Pokušaj polemike s politikom partijskog kadriranja kazališnih uprava te malograđanskom čaršijom političkih podobnika koji zauzimaju čelna mjesta kazališnih institucija
U sveopćoj buci raznih političkih moćnika i njihovih partijskih izljeva bijesa, medijske spektakularizacije i banalizacije stvarnosti, vijest o tome da je u Srbiji u tijeku izbor novih upravitelja 11 (jedanaest) kazališta u Beogradu koja se financiraju iz proračuna prolazi gotovo nečujno. Po principu političke matematike (ja tebi, ti meni) radilo se godinama, svi su šutjeli, ali je mirno more beogradske kulturne scene ovih dana uzdrmalo pismo grupe kazališnih redatelja iz Beograda, većinom mlađe generacije, koji su otvoreno i bez zadrške iznijeli stav da je u kazalištima nedopustivo partijsko kadriranje.
U pismu koje potpisuju Ana Tomović, Andrej Nosov, Ana Đorđević, Marko Manojlović, Đurđa Tešić, Anđelka Nikolić, Boris Liješević i Nikola Zavišić stoji: Neophodno je da institucije kulture prekinu sa praksom kafkijanskog poslovanja. Mišljenja smo da će prostor za stvaralaštvo biti ugrožen u slučaju da se održi partijski način postavljanja čelnih ljudi u pozorištu i ne obezbedi pun uvid javnosti u buduće planove i politike gradskih kulturnih institucija. Tražimo transparentnost: da javnost ima uvid u proces izbora upravnika tako što će joj biti dostupna sva konkursna i druga dokumentacija. Takođe, tražimo i obrazloženja po izboru upravnika koja će sadržati odgovore na pitanja zašto je takva odluka doneta i šta to u širem smislu znači za kulturnu politiku kuće na čije se čelo biraju rukovodioci. Ovaj izbor za upravnike mogao bi biti pokazatelj spremnosti kulturnih vlasti da unaprede donošenje odluka u kulturi i time daju smisao promenama. Na taj način bi se stvorili preduslovi da budući konkursi stimulišu mlade ali i one iskusne stručnjake i umetnike da u budućnosti ostanu u Srbiji i preuzmu odgovornost.
Stupor od kimanja glavom Mladi kazališni redatelji javno su zatražili da se ustaljena praksa kadriranja po političkoj liniji prekine jer inače nećemo imati otvorenu debatu svojstvenu kazalištu, već unisoni glas patriotizma i poziva na kolektivni identitet. Uostalom, pisali smo u više navrata u Zarezu što je takvo partijsko kadriranje donijelo primjerice Narodnom pozorištu u Beogradu gdje su se pod patronatom države odigrala dva sramotna ceremonijala političke retorike - Konstantin i Srpska trilogija. Zbog toga je ovo pravi trenutak da se započne s preko potrebnom reorganizacijom, ili da budem grublji čistkom u beogradskim kazalištima, premda većina dosadašnjih i onih novih, partijski podobnih upravitelja još uvijek ne znaju ni repertoar niti imaju planove o novim predstavama.
I dok čekamo spasonosni Bitef, koji godinama popunjava prazninu neinventivne jesenje kazališne scene u Beogradu koja, da pojasnim, i ne postoji, tek iz prikrajka čujemo o određenim kandidatima prijavljenim na čelna mjesta beogradskih kazališta. Osim što kao javnost nemamo uvid u procedure izbora, niti se možemo podrobnije upoznati s programskim ciljevima ponuđenih kandidata (znamo jedino da su mnogi od njih nositelji partijskih knjižica), zbog medijske nezainteresiranosti ne postoji niti prilika raspravljati o ovim gorućim pitanjima kulturne politike, pitanjima koja se ne tiču samo kazališta i njegove proceduralne uređenosti. Da li postavljamo pitanje o tome što će se naći na repertoaru novih upravitelja postavljenih prema političkoj liniji, ili kakav će biti odnos između institucionalne i izvaninstitucionalne scene, te kakav će, napose, biti položaj glumaca i ostalih kazališnih uposlenika koji će biti predati na raspolaganje određenoj, podvlačim, političkoj logici?
Osim što je smatrao da kazalištima treba ukinuti svaku vrstu donacije, da umjetnici sami treba da se angažiraju po svom pitanju, pisac Thomas Bernhard u jednom intervju o pitanju nacionalnog kazališta izjavljuje: I to sve treba ukinuti. To treba da bude trgovački posao, izdvojit će se male opere koje mogu same sebe da financiraju i sve će onda postati prirodno. Ukratko rečeno: ukinuti svaku subvenciju i potporu. Ja mladom umjetniku ne bih dao ni 10 šilinga, apsolutno ništa! Neka uradi što zna, pa će ili uspjeti ili neće. Tako sam i ja. Samo što je Austrija jedna država subvencija, tu je sve subvencionirano, svaka tupava glava je prenatrpana i bandažirana subvencijama, a oči i usta su im nakljukani državnim parama, tako da ništa više ne vide, ništa više ne čuju, i onda ništa više i nisu.
Riječi možda preoštre, ali tako bolno istinite. Mnogobrojna subvencionirana kazališta u Srbiji, pa i regiji, opstoje na račun svoje tradicionalnosti i davno prevaziđenog konzervativnog modela kada je u pitanju poetika scenske izvedbe, dok mladi umjetnici, samoudruženi u izvaninstitucionalnoj sceni, bez trunke donacije, stvaraju svoju umjetnost neopterećeni bilo kakvim pritiskom izvana, dakle igraju (za) čistu umjetnost. Ovo bi trebao biti znak da se svi zajedno zapitamo kuda vode rođačke i partijske veze kada je posrijedi kazališna institucija, kuda vodi bespogovorno klimanje glavom kada je kazalište, kao mjesto samog života, pretpostavljeno toj šutnji, ono se od nje odmiče, negira je, ruši konvencije, traži vlastiti put izraza.
Da li smo svi mi, poučeni dosadašnjim partijskim javašlukom u polju kulture, ako živimo u društvu gdje se političari mogu postavljati po svojoj volji na čelna mjesta bilo koje institucije, tek sluđeni puk nedovoljno sposoban da se zapita o smjeru puta po kojemu putuje?
Navedimo jedan poučan primjer iz prošlosti. Polovicom dvadesetih godina stanje u HNK Zagreb nije bilo po volji književnika Miroslava Krleže - premda su njegove drame nakon dugog odbijanja počele scenski život - i to poradi toga što je malograđanska javnost pokušavala osporiti svaki pokušaj reforme koju je provodio tadašnji upravitelj kazališta Julije Benešić. U Književnoj republici iz 1926. Miroslav Krleža objavljuje tekst Hajka protiv Julija Benešića gdje podrobno analizira stanje HNK u financijskom i repertoarnom pogledu smatrajući da se protiv Benešića vodi besprizorna i sramna kampanja koja je narasla do čudestvenih dimenzija. Krleža navodi izvode iz kritika Benešićevih oponenata apostrofirajući njihove paradokse pri tome pitajući se - kome je to pod svaku cijenu stalo, da se Benešić obori sa svoje pozicije kao pronevjeritelj milijuna i panamista najgore vrste? Polemiku zaokružuje u Hrvatu krajem srpnja 1926. u tekstu K prilikama u hrv. kazalištu gdje piše da je Benešić prvi otkrio da je trošenje izvanrednih kredita deficit i protuzakonit čin te da se čitavu godinu javnost obmanjuje fantastičnim glupostima. Sve je to, kaže Krleža, zbog privremenih izdataka učinjenih u korist članova ansambla koji nisu mogli biti uvršteni u raniji budžet i financijsku konstrukciju. Na kraju teksta zaključuje da ga ovakvi postupci ne čude jer je Benešić postupio ispravno i baš zato treba mu po našem običaju pljunuti u lice.
Vrijeme teče, pravila malograđanske palanke nastavljaju postajati. Živjeti ustaljenu običajnost lakše je nego preokrenuti vlastita gledišta i tako nadići sebe samog. Od kukavičluka do primitivizma mali je korak. U osrednjosti najbolje opstaju oni koji nemaju talenta, ali znaju biti tu, kada zatreba i kad je teško. Za kazalište to je čisto ubojstvo, svjesno ili iz nehaja, više nije ni važno. Kako kaže Pasolini: Potoni u ovo tvoje lijepo more, oslobodi svijet.