Jean-Philippe Toussaint

Što reći o čovjeku kojemu je jedina želja da ostatak svojeg života provede u kadi; čovjeku koji u svojoj hotelskoj sobi organizira imaginarne međunarodne turnire u pikadu, završavajući svako natjecanje u samotnoj no ipak grčevitoj borbi, sve dok hrabri Belgijanac najzad ne pobijedi; čovjeku koji, spoznavši da Venecija postupno tone u more brzinom od tri centimetra svakih sto godina, predano jurca duž gradskih pločnika kako bi ubrzao taj proces; čovjeku koji svoj život nastoji strukturirati tako da nalikuje Mondrianovoj slici; čovjeku koji spremno priznaje da pati od svih mogućih neuroza, opsesija i osobnih hirova, no svejedno nam postojano odbija kazati svoje ime, čovjeku koji premda mu je materinji jezik francuski, čita Pascala u engleskom prijevodu i pohađa javno čitanje Prousta na njemačkom, zaboga? Takav je čovjek, većina će se složiti, idealan kandidat za zatvaranje u psihijatrijsku ustanovu zatvorenog tipa. On doista i jest zatočen – između korica prvog romana Jeana-Philippea Toussainta, La Salle de bain (Kupaonica). Ondje on igra ulogu junaka kako najbolje zna i umije, s obzirom na svoje upitne sposobnosti.

 Možda je on (da parafraziramo Camusa) jedini tip junaka koji zaslužujemo. Vrlo je malo, najzad, junaka koje je uopće moguće pronaći na obzoru naše “ozbiljne” kulture, sasvim različite od “popularne” kulture gdje sve vrvi njima. Takva je kulturalna shizofrenija sama po sebi duboko intrigantna, no budući da je riječ o jednoj od rijetkih bolesti koje ne zahvaćaju junaka romana La Salle de bain, ne želim ovdje ustrajavati na tome. Međutim, mnoštvo drugih problema prožima svaki djelić njegova bića, poput strelica svetog Sebastijana; a prazan pogled koji upire u nebesa nalik je onome kakva mučenika. Što se tiče njega samoga, on je jedan mamlaz, schlemiel, osoba koja je po svojoj prirodi nepripremljena za surovost suvremenog života i čije bi se posrtanje doimalo tragičnim, da nije toliko komično. On kao takav pronalazi svoje mjesto u tome nesretnom društvu, čiji je duhovni predak junak istoimene pripovijesti Peter Schlemiel, Adelberta von Chamissoa iz 1814., društvu koje čine neki od najdivnijih gubitnika našega vremena: Zeno, Dobri vojak Švejk, Walter Mitty, Vladimir i Estragon, Herzog, Portnoy i Hans Schneir, da spomenemo samo neke od njih. On je posve amorfan, bezobličan u svijetu koji zahtijeva formu i prezire sadržaj. Inertan je i besposlen, što je apsurdna parodija homo erectusa, čovjeka od akcije, djelatnika, osvajača. Odbacujući gotovo sve (iako bez nekoga posebnog uvjerenja), on svoju plemenitu lozu može slijediti unatrag do tako velikih buntovnika kao što su Bartleby i Oblomov. On je prema svojoj sklonosti kvijetist, a ono za čime ponajviše traga je ataraksija. No ne činimo li to svi – barem u trenucima slabosti? Na žalost, u njega i ne postoje nekakvi drugačiji trenuci.

Ljudi bez svojstava

Ali on je takav. Potpuno osebujan, nezatomljivo sui generis, on je jednako toliko uronjen u vlastitu bit koliko i u vodu u kadi. Svjestan je toga da život u kadi nije zapravo život na način kako ga zamišlja većina ljudi. I sluti da bi se zapravo morao odvažiti izaći iz kupaonice i baciti se u užurbanost svakodnevice. Ipak, nije sposoban natjerati se na takav korak. Još je simptomatičnije to da nije sposoban čak ni pronaći riječi za to: “Možda to i nije bilo baš najzdravije, u dobi između 27 i 29 godina, živjeti uglavnom zatvoren u kadi. Morao bih preuzeti određeni rizik, rekao sam, gledajući prema dolje i gladeći emajl kade, rizik ugrožavanja mirnoće svojega života zbog… ne dovrših rečenicu...”

 Već smo se i ranije susretali s takvim paraliziranim protagonistima – s junacima Kafkine priče Jazbina te Rilkeovih Zapisa Maltea Lauridsa Briggea, kao i suvremenijim primjercima te vrste poput glavnih likova romana The Mezzanine Nicholsona Bakera te Out of Focus Alfa MacLochlaina. Ipak, čini mi se, nigdje ne možemo naići na tako statičnu egzistenciju povezanu s tako lucidnom percepcijom tog stanja. Mogli bismo doći u iskušenje da tog čovjeka otpišemo kao tek anegdotskog da se on, pod nešto drukčijom, ali krajnje transparentnom krinkom, ne pojavljuje u svakoj knjizi Jean-Philippea Toussainta. One novijeg datuma navješćuju ono što počinje nalikovati na epiku trivijalnog. Njihov autor – kojeg Jean-Louis Ezine, pišući za Le Nouvel Observateur, naziva “najmaštovitijim piscem svoje generacije” — osvježavajuće je nepovjerljiva figura u svijetu književnosti uvelike pokretanom samoreklamom. Poznato nam je da je rođen u Belgiji (što je pun pogodak!), u Bruxellesu 1957., te da danas puno vremena provodi na Korzici i u Parizu. Znamo također, što je prilično uzbudljivo, da je osvojio prvo mjesto na svjetskome juniorskom natjecanju u igri Scrabble 1973. godine. No, osim navedenog, ne znamo baš mnogo. Kad se djelo Autoportrait (? l’étranger) (Autoportret (u stranoj zemlji)) pojavilo godine 2000., oni lakovjerniji među Toussaintovim čitateljima ponadali su se da će u tom djelu naići na tekst u kojem će autor, progovorivši najzad vlastitim glasom, konačno sebe prepustiti proučavanju čitatelja. Čini se da on u toj knjizi uistinu govori vlastitim glasom – u onolikoj mjeri koliko je moguće zamisliti kako taj glas zvuči – a da pripovijesti koje kazuje govore o njegovim putovanjima u inozemstvo. Taj pisac, međutim, sebe nikada ne spominje, ne računavši autobiografski sporazum na kojeg ukazuju naslov i autorski potpis. Štoviše, Toussaint se očito igra na obzoru čitateljevih očekivanja, poigravajući se konceptom ispovijedi. Na kraju prvog odlomka knjige, Toussaint navodi kako ga je prilikom posjeta Tokiju iz nekog razloga neprestano pomalo tresao statički elektricitet i zaključuje ironično “Ali, nema više ispovijedi”. Ne, oni koji ustrajavaju na iščitavanju umjetnosti kroz život ovdje će pronaći malo zadovoljstva. Možda bi, zapravo, posve drugačiji pristup bio plodonosniji, jer sve što se može kazati o pripovjedaču romana Autoportrait (? l’étranger) jest to da, na blizak i neugodan način, sliči svakom drugom protagonistu u ostalim Toussaintovim knjigama.

 Ti likovi životare kako najbolje znaju i umiju, bespomoćno se hrvajući s malim dvojbama koje su velikim dijelom stvorili sami. To su ljudi bez svojstava, koji osujećuju svaki pokušaj da ih se identificira upravo pomoću njihove vlastite banalnosti. Junak romana Monsieur, na primjer (jedini lik među ovom buntovnom družinom koji ima nešto što bismo mogli nazvati imenom), poslovni je čovjek, ali teško bi bilo kazati kojim se točno poslom bavi. U svojem je uredu usavršio umijeće nerada – a u tome je postao takav virtuoz da njegovi kolege u njegovoj ispraznosti prepoznaju naznaku istinski sjajnog radnika. Kod kuće, taj čovjek nije ništa manje neprimjetan. Njegov susjed nagovara ga da iskoristi svoje slobodno vrijeme tipkajući raspravu o mineralogiji koju bi mu ovaj diktirao, a jedini način koji Gospodin pronalazi kako bi izbjegao tu tlaku jest taj da se preseli k roditeljima svoje zaručnice. U njihovu će domu ostati čak i nakon što njegova zaručnica pronađe drugog muškarca, koji joj više odgovara. Sasvim neočekivano, jedna druga mlada žena u Gospodinu pronalazi svoju srodnu dušu, što Toussainta navodi na zaključak da je za Gospodina život obična “igrarija”. Kao što je to slučaj, samo u iznimno drukčijoj perspektivi, i za Heraklita.

Ništa se tu ne događa

 U prvoj rečenici romana L’Appareil-photo (Fotoaparat), pripovjedač nam kazuje da vodi vrlo miran život, “u kojem se, u pravilu, ništa ne događa”. To je svakako neobičan način započinjanja romana a ostatak pripovijesti služi samo tomu da bi se potvrdila ta tvrdnja. Na razini događaja, jedan je od najzanimljivijih dijelova pripovjedačev posjet pedikeru u Milanu – on se obilato bavi tim egzotičnim iskustvom kao što bi se drugi pripovjedači bavili, recimo, time da netko jedva umakne lovcima na glave u Gornjoj Amazoniji. On se zaljubi u svoju instruktoricu vožnje, no toj se mladoj ženi neprestance događa da zaspi, čak i u najpresudnijim trenucima njihove veze. Netko bi mogao posumnjati da njezina narkolepsija nije kliničke naravi, nego da je prije uvjetovana okolnostima. Više od ičega drugog, ovaj čovjek voli razmišljati, a to je hobi koji je zajednički mnogim Toussaintovim likovima. On, međutim, vodi računa o tome da svoje misli ipak ne usredotočuje na previše oštrouman način te da, predano i bez strasti, prati njihove putanje ma gdje god one vodile. “Jer što je uopće razmišljanje”, pita se, “ako ne razmišljamo o nečemu drugom?” Doista, što li je? Ipak to “nešto drugo” može biti uzeto kao temeljno načelo Toussaintova pisanja, koje među ostalim ide i za tim da postulira nove obzore za roman, endotične obzore unutar kojih uobičajena iskustva, pomno preispitana, mogu poprimiti iznenađujuće i vrlo zabavne nove oblike.

 Ukoliko je pripovjedačka šutljivost obilježje svih Toussaintovih junaka, protagonist romana La Réticence (Suzdržanost) čini to da se svi ostali junaci doimaju stvarno rječitima. On se, iz samo njemu znanih razloga, nalazi na odmoru u primorskom gradu po imenu Sasuelo. Društvo mu pravi jedino njegov dvogodišnji sin, čija se majka i ne spominje. On, kako saznajemo, poznaje jednu obitelj u tom gradu, Biaggijeve, no ne znamo kako ih je upoznao, a čak ih i ne posjećuje. Prema svojem vlastitom priznanju, on je krajnje šutljiv čovjek – i ovaj put možemo mu u potpunosti vjerovati na riječ. Toussaint se sladostrasno poigrava konceptom povučenosti i suzdržanosti, razvivši ga upravo kao osnovni pokretač svojega romana. Ništa se tu ne događa. Točnije, vrlo se malo toga događa. Zato to “vrlo malo” poprima iznimne proporcije u toj namjerno osiromašenoj pripovjedačkoj ekonomiji. Pripovjedač izvodi lude zaključke iz nedostatka zbivanja u Sasuelu, umislivši da Biaggijevi kuju urotu protiv njega. Strukturirajući svoj tekst poput detektivskog romana, Toussaint nas vodi kroz intrigu konstruiranu na pretpostavkama koje se na kraju pokažu netočnima. Kao što je to slučaj i s ostalim novijim primjerima lažnih urota, poput Foucaultova njihala Umberta Eca te

