Jednom sam poznavao ženu poput tebe

Čitatelj mi, nadam se, neće zamjeriti ako započnem s jednom osobnom notom. Ne mogu naime a da ne spomenem, pišući o novome filmu Branka Schmidta, da mi je prvi njegov film, poznati Sokol ga nije volio, vjerojatno najdraži od svih hrvatskih filmova što sam ih gledao (čime ne tvrdim da je i najbolji). Obično hvaljen i zapamćen po ulasku u politički “zabranjeni teritorij”, naime tematiziranju partizanskog tretmana poražene strane nakon Drugog svjetskog rata, kao i po riskantnom prikazu samog rata mimo dominantne ideologije (snimljen je potkraj osamdesetih), najviše me se dojmila ipak njegova, takoreći, metafizička razina. U središtu je filma, naime, slavonski gazda Šima, u maestralnoj izvedbi Fabijana Šovagovića (po čijoj je drami film i snimljen), koji brodi kroz ratna vremena većinom uspješno, snalazeći se nekako i s partizanima i s ustašama (ni jednima ne želi prepustiti svoga sina, kojeg skriva na tavanu kuće). On, čini se, od svakoga s kime ima posla može na kraju dobiti svoju volju – unutar obitelji nasiljem, a izvan nje, dogovorom – osim od jednoga bića: svoga bijelog konja, Sokola. Njegov odnos sa Sokolom, zagonetnim, nezainteresiranim, naposljetku i smrtonosnim, svojevrsnim analogonom Mobyja Dicka kao nepobjedivom silom prirode i nemezom glavnog junaka, čini okosnicu filma (premda uvijek nekako na margini, u pozadini) i locus na kojemu se najjasnije očituje Šimin karakter. Kao na jedinome biću koje mu se ne pokorava, on ima potrebu na njemu iskaliti sav svoj metafizički jad, a to će ga naposljetku koštati života.

Izvanredni Krešimir Mikić

Daljnju Schmidtovu karijeru, popraćenu većinom lošim kritikama, nisam pozorno pratio, iako mi se čini da je i njegov drugi film Đuka Begović također prilično uspio, začinjen sličnim tipom fatalizma u okružju slavonske ravni kao i Sokol, iako bez tako pamtljivog središnjeg simbola.

Godard je u svojim Histoire(s) du cinéma, ako se ne varam, rekao, i to na engleskome: A movie is a girl and a gun. Ta jednadžba, izvanredno pogođena (iako očito ne i univerzalno točna), savršeno sažima najnoviji Schmidtov film Put lubenica. Središnja je radnja jednostavna: ratni veteran, PTSP-ovac i narkoman Mirko (Krešimir Mikić) živi u straćari na obali Save s bosanske strane te preživljava prevozeći za lokalne mafijaše i trgovce ljudima ilegalne azijske imigrante (“lubenice”) preko rijeke, odakle se nastavlja njihov put na Zapad. Njegov se život, koji je već dodirnuo samo dno, mijenja kad se jednom prilikom svi putnici na njegovu brodiću, uslijed preopterećenosti i prevrtanja, utapaju, osim jedne djevojke (Sun Mei), kojoj on spašava život. Iako isprva ne pokazuju interes jedno za drugo (ona ga čak gađa kamenjem nakon što je izvuče iz rijeke), ona lutajući okolicom ipak biva upućena na njega, koji joj dopušta da se nakratko nastani u njegovoj kući, te s vremenom počinje prema njoj gajiti i osjećaje. Koliko je tu riječ o ljubavi, a koliko o nadi u nekakav novi život, ostavljeno je neodređenim. Rekao bi Goran Bare: Tamo preko rijeke, gdje su u blatu tragovi mog bola, u mraku si zasjala ti.

No, budući da je Kineskinja zapravo mogući svjedok protiv njih, takav će razvoj događaja Mirka dovesti u sukob sa spomenutim mafijašima, predvođenima šefom Paukom (Zijah Sokolović), i u opasnost da, kako mu kaže lokalni policajac (Ivo Gregurević), nastrada zbog žute pičke.

Riječ je, očito, o filmu ne pretjerano originalne osnovne postavke, koji je stoga trebalo vrlo pažljivo izvesti, a to je i učinjeno. Ako je Sokola “nosio” Fabijan Šovagović, ovaj film jedan od svojih najjačih aduta ima u Krešimiru Mikiću, zacijelo najupečatljivijem hrvatskom glumcu mlađe generacije. Izvanrednu glumačku izražajnost, između ostalog i u ulozi jednog psa, već je dokazao nizom uloga u kazalištu i na filmu, a ovdje briljira kao šutljivi čovjek koji živi poput psa ali tako i grize. Atmosfera maglovitog riječnog kraja zimi, također je vrlo dobro pogođena (uz pomoć snimatelja Vjekoslava Vrdoljaka), pa nelagodna slutnja hladnoće rijeke i zraka uspješno prelazi na gledatelja.

