Nikad prije nije bila tamo. Cijelim putem od Sarajeva je žmurila i sa slušalicama od ipoda u ušima i random uzorkom od Amy Winehouse do Bruce Springsteena nastojala da ignoriše grlene urlajuće zvukove s autobuskog radija. Fascinirali su je svjetonazori u tim stihovima, ali nije išla dalje od zapisa na Fb zidu i kupiti ih slušanjem je jednostavno predstavljalo prevelik napor. Osjetila je mučninu čim je izašla na stanicu. Bijedna, sivo-žuta nakupina autobusnih perona, rupa u zidu gdje se prodaju sendviči i strelica koja je vodila do wc-a, najvjerovatnije čučavca. Mahnula je jedinom taksisti na stanici i požurila da izbjegne grupicu zamazane romske dječurlije koja su je uvrebala čim je izašla. Obično je davala novac prosjacima, ali je tad bila preumorna da bi izvadila novčanik. Gutala je prizore grada od stanice do hotela. Ružne, sive socrealističke zgrade i raznobojne novosagrađene kuće načičkane uz cestu. Pronađi uljeza, pomislila je, kad je ugledala jednu austrougarsku kuću. Koliko takvi depresivni i svake ljepote lišeni prizori, takva bijedna svakodnevnica, utječu na ljude koji tu žive? Koliko ih duhovno obogaljuju? Napajati se ružnoćom kroz prozor je bilo tačno po njenoj mjeri. Zalaženje i komunikacija sa ljudima koji su izgubili sve (ili nikad nisu ni imali ništa) i zamaramljenim ženama bi spadala u domen anđelinađolievske avanture ispunjene egzotikom. Sjećala se i previše svega da bi to za nju ikad moglo biti egzotično, a sa trideset godina koliko je već nakupila u guzici se odlučila prestati zanositi jalovim saosjećanjem i odustala od patetike.
Brod na olujnom moru, akvarel u pozlaćenom plastičnom okviru. Cvjetni uzorak tapete na zidu. Crno bijela natkasla s heklanim miljeićem. Kitch hotelske sobe ju je inspirisao na fotkanje još na vratima. Htjela je staviti peškir na jastučnicu, ali je posteljina bila začudno čista. Svalila se na krevet i sjetila se svih onih sumnjivo opranih posteljina na kojim je spavala po europskih hostelima. Bilo je tek 11h, a sa kupcem se trebala naći u 14h. Sasvim dovoljno vremena da nadoknadi rano buđenje.
Kuća je bila sestra bliznakinja bosanskih kuća koje je gradila radnička klasa sredinom pedesetih i šezdesetih. Na dva sprata i na četiri vode. Odbojna žućkasta fasada s balkonom na drugom spratu, ograđenim metalnom ogradom. Sad oronula starica na izdisaju. Pravo čudo da je mama uspjela naći kupca, pomislila je. Bio je prvi komšija. Odmah mu je dala ključeve, a on je ponudio da njegovim autom odu do opštine. Sa sobom je imala maminu punomoć. Želio je srušiti kuću i na zemljištu napraviti poslovni prostor. Whatever, bilo joj je posve svejedno. Pitao je za mamu i rekao da je djed bio rijetko pošten i dobar čovjek. O njemu je znala sasvim malo, ali je nije pretjerano ni zanimao, kao što nas ne zanimaju ljudi koji su nam rod, ali ih nismo zapamtili. Pouzdano je znala da ga je mama voljela, ali nije puno pričala o njemu, jer se, kako je rekla, o njemu nije imalo puno šta reći. Umro je sredinom sedamdesetih, baš kad je mama otišla na fakultet. Tad je već bio u dubokoj starosti, jer se kasno oženio ženom (nanom koju također nije upoznala) koja je umrla kad je mami bilo šesnaest. Nikad nije išao iz tog grada, a radni vijek je proveo u stolarskom preduzeću. Volio je da čita i pred smrt je cijeli svoj knjižni fond poklonio lokalnoj biblioteci. Taj detalj joj se uvijek sviđao. Mama, osim djeda, nije imala rodbine u gradu, pa je nakon njegove smrti bila samo jednom. Udala se i ostala da živi u Sarajevu. Bilo je čudno da je se čovjek i sjeća. Kako nije dolazila iz Švedske ovo ljeto, a ona jest, okolnosti su se same nametnule. Ionako nikad nisi bila u mom rodnom gradu, baš sramota, rekla je mama. Formalnost primopredaje se brzo završila, a na odlasku joj je čovjek dao kofer. Sjetila se da je mama spomenula da će joj dati neke stvari koje joj je djed ostavio.