Jette Ce Livre Avant Qu’Il Soit Trop Tard (Bacite ovu knjigu dok još možete) Marcela Bénaboua, roman La Réticence tiče se uglavnom pripovjedačke imaginacije. Točnije, riječ je tu i o načinu na koji pisci i čitatelji uspješno razrađuju pripovijesti, čak – a možda i posebice tada – kad bivaju suočeni s nedostatnim sredstvima.

Ovisnost o televiziji

 Vrlo je zanimljivo to što protagonist romana La Télévision (Televizija) čini jednu od najsmjelijih gesta koje su uopće moguće stanovniku našega modernog svijeta: on odlučuje prestati gledati televiziju. Televizija je ovladala njegovim životom na podmukao način. Učinila ga je promatračem umjesto djelatnikom; njezin ga je utjecaj učinio indiferentnim; nije mu preostalo vremena za razmišljanje. Međutim, čak i nakon što od nje pobjegne, televizija i njezine utvare proganjaju ga kamo god krene. Ekrani za videonadzor u muzeju rugaju mu se, kao i mikrofilmski uređaji u knjižnici. Zureći kroz prozor stambene zgrade u Berlinu, on spoznaje da svaka druga osoba u susjedstvu gleda televiziju – i svi su oni, izvjesnošću koja izaziva mučninu, izabrali kanal na kojem se emitira serija Baywatch. Sjedeći ispred svojega (sada ugašenog) TV-ekrana i listajući novine, uhvati se kako čita tv-program. On je čovjek pisane riječi, ili bi to barem trebao biti, akademik koji je došao na studijsku godinu u Berlin kako bi napisao studiju o Tizianu. Međutim, čak i inicijali imena i prezimena njegove teme, Tiziana Vecellija, kad se napišu štampanim slovima, tvore naziv njegove nemesis. Zureći u ekran svojeg računala (još jedne televizijske utvare), on postaje svjestan toga da je nakon nekoliko mjeseci rada na svojem projektu napisao samo dvije riječi, “Kad Musset”. Sam sebi kaže da je ne pisati barem jednako toliko važno koliko i pisati, te da će sve dobre stvari dočekati oni koji su sposobni čekati. On je prvoklasni racionalizator, rijetko sposoban kazuist te istinski darovit odugovlačitelj. Svatko tko je ogrezao u nedopuštenim užicima te vrste (makar i neredovito) prepoznat će u njemu pravog majstora. Iako je taj roman bogat komikom, ne nedostaje mu svrhovite ozbiljnosti. Jer dok piše o ovisnosti svojeg junaka o televiziji, Toussaint također upozorava na ovisnost društva u kojem živi. Suverenost televizije u estetici takvog društva gotovo je bez premca, tvrdi Toussaint. To, pak, ne ostavlja mnogo prostora pisanoj riječi – bilo da je riječ o raspravi o Tizianu ili o romanu.

