Jesu li žene ciljana publika ženskih umjetnica

U labirintu punom slijepih ulica, u kojemu su se posljednjih godina (desetljeća?) našle hrvatske umjetnice, pronaći izlaz prema publici znači grebati rukama i nogama da se nadiđu višestruke ovisnosti koje im je nametnulo tranzicijsko društvo. Kako je na okruglom stolu Žene i kulturni marketing (održanom u subotu 13. listopada u zagrebačkom Studentskom centru u sklopu prvog izdanja festivala umjetnosti žena Voxfeminae) ustvrdilo petnaestak sudionica - slikarica, kiparica, grafičarki, dizajnerica, predstavnica nekoliko nevladinih udruga i kulturnih institucija - žene koje se u Hrvatskoj bave umjetnošću, u prezentaciji svoga rada ciljanoj publici i široj javnosti ovisne su o medijima (koji sve radikalnije smanjuju prostor za kulturu koja nije nabijena politikom i skandalima); ovisne su o prodajnim galerijama (čiji je broj sve manji jer ne uspijevaju opstati na tržištu, a njihovi vlasnici pounutrili su kapitalizam do te mjere da izborom umjetničkih radova pokušavaju zadovoljiti ukuse onih koji “lijepom slikom” kane uresiti dnevni boravak); nadalje, umjetnice su ovisne o kustosima (koji njihova djela uglavnom jednokratno iskorištavaju za neku svoju koncepciju).

“U suvremenoj umjetnosti, u inozemstvu, a i kod nas, sve su popularnije kustoske koncepcije. Sve se više događa da kustosi iskoriste umjetnike i umjetnice za te svoje koncepcije i ustvari vlastitu promidžbu i karijeru, da bi ih poslije naprosto zanemarili, ne brinući za prodajno marketinški aspekt tih radova”, požalila se na okruglom stolu akademska slikarica Krešimira Gojanović, primijetivši i kako se prodajne galerije masovno prenamjenjuju u prodavaonice hamburgera, a one koje su uspjele opstati udomaćuju previše umjetnika na premalom prostoru.

Početak iznalaženja problema njihovo je dijagnosticiranje. Jedan od temeljnih problema, složile su se sudionice okruglog stola, nepostojanje je likovnih agenata, marketinških stručnjaka koji bi se brinuli o zastupanju umjetnika u stručnoj javnosti i među onima koji umjetnost cijene i spremni su platiti za nju. Izostanak agenata prati (ili mu čak prethodi) izostanak definicije ciljane publike, odnosno krajnjih potrošača umjetničkih djela, rečeno jezikom konzumerizma.

Tko je ciljana publika ženskih autorica? Kome je namijenjena umjetnost koju stvaraju žene? Krešimira Gojanović smatra da bi to trebali biti intelektualci koji cijene umjetnost, bez obzira na spol. Svjesna je, međutim, da su intelektualci danas, kao i žene - u svim djelatnostima - potplaćeni. Nemaju novaca za umjetnička djela.

Još je gore s onima koji imaju novaca.

“Naši tajkuni i političari ne kupuju umjetnost, oni je dobivaju na poklon”, sarkastično je primijetila Gojanović.

Gabrijela Ivanov, utemeljiteljica i voditeljica portala za žensku kulturu Cunterview.net koji je, uz SC i udrugu UKE, organizator festivala Voxfeminae, misli da bi se stvar pokrenula nabolje kad bi žene umjetnice definirale kao svoju ciljanu publiku - žene. Barem kao privremenu mjeru, dok društvo ne dođe k sebi. U tom bi se slučaju, čulo se na okruglom stolu, i umjetnice bile spremne više nego sada prilagoditi “potrošačima” i spustiti cijene radova.

“Radije bih prodala sliku inteligentnoj ženi za 500 kuna nego tajkunu kojeg umjetnost ne zanima za pet tisuća kuna” - i takva su se mišljenja mogla čuti u subotu u SC-u.

U situaciji koja ne obećava, postoji ipak nešto što umjetnice mogu same učiniti za vlastitu promociju i promociju svojih radova. Internet je među hrvatskim umjetnicima uvelike zapostavljen, a njegove mogućnosti umrežavanja i distribucije informacija ne iskorištavaju se dovoljno; iako bi, da imaju personalizirane internetske stranice, lako prodrle do mnogostruko većeg broja zainteresiranih za njihov rad, zanemariv broj autorica ima takvu stranicu. Cunterview.net u tom pogledu predstavlja pravu revoluciju. Na portalu se nešto manje od godinu dana okuplja baza umjetnica: kroz vizualno atraktivan prikaz reprezentativnih radova, biografiju, kritike, osvrte i intervjue, “obrađeno” je osamdesetak umjetnica iz svih područja, od slikarstva do književnosti. Umjetnice, koje su na tržištu izrazito krhke i marginalizirane, