Željko Jerman  

Ego trip - Jebeš fiš kog se sutra sjećaš

kolumna

Pokušao Ja doznati KOD kojim bi se povezao s MRTVIM PJEVAČIMA, da ih priupitam koji od njih izvodi šlager Male lastavice nam se smiju, kako bi ga poštedio pjesama navijačkih skupina u stilu NABI, KOLJI, UBI i sliknutih nježnih sadržaja, no nisam uspio pošto su se Iveki, Mareki i Toneki jako uvrijedili na moje pisanije o njima, te zaprijetili čak i onima u KAMPU MRTVIH da, če odaju brojke, Gore ih po povratku čeka gadna osveta. I moja mila baka, (koja je dedi došla “tvrda ko stol’’) kada bi načeo tu temu, pobjegla bi nekuda iz svoje najlon vrećice i nestala, jerbo mi nikada ništa nije mogla odbiti (kako za života, tako i poslije smrti...). A ionako je trava uzrasla i bi ukinut kamp, a i Ja odoh istodobno u Ba?anju, konkretno u mjesto Batinu, gdje me pozvali, na fiš paprikaš, pardon, hoću reći... u umjetničku koloniju. Je da, jedini tko je želio surađivat bio je namah ušutkan, jerbo je POSVUDA KOMANDUJUĆI (od speleoloških do izviđačkih skupina, od zbornice do pijanih seansa, od fičeka do čamca itd.) N. B. Đebo zaurlao iz svoje kesice: “Zig, ak mu ikaj veliš, razbil bum ti pičku! Kaj oćeš da nam NA NEBU idu auti i vikendice u zrak, nove jahte i sve ostalo kaj smo NA ZEMLJI samo sanjat mogli? Prokleti blesavi Srbine! Mogal si još bit živ i imati čin visokog časnika, samo da nisi lajal o svom podrijetlu i da si otišel ko svi normalni CRO–vojnici na krštenje, prvu pričest i firmanje. Popovi ih nisu pitali jel su po nacionalnosti i vjeri PRAVOSLAVNI PINGVINI, ili hrvatski Srbi, ili do rata (bili) uvjereni komunisti, ateisti, anarhisti i tsl. ČKOMI!!!’’ Zigov se vrećuljak sav streso od straha pred tim autoritativnim grubim glasom, a i mene je pomalo prošla neka čudna jeza, kao kada sam ko mali pušio na vjeronauku strašne BOŽJE KLETVE upućene odabranom?narodu, ako je skrenuo sa zadanog mu puta tj. bratstva i jedinstva između BOGA I ŽIDOVA! Tako ostah bez saznanja o tajnim brojevima ŠLAGERSKE MAFIJE štono i gori unosi strah u (MRTVE) KOSTI DUHOVA, vlada estradom kako je pedesetih i šezdesetih let 20. stoljeća upravljala u sprezi s nekim Đokicama i Majdama i doli diljem LIJEPE NAŠE bivše dežele, radiom i nešto kasnije TV postajama od Triglava do Vardara, tada još crnobijelim tiskom i ostalim smećem u njihovoj službi. (Još samo nekaj o kampiranju duhova i duhica... vidli oni da trava raste, da jedini tetak Jedine kani skinut konope, pustit divna pernata stvorenja da čupka po travnjaku, a naše peseke da se ondje ispišavaju, pa sami zgiljali... a škrti se gospon pital; ko mu je to noću maznul najlon kesuljke?).

Dobrodosli u Srbiju na mrezu 063 Mobtel

Yes, na redu je FIŠ ART KOLONIJA (!) na koju smo moja gospa Bojana i ja bili pozvani još početkom ljeta, SMS i ostalim porukama Zorana Pavelića i Kate Mijatović, art para podrijetlom iz Baranje, koji je, još mi je enigma kako, uspio ubijediti organizatore da jednom pozovu i “elitne artiste’’ suvremenog predznaka, a ne samo po običaju (večma) lokalne pejzažiste... tj. mazala. Pak sam prvi puta u svom već oduljem življenju vidio Baranju van čitanka i geografskih školskih knjiga, a isto tako prvi puta (izuzevši skup u Mrkonjić Gradu, gdje se krajem postojanja Juge našla “YU-elita’’ od slovenskog slikara Šalamuna, preko Marteka i tada (još) moje djevojke Bojane Švertasek, do ponajboljih beogradskih umjetnika Zorana Popovića i Raše Todosijevića)... bio sam u koloniji gdje me nisu gledali ko vanzemaljca, pošto je većina radila nešto sasvim drugo od na “guljenje štafelaja’’ naviknute domaćine.

“Moje Kraljevstv? nije od ovoga svijeta’’ – Isus

“Ovo nije moj svijet’’ – Jerman

“Kaj je s tobom, Mobo moj, si opet ponorel ko u Baranji? Ta nismo više na fišu da blebećeš bedastoće... ko tamo, nakon ko zna kojeg pića! Kad te čopil neki MOBTEL pa si mi bulaznio: “Dobrodosli u Srbiju na mrezu 063 Mobtel Srbija! Korisnicki servis: 9863. Telefonski imenik 988. Zelimo Vam prijatan boravak u Srbiji! C.’’ A kada sam ti naredio da ga pošalješ u tri pičke materine i reko – OVO JE HRVATSKA... nisi me poslušao, već si pripit samo mrmljao kako nema telefonskog broja! A kada sam uzeo stvar u svoje ruke misleći da sam trezniji od tebe javio mi se neki JUG 3, koga sam također tri puta poslao u rodno mjesto i reko mu da odavno nema ni ostataka ostataka Jugoslavije – isto je odgovorio; nema telefonskog broja. Ondak ti vratim kormilo u ruke i pomislim; ovaj ljuti fiš paprikaš traži vino ko žaba vodu, ter nit ne osjet?š jel piješ H2O ili vince, pojma nemaš jel si pijan ili trijezan, jel si pijan ili sanjaš da si pijan, pa vozi ti, kaj bum se ja s time gombal! Ali ti mi opet gurnuo pod nos novu nebulozu, ovoga puta s mađarske strane VRAŽJEG GRANIČNOG TROKUTA: “Ostanite na mrezi Vodafone i nazovite 1752 (redovna cijena) za turististicke informacije (smjestaj, restorani, prijevoz itd.) Vodafone & Tourinform ce Vam rado pomoci’’. O jebo te, pisali mi i ovima, ali ne tako vulgarno, ta prošla su davno vremena kada su se palile mađarske zastave po kolodvorima, a i nisu nam reknuli da smo u Mađarskoj (poslali smo ih samo jedanput u maminu!). Al, koji ti je kurac sada, kaj me ometaš dok tripam’’?

Bevandina divna rijeka

Mob mi ukaže na ime pošiljaoca – Marin Boban, moj bivši student na splitskoj Slobodnoj umjetničkoj akademiji, dobar čovik, uvik mi je htia tehnički pomoć tijekom nastave, e, moramo mu odgovoriti i to lipo, ljubazno... u smislu, malo si me hitia van tripa, al nema veze, uostalom dopala mi se komparacija Kristovih i mojih riječi, kupi drugi četvrtak Zarez, i tak sl. Nu, nismo mu rekli da moja bezglavost sada ima strašan problem – valja se vratiti u egotrip, ma koliko egoističan i slobodan bio... nekog se smisla i reda valja pridržavati, kaj ne? Ne piše se kao da si pod esidom, iliti primjerice (još gore) fišastim paprikašom! YES! To je tema! As ti Gospe, taj riblji paprikaš jednim kotlićem ubia bi pola Dalmacije! Tek sam to shvatio za ovog kratkog kolonijalnog boravka u Baranji, kao i što su art frendovi Stipešević i Faktor htjeli reći “slavonskom maksimom?’ – JEBEŠ FIŠ KOG SE UJUTRO SJEĆAŠ! Jer kada sam doma jeo tatin fišuljak, ili ga sam pravio, to nije bilo to!

Tatin su mogli jesti i mali purgeri u vrtiću, moj je bio već za srednjoškolce, ali ovi fini fišeki iz slavonsko-baranjskih kotlića su za one koji pripremaju doktorat! A, Ja još nisam ni diplomirao, a vjerojatno nikada ni neću, pogotovo ne te prehrambeno-tekuće predmete, koje ne mogu savladati ni u mnogo lakšim mediteranskim, a kamoli u teškim ravničarsko-sjevernjačkim verzijama. Pa uz slanu srdelu ne znam stat s longa-bevandama, štono se sastoje od tri prsta vina u skoro kvarat litre vode, pošto kada krene ide tj. teče i bok... nema brane koja bi zaustavila tu DIVNU RIJEKU!!! Kako bi onda uz slankast i vrlo ljut fiš mogao zaustavit? prodor fantastičnih vina, u koje je grijeh uliti i kap vode, iliti piti ih ko škropec.

Papreni udar

Zapravo sve počinje vrlo jednostavno; znaš što te čeka i spremaš se doživjeti PAPRENI UDAR, kad ono, probaš komadić ribe, sok žlicom, i – NIŠTA! Uzmeš još, začuđen; kakav je to taj toliko razvikan Ljutko a nema ni LJ od ljutine... kad ono započme GORIDBA!!! Isprva u vidu lagane vrućice što kreće iz želuca polako prema gore, sve dok na kraju ne osjetiš u ustima tempos od +38 stupnjeva, koja pri samom vrhu jezika doseže i +40! Onda loviš bocu vina i točiš pa eksaš dva deci, pa malo smirenije popiješ još toliko, a ondak primijetiš da su jednako žedni susjedi prigrabili vince. Postaješ ljući od fiša i bezobzirniji od Mobt?la: “OVO JE HRVATSKA! Pardon, hoću reći MOJA FLAŠA’’(!) te odeš do neprijateljskih grla i bez pardona ćopiš bocu, metneš je pred sebe, i, ne dijeliš je ni sa kim... dok krajičem oka promatraš kretanje doktora Konobara, kako ne bi ostao bez druge doze lijeka. Poslije ti postaje sve ravno ko slavonsko-baranjska ravnica; više ne grabiš drugima samo flaše, već ispijaš i tuđe čaše... i tu nastaje KRAJ SJEĆANJA... kuršlus u sivim moždanim vijugama kog sutradan ujutro pokušavaš s mukom popravit! Pošandrkan kopaš po pameti! Je, da, ujutro smo došli u ?uću usred šume, gdje nas na stoliću na mansardi čekala hrpa svih mogućih pića, od votke do pive... tu je sve na svom mjestu... kako se ono zove, a da (popravljam kuršlus, ne) Lovački dom Topolje. Fantazija od netaknute prirode, idealno mjesto za rad, pit, a i janjac se vrtio... i neki “običan’’ mesnati paprikaš ključao je u kotliću. No, jel to bilo jučer il prekjučer... ma nije važno. UGLAVNOM!!! Sjećam se da sam puno radio na fotokemijskim slikama, snimao video kamerom vatru, jelo koje je kipilo, naročito vrtećeg janjca, njegove glave, iskočenog oka (ako je to tada bilo... uostalom, jer važan u toj trodnevnici točan dan). Snimao sam i radove ostalih kolonizatora, posebice prigodno djelo Z. Pavelića... “transparent’’: The Batina Times 16.-19.9.2004., koji je simbolički predstavljao (bar privremeni) zaokret FIŠ, pardon... Baranjske umjetničke kolonije. Pa vidio (živjela pamet!) starog gospodina Ivana akademika Kožarića kako trusi votke, i rekoh si... e, ako brže hoda od mene, neće brže i piti, pa navalio na pelinkovac. Tu su (ubilježeni) i moj kapo od auta Boris Greiner, Vlasta Žanić, Jedina B. Š., iznenađujuće dobri mladi slikari Ranko, Borna, Alen, pa Molnar, Martek... (aha, uspjevam popraviti kratki spoj uzrokovan fišuljkom!). Je, da, i dobro su radili Ivan Šeremet, Sonja Briski Uzelac... a onih par “pejzažista’’ nismo ni vidjeli, a kamoli se družili s njima... osim Živka Toplaka, koji je “kao’’ (ak me fiš ne vara) promijenio dres, tj. prešao u naš tim (artista – suvremenista). Ej, fišek, bil je s nama i Sonjin suprug Uzelac, viš da znam; čak se sjećam da je poslije oli prije papri?aša u Belom Manastiru, dobio kod Bandike (gostione gdje smo bivali) mikrofon i puno pričal il peval, a meni ga nije svirac i pevac štel više dat, jer sam pokušavao izvesti stvar I LOVE MARIHUANA!!! No, kako sam došao iz Manastira do Batine, nije mi baš jasno, dok dolazak u krevet uopće na pamtim... samo predpostavljam da me netko donesel (s obzirom na kilograme valjda par kolega). Drugi dan sam se pohvalio SMS-om Ivanu, a možda i Blanki Faktor: “Sada znam što znači uzrečica – JEBEŠ FIŠ KOG SE SUTRA SJEĆAŠ’’, na što dobijem odgovor, zapravo upit: “Si siguran da je to bio fiš’’? “Jesam, samo sam se čudio kakvo to zelje serviraju sa njime; nije mi bilo jasno kako ljudi salatu od kupusa meću u paprikaš, poslije rekoh valjda je dinstano... ali ni to nisam nikada vidio, tek na koncu, usprkos litrama vina, ipak sam se dosjetio – pa to je uobičajena tjestenina’’!