Crni pravougaonik, kvalitetna, mekana koža, dvije srebrne kopče i mala brava. Fotka dobro očuvanog, starog putnog kofera nije spadala u album kitcha, ali jest u album izumirućih predmeta. Bio je vraški težak, pa je zamolila hotelskog konobara da joj pomogne uz stepenice. Obzirom da je bila tako fina da proda kuću za nju, pretpostavila je da mama ne bi smjela imati ništa protiv da prva zaviri u kofer. Kad ga je otvorila, malo se razočarala. Umjesto drugih izumirućih predmeta, unutra je čekalo pismo u koverti i zbirka ukoričenih, hm.. dnevnika? Autobus je imala tek sutra ujutro.
Draga kćeri,
Ja nisam veliki čovjek, a moja zadužbina će živjeti koliko i ti i tvoja djeca, ako ih budeš imala. U životu sam ti dao onoliko koliko sam mogao, na tebi je da odgovoriš da li je to bilo dovoljno, a po smrti ti želim dati i ono što sam dobro skrivao i od tebe i od svakog drugog, pa ti čini s time šta te volja, a najviše bih volio da učiniš isto što i ja. Da zadržiš za sebe.
Ne znam kad će smrt doći po mene, ali znam da je niko ne čeka predugo... Nisam ti nikad govorio o svome životu prije nego što sam upoznao tvoju majku, prvo zato što nisam znao šta bi od toga bilo vrijedno govora, a drugo zato što nisam imao hrabrosti i što sam krio stvari iz razloga koji ću ti ovom prilikom otkriti. Kao što znaš, u knjige je zavedeno da sam rođen osmog ili devetog oktobra 1892. god i bio sam najstarije i jedino dijete oca kojeg se ne sjećam jer je umro od tuberkuloze odmah po mom rođenju. Mati me brzo potom ostavila kod svoje sestre i njenog muža, a ona otišla da radi kao sluškinja kod imućne ugarske familije, inžinjera kojeg su poslali u našu kasabu da gradi fabriku. Dolazila je da me vidi kad je mogla, ali je umrla mlada, malo prije nego što ću krenuti u školu. Rekli su da sam od nje naslijedio izgled, a od oca slaba pluća koja će me pratiti cijeli život. Svom učitelju Josipu Antunoviću dugujem što je u meni zarana probudio ljubav za čitanjem, te sam nastavio čitati i nakon što se svršilo moje četverogodišnje obrazovanje i nakon što me dalo na zanat i s kojim sam ostao u kontaktu, sve do njegove smrti. Prvo mi je davao svoje knjige, a kad sam pročitao sve što je imao, uzajmljivao ih je za mene od prijatelja i iz biblioteka. Dobrom čovjeku je bilo žao što nisam nastavio školovanje i govorio je da sam bio jedan od najboljih i najbistrijih đaka koje je podučavao. Nisam nikad požalio zbog toga i nisam bio jedino bosansko dijete koje nije moglo nastaviti škole. Rijetki su to onda mogli, ne nužno i najbolji.
