Je li zla osoba neugodna sama sebi?

Premda u nas prevođenje filozofskih knjiga uglavnom kaska za aktualnošću rasprava koje se o njima vode, mora se priznati da je Hannah Arendt u Hrvatskoj ipak dobro poznata te, bar za pristojnu informiranost, dostatno prevođena autorica. S druge strane, proteklih nekoliko godina pojavilo se više posthumno objavljenih rasprava, članaka i predavanja, primjerice, u zbornicima poput knjiga Responsibility and Judgement ili The Promise of Politics (uredio Jerome Kohn). Ono što ti zbornici, među ostalim, pokušavaju rekonstruiranje je Arendtičine filozofije morala, pa tako i s obzirom na nikad napisani treći dio knjige The Life of the Mind koji je trebao govoriti o rasuđivanju. S obzirom na te nedavne publikacije, ali i na hrvatski neprevedenu The Life of the Mind, odabir ovih predavanja izvorno objavljenih u već spomenutoj Responsibility and Judgement pod naslovom Some questions of Moral Philosophy (u hrv. prijevodu O zlu), doista je najekonomičniji način upoznavanja s njezinim u nas gotovo neprevođenim etičkim promišljanjima. U vrlo dobrom prijevodu Nadežde Čačinović, knjiga predavanja O zlu iznad svega je važna informacija o autoričinim djelima poput već spomenutog The Life of the Mind ili Lectures on Kant’s Political Philosophy u smislu njihova elementarnog konceptualnog presjeka.

Protiv slijepe poslušnosti normama

Temeljni problem koji postavljaju ta predavanja, a koji bi se moglo sažeti pitanjem kakav moral ili kakva etika može odgovoriti realnim zahtjevima života, čini se da je danas aktualan upravo u prijepornim mjestima koje je uočila još Hannah Arendt. Tako je i Arendt uvidjela značajne teškoće koje se javljaju s tzv. platonovskom koncepcijom morala u smislu nepromjenjivih i svevažećih etičkih principa koje bi trebalo jednostavno, moglo bi se čak reći, mehanički primjenjivati. Odatle i autoričin zaključak da je rasuđivanje o principima i njihovom odnosu prema konkretnim životnim situacijama daleko važnije od slijepe poslušnosti izvanjski nametnutim normama, koje se, kao što u svojim promišljanjima Adornove filozofije u knjizi Giving Account of Oneself navodi i Judith Butler, ukoliko su anakrone a na njima se i dalje inzistira, lako pretvaraju u etičko nasilje. Naravno, ovdje nije riječ o pukom relativiziranju. Ono na što Butler pokušava ukazati jest, Foucaultovim riječima, potreba za kritičkim promišljanjem onoga što nam se prezentira kao svevažeće i vječno, no zapravo je kontingentno i, nerijetko, nepotrebno okrutno.

Ni misao Hannah Arendt ne treba shvatiti kao pojednostavljeno ili olako relativiziranje. To znači da Arendt ne niječe potrebu za etičkim principima, premda opetovano ističe opasnosti njihova nepromišljenog usvajanja i primjenjivanja. Navedenom tipu moralnog rasuđivanja Arendt stoga suprotstavlja Sokratovo otvoreno rasuđivanje i dijalog koji, za Arendt, prije svega polazi od razgovora sa samim sobom, od udvajanja kroz razmišljanje kao temeljne pretpostavke čovjekove sposobnosti bivanja s drugima odnosno čovjeka kao bića pluraliteta.

I zli ljudi mogu biti sretni

Interpretirajući Kantovu estetiku kao mogući primjer moralnog rasuđivanja u smislu mišljenja koje, uz pomoć imaginacije, koja nas opskrbljuje primjerima i stavovima nama relevantnih drugih, donosi bitne odluke, Arendt brani svoje uvjerljive etičke pozicije premda malo govori o nekim temeljnim skandalima koji prate određena etička uvjerenja. Primjerice, jedan od takvih skandala uvidio je Lacan govoreći u svojoj Etici psihoanalize o problemu koji se javlja s Kantovim konceptom moralnog, uzme li se u obzir mogućnost da netko za maksimu svog djelovanja uzme činjenje zla.

Drugi je, istina, uočila i Arendt, a to je jednostavna mogućnost da zli ljudi mogu biti sretni. Tako može izgledati da manjkavost njezine, inače vrlo uvjerljive argumentacije, leži u stavu da loši ljudi ne mogu biti dobro društvo ni samima sebi, čime se pretpostavlja neka temeljna podijeljenost u svakoj osobi na “dobrog i lošeg momka”, u smislu da će dobroj strani neke osobe biti loše u društvu s njezinom lošom polovicom. Shvaćeno tako pojednostavljeno, s pravom se postavlja pitanje a što ako su obje strane loše, ako hijerarhija vrijednosti koja upravlja nečijim djelovanjem i konačno utječe na nečiji osjećaj zadovoljstva i uspješnosti, zapravo i nema baš veze s etičkim rasuđivanjem? Odgovor, međutim, leži u pojmu sensusa communisa, u činjenici da je zlo gotovo uvijek prinuđeno na prikrivanje, samoporicanje i uopće na društvenu hipokriziju. (O ničeanskom uvidu da je jedan od preduvjeta postajanja samosvjesnom osobom zapravo savjest ili osjećaj krivnje, danas iscrpnije piše i Judith Butler u knjizi The Psychic Life of Power.)

Ukratko, etika Hannah Arendt u suštini je uvjerljiva, povijesno potpomognuta teorija o razlozima i pretpostavkama ispravnog rasuđivanja i djelovanja koja ponekad obeshrabrujuću moralnu raščaranost svijeta shvaća prije svega kao slobodu što pravu odgovornost i autonomiju zapravo omogućuje.