Jedna ili više animalistika?

U pozivu za recenzije fikcije za časopis Society and Animals, Kenneth Shapiro i Marion Copeland izrazili su želju koja proganja literarne studije životinja, točnije rečeno, da je “perspektiva književne kritike u pitanjima životinja stajalište, oblik osviještenosti, način da se čita bilo koje djelo fikcije”. No, postoji li jedan ili nekoliko načina iščitavanja životinja? Nova istraživanja na tom području ukazuju na to da se takva vrsta kritičkoga rada sastoji od mnogih metoda a kamoli perspektiva, pa čak i Shapiro i Copelandova navode brojne moguće pristupe: procjenjivanje dobrih (“zdravih i punih poštovanja”) od loših (“pojednostavljujući, bez poštovanja”) predstavljanja životinja u književnosti; rasprava o oblicima životinja u tekstovima (to jest, simbolima, glasovima, likovima) i kontekstualiziranje književnih predstavljanja životinja u povijestima i kulturama ljudsko-životinjskih odnosa. Dok neki zagovaraju hijerarhiju metoda prema stajalištima, ti primjeri pokazuju da su načini iščitavanja životinja daleko od zajednički isključujućih. Štoviše, umnožavanje metodoloških razlika sačinjava znatno ostvarenje u razvoju tog (pod)područja koje je donedavno bilo dovedeno u težak položaj – uglavnom prešutnim dogovorom da se životinje smatra nevažnim za književnost i ostale tradicionalno “humanističke” subjekte.

Tekstualna politika životinja

Zato što su književni životinjski studiji (književna animalistika) strukturirani paradoksom: životinja ima u obilju u književnosti kroz sva doba i kulture, ali rijetko su bile središnja točka sustavnih književnih studija. Kada im se uopće obraćala pozornost, predstavljanja životinja bila su prije svega viđena kao izigravanja ljudi, kao u najboljem slučaju, metaforički govoreći. Ta situacija predstavlja golemu mogućnost za ponovno prikupljanje i proučavanje materijala i predstavljačkih problema specifičnih za te tekstualne životinje, ali isto tako suočava književne kritičare s dva osnovna pitanja: zašto životinje? I zašto sada? Drugim riječima, sustavni pristup iščitavanju životinja u književnosti nužno uključuje pomirivanje s disciplinom što se na mnogo načina doima organiziranim promišljenim izbjegavanjem upravo takvog propitivanja. Tekstualna politika životinja sadrži, dakle, potencijal za temeljitu epistemološku kritiku prilagođenu poetici vrsta i takvu koja traje samo kroz razvoj višestrukih načina iščitavanja životinja.

To bi barem objasnilo zašto je ovaj rad započeo kao odgovor na životinjske studije (kulturnu animalistiku), interdisciplinarno područje proučavanja što se spojilo oko pitanja djelovanja i društva i područja koje ustraje na tome da iščitavanja životinjskih prikaza rasvjetljuju i rasvijetljena su od aksioloških i ostalih “neprirodnih” povijesti. Ti prikazi pojavljuju se to jasnije kao mjesta sudjelovanja za književnu povijest i teoriju kroz proučavanja koja skiciraju svoje smjerove kroz humanističke znanosti, iznova ispunjene problemom izražavanja ili ojačavanja nekih perspektiva na račun drugih. Razvijajući se kroz rasprave o identitetu krajem 20. stoljeća, životinjske studije (kulturna animalistika) nasljeđuju empirijsku obavezu da predvode taj teorijski rad s oprezom provođenja zakona. Životinjske spoznaje, u najširem smislu, su ulozi pokreta proučavanja animalističkih društvenih znanosti iz bilo koje dane perspektive (ili projekta) za životinjske studije (kulturnu animalistiku) kao diskurzivnu formaciju. Vrijedi se zapitati kakve vrste spoznaje mi kao ljudi ikada možemo imati o drugim vrstama, ali ne na račun otkrivanja što se događa kada se odmaknemo od proučavanja životinja iz bilo koje uvriježene metodologije do zamišljanja nas samih ako radimo unutar (pa čak i protiv) novo oblikovanog diskurzivnog područja koje spaja složene i različite konstrukcije o kao i metode za proučavanje životinja. Do različitih stupnjeva, sveobuhvatnija analiza životinja u književnom obliku, bilo metaforička, sentimentalna ili čak anti-predstavljačka koja se pojavila posljednjih godina, podriva predanosti discipliniranim načinima spoznaje, čak i ako oni nude najbolje argumente za važnost tih institucija do razumijevanja životinja a (možda neizbježno) ljudsko-životinjskih odnosa.

Animalne metafore

Te su stvari došle kasno dijelom zato što su metafore prevladavajući (iako isto tako i najosporavaniji) oblik književnih životinja. Dva povijesna primjera ilustriraju kako taj trend odražava dijelom učinkovitost korištenja tekstualnih životinja neizravno da predstavljaju ljudska stanja jednako kao i ključnu ulogu te figure u usponu književnih studija kao istaknute discipline. “Pjesnik je slavuj”, proglašava pjesnik Percy Shelley u svojoj slavnoj obrani poezije, istodobno citirajući najpoznatiji životinjski prikaz uzvišenosti ljudskog društva romantičnog umjetnika 1821. (poemu Oda slavuju Johna Keatsa iz 1819.) i ograničavajući vrijednost književne životinje na figuru za izražavanje uvelike otuđenog stanja romantičnog umjetnika. Međutim, nije interpretativna stabilnost nego prije izvanredna estetska fleksibilnost tog književnog sredstva ono što objašnjava neobičnu izdržljivu snagu te animalne metafore.

Tako, na primjer, formalistička estetika u glavnim crtama prikazuje različite razloge za štovanje iste figure, točnije kroz pozornost posvećenu lingvističkim vrijednostima izražavanja (to jest, zvučnosti životinjskog naziva) jednako kao i mimeza. Stoljeće kasnije u utjecajnoj raspravi za formalističku estetiku, pjesnik T. S. Eliot nudi drukčije opravdanje za štovanje upravo te iste poetske ptice. “Keatsova oda sadrži niz osjećaja koji nemaju nikakve posebne veze sa slavujem, ali koje kod slavuja, djelomično zbog njegova privlačna naziva a djelomično zbog njegova ugleda, služe da spoje u jedno.” Životinja ostaje važna kao referencijalna točka, opet prvenstveno za djelo pjesnika/kritičara kao vratara istine, ali njegova književna važnost sadržana je umjesto u njezinoj mogućnosti da zrcali proživljena stanja u smislu estetske vjerojatnosti, ako ne znanstvene etologije. Promjenjiva poetika životinjskog oblika tako ukazuje na sredstva kartiranja prošlih postojanosti i natjecanja životinjskih oblika u književnoj povijesti. Štoviše, posljednjih godina, opsežne analize tih figura pripovijedaju daleko složeniju priču od pomaka prema realizmu u književnoj povijesti.

Romantična životinja osvjetljava bogatiji kulturni krajolik kroz djelo Kindred Brutes: Animals in Romantic period Writing Christine Kenyon-Jones iz 2001., koja ostavlja dojam čak i dok ukazuje na proučavanje pojave književnih životinja kao važnih prvenstveno u smislu metafore. Ova knjiga prati preporod, tj. ponovno oživljavanje mnogo starijih, teriofilskih tradicija basne u britanskom romantičnom kanonu (osobito poeziji Georgea Gordona Byrona) i njegova utjecaja na “izravnije” (obrazovno, politički i znanstveno) tekstove toga razdoblja. Animalne metafore, tvrdi Christine Kenyon-Jones, ne samo da govore nešto o umjetniku nego provode i drugu vrstu rada, točnije rečeno, oblikovanje načina razmišljanja izvan književnih formi. Dok taj argument služi romantičnoj želji da osigura pjesnikovo mjesto na predstraži civilizacije, njegove se implikacije pokazuju mnogo više uznemirujućima. Na kraju, pitanje postaje ne toliko zašto se taj osobit oblik sviđao romantičarima koliko zašto nije uspio unaprijediti njihov kulturni projekt. Ako, kako kaže Christine Kenyon-Jones, romantičarski pristup književnim životinjama reagira izravno protiv didaktičkog antropomorfiziranja životinja u sentimentalnoj književnosti na prijelazu u 19. stoljeće, tada bi isto tako mogao unaprijed predočiti formalističko estetiziranje metaforičnih životinja kao sredstva obrane viktorijanskog morala i njegova ustrajanja na sentimentalnoj jednakosti s ljudskim do prijelaza u 20. stoljeće. Iako samo spomenuta u ovoj knjizi, ta dulja reakcionarna preobrazba animalne metafore, osobito u uvjetima u kojima predstavljački oblici mogu podrivati jednako kao i ojačati autoritet pjesnika kao arbitra humanističkog izričaja, uzima oblik kroz nekoliko studija što (iznova) procjenjuju status životinje u uzastopnim školama književne kritike.