Šegrtovanje kod postolara Tahira mi je ostalo u lijepom sjećanju. Bio je to pošten i prizeman čovjek, ponosan na svoje ruke, ali jedan od onih koji nisu potcjenjivali ono što je bilo drugačije jer su se toga bojali. Zadirkivao me kad bi me zatekao s knjigom, ali kako sam bio vješt i poslušan šegrt, nisam se nikad žalio i oholio, vremenom je prestao i nije dopuštao drugim da mi se zbog toga podsmjehuju. Ne znam da li ti je to čudno, ali on je bio analfabet i u svijetu iz kojeg je potekao i koji je nastanjivao se nije cijenila zapisana riječ. Bio je sav od usmenog i volio je pričati priče o Aliji Đerzelezu. Slušao sam ga bez daha, a on se, vidjevši s kakvom ga pažnjom slušam, još više unosio, izmišljao i veličao već ionako preuveličane Đerzelezove doživljaje. Tako mi je, jedan dan, sasvim prirodno došlo da zapišem tu priču, ali onako kako je prije morala biti u stvarnosti. Nisam se usudio da mu je pokažem iz razumljivih razloga, to bi označilo kraj mome šegrtovanju.
S prozora njegove radnje sam učestvovao u životu cijele kasabe. Znalo se tu šta je svačiji posao. Postolaru njegovo, a ćati ćatino. Nije tu pristajalo ništa između, ništa što bi moglo narušiti ustaljene i dobro uhodane puteve, a da nije bilo rat ili potop. Narod se ispred prozora prvi puta uskomešao kad je došao švapski cirkus. Uzbudilo se tad i staro i mlado, čak i siroti duhom kao Hamo. Šegrti su dobijali batine, jer su napuštali magaze i dućane. Išao sam i ja, ali ne zato da bih gledao ta do tad neviđena čuda, već zato što me veselilo gledati šta je to uradilo od svijeta. Najveća je atrakcija bila mlada švapska akrobatkinja, i iako je budila uzdahe u svakom muškom čeljadetu, u Hami se radilo o nečemu mnogo jačem i ostajao bi na istom mjestu i nakon što bi svi otišli, a mlada akrobatkinja nestala u svojoj šatri. Podsmjehivao se svijet nesretnom Hami, ali meni ga je bilo žao i učinilo mi se da je prvi put u životu poželio da je nešto više nego što je bio. Zato sam i napisao priču Hamo i Švabica koju ćeš naći u zadužbini koju ti ostavljam, kao i sve što sam zapisao poslije. Znao sam i tad da niko oko mene ne bi na pravi način razumio to što sam zapisao, pa sam odlučio da nikome ni ne pokažem.
Vrijeme je prolazilo, a svijet oko mene se mijenjao i ostajao isti. Bio sam vjerni posmatrač i tajni zapisivač. Nakon što sam prve priče zadržao za sebe, sa sljedećim je bilo još lakše. Šutjeti je teško samo onima koji ne znaju da misle. Mogao bih ti za svaki zapis koji je poslije nastao naći klicu koja ga je posijala. Kao za onaj o mostu... Kolike sam samo sate proveo očaran njegovim tihim dostojanstvom i nijemim brujanjem stotina glasova kojim mi se obraćao svaki njegov kamen, ali bi mi to oduzelo previše vremena, a i ne znam čemu bi poslužilo. Zapisi govore sami za sebe.
Majstor Tahir je umro, a ja naslijedio dućan. Nisu me uzeli u vojsku u prvom ratu, jer sam bio slabog zdravlja, a u drugom sam već bio prestar. Nisam nikad bio dalje od ove kasabe, ali sam sve najvažnije, sve bez čega ne bih opstao, nalazio u njoj. Nemoj sebi dopustiti da te zavara vanjski ružan izgled jer vrijednost ljepote je baš u različitosti oblika u kojim nam se javlja. U tome i jeste njena snaga koja oplemenjuje i njena draž. Za sve ostalo, imao sam knjige. Kad je završio i drugi rat i došli partizani, esnafi su se udružili u zadruge i tada sam se zaposlio u preduzeću gdje sam radio sve do penzije. Tada sam upoznao i tvoju majku, a i ti si me takvog upamtila. Kad sam već bio sijedi starac, odlučan da istraje u šutnji. Nikad neću prežaliti što sam od tvoje majke krio ovo što tebi sad govorim. Mislio sam joj reći, ali me njena smrt zatekla prerano. Ne znam da li bi mi oprostila, ali ljubav lako prašta i zaboravlja kad je iskrena i duboka, a od tvoje majke nije mogla drugačija ni biti. Sada kad razmišljam o tome, najviše mi se čini da joj nisam rekao, jer sam baš u vrijeme kad sam nju upoznao, prvi puta čuo i za Njega. Možda sam se bojao da mi nikad ne bi povjerovala, jer sam bio jedan od onih ljudi za koje sam, baš misleći na sebe, zapisao da im je život kao trag na vodi. Nevidljivi su, nečujni i nestvarni i bez otiska u pješčanoj pustinji čovječnosti. Jedini trag koji sam ostavio su riječi i postupci koje sam uputio malobrojnim ljudima oko sebe, tvojoj majci i tebi.
Ne mogu ti reći šta sam osjećao kad sam prvi put pročitao Njegove riječi. Bila je to mješavina osjećaja od najdubljeg očaja do najvišeg zanosa i sreće. To je bilo sve ono što sam već bio zapisao ili ono što sam samo mislio, ali nisam još stigao. Imena i mjesta su bila druga, ali je sve ostalo, sve najbitnije, bilo isto. Krivo bi bilo misliti da sam požalio što se za njega znalo, a za mene nije i moram priznati, makar oholo zvučalo, da me velikim zadovoljstvom i ponosom ispunilo kad je dobio nagradu i kad je toliko ljudi našlo da vrijedi sve to što sam napisao. Za sebe, iskrenog srca, mogu reći da sam proživio dobar život koji je bio smislen i dostojanstven, jer smisao i dostojanstvo postoje samo ako ih znamo naći sami u sebi. Ne znam zašto sam sačuvao sve što sam zapisao kad ovi moji zapisi već postoje i nikome ni ne bi trebali ništa značiti, osim, nadam se, tebi. Dala si mi mnogo, otkako si se rodila, a kako nisam bio otac od usmene riječi i fizičke geste, želim ti uzvratiti na jedini način koji mi pristaje.
Spremiću ovo pismo na vrh putnog kofera tvoje majke, a ispod ću staviti svu zadužbinu koju želim da imaš. Sjećam se kako si me pred odlazak na fakultet u Sarajevo pitala da ti dam taj kofer da u njega spremiš stvari, a ja ti nisam dao. Znam da ti je bilo teško, a ja ti nemušt kakav sam uvijek bio kad se radio o govoru, nisam umio reći da mi je to jedna od rijetkih stvari koje su me podsjećale na nju i da bi mi bilo teško da ga uzmeš. Kad god bih ga pogledao, sjetio bih se kako je životni vijek proveo neiskorišten, prašeći se na ormaru i to je još jedna stvar koju sebi neću nikad oprostiti. Tvoja je majka htjela putovati, a ja joj, zaljubljen u ovu kasabu iz koje sam odlučio da nikad ne iskoračim, nisam ispunio želju. Želio sam se toga sjećati i mučiti se time kad god ga pogledam. Život nam vrati samo ono što drugima dajemo. Zato ću se pobrinuti da ga dobiješ tek kad mene ne bude i kad ga više ništa ne bude imalo vezivati za ovo mjesto, te će mu jedina sudbina biti da krene na put…
Ovo je manje – više sve što sam ti želio reći u ovom obraćanju za koje se nadam da neće stići prekasno, a ostalo će ti se samo kazati. S nadom da ćeš mi oprostiti sve loše što sam ti učinio i još više ono dobro koje nisam.
S ljubavlju, tvoj otac
Kofer i svoje stvari je poslala taksijem, a ona je krenula pješice. Od hotela do stanice je zapravo bila smiješno mala razdaljina. Sunce se promaljalo iza sivih zgrada koje se, tako obasjane, nisu ni činile toliko ružne. Prolaznici su gledali pravo u nju, a ona nije skretala pogled kao prije. Štaviše, sad je ona bila ta koja je prva gledala, a oni su joj je svi redom osmjehivali. Najednom je shvatila da joj samo uzvraćaju i da je ona ta koja se osmjehuje svima, kao luđakinja. Još jutros je uspijevala vidjeti samo formu, posve nesposobna za dublji pogled i ljepotu suštine. Jer kako ih ne bi voljela kad je i njen djed bio jedan od njih? Kad je i onaj bio jedan od nas?