 U djelu Autoportrait (? l’étranger), Toussaint izvješćuje s raznoraznih lokacija u inozemstvu, kao što su Tokio, Berlin, Prag, Korzika, Vijetnam i Tunis. Krajolik se svakako mijenja, ali psihički krajobraz ostaje poznat i velikim se dijelom ne mijenja. Sjedeći na aerodromu u Hong Kongu, razmišlja: “Nisam znao gdje se nalazim, nisam znao kamo idem”. Teško mu je komunicirati s ljudima koje susreće, a njegova prirođena povučenost biva pogoršana činjenicom što ti ljudi govore jezicima koji su, dakle, strani. Berlinčani preziru njegov grozan njemački. Boraveći u Kyotu, kako ističe, nije imao baš puno prilike poboljšati svoj njemački. To ga je počelo ponovno proganjati kad je posjetio Hanoi: ozlovoljio se kad je shvatio da je uporaba francuskog jezika naglo opala u Vijetnamu jer mu se taksist obratio na njemačkom. Ti su problemi ipak minorni kad ih se usporedi s metafizičkim problemima koji ga muče. Jer, poput njegovih fiktivnih pandana u drugim knjigama, Toussainta ovdje muče problemi vremena i prostora. Štoviše, cijelo vrijeme riječ je o problemu onoga što je “ovdje”. Baš kao što pripovjedač romana La Salle de bain promatra kako se topi sladoled s voćnim sirupom, bezuspješno se trudeći da sebe smjesti u tom vremenu definiranom tim fenomenom, čak i onda kad se to odigrava pred njegovim očima; baš kao što taj isti lik provodi noć u vlaku koji juri od Pariza prema Veneciji, pitajući se kako je moguće kretati se kroz prostor dok on sam ostaje potpuno nepokretan; isto to čini Toussaint i u djelu Autoportrait kako bi razjasnio činjenicu da ostaje velikim dijelom nepromijenjen dok se na tako frenetičan način kreće različitim vremenskim i prostornim okvirima. Moguće je da je uspio postići takvo blaženo stanje smirenosti za kakvim njegovi junaci toliko čeznu. No ako je tako, onda mu je to donijelo dragocjenu malenu utjehu.

Paralizirani ljubavnici

Toussaintov roman Voditi ljubav daleko je najmračnija njegova fikcija dosad. Toga postajemo svjesni u uvodnoj rečenici, u kojoj pripovjedač ističe da je odlučio nositi sa sobom bočicu sa hidrokloričnom kiselinom, razmišljajući o tome kako bi je jednoga dana mogao baciti nekome u lice. On se nalazi u posjetu Tokiju, sa svojom družicom Marie, koja neprestance plače, baš kao što je to činila kad su se prvi put sreli, sedam godina prije. Tada je isplakivala suze radosnice, dok su sada to suze žalosnice. Njihova veza primiče se kraju a ritam tog raspleta biva ubrzan zamorom zbog vremenske razlike, kulturalnom dezorijentacijom te nesanicom. Taj je čovjek također mučen svojom nesposobnošću da svoj subjektivni doživljaj vremena i prostora poveže s nekim objektivnijim kriterijem. Promatrajući se u zrcalu, biva zadivljen kad ugleda četrdesetogodišnjaka; i što dulje promatra, tim više vidi kako taj čovjek stari. Kasno noću, zureći u svjetla grada iz bazena na krovu luksuznog hotela u Tokiju, pronalazi suptilnu vezu sa svijetom: “Osjećao sam se kao da plivam u samome srcu svemira”, ističe, no pokaže se da je njegova epifanija, u toj utrobi s pogledom, u najboljem slučaju prolazna. Tijekom njihova posjeta Japanu učestalo se događaju potresi, podsjećajući pripovjedača i Marie da je tlo pod njihovim nogama krajnje nestabilno, kako u doslovnom tako i u prenesenome smislu. Na tom tlu na raspolaganju im je vrlo malo manevarskog prostora, dok se, na krajnje jalov i uzajamno konfliktan način, oboje pitaju kamo će krenuti dalje. Iako, zapravo, možda nije riječ o problemu toga da se negdje “ide”, budući da ih njihova afektivna inercija, koju niti jedno od njih dvoje nije sposobno svladati, paralizira, kako svakog zasebno tako i kao par. Uz činjenicu da se čini kako Voditi ljubav otvara cijelo mnoštvo novih mogućnosti za njega kao romanopisca, možemo se zapitati kamo će Jean-Philippe Toussaint krenuti dalje – ako je “krenuti” uistinu odgovarajuća riječ.

S engleskoga preveo Tomislav Belanović.

Objavljeno u e-časopisu Context http://www.centerforbookculture.org/context/no12/Motte.html