10.3.2005.

Ivica Župan  

Jednadžba slikarstva

Izložbu slika mlade slikarice Daniele Pal Bučan – postavljena u zagrebačkoj Galeriji CEKAO – promatramo kao drugi pol njezine izložbe u travnju 2004. postavljene u Galeriji Matice hrvatske, gotovo kao igru pozitiva i negativa. Slike s obiju izložbi nastale su po istom gradbenom načelu, ali drukčijim tehnikama. Na lanjskim slikama sadržaj je bio transparentan, a pozadina nečitka jer je slikarica na nju polagala prozirnu foliju, što je površini slike davalo promjenjiv izgled. Na recentnim uradcima sadržaj je teže čitljiv, a pozadina potpuno transparentna. Starije su slike koloristički raskošne, a n?vije ohlađene, monokromne, ostvarene na slikarskom platnu toniranom zlatnim lakom.

Obama ciklusima zajednički je sadržaj – formula – ranije preuzeta iz matematike, fizike (mehanike), a sada samo iz matematike. Na recentnim radovima sadržaj slike čine konfiguracije matematičkih izraza, tj. jednadžbi, i njihovi grafovi, prikazani reljefnim strukturama nastalim ubadanjem čavlića u platno.

Daniela je na platna mogla podastrijeti i bilo koji drugi sadržaj, ali se odlučila za formule, samo zato jer pripadaju svijetu njezina prvog zanimanja (prije nego što je diplomirala na zagrebačkom ALU, završila je i studij građevine). Očito je da ne računa sa semantičkom, asocijativnom, literarnom niti bilo kojom drugom vrijednosti odabrana motiva. Time se pridružuje sve većoj skupini mlađih zagrebačkih slikara, mahom proizašlih iz klase prof. Igora Rončevića, predvođenih samim veteranom Rončevićem, za čiji je rukopis svojstveno relatiziviranje značenjskog plana slike, pad i dezintegracija mimetičkoga, očišćenja od metaforičnosti i neustrajavanje na čvrstim narativnim predstavama, pa ni na ustroju vlastita jedinstvenog repertoara znakova i metafora, osobne kozmologije, jedinstvena svijeta osobnog glasa, kako to rado znaju reći domaći likovni kritičari.

Slikarsku proizvodnju tih slikara odlikuje i odustajanje – u najvećoj mogućoj mjeri – od pretenciozna i ambiciozna simbolizma i vizualne mitologije, psihologije, filozofije, mitologije, povijesti, pa i od asocijativnog i aluzivnoga, koketiranje s trivijalnim znakovljem i sklonost ornamentalizaciji, posudbe iz vizualnog repertoara popularne kulture. Ti se slikari odlučuju i za kombiniranje naizgled nespojivih poetičkih postupaka i tehnika, poigravanje s epistemološkim, znanstvenim žargonom…

Podastiranje sadržaja

I u Danielinu je ciklusu slika riječ o utjelovljenu uvjerenju da danas ni jedan sadržaj nije posebice vrijedan slikanja, tj. da su svi sadržaji za to jednako (ne)potentni i (ne)poticajni, da su semantičke i semiotičke vrijednosti amblema zapadne kulture srušene, kao takvi ne mogu izazivati duboke osjećaje receptora, pa stoga u današnjoj slikarskoj produkciji ne trebaju biti ponavljani. Kao da je riječ o pokušaju da se slikar otrese mimezisa doživljavajući ga potrošenim, kao mentalnog steznika.

Na obje izl?žbe Daniela iz slikarske interpretacije briše i ambleme i znakove koji mogu upućivati na autorov identitet, psihička stanja i tenzije, slikarevu svekoliku situaciju i njegove emotivne zaključke u svezi s njom.

