21.4.2005.

Rade Dragojević  

Jednako ubijamo nedjelovanjem, kao i izravnim djelovanjem

kritika

U trenutku dok ovo čitate, jedno od prvih imena svjetske anarho-scene, Amerikanac John Zerzan, za mali ili nikakav honorar drži niz predavanja po većim i manjim mjestima naše domovine te šire. Zanimljivo je da je jedno drugo ime anarhističke scene, zapravo prvo, Noam Chomsky, također nedavno gostovao u ovim krajevima, te je također održao nekoliko predavanja. Razlika između Chomskog i Zerzana, ako se u obzir uzme samo društveni tretman njih dvojice na gostovanjima u jugostočnoj Europi, je kao nebo i zemlja. ? obojica, barem nominalno, pripadaju anarhističkom pokretu. Recimo, dobiti intervju sa Chomskym za Zarez bilo je jednako kao dobiti sedmicu na lotu. Najprije su se trebale medijski zadovoljiti televizijske kuće, drugima što ostane, a ostalo je malo. Za to vrijeme, Zerzan je dao intervju Zarezu, a ni njegov posjet Hrvatskoj i Srbiji posve sigurno neće biti zabilježen ni u Milićevu Dnevniku ni u Explozivu RTL-a. Govori to da ni med cvetjem ni pravice, da ni na anarhističkoj sceni nisu svi jednaki, nego da ih ima jednakih i jednakijih, kao i to da profesoru s MIT-a medijski ipak nitko nije dorastao. Njih su dvojica opozicija i po stilovima života koje su odabrali.

Arkadija lovačkih društava

Zerzan, stari šezdesetosmaš s Berkeleyja već dvadeset i više godina živi u nekoj oregonskoj zabiti, bez stalnog je zaposlenja, piše knjige, drži predavanja, velimo, uglavnom bez honorara, te tako i svojim životom svjedoči nauk koji propovijeda. Chomsky, kao što se zna, već je dugo vremena stalno pod svjetlima javnosti, u žiži interesa i vodi krajnje konvencionalan profesorski život. I teorijski njih su dvojica dva svijeta. Zerzan je štono se kaže “anarhoprimitivist”, što će reći zastupnik teze da je čovjek?svoje rajsko razdoblje imao prije desetak tisuća godina, prije poljoprivredne revolucije, dakle u vrijeme skupljalačko-lovačkih ljudskih skupina. Zerzan odgovor na posvemašnju i uništavajuću tehnologizaciju svijeta, na ultraracionalizam u mišljenju i uništavanje eko-sustava, vidi upravo u povratku u Arkadiju predsjedilačkog čovjekovog razdoblja, u razdoblje prije usustavljenja života prema načelima podjele rada i prije sveopće simbolizacije života kroz umjetnost, religiju i jezik. Chomsky je pak kritičar, ?glavnom američke vanjske politike i manje-više umjereni ljevičarski kritičar neokapitalizma, praktički na stajalištu određenog socijalnog reformizma bez radikalnijih zahtjeva.

Sve to navodimo jer među njima dvojicom postoji jasno iskazani animozitet, barem od Johna Zerzana, jer za Zerzana Chomsky nije nikakav anarhist, nego, kako kaže u tekstu naslovljenom Tko je Chomsky? – on pripada poznatom, otužnom, površnom prostoru blijedećeg ljevičarstva. I doista, što su Chomskyjeve objekcije o mogućnostima rješavanja palestinskog pitanja naspram Zerzanovih prepiski s Unabomberom, i njegovih objekcija o nasilju kao mogućem odgovoru na nasilje sustava, što je Zerzana, uostalom, i dovelo na zao glas ne samo među protivnicima anarhizma nego i širih masa.

Zerzan – anarhistički postljevičar

Dakle, tekst Tko je Chomsky?, u kojem se raskrinkava Chomskyjev radikalizam, samo je dio šireg izbora iz Zerzanovih knjiga, izašlog u nas u knjizi Anarhoprimitivizam protiv civilizacije, koju su priredili Zoran Roško i Višeslav Kirinić, a koja je prošle godine izašla u Jesenskom i Turku.

Da Zerzan ne zazire od najradikalnijih poteza vidi se i u njegovu sudjelovanju u radu Black Bloca, ako se o ikakvom sustavnijem radu te krajnje nehijerarhizirane i adhokizirane grupacije uopće i može govoriti, dakle u radu vjerojatno najradikalnije grupacije unutar široke anarhističke lepeze, koja je svoju najizrazitiju javnu promociju doživjela 1999. na velikim i po nekima, prekretničkim demonstracijam? u Seattleu. U smislu idejnih preteča Zerzan je dakako dijete ‘68. te nekih tendencija iz tog vremena, kao što je, recimo, bila Situacionistička internacionala i Guy Debord kao najizrazitiji situacionist i kritičar društva spektakla. Međutim, danas se Zerzan sam, a i drugi ga tako svrstavaju, smatra postljevičarskim anarhistom, koji bi da raskrste s ideologijom kao takvom, dakle pripadnikom struje koja se u anarhizmu javila nakon propasti istočnoeuropskog bloka i koja tematski doista širi dijapazon ideja, od prava životinja, dubinske ekologije i dr.

