O jednom otkazanom predavanju: svijet mimo filozofije i filozofija mimo svijeta
Možda bi bilo neoprezno da sam u raskošnoj Crvenoj sali bečkog Institut Français, nakon dugo očekivana gostujućeg predavanja glasovitog suvremenog francuskog filozofa, filozofa prisutnosti, koji iz zdravstvenih, odnosno bolestivih razloga nije bio prisutan na vlastitom predavanju, ustala i izrekla sljedeći prigovor na po mom tadašnjem mišljenju u pogrešnom smjeru i samo naizgled između dva ili tri navodno različita stajališta vođenu diskusiju:
“Poštovani profesore, doslovno me oduševio način na koji ste saželi teze ovdje odsutnog filozofa Jean-Luca Nancyja. Vi govorite (tj. Jean-Luc Nancy piše) o izloženosti ili eksponiranosti, o predivnom dodirivanju pluralnih identiteta, a pojam identiteta, koji je opterećen doista brojnim konotacijama, dopuštate (tj. Jean-Luc Nancy ga dopušta) samo u vidu singularnog identiteta, omeđenog površinom trenja na kojoj se razvijaju dodirne točke vlastitog i drugog. I to smatram predivnim i slažem se u potpunosti s Vama (tj. s njim). Ono o čemu ste ovdje govorili (tj. o čemu je on drugdje pisao) jest prisutnost, tu-bitak kao idealni su-bitak, u kojem tijelo na svojim granicama ne prestaje, nego se otvara drugomu, vibrirajući za nj poput rezonatora – baš kao što se i ja sad otvaram, ovdje pred Vama, u toplom svjetlu reflektora, time što svoje mišljenje izlažem Vašem mišljenju (i kroz Vas, i njemu, misliocu na pozornici, koji se povlači). Uzbudljivo je otvoriti se pred ovom, mada ponešto ograničenom javnosti Francuskog instituta, u Beču, glavnom gradu nekadašnje monarhije, i vratima Balkana, otvoriti se pred ovdje prisutnima, zaposjesti djelić javnog prostora, i to kako u ime moje i radi moje posebne namjere, tako i u ime Vaše, ali i kroz Vas i mene i u ime njegovo, u ime velikog neprisutnog filozofa prisutnosti. Uzbudljivo je i kratkim zaposjedanjem ograničenog broja znakova na papiru otvoriti se pred jednom još ograničenijom čitalačkom publikom koja, mada ovdje govorim sama, dijelom progovara kroz mene kao strankinju koja dolazi ‘od tamo dolje’. Lijepo je konačno moći Vama, njemu i njoj izreći moje oduševljenje i, ako ćete mi dopustiti da kažem do kraja, lijepo je konačno izreći i nezadovoljstvo Vašom (ali ne sasvim i njegovom) teorijskom gradbom.
Radikalna izloženostZa su-bitak, kažete u svojem govoru (tj. tvrdi on u svojim tekstovima), odlučujuća je radikalna izloženost, i pritom naglasak stavljate (tj. stavlja on) na francusku riječ partager, što znači dijeliti, a uključuje i podjeljivanje, priopćavanje. Ta se figura temelji na lijepoj, staroj dijalektici prema kojoj pojedinac u zajednici sudjeluje samo onda kad joj se otvori i podijeli drugima dio sebe. Međutim, isto tako, samo ako je u stanju razgraničiti se od zajednice, pojedinac će moći u njoj i sudjelovati.
Od zajednice, od drugih tijela, razgraničava nas prije svega granica našeg vlastitog tijela, ali nas ona i otvara, omogućuje kontakt s drugim. I granica nas države, u čijoj smo se statistici, eto, obreli, ograničava, ali nas je jedina ona u stanju i razgraničiti, pustiti na slobodu bez granica. Htjela bih Vas pitati jesu li površine trenja među tijelima onih koji su ograničeni stranim državnim granicama, granicama njima stranih zemalja, drukčije uređene od granica tijela onih koji se nalaze unutar svojih granica, granica njima poznatih zemalja? I tko u danom trenutku određuje gdje će se oblikovati ta površina trenja između tijela Vašeg i moga, koliko će biti rastezljiva, i hoće li među nama biti onog što se u međudržavnim odnosima zove ničija zemlja, a u međuljudskim gorka zona prešućenog? Kakvog je karaktera ta površina trenja sada, dok ste Vi na tribini, a ja u posljednjem redu u publici, smijem li Vam se približiti, proturječiti Vam ovdje, na Vašem terenu, terenu filozofije, ili, kako bi bilo da smo negdje drugdje, da smo stiješnjeni, recimo, u javnom prijevozu, bismo li tada smjeli ovako velikodušno pričati o filozofiji dodira?
“Moramo iznova promišljati smisao smisla, osjet osjeta (Sinn des Sinnes)” – je li to kažete Vi ili to tvrdi on, filozof? – “a smisao se više ne smije promišljati u klasičnom platoničkom smislu. Dalje, nedopušteno je u današnjem svijetu suditi prema načelu koje uspostavlja uvjete mogućnosti.” S tim se Vašim (tj. s njegovim) uvjerenjem u potpunosti slažem, kao i s tvrdnjom da se Kantovo pitanje o uvjetima mogućnosti danas reflektira u ozloglašenom pitanju “Do you qualify?”, “Je li ispunjavaš uvjete ove zemlje, Europe, čovječanstva?” Nema više uvjeta mogućnosti, kažete Vi, kaže on.
Nužnost osjećanja i suosjećanja Još mi se više svidio Vaš govor, vaši govori, Vaš govoren i njegov pisan (ali drugdje, i ne za ovu prigodu), o nužnosti osjećanja i suosjećanja. Svojim ste riječima, cijenjeni profesore, izazivali suosjećanje nas slušatelja, zauzimali ste se za empatiju i govorili protiv krutosti Zakona, priznajem Vam to, zauzeli ste se za bezuvjetnu otvorenost, i istupili ste protiv zatvaranja granica. Ovim posljednjim dodirnuli ste se problema koji me je zagolicao, i razbudio, jer je blasfemično odmaknuo od one filozofije koja se pod svaku cijenu želi otarasiti sociologije i politike. Poslije ste se, bojim se, pokajali za taj iskorak u dnevnopolitičku zbilju. Jer nisam ja jedina koja je Vaše tumačenje Jean-Luca Nancyja ovdje povezala s dnevnopolitičkim pitanjima:
Prije mene upućeno Vam je pitanje iz publike kojim se slušatelj drznuo da predivne, visoko postavljene filozofske postavke ovdje neprisutnog filozofa prisutnosti malo prizemlji; možda se slušatelj namjerno napravio ponešto naivnim i dopustio si posegnuti za pitanjem u kojem je spomenuo ili referirao na određene, svima nama dobro poznate dnevnopolitičke fenomene kao što su ‘imigrant’, ‘odbijanje integracije’ ili čak ‘humana deportacija’.• Na postavljeno ste pitanje reagirali kao da Vas je netko izložio neizbježnoj pogibelji koja se sastoji u zahtjevu da se silom udaljite od filozofije i primaknete stvarnosti: zbunjeni ste mumljali o svom (a ne njegovu) interkulturalnom filozofskom interesu, i koliko Vam je (a ne njemu) do toga stalo da povežete filozofiju Orijenta s filozofijom Okcidenta, i da se smatrate poprilično uspješnim u tome. Pa Vas pitam, opet, što činite sa svojom filozofijom kad se nađete na svakodnevnom mjestu, 'na kojem se ograničenje ne razlikuje od otvaranja' (Nancy 2006: 10), gdje ste radikalno izloženi nekom Vama stranom tipu osjećanja, stranom sentimentu? Postavljate li neprikladna pitanja ili ih prikladno prešutite i prostor napustite? Što je činiti njemu, slušatelju koji Vam je postavio pitanje, dok biva izložen različitim europskim, neeuropskim sentimentima, i dok u svojoj svakodnevici tramvajem svakodnevno prelazi granice pojedinih četvrti, bečkih Bezirka (a znate i sami da su granice četvrti ujedno i klasne granice, i odraz državnih granica koje premrežuju cijelu Europu, samo u malom, pa je mreža bečkih četvrti zapravo svojevrstan europski minimundus), što je činiti onima (koji su možda različitog sentimenta od Vašeg, a možda i ne) koji u vlaku svakotjedno prelaze državne granice? Što je činiti onima koji čekaju svakotjedno u bježnom vlaku ironičnog imena Croatia, za koji niti ne znaju čijeg je novca sluga: je li ga kupila infantilna hrvatska država ili su ga financirali stranim sredstvima; je li pri njegovoj hvalevrijednoj nabavki, koja nadilazi nacionalne granice, posredovao netko poput Mirka Kovatsa – ne ovdašnjeg (i gdje je to ‘ovdašnji’?) istoimenog pisca granice par excellence, kojem su granice predstavljale ili samo ništa, ili velike probleme – nego filmom Let’s Make Money! proslavljenog kralja kapitala koji spretno ukida granice među narodima, netko, dakle, tko je na Balkanu već uspio realizirati gomile (mogile) kapitala?
Filozofija mimo svijeta Vaši investitori, poštovani profesore, s kojima Vi zapravo nemate nikakva posla, i naši investitori, s kojima mi (tko smo to ‘mi’?) isto tako nemamo ni najmanjeg posla, svoj su jezik interkulturalnog povezivanja odavno već pronašli (a mi još sjedimo u zatvorenim crvenim dvoranama instituta ovih i onih i – reflektiramo!), i za tim su nemilim parenjem vlastitog novca sa stranim novcem individualni i kolektivni pokušaji približavanja vlastitog i tuđeg uvijek samo kaskali. Oduvijek smo Vi i mi bili uhvaćeni u političkom, ekonomskom i kulturnom ciklusu ponavljanja, a da si međusobno ništa nismo skrivili. I kao što ja sada Vama predbacujem to što filozofirate o svijetu s kojim niste u kontaktu, kao što sam ja na Vas moguće ljubomorna što Vam je slučaj dosudio da možete biti bezbrižniji i apstraktniji od mene, tako su i oni kojima slučaj nije dosudio da svaki tjedan mogu biti ovdje (pred Vama, u metropoli, na vratima Balkana) i brinuti se o sitničarijama kao što to ja vjerojatno upravo činim, na mene ljubomorni, i lanac srdžbe, jala i prebacivanja krivnje postaje beskonačnim. Cijela struja onih koji tek dolaze putuje prema Vama nekim, zapravo, također tek relativno krivim mirkokovatsima, a neki će od tih koji dolaze ovdje i ostati. Sve su mnogoljudniji, kao što su i neprikladna pitanja i prigovori koje Vam upućuju mnogobrojniji. Svojim klimavim internacionalnim vlakom oni putuju prema Vama i dolaze u ovo kao šipak puno svetište, svoje novo odredište. Njihove vožnje u Beč uvijek iznova prerastaju iz posve običnog puta na posao, koji vodi osunčanom i prelijepom željezničkog prugom, preko Semmeringa, u putovanje u svrhu prezentacije i samoprezentacije, u svakotjedno self-fashioning, u pustolovni kulturni pothvat. U vlaku, tom neuhvatljivom, bježnom mjestu nalazi se svakotjedni putnik i nalazi sebe samog uvijek iznova kako pokazuje onaj bolji djelić sebe kao ulaznicu za bolji svijet, i nalazi se uvijek iznova u posjedovanju sablasne dodane vrijednosti u odnosu prema zemlji iz koje dolazi. I njegovi tekstovi i misli moraju, ako su već jednom došli u ovu preorganiziranu Europu, nezaobilazno podastrijeti dodanu vrijednost. Svejedno je želi li on njima ostvariti estetski, provokativan, subverzivan ili čak razoružavajući iskorak, oni se moraju identificirati preko te dodane vrijednosti, kao da im je ona osebna izkaznica, osobna iskaznica, lična karta, Лична карта, Letërnjoftimi, legitimatie, kimlik kartı, ταυτότητα… Međutim, ne smiju se nadati bilo kakvom povratu dodane vrijednosti, merverštojeru, čemu god, mada je to vjerojatno prvo što im padne na pamet pri prijelazu granice – kako gastarbajteru koji raspolaže radnom dozvolom, tako i piscu na privremenom boravku (piscu-gastarbajteru?), koji njome ne raspolaže: ‘Jesam li prešao 70 eura, koje trebam potrošiti da ostvarim povrat poreza?’ I granica u njegovoj glavi ne nosi istu dodanu vrijednost kao granica u glavi stanovnika Europske unije, i u glavi osobe koja mnogo putuje ta je dodana vrijednost niža nego u glavi osobe koja malo putuje, i koja se svojevoljno podređuje neljubaznim carinicima, koji pak sve putnike, svejedno putuju li oni malo ili puno, na tim točno određenim granicama Europe (a koje nisu uvijek identične službenim granicama Unije, više granicama određenih sentimenata) gledaju kao radni plus i jezično-kulturni minus, kojemu je zapadnoeuropska socijalna pomoć jedini cilj. I famozni balkanski sentiment, od kojeg se tako rado zazire, nije ništa doli eufemizam za ekonomski deficijent, koji valja ukloniti iz sakrosanktne europske službe dok je na vrijeme, ili ga sasvim pripitomiti, ako eunuhu nalik pošto-poto hoće biti impotentnim njezinim dijelom. Uhvaćen, dakle, u tom vječnom prelasku, i iskusan u pozornom slušanju i čitanju između literarnih, filozofskih, političkih redaka, balkanski čovjek granice, pendul između ekonomske depresije kojoj pripada, a ne želi, i kulturne represije Zapada, koji bi da ga usvoji, taj čovjek iz iskustva zna da ‘na riječi se možemo osloniti samo kad smo sigurni da je njihova funkcija otkrivanje, a ne sakrivanje’. (Arendt 1996: 196)
Zgoda iz vlaka I sad, ako mi dopustite, želim uzurpirati još malo javnog prostora i ispripovjediti Vam jednu, rekla bih, tipičnu zgodu iz vlaka, koja se u ovoj ili onoj varijanti periodično ponavlja.
ONA je sjedila u kupeu ukoso preko puta mene, tako da sam ja bila do prozora, a ona do vrata: Preko puta mene sjedila je svjetlooka, bistra studentica koja se zabavljala nečim na laptopu. Ona, sredovječna plavuša, čitala je ženski časopis Brigitte. Izula je cipele i stopala podigla na sjedalo preko puta – nešto što u prisutnosti drugih osobno nikad ne činim jer ih ne želim uviti u moguć topao vonj vlastitih stopala. (Sa stopalima čovjek nikad ne zna na čemu je, čak i onda kad su svježe oprana i kad misli da posve vlada njihovim omamljivim mirisima, mogu ga ostaviti na cjedilu. No, to je već stvar otmjenosti kad se žena može pouzdati u ugodan miris svojih stopala pa će ih pred očima svih razotkriti i ugodno podići na sjedalo, i svakako si tako priskrbiti topao osjećaj suverenosti.) Ona je, dakle, čitala Brigitte i po prilici mi se nasmjehnula. Prilika za naš kontakt očima ukazala se prvo kad sam išla na WC, drugo kad sam se vratila s WC-a. Njezine su se ispružene noge uvukle i na lice joj utisnule izraz naklonosti. Zatim je dugo pričala na mobilni telefon, što nam, studentici i meni, ni u kom slučaju nije smjelo smetati. Pričala je o bezvezarijama ovim i onim, npr. o pokvarenoj lampi u podrumskom stubištu. Lampu je valjalo odmah popraviti jer takvo stanje pokvarenosti nikad ne smije potrajati duže od tjedan dana, sve što je pokvareno, mora odmah biti popravljeno. Ta pri silasku u vlastiti podrum moguće se izgubiti, ili na tom tako poznatom silasku u tamu uganuti stopalo. (A tad joj stopala ne bi bila tako zgodna kao što su sada.) Tako da je lampu valjalo popraviti što je bilo moguće brže, kako bi život opet bio savršen.
Kad se ON pojavio na vratima, star, ubog i naizgled smeten, u izblijedjelom crnom kaputu sa zakrpama, s prevelikom amaterskom mazarijom, koju je uokvirenu u daščice i najlon naslonio u hodniku, s nebrojenim plastičnim vrećicama povješanim po prtljazi, i tad je telefonirala. Opazivši ga kako se nećka na vratima, naglo je promijenila temu i počela se žaliti na gužvu u vagonu. Naime, u našem vagonu ‘gotovo da i nema više mjesta’ – kod tri preostala slobodna mjesta samo u našem kupeu tvrdila je da je sve bilo puno. Naš beskućnik tužna lika ipak nije bio plahi vitez. Kako se pojavio, kao ‘deklasiran član obitelji koji na stražnja vrata dolazi tražiti milostinju’ (Zilahy 2006: 143), ali i kao član obitelji koji itekako zna da baš tu pripada, on je nakon njezinih riječi, koje nije nikako prečuo, odlučno zauzeo mjesto do mojega. Moja desna i njegova lijeva ruka najednom su dijelile isti naslon za ruke i dodirivale se. Njemu to nije smetalo, pa zašto bi meni. Ugodno je bilo, jer dok su naše slobodne ruke držale knjige otvorene za čitanje, u mojem je krilu Étienne Balibar upravo zatvarao poglavlje riječima
‘This depends entirely on whether those on the different sides of the border eventually discover common interests and a common language (common ideals). But it depends also on the question of who will meet in those unliveable places that are the different borders.’ (Balibar 2002: 85)
Bez pozdrava Njegova je desna ruka klizila preko stranice sa crtežom na kojem je bio prikazan perpetuum mobile. Studentica se samozatajno smijuljila nečemu na ekranu laptopa. Sredovječna je plavuša uvukla u se svoje mirisne noge kao dva opržena ticala, ustala je i ubrzo potom napustila naš smrdljivi kupe, bez ijednog usiljenog pozdrava. Koliko su god plošni i niski bili svakodnevni ciljevi ove žene, toliko su visoko sezale njezine granice. Njezine su granice ležale u nekom onkraju, u drugom vagonu, drugim kupeima, gdje ne postoje nastranosti i nepriličnosti. Budući da je isto tako neprilično bilo da ga pošalje natrag u podzemnu željeznicu, njegov provjereni hostel koji prima non-stop, a što bi svakako bila najradije učinila, morala je i sama nestati. On je bio nenametljiv, nenasilan, zanimljiv, nadasve samozatajan, oslobođenik iz podzemnog svijeta Nibelunga, koji je osim toga posjedovao skupu putnu kartu ÖBB-a, i time joj bio u potpunosti ravnopravan. Ostali smo sami utroje na tom mjestu, ‘na kojem se ograničenje ne razlikuje od otvaranja’ (Nancy 2006: 10), obdareni čistom prisutnošću drugih, sebe, spajali smo nespojivo, njezin studij infrastrukture i ekološkog razvoja s filozofijom, perpetuum mobile iz njegove knjige s amaterskim religioznim slikarijama na hodniku, ili smo pak, ne shvaćajući mnogo, nas dvije slušale o njegovu čitanju Goetheove Ifigenije na Tauridi u nekom opskurnom harekrišna-ključu. Njezin njemački, engleski, moj njemački, hrvatski i njegov nejasan njemačko-englesko-slovenski miks (nisam, zapravo, uspjela izvući iz njega materinji jezik) složili su nesvakidašnji amalgam u kojem se na koncu komuniciralo više očima nego riječima, u kojem se procijep među sjedalima premošćivao lakše ritmom nego značenjima. U trokutu naših šest očiju ostvario se Nancyjev etički postulat, koji kaže da se ‘ono što gleda i ono što se gleda zbivaju isključivo jedno kroz drugo i u približavanju jedno drugom.’ (Isto, 23)
Nakon što je ONA otišla, mogli smo se konačno opustiti, ne misleći na to da li joj naš razgovor odgovara ili smeta, da li je naš kontakt primjeren ili neprimjeren. Njegova je pojava prekinula to naporno dijeljenje istog skučenog prostora i dvorazinsku komunikaciju šutnjom: gdje licem izričeš naklonost suputniku, a mislima ga se trudiš odstraniti. Time što je čuo rečenicu ‘gotovo da i nema više mjesta’, i voljno je prečuo, time što je sjeo do mene, a žena demonstrativno napustila naš maleni kupe, ta je rečenica i sva naša dotadašnja komunikacija konačno doživjela svoje konkretno značenje: ‘Ovdje ima mjesta, ali nema mjesta za tebe!’ A da neobični beskućnik nije osvanuo na vratima kupea, ta bi naša vožnja kući sigurno bila prošla ugodno, popraćena nekolicinom diskretnih smiješaka i odgađanim odlascima na WC (ne želimo uznemirivati suputnike), s jednim blijedim ‘Ist hier noch frei?’ na početku i sa ‘Auf Wiedersehen’ na kraju”.