Sentimentalni pristupi životinjama

Iako neizravno, ta je književna povijest i proširena i osporavana knjigom Jennifer Mason, Civilized Creatures: Urban Animals, Sentimental Culture, and American Literature, 1850-1900, iz 2005. Uzimajući sentimentalne pristupe životinjama same po sebi, Masonova nudi važan korektiv toj povijesti uspona-i-padova animalne metafore. Kao u studiji Christine Kenyon-Mason, književna historiografija postaje i metoda i poruka, ali ovdje određenije u priči o književnosti kao najvažnijem posredovatelju afektivnih diskursa i proživljenih odnosa sa životinjama u sve urbanijim kontekstima devetnaestostoljetne američke fikcije. Naklonost prema stvarnim životinjama presudna je za Masonovu koja pažljivo prikuplja dokaze o autorskom držanju životinja i ostalim suvremenim životinjskim praksama da bi uspostavila viševrsne kontekste produkcije tekstova konvencionalno povezanih s povijestima ljudskih prava kao u djelu Harriet Beecher Stowe Čiča Tomina koliba. Središnja tvrdnja Masonove jest da je razvoj naklonosti u popularnim i od kritike hvaljenim romanima toga razdoblja uspostavio uvjete u kojima životinje postaju agensi povijesne promjene, no, mislim da je ovdje sugestivniji smisao suptilniji, točnije, da fikcija problematizira ljudsku priču upisanu u bilo koje životinjsko predstavljanje. Politika vrsta i tekstualni odnosi dobivaju složenost kroz sudjelovanje u narativnom obliku, osobito kroz medije što se tada pojavljuju.

Životinjski modusi predstavljanja

Imajući na umu izrazito nabijenu književnu povijest, ograničavanje metafore u formalističkoj estetici s početka 20. stoljeća, ne predstavlja jednostavni sudar protiv tog širenja životinjskih modusa predstavljanja. Novije analize modernih i suvremenih poetika osporavaju predodžbu da metafora podupire ograničen raspon životinjske estetike. Umjesto toga, ukazuje nekoliko studija, problem leži u čitateljstvu književnoga kanona. Velik dio Poetic Animals and Animal Souls Randyja Malamuda iz 2003. detaljna je tekstualna analiza animalnih metafora u poeziji, uglavnom onih kanonske američke spisateljice Marianne Moore i manje poznatog meksičkog suvremenog pjesnika Joséa Emilija Pacheca. Malamud tvrdi da se oboje tih autora, radeći u različitim jezičnim, kulturnim i povijesnim kontekstima, upuštaju u metaforičku životinjsku interpretaciju na načine koji u konačnici propituju strukture ljudske spoznaje i njihove odnose s društvenom moći. Naizmjence tvrdeći da metafora ima privilegiran pristup (preko poezije) kao “književni portal u svjetove životinja” i omalovažavajući je zajedno sa svim “kulturnim izumima u kojima smo ih uhvatili”, Malamudova studija zaključuje ne samo s pozivom za razvojem novih oblika nego i za prestrojavanjem postojećih modela, osobito upotrebom književne metafore kao sredstva za moralnu reformu. Iako duboko sukobljen, takav pristup metaforičkim životinjama dokazuje njihovu trajnu važnost, ako već ne i nadilaženje tih oblika nasuprot književnom establišmentu.