Vosak u uši, pa u civilizaciju

Dakle, što je na tapeti kod Zerzana u Kirinićevom i Roškovom izboru? Na prvom mjestu to je tehnologija. Kao svoje prethodnike, barem jednim dijelom, on smatra Adorna i Horkheimera iz Dijalektike prosvjetiteljstva u kojima dvojica frankfurtovaca, naročito u priči o sireni i Odiseju, koji sirenski zov prirode nadvladava prolazeći pored nje s ušima začepljenim voskom, kako bi, kako kaže Zerzan, svi zajedno uplovili u represivni i neosjetilni život civilizacije i tehnologije. Prema tome modernom ludistu, tehnologiji je opresivnost inherentna i tu se ne da puno učiniti. Treba je posve uništiti, a ne je, recimo, kao što to smatra Marx, sliti iz ruku buržoazije u ruke proleterijata, držeći da je tehnologija nužno neutralna.

Odalečivanju od stvarnog, punog života, prema Zerzanu, posebno je pridonijela, s poljoprivrednom revolucijom, pojavljujuća naglašena estetizacija života. Posredovanje svijeta najprije slikama u pećinama, a onda i drugim vrstama umjetnosti, za Zerzana predsta?lja čovjekov pad u reprezentaciju i, hajdegerski kazano, zaborav bitka, pad koji danas konačno rezultira potpunim gubitkom referencije, postupnim gubitkom same stvarnosti kao podloge za simboličko predstavljanje i posvemašnjom virtualizacijom života. Ovom svojevrsnome protuestetskom platonizmu Zerzan dodaje i nezanemariv dio rusoizma. Kod velikog Ženevljanina posebno ga se dojmila njegova gesta odbacivanja sata. Naime, Zerzan upravo vrijeme, odnosno vrijeme kako ga danas doživljavamo i tretiramo, ta tzv. spacijalizacija vremena, oprostorenje vremena, znači bitan korak u pravcu raščovječenja čovjeka i autentičnog načina života. Naime, vrijeme raspodijeljeno i mjereno nije ono vrijeme iskonskog čovjeka, kojega dvije dimenzije – budućnost i prošlost – zapravo uopće ne zanimaju, nego samo ritmovi sadašnjosti, ritmovi stalnog protjecanja, ali bez podjarmljivanja zakonitostima kronologije. Poput Rousseaua, i Zerzan lovca i skupljača, tog plemenitog divljaka smatra uzor-čovjekom, predratarsku kulturu drži obećanim stanjem, a izostanak estetske, simboličke dimenzije iz života ranih ljudi vidi kao znak zdravog i nepatvorenog života.

Postmodernizam je modernizam bez nada i snova

Moglo bi se činiti da bi mu neka vrsta teorijskih suboraca mogli biti postmodernisti, koji baš kao i Zerzan odbacuju kartezijanstvo modernizma. Međutim, kod postmodernista Zerzan ne cijeni njihove napore, jer su njihovi dosezi za njega prekratki, ne zadiru u samu bit, a počesto i ne načimlju prava pitanja. Upravo u ovom posljednjem, u strahu od načimanja pravih tema, u tom svojevrsnom poricanju stvarnosti i nepostavljanju pravih pitanja, Zerzan vidi važan uzrok krize. Dakle, postmodernisti. Za Zerzana Derr?da, vjerojatno ključna figura tog razdoblja, u teoriji jezika izbacuje čak i tu referentnost koja, iako je sama po sebi krajnje problematična, ipak je barem nešto obećavala, ona je donekle držala na vezi stvarnost, a sve u korist igre, zapravo neobaveznih veza iza kojih se ne krije ništa drugo doli goli cinizam. Postmodernizam je modernizam bez nada i snova koji su modernizam činili snošljivim, kaže Zerzan. Lacan mu je ponešto bliži jer barem shvaća da jezik otuđuje i totalizira, te da kao takav ne može čak ni reprezentirati neke od najbitnijih stvari. Recimo, ono važno za čovjeka, užitak, jouissance, Lacan smješta onkraj jezika, u područje nerecivog, čime, zapravo, priznaje nemoć jezika.

Svi smo odgovorni

Zerzan je u svojim knjigama i tekstovima uredno pobrojio i probrao najvažnija mjesta kritike moderne te posložio zanimljivu idejnu riznicu. Međutim, budući da se ne radi ni o kakvom akademskom mislicu, ni o kakvom sjedilačkom filozofu, već upravo suprotno, o aktivistu i čovjeku kojemu je djelovanje bitno, postavlja se pitanje kako ozbiljiti kritiku tehnologiziranog svijeta, kako prizvati aboridžinski svijet, kako ga re-kreirati, kako operativno izvesti neoprimitivnu revoluciju. Postavljaju se pitanja o pot?ebnoj dozi nasilja, o načinima izvedbe kao i o tome tko bi bili akteri te revolucije. I sam Zerzan je zbunjen svime time, ni sam ne zna kako doći do rezultata, kako odgovoriti na neka od tih pitanja, barem ako je riječ o intervjuu koji je dao Derricku Jensenu, a koji je također uvršten u ovaj izbor. Tamo, recimo, kaže: Posve mi je jasno da mi u jednakoj mjeri ubijamo nedjelovanjem, kao i izravnim djelovanjem... Nedavno sam naišao na navod Exiene Cervenkora, koji kaže: “Ubio sam puno više ljudi od Kaczynskog (Unabombera), jer sam u posljednjih petnaest godina platio hrpu poreza koji on nije poplaćao”. Uistinu me zapanjila osnovanost te tvrdnje koja nas podsjeća da smo svi odgovorni.