Razrađeni likovi i motivacija

Likovi su razrađeni jasno i efektno, a scene pažljivo “izvagane” i informativne. U nekoliko ranih scena dobivamo ključne informacije o Mirkovu karakteru i svojstvima, koje će opravdati daljnji razvoj radnje. Kao prvo, on je loner, po prirodi šutljivi usamljenik, kojeg lokalni mafijaši nipošto ne smatraju “jednim od svojih”, iako ga koriste u svome krijumčarskom poslu, čak ga pomalo i zlostavljaju, te se tako uspostavlja opreka između njega i njih. Nadalje, iz scene kad na brzinu razmontira pištolj kojim mu se hvali prijatelj, dječak Meho (Armin Omerović), kao i iz one u kojoj s lakoćom Kineskinji oduzme lopatu kojom ga namjerava, iz straha, udariti, doznajemo da je vješt s oružjem i okretan. Naposljetku, iz istih dviju spomenutih scena doznajemo i da je sklon brizi za druge, s obzirom na to da dječaku oduzima pištolj očito kako bi ga zaštitio od nevičnog baratanja, dok lopatu koristi kako bi Kineskinji pomogao iskopati grob za njezina preminulog oca (naravno, isto doznajemo već iz toga što ju je spasio od utapanja). Razvoj Mirkova odnosa s njom također nije trivijalan, s obzirom na početnu grubost, kao i na dugi kadar u krupnome planu koji prikazuje njegovo lice nakon što je shvatio da se Kineskinja u drugoj sobi pere, a koji sugerira misli koje bi mogle ići i u smjeru silovanja. Ona je pak prikazana kao samosvojna i snažna osoba.

Konačna eksplozija nasilja dobro je motivirana kako time što smo prethodno doznali da je Mirko u ratu bio prilično opak, tako i iživljavanjem mafijaša nad Mehom, što čini, uz spašavanje Kineskinje, dodatni i dostatni motiv za njegov krvavi pohod.

“The girl and the gun”

Zanimljivo je uočiti da je film zapravo višestruka parafraza Scorseseova slavnog Taksista. Kao i u Scorsesea, i ovdje imamo junaka poremećenog ratnog veterana, koji, zakleo bih se, nosi istu jaknu vojničkog izgleda, te je sklon ležanju na krevetu uronjen u opsesivne misli (scena koja vuče podrijetlo još iz Melvilleova klasičnog Samuraja). Pritom Mirko, kao izraz svog posttraumatskog poremećaja, ležeći tako cijelu noć pali i gasi svjetlo, što će na kraju filma postati upečatljivom metaforom njegova srca što otkucava svoje posljednje otkucaje. Oba filma završavaju krvavim obračunom u kojem junak spašava djevojku (the girl and the gun, da podsjetim), s tom razlikom što, dok Scorsese uživa u prikazu velike količine nasilja, Schmidt svoju dugu i mučnu akcijsku sekvencu rješava efektno minimalistički, tako što veći dio okršaja, uslijed kratkoročne promjene fokalizatora, nije izravno prikazan, nego samo njegove posljedice. Još je jedna razlika, i to dosta očita, ova: dok Scorseseov film govori o urbanoj alijenaciji, Schmidtov se bavi životom u zabiti, očajem selendre. Naposljetku, jedno ih opet svojstvo povezuje, makar zašli u metafore. Naime, dok u Putu lubenica Mirka i Kineskinju dijeli nepremostiva jezična barijera, tako u Taksistu između Travisa Bicklea i Betsy (jednog od dva glavna ženska lika) stoji također jedan tip ne-vladanja semiotičkim kodom, što se očituje u jednoj od zacijelo najtragikomičnijih scena u povijesti filma: Travis izvodi Betsy u kino, te pritom odabire porno-film, a na njezinu konsterniranu reakciju odgovara: “Ne razumijem se baš u filmove”. Takav tip izgubljenosti ne karakterizira ipak našijenca Mirka, možda i stoga što se u selendri teže izgubiti.

Zbog takve svoje impostacije s obzirom na tip prostora koji odabire za svoj okvir, i njegovih konotativnih vrijednosti, Put lubenica mnogo više od Taksista podsjeća na vestern, a time i na onaj žanr s kojim je ovaj ostvario plodnu razmjenu, naime japanski samurajski film. Konkretno, film me podsjetio na jednu scenu iz Leoneova Za šaku dolara, čiji je zaplet inače, iako ne i sama ta scena, ukraden iz Kurosawinog Yojimba. Nakon što Clint Eastwood spasi jednu ženu od nasilnik?, ona ga upita zašto je to učinio. On joj odgovara: “Jednom sam poznavao ženu poput tebe. Njoj tad nisam mogao pomoći”.