Jedrilicom sam oko svijeta

Uz rt Pillar u Pacifik – Oluja ga baca prema rtu Horn – Najveća pomorska avantura kapetana Slocuma – Kroz kanal Cockburn ponovo u prolaz – Nekoliko domorodaca nalazi čavliće – Opasni ugarci – Niz žestokih williwawa – Opet prema zapadu

Spray je 3. ožujka zaplovio iz luke Tamar ravno prema rtu Pillar po sjeveroistočnjaku, za koji sam se toplo nadao da će potrajati dok se ne udaljim od obale. No sreća nije bila na mojoj strani. Uskoro je počela kiša, a na sjeverozapadu su se stali zbijati oblaci ne sluteći na dobro. Spray je brzo došao do rta Pillar i bez oklijevanja skočio u Tihi ocean, a dok su ga zapljuskivali njegovi prvi valovi, nadolazilo je nevrijeme. Da sam i htio, nisam se mogao vratiti jer je kopno već obavijala mrkla noć. Vjetar je pojačao pa sam zavezao treći krat.

More je bilo podmuklo uzburkano. Po takvom vremenu stari su ribari običavali govoriti: “Ne zaboravi, Gospodine, moj brod je malen, a tvoje more je tako veliko!” Sada sam vidio samo svjetlucajuće krijeste valova. Pokazivali su bijele zube, dok je slup po njima održavao ravnotežu. “Dajem sve za pučinu”, zavapio sam i da ostvarim taj cilj razapeo toliko jedara koliko je slup mogao podnijeti. Čitavu je noć plovio na slobodnim uzdama, no 4. ožujka vjetar je okrenuo na jugozapadnjak, a zatim se odjednom vratio sjeverozapadnjak koji je puhao strahovitom snagom. Spray je skinuo jedra i grabio golih jarbola. Nijedan brod na svijetu ne bi se mogao suprotstaviti tako divljem nevremenu. Kako sam znao da ovo nevrijeme može potrajati danima, a nemoguće je vratiti se na zapad, pod obalu Ognjene zemlje, preostalo mi je samo nastaviti ploviti prema istoku. Bilo kako bilo, trenutno je jedino sigurno bilo održavati brod u kursu s vjetrom u krmu. I tako je plovio prema jugoistoku, kao da namjerava oploviti rt Horn, dok su se valovi dizali i spuštali urlajući svoju vječnu priču o moru. No Ruka koja je upravljala njima upravljala je i Sprayem. Sada je jurio sa skraćenim prednjim letnim jedrom, ravno napetim prema sredini broda. Po krmi sam otpuštao dva duga konopa održavajući brod u kursu i lomeći krijeste valova iza krme, a kormilo sam učvrstio u srednjem položaju. Tako istriman bio je brži od mora, koje ga nijednom nije prelilo. Čak i kada je oluja najjače bjesnjela, moja je jedrilica ostala čitava i ponosna. Što se tiče njenih plovnih mogućnosti, nakon ovoga sam bio zauvijek miran.

Kad sam poduzeo sve što sam mogao za sigurnost broda, spustio sam se između dva vala u kuhinju, skuhao šalicu kave i pripremio irski gulaš. Na Sprayu sam i tada, kao i prije i poslije, inzistirao na toplim obrocima. No kako mi je na plimnom valu pred rtom Pillar, gdje je more bilo izuzetno visoko, prevrtljivo i valovito, apetit bio mršav, neko sam vrijeme bio zanemario kuhanje. (U povjerenju, imao sam morsku bolest!)

Prvi dan nevremena bio je pravi ispit za Spray po najgorem moru što se može doživjeti kod rta Horn ili u njegovom divljem području. Nigdje na svijetu more nije tako surovo kao ovdje, pred rtom Pillar, iskešenim stražarom Horna. Dok je more tako veličanstveno, daleko od obale manje je opasno. Tu je plovio Spray, sad poput ptice na krijestama valova, sad poput naplavine, duboko dolje u ponoru između valova. I dok je tako plovio prolazili su uobičajeni dani, kao i svi ostali, ali uvijek puni radosnih uzbuđenja.

Dok sam se četvrtog dana oluje naglo približavao vrhu rta Horn, promotrio sam kartu i odredio kurs i udaljenost do luke Stanley na Falklandskom otočju, kamo bih se mogao zaputiti da se ponovo opremim. I tada sam na udaljenosti od oko sedam liga (33,6 km) kroz rupu u oblacima s lijeve strane broda ugledao visoku planinu. Najžešća oluja bila je do tada prošla pa sam na deblenjak već bio podigao križno jedro umjesto glavnog jedra koje se razderalo u krpe. Izvukao sam iz mora konope koje sam vukao za sobom i skratio to nespretno jedro. Prednje jedro bilo je već uređeno pa sam pod takvim jedrima odmah okrenuo jedrilicu na vjetar, prema obali koja je izgledala poput otoka u moru. Pokazalo se da to doista i jest otok, ali ne onaj koji sam mislio. Obradovala me mogućnost da još jednom uđem u Magellanov prolaz i kroz njega opet dođem do Pacifika, jer je vanjska obala Ognjene zemlje bila više nego okrutna. More je doista bilo poput planin?.

Dok je slup na najjačim udarima vjetra jedrio samo sa skraćenim prednjim letnim jedrom, i to bi ga malo jedro streslo od kobilice do vrha jarbola kad bi zatitralo po rubu. Da se u meni ikada javio i tračak sumnje u sigurnost mog broda, prvo bih pomislio da bi mogao propuštati na peti jarbola; ali nijednom me nije pozvao na pumpu. Pod pritiskom najmanjeg jedra koje sam mogao postaviti jurio je prema obali poput trkaćeg konja, a ja sam spretno kormilario po krijestama valova tako da pramcem ne zaranja u njih. Stajao sam za kormilom i radio najbolje što sam mogao. Prije nego što je slup došao do obale, spustila se noć, prepuštajući ga njegovu vlastitom osjećaju za prostor u crnom mraku. Već sam puno prije pred sobom primijetio lomeće valove. Zbog toga sam okrenuo brod od obale, ali me gotovo istog trena preplašio strahoviti tutanj lomećih valova koji su opet bili ispred mene i na zavjetrinskoj strani. To me zbunilo, jer na mjestu na kojem sam smatrao da se nalazim, nije trebalo biti kidanja vode. Zaplovio sam dosta prema van, pa zaokrenuo, no i tu sam naišao na lomljenje mora te sam opet okrenuo jedrilicu prema van. Tako sam među opasnostima proveo ostatak noći. Snažni udari tuče i solike toliko su mi izranili lice da mi je niz obraze tekla krv. Pa što onda? Kad se razdanilo, slup se nalazio usred Mliječne staze, mora sjeverozapadno od rta Horn.

Bijeli valovi silnog mora lomili su se preko podvodnih stijena i čitavu noć prijetili da će progutati brod. Otok koji sam spazio i prema kojem sam plovio bio je otok Fury. Kakav je prizor bio preda mnom i svugdje uokolo! Nije bio pravi trenutak za sažalijevanje nad svojim izranjenim licem. Sada kad se razdanilo trebalo je napeti jedra i između lomećih valova pronaći prolaz kroz kanal. Budući da je u toku noći izbjegao stijene, sigurno će pronaći put i na danjem svjetlu.

Ovo je bila najveća morska pustolovina u mom životu. Samo Bog zna kako se moj slup izvukao. Slup je napokon zašao među male otoke koji su mu pružili zaklon na glatkoj vodi. Popeo sam se na jarbol da razgledam divlji prizor koji sam ostavio za krmom. Gledajući ovo more s palube Beaglea, veliki prirodoslovac Darwin zapisao je u dnevnik: “Svaki čovjek s kopna imao bi nakon Mliječne staze tjedan dana noćne more.” A mogao je mirne duše dodati “ili pomorac”. Dobra sreća nastavila je pratiti Spray. Jedreći labirintom otočića otkrio sam da se nalazim u kanalu Cockburn, koji vodi u Magellanov prolaz nasuprot rtu Froward i da već prolazim kroz zaljev znakovitog imena, Zaljev lopova. I doista, noć 8. ožujka proveo sam usidren u zgodnoj uvali kod Turna! Svaki otkucaj srca na Sprayu izražavao je zahvalnost.

