj mjeri, “izlazak iz ormara”, samo su cis fantazije, i to zato što zakriljuju procese stvaranja rodnih identiteta samih cis osoba. Rod, bio on cis ili trans ili neodgovarajući bilo kome rodu, nikada nije statičan. Rodni identitet nema fiksan kraj: to je cjeloživotno mijenjanje osjećaja, iskustava i stavova. Ako je rod skup odnosa – prema nama samima, prema drugima, prema kutijama u koje nas drugi stavljaju – tada niti jedna odrasla osoba nije istoga roda, zapravo, kao kada je rođena, a za deset godina će pak biti sasvim drugoga roda. Medicinska intervencija nije kulminacija jasnog procesa tranzicije iz žene u muškarca ili obrnuto, to je skup tehnologija koje pomažu u ublažavanju tjelesne disforije u nekom određenom trenutku. Nakon što je “tranzicija” gotova, još uvijek je pred nama cijeli životni vijek orodnjenih iskustava.

Postoji mit da je taj identitet sadržan u anatomiji: društvo je fascinirano tijelima koja se mijenjaju. Laž je da to ritualizirano zjapljenje nije erotično. Kako Jacques zamjećuje, način predstavljanja trans osoba u medijima skoro je istoznačan s uporabom senzacionalističkih slika “prije” i “poslije” koje skrivaju “procese mijene, čak i dok ih naoko otkrivaju”. Izmjene tijela trans osoba moraju biti viđene. Trans osobe koje ne izmjenjuju svoja tijela izložene su porugama ili se smatra da ne postoje. Upravo se zato neke od nazadnih feministkinja u UK-u toliko uzbude oko ideja ženskih ili lezbijskih penisa – po njima, biologija je sudbina.

Čak i medijsko pokrivanje sklono trans pitanjima ne izbjegava uvijek tendenciju ka spektaklu – devijantna tijela su istovremeno izložena i lišena vlastite agende. Po tom pitanju jasno postoje paralele s odnosom medija prema seksualnom radu i seksualnim radnicima/ama. Kao što piše Melissa Gira Grant: “Izuzev priče o njenom životu ‘prije’, ekspozicija će biti ograničena na sljedeće: crveno svjetlo, krevet, muškarce, novac. Sve se ostalo nalazi izvan kadra.”

No kako trans osobe shvaćaju same sebe, kako trans i kvir zajednice shvaćaju rod, još uvijek je slabo razvijeno. Mi razumijemo sve veće mogućnosti za rodno izražavanje iskustva van binarnosti ili čak unutar njih. Izazov koji mi predstavljamo cis mainstreamu nije samo propitivanje kakav je odnos tijela i identiteta, nego i kako su rodni identiteti organizirani oko regulacije stanovništva na život i smrt: dok su nebijele trans žene često usmjerene ka smrti, bijeli cis muškarci donose odluke koje ih vode u tom smjeru. Fiksacija na promjenu spola zakriva cijelu zbilju trans iskustava koja nemaju puno veze s nečijim genitalijama. 

To je kontekst u kojemu se pojavljuje Trans: uzimanje prava za samodefiniranje, za samopredstavljanje. Po tome se nalazi unutar kanona trans memoara, a možda najpoznatiji među njima su Man into Woman Lili Elbe i Conundrum Jana Morris, autobiografske priče povezane s autorovim trans identitetom. Jacques knjigu gradi protiv stereotipa o “rođenju u krivom tijelu” – te tako pokušava umaći uobičajenim ograničenjima tog žanra. Radi se o nečemu većem od tropa “’nesretne djevojke’ zatočene u ‘krivom tijelu’ koja postaje sretna žena nakon medicinske intervencije” – tu su i umjetnost, glazba, tu je eksperimentiranje s formom trans memoara. No gradeći knjigu oko svoje operacije promjene spola, Jacques je samo djelomično uspjela. Ipak, radi se o skliskom terenu: započeti knjigu onime što ljudi smatraju najzanimljivijim ili što ih najviše zapanjuje, što ljudi smatraju utjelovljenjem trans iskustva ili odbiti to učiniti i izgubiti čitatelje? Hoće li cis ljude još uvijek biti briga kad im prestanemo pokazivati što nam se nalazi u gaćama?

S engleskog prevela Marija Ćaćić

Bilješke

1  Cis osobe: kao “cis” označavam ljude koji su odabrali živjeti unutar roda koji im je dodijeljen po rođenju, koji mogu i ne moraju imati složen ili antagonistički odnos s dodijeljenim im rodom, ali ipak odabiru koristiti termine i društvene kategorije koje su im dodijeljene, op. a.