Art kuharica

A sada nešto što sam zapamtio unatoč fišeraju, nešto što mi je palo na pamet kada sam rano ujutro pokušavao pronaći mjesto za pišanje... a morti sam to i sanjao (strujni udar na sive vijuge tek je jenjavao). Daklem, meni starom nudističkom kuharu glede ribljih jela i krajobraza Lipe naše, sinula ideja da za kraj 2. Olimpijade na škojima ne pravimo u Faktorovih roštiljadu, već MORSKI FIŠ PAPRIKAŠ, što bi izgledalo kao neka kombinacija brodeta i fiša. Uzeli bi naravno morske ribice, do kojih je u Korčuli tež? doći nego u Zagrebu, ali je ipak tu i tamo ima... kantare, ugora, koju škarpinu i druge do kojih bi došli. Ispekli bi ih napola na gradelama, i očistili od kostiju. U kotliću na prirodnoj vatri i maslinovom ulju pržili bi kapulu, pa bili luk i peršin, a onda bi namjesto pomidora stavili puno tucane jako ljute crvene paprike, te sve zalili bevandom (trostruko više vode nego vina), dodali mediteranske začine... lovorov list, origano, grančicu ružmarina i pustili petnaestak minuta da kipulji, zatim dodali komad? ribe i još toliko kuhali. Uz to bi poslužili ono zelje iz Belog Manastira, pardon htio sam reknuti tjesteninu, te puno, puno, od susjeda nabavljenog ukusnog crnog vina i Cool Ožujskih piva ukoliko će im Ivan i dalje biti vjeran, i(li) ukoliko Ja odem još koji puta dovraga zbog riječnog fiša... pa budem ponovno prisiljen preći u COOL – RALLY BOYS rock grupu. U svakom pogledu, iz dana u dan, sve više kulinarski napredujem, a eto, dođoh i do recepta koji bi pomirio sjeverne i južne hrvatske navijačke skupine? krajeve i mentalitete. Bravo Ja, Ja i JA!!!

p.s. Zlatni Dumaniću, kapo na kraju, goli kuharski prijatelju, ovaj specijalitet nije za našu ART – KUHARICU... ne uključuje tebe, sve dok ne probaš i ne preživiš FIŠ BATINE!