Utonuo sam u razmišljanja o događajima proteklih dana. Začudo, umjesto da se nakon sjedenja i ležanja osjećam odmorno, bio sam iscrpljen i istrošen. Topli gulaš od divljači osnažio me taman toliko da mogu spavati. Kako me počeo obuzimati san, po palubi sam prosuo čavliće i sišao u kabinu imajući na pameti savjet mog starog prijatelja Samblicha da ne smijem stati na njih. Pobrinuo sam se da većina čavlića stoji “radnim krajem” prema gore, jer dok je Spray plovio uz Zaljev lopova, pojavila su se dva kanua koja su nastavila ploviti po njegovoj brazdi, a ja više nisam mogao prikriti činjenicu da sam sâm.

Svi znamo da nitko ne može stati na čavao a da pritom ne ispusti neki glas. Dobar kršćanin će zazviždati kad stane na radni kraj čavlića za tepih; divljak će jaukati i mlatarati po zraku. Upravo tako se i dogodilo te noći oko dvanaest sati dok sam spavao u kabini. Baš kad su domoroci pomislili kako “imaju”  i mene i slup, morali su se predomisliti, jer kad su stupili na palubu bili su uvjereni da ja ili netko drugi “imam” njih. Nije mi trebao pas; zavijali su poput čopora pasa. Gotovo da mi nije ni trebala puška. Počeli su bezglavo skakati, neki u kanue, neki u more, pretpostavljam da se rashlade, a sve je to bilo obilno popraćeno psovkama. Kad sam izašao na palubu, ispalio sam nekoliko hitaca iz puške, tek toliko da razbojnicima dam do znanja kako sam kod kuće, a zatim sam se vratio u kabinu, siguran da me ovi ljudi, koji su otišli u tolikoj žurbi, više neće uznemiravati.

Okrutni Fuegini po prirodi su kukavice, a na pušku gledaju s praznovjernim strahom. Stvarna opasnost prijeti vam jedino ako im dopustite da vas okruže na udaljenosti s koje vas mogu gađati strijelama ili ako se usidrite blizu njihove zasjede. Što se tiče njihovog dolaska na palubu te noći, da nisam postavio čavliće, mogao sam ih rastjerati pucajući iz kabine ili spremišta. Uvijek sam imao određenu količinu municije nadohvat ruke u spremištu, kabini i kuhinji, tako da sam sa svakog od tih mjesta mogao “braniti tvrđavu” jednostavno pucajući uvis kroz palubu.

Najveća opasnost o kojoj treba voditi računa jest vatra. Svaki kanu nosi vatru, što nije ništa neobično jer komuniciraju dimnim signalima. Ako čovjek nije na oprezu, bezazleni ugarak koji tinja na dnu kanua može mu začas buknuti u kabini. Lučki kapetan u Punta Arenasu upozorio me baš na takvu opasnost. Nedavno su zapalili jednu čileansku topovnjaču ubacujući ugarke kroz prozore krmene kabine. Spray nije imao nikakvih otvora na kabini ili na palubi, osim dva poklopca sa zatvaračima koji se ne mogu otvoriti a da se od toga ne probudim.

Ujutro 9. ožujka nakon okrepljujućeg odmora i toplog doručka i nakon što sam s palube pomeo čavliće, iznio sam svo platno koje sam imao na brodu i počeo spajati dijelove za podizni rogalj glavnog križnog jedra. Dan je u svakom pogledu obećavao lijepo vrijeme i blage vjetrove, no u Ognjenoj zemlji to ne mora ništa značiti. Dok sam nagađao zašto na obroncima preda mnom ne raste drveće, razmišljajući da odgodim izradu jedra i izađem s puškom na obalu po nešto divljači i proučim veliki bijeli kamen na plaži pokraj potoka, spustio se jedan tako siloviti williwaw da je Spray, usidren s dva sidra, poput perca odletio iz uvale u duboku vodu. Nije čudno što na padinama ovog brda ne raste drveće! Veliki Boreju! Drvo bi trebalo biti sami korijen da se odupre takvom bijesnom vjetru.

Kako je od zaljeva do najbliže obale u zavjetrini bilo puno prostora, imao sam dovoljno vremena da podignem oba sidra prije nego što se slup približi nekoj opasnosti tako da nije napravljena nikakva šteta.

Domoroce nisam vidio ni toga ni idućeg dana; možda ih je neko znamenje upozorilo da će zapuhati williwawi. U svakom slučaju, bili su pametni što nisu isplovili ni idućeg dana, jer tek što sam se usidrio i nastavio šivati jedro, vjetar je opet, kao i prethodnog dana, zgrabio jedrilicu te je zajedno sa sidrom doslovno odnio od obale. Ovaj siloviti vjetar, uobičajen u području oko Magellanovog prolaza, puhao je čitav dan tjerajući jedrilicu nekoliko milja uz strme stjenovite klisure koje su se nadvijale nad golom, divljom i neljubaznom obalom. Nije mi bilo žao što je napuštam, premda me kurs nije baš vodio prema Elizejskim obalama. Plovio sam u dobroj nadi, jer nisam imao drugog izlaza, prema zaljevu San Nicolas, gdje sam već bio usidren 19. veljače. A sada je bio 10. ožujka! Prije nego što sam po drugi put došao do tog zaljeva, oplovio sam najsuroviji dio puste Ognjene zemlje. No Spray još nije stigao u zaljev San Nicolas, a samo je puki slučaj htio da njegove kosti po dolasku ne ostanu u zaljevu.

Pucanje škote prednjeg letnog jedra u naletu jednog williwawa po uzburkanom moru bacilo me naprijed, pa sam se u trenu našao licem u lice s crnom klisurom. Lomeći valovi bili su tako blizu mom pramcu da sam bio siguran kako smo gotovi. U mislima sam vikao: “Je li me to ruka sudbine nakon svega dovela do završetka na ovom mračnom mjestu?” Skočio sam na krmu, ne obazirući se na jedro koje je lamatalo, i okrenuo kormilo u očekivanju udarca o podvodne stijene, kad se slup spusti u dolinu vala. Međutim, čim sam taknuo kormilo, naglo je skrenuo od opasnosti i u sljedećem trenutku bio je u zavjetrini obale.

Slup je plovio prema otočiću u sredini zaljeva s takvom sigurnošću da ga je gotovo pregazio. Uspio sam doći do sidrišta niže u zaljevu, no prije nego što sam stigao spustiti sidro, naišao je još jedan siloviti udar vjetra koji je zahvatio slup, zavrtio ga poput čigre i odnio u zavjetrinu zaljeva. Još dalje u zavjetrini bio je veliki rt prema kojem sam sada zaplovio. Ovo me vratilo prema Punta Arenasu jer je vjetar puhao s jugozapada.

Uspio sam vratiti kontrolu nad slupom i za kratko vrijeme oploviti rt do zavjetrine pod brdom, gdje je more bilo glatko poput ulja. Slup je plovio blizu obale obješenih jedara. Mislio sam kako ću se ovdje usidriti i odmoriti do jutra jer je dubina vrlo blizu obale bila oko osam sežnjeva. Bilo je zanimljivo vidjeti kako sidro još nije došlo do dna, kad se i s ovog brda sjurio williwaw i odnio slup brže nego što sam mogao izvlačiti sidro. Umjesto da se odmaram, postao sam “čovjek na vitlu” i podizao sidro i pedeset sežnjeva konopa koji su se njihali u dubokoj vodi. Sve se to događalo u dijelu prolaza koji se zove Famine Reach. Nesretni Famine Reach! Ostatak noći proveo sam za tim malim vitlom razmišljajući koliko mi je bilo lakše kad sam mogao reći napravi ovo ili ono nego sada kad sve radim sam.

Nastavio sam povlačiti i pjevao stare pjesme iz vremena kada sam bio mornar. Zadnjih nekoliko dana prošao sam toliko toga da sam bio zahvalan što nisam bio u još lošijem stanju.

U svitanje je sidro bilo u pramčanom grotlu. Vjetar se umirio i sada je umjesto williwawa puhao blagi povjetarac. Slup je polako klizio prema Punta Arenasu. Već sam vidio brodove usidrene na prilazu sidrištu i napola odlučio uploviti da stavim nova jedra, kad je zapuhao sjeveroistočnjak, povoljan za plovidbu u drugom smjeru, pa sam još jednom okrenuo pramac Spraya na zapad, prema Pacifiku, da po drugi put prijeđem drugu polovicu prolaza.

S engleskoga prevela Iva Mlakar