Svaki slikarski naraštaj treba

(re)afirmirati svoje zadatke, sadržaje i forme. Odvojiti sliku od njezinih društvenih i metafizičkih ciljeva, cilj što si ga je Daniela naprtila, zapravo znači i redefiniciju samoga slikarskog poslanja. Stoga se, uzmu li se u obzir obje njezine samostalne izložbe, mož? reći da Danielu zanimaju hladne vizualne činjenice, isključivo ono što se odnosi na sliku samu – sama konstelacija, temeljni postulati i načela konstituiranja slike (što može uključivati i njihove kontradiktornosti). Propituje prostornu organizaciju slike, površine i dubine, kalkulacije i proporcije, blasfemne spojeve što dovode do nje, poput planova i slojeva te njihovih mogućih dislokacija, odnosa prvoga i drugoga, nerijetko i trećeg plana te pozadine... Intrigira je i suodnos plohe i mrlje, tvari i znaka, opća atmosfera slike, suodnos kromatike i lineamenta, iluzionizam, kolorit, aspekt boja, odnos boja, linija i proporcija... Istražuje kolorističku ravnotežu, teksture, gradaciju i kontrastnost tonova i polutonova, valere, optičke vibracije boja...

Promjenljivo lice slike /

slika brajice

Neke su nove slike nastale tako što se slikarica, zanimajući je kako će izgledati formule ugrozi li se njihova čitljivost i što će se tada događati na slici, odlučuje za duhovitu manipulaciju: koji put, oduzimanjem nekih elemenata formule, tj. smanjujući broj brojki i slova, ugrožava čitljivost teksta jednadžbe, ali zato jača samostalnost i transparentnost oblika. Drugi put zadržava sve njihove elemente, ali zgušnjava konfiguraciju formule i grafa, pa njihovo značenje također postaje nečitko. Kako u katalo?kom tekstu piše Jagor Bučan, “put od jednadžbe k obliku, od jezika k izričaju, pređen je koracima uzmaka značenja prema znaku samom, označenika prema označitelju. Koraci su to preobrazbe sadržaja u oblik, grafema u morfem”. Na taj način autorica kao da poručuje da je područje likovnih umjetnosti golemi poligon subjektivnosti – nerijetko i bizarnih – i da ne predmnijeva nikakvu istinitost.

Ovisno o svjetlu, prirodnom i umjetnom, u galerijskom prostoru, visokoreflektirajuće lice slike promjenjivo je, a i reljefnost konfiguracije jednadžbe i grafa ostvarena skupinama čavlića promjenjiva je – manje ili više izražajna. Budući da u galeriju neprestance ulazi drukčija svjetlost, tijekom dana stvara se intrigantna, iz sata u sat drukčija optička vibracija i igra.

Međutim, unatoč rečenim znakovitostima ovoga slikarstva, moguće je uspostaviti asocijativnu vezu između Danielinih slika i Brailleova pisma, a slike će starije poznavatelje kretanja u domaćoj likovnoj umjetnosti podsjetiti i na ostavštinu međunarodnog pokreta Nove tendencije, čije su se izložbe od 1961. do 1973. održavale u Zagrebu, poglavito na pokušaje domaćih “novotendencijaša”, poput Juraja Dobrovića i još više na Vladimira Bonačića: prisjetimo se njegove intervencije na pročelju zagrebačke Name. Međutim, Danieline su slike lišene ne samo avangardne “novotendencijaške” ideologije i moralne koherentnosti (Lea Vergine je sredinom osamdesetih godina prošlog stoljeća Nove tendencije nazvala “posljednjom avangardom”), nego i od svake druge ideologije. In?eres slikarice – koja djeluje na početku 21. stoljeća – iscrpljuje se isključivo u ispitivanju i zadovoljavanju gradbenih načela, golih zakona stvaranja slike.

Univerzalne umjetničke istine

Danielin napor – otkrivši da danas u slikarstvu, kao i umjetnosti općenito, nema univerzalnih istina koje tek treba otkriti niti ontološke biti koje treba doseći – upozorava na dekonstrukciju slikarstva, negira njegovu metafizičku, metaforičku i simboličku bit, pa tako i njegov položaj u suvremenom kontekstu.

Na obje izložbe Daniela priča jednu te istu priču, a relativizirajući važnost sadržaja slike poručuje da je cijela povijest slikarstva zapravo cikličko recikliranje već ispričanih priča, koje za današnjeg slikara imaju istu semantičku važnost i vrijednost kao i njezine formule i grafovi.

Stoga smo njezine izložbe doživjeli i kao slikaričin cinizam na račun današnje mimetičke funkcije slikarstva i njegova društveno-reprezentativnog statusa, kao podsmijeh simboličkom autoritetu slikarstva, odnosno njegovoj današnjoj reprezentativnoj (ne)učinkovitosti.