Te studije pokazuju kako utjecaj književnih životinja na druge oblike misli i izričaja zavređuju ponovnu procjenu, pa čak i ponovno oblikovanje književnoga kanona. No, problemi metafore posebice ukazuju na opasnost stizanja do istih starih zaključaka, točnije da su životinje samo književne kao ljudski subjekti. Stavljanjem odnosa između tih oblika književne kritike i povijesnih metodologija pod pomnim proučavanjem uznemiruje taloženje tih obrazaca iščitavanja književnih životinja u zapadnim humanističkim tradicijama i interdisciplinarnim metodama životinjskih studija (kulturne animalistike) pokazuju se osobito korisnima u započinjanju te kritike. U djelu Perceiving Animals: Humans and Beasts in Early Modern English Culture iz 2000. Erica Fudge razrađuje kako nove historicističke metode navode i ograničavaju njezinu studiju životinja u ranoj modernoj kulturi, svraćajući pozornost na načine na koje pitanja autorstva i autoriteta okužuju tumačenja artefakata životinjskih života (koja su isto tako i ljudski dokumenti). Štoviše, ona tvrdi da to nisu anakronističke preokupacije književnih znanstvenika ili povjesničara nego ključni problemi za razumijevanje određene kulturne važnosti, na primjer, razvoja književne životinje kao humanističke misli na engleskoj pozornici. Tako, za posjetitelje kazališta (također vjerojatno i zagrižene obožavatelje), “gledanje potvrđuje status ljudi kao životinja” kada se identificiraju s likom poput Volponea Bena Johnsona, no, kada ga iščitavaju ispravno kao simbol, pokazuju kako su “učinjeni istinski ljudskim bićima humanizmom”. S takvim autorefleksivnim pristupom metodologijama i njihovim mutacijama, oblik književne teorije (osobito odnos književnosti s povijesnim metodologijama) jednako kao i očekivanja za književna značenja postaju subjekt analize.

(...)

Ovi interdisciplinarni primjeri zaključuju na temelju vizualne i verbalne retorike životinjskih prikaza koji postaju sve složeniji kroz uspon narativne forme u književnim studijima. Iz tog razloga, dekonstrukcijski i šire poststrukturalistički rad posljednjih desetljeća bio je ključan za promjenu disciplinarnih uvjeta pod kojima su životinje u književnosti toliko dugo bile nešto što kao da samo govori o ljudima i za ljude. Ti su se pristupi razvijali od pretpostavki o strukturalističkoj revoluciji s polovice 20. stoljeća, točnije, da se značenja umnožavaju kroz djela čitanja, što čini tekstove dinamičnim oblicima a ne statičnim spremnicima poruka. Više od samog otvaranja književnog kanona ponovnoj procjeni, životinjski narativi inspiriraju preokupacije o produkciji priče o književnosti samoj, vodeći do novih linija istraživanja o načinima na koje društveni konteksti dodjeljuju književnima snagu arbitriranja razlika među vrstama.

(...)

Posthumano

Knjiga Caryja Wolfea, Animal Rites: American Culture, the Discourse of Species, and Posthumanist Theory iz 2003. uzima širi pogled na zapadnjačku filozofiju u 20. stoljeću te dolazi do sličnog zaključka. Intrigantna u svojim razmatranjima zbog njihove upadljive odsutnosti iz rasprava o identitetu, Wolfe kaže da intelektualna privlačnost animalnosti ponovo ostaje ograničena na svoj položaj destruktivnog elementa u sklopu ljudskoga. No, tu je još jedna ključna razlika: primjeri iz narativa koje Wolfe uzima sa sredine i kraja 20. stoljeća ilustriraju kako nešto srodno biocentričnoj eksperimentaciji traje, svjedočeći o još više načina na koji su životinjski prikazi postali svrhovite fikcije o ljudskim bićima i za ljudska bića (ovdje “postljudska”). Iako, poput Masonove, Wolfe pristupa književnim prikazima životinja kao nečemu što on naziva “off-sites” za borbu s poteškoćama (ovdje unutarnjim kontradikcijama) ljudskog identiteta; on uspostavlja granice upadljivo drukčijeg položaja koji se tiče političke probitačnosti filozofije prava životinja zasnovanih na posthumanističkim modelima. Životinjski prikazi, dakle, rasvjetljuju slom humanističkog/ljudskog subjekta, a ne samo njegovo oblikovanje, a uzimajući u obzir njihovu raznoliku retoriku, otvaraju i različite načine razmišljanja o važnosti životinja.

Izravnije se posvetivši vizualnim oblicima životinja koje dobivaju oblik uz pomoć filma u 20. stoljeću, knjiga Akire Lippita Elestric Animal: Toward a Rhetoric of Wildlife iz 2000. godine ima drukčiju vrstu poststrukturalističkog pristupa dinamici životinjskog “nestajanja”. Lippit iščitava taj trop u smislu trajne dramatizacije brisanja koje se namjerno/usmjereno sukobljava s bilo kakvim formulacijama životinja kao u osnovi uklopljenima od ljudi. Problem koji on vidi jest ovo: iako diskurzivna djela materijaliziraju životinjske tragove, jedinstvenost ljudskoga opstaje, problem koji je Derrida jednom okarakterizirao kao fikciju, fantaziju “rezanja subjekta”. Lippit dalje razjašnjava Derridainu predodžbu u smislu dinamičnije izvorne priče od ljudskog (subjekta) uključivanja životinjskog (objekta). Vizualni mediji poput filma, uvodeći drugi vrstu retorike, isparavaju preobrazbe književnih modova životinjske subjektivnosti, u procesu postajanja sve izraženijih narativa koji se tiču (a nikada jednostavno ne razrješavaju) prihvaćanje oblika i značenja.

(…)

Autori = književne zvijeri

Tradicionalna književnost privlači vrijednosti metafore a kanon ostaje pokretačka sila u studijima književnih životinja (književna animalistika), no čak i one pokazuju sve fragmentiraniju književnu povijest neljudskih prikaza. Čini se neizbježnim da u tim uvjetima značenja književnih životinja trebaju ostati osporena. Neki kritičari tvrde da životinje postaju važne s predodžbom modernih autora o sebi kao o književnim zvijerima, dok je za druge ključni čimbenik promjenjiva ljudska percepcija životinja, na primjer, kao junaka, žrtava ili čak upadljivih odsutnosti. Možda važnija lekcija za buduća istraživanja leži u njihovu rastućem osjećaju odgovornosti da se povežu ta tumačenja s (inter)disciplinarnim posljedicama shvaćanja književnih životinja ozbiljno. Semantičke preokupacije (koja su značenja prikaza književnih životinja?) danas su više namjerno povezana s formalnim i kontekstualnim preokupacijama (što životinje rade u/ kao/ prema/ itd. književnim prikazima? i kada/ kako/ prema kakvim se krajevima ti obrasci mijenjaju?). Slijedom toga, književnost postaje jedna od mnogih lokacija za pregovaranje o prikazivačkim problemima životinja. Kako ti pomaci nameću nova pitanja o načinima na koje su životinje ograničene lingvističkim oblicima (poput metaforičkih lanaca zamjene) do izraza ljudskih pojedinaca, životinjski se prikazi čine to jasnije kao da funkcioniraju poput sjecišta različitih škola misli.

Na taj način, životinjski prikazi također potiču nesigurnosti o budućnosti književnih studija kao disciplinarnih načina spoznavanja i, u osnovi, odnos iščitavanja s održavanjem institucionalnih struktura. Studiji književnih životinja (književna animalistika) vjerojatno će i dalje poticati nepredvidive (a često i proturječne) stavove o pravima životinja i njihovoj dobrobiti, uspostavljajući nimalo jasnije temelje političke a kamoli epistemološke solidarnosti među znanstvenicima. Unutar i kroz samo nekoliko primjera koje sam ovdje obradila proturječnih je odgovora obilje, i to na najosnovnija pitanja, što frustrira one koji žele da ovaj rad razriješi neodložne probleme životinja u ljudskom društvu. San o zajedničkoj metodi ili tumačenju može dakle biti odgođen, ali u tim stanjima nalazim najviše nade za iščitavanje životinja. Pojava nove znanosti eksplicitno usredotočene na životinje u književnosti ne samo da svjedoči o dugotrajnim diskurzivnim problemima s razlikama između vrsta, nego isto tako predstavlja te probleme kao hitne preokupacije za književne studije u 21. stoljeću. Posebice unaprjeđivanjem istraživačkog rada animalističkih studija u prisutnosti životinja u ljudskim subjektima, studiji književnih životinja (književna animalistika) mogu shvatiti empirijski potencijal za razvijanje pojmova, metoda i koncepata odnosa između vrsta, a onda i sredstava za rješavanje nadolazeće epistemološke krize disciplinarnih načina spoznaje.

S engleskoga prevela Lovorka Kozole.

Članak One or Several Literary Animal Studies? Susan McHugh (Department of English, University of New England) preuzet je s web-stranice http://www.h-net.org/~animal/ruminations_mchugh.html. U prijevodu donosimo skraćenu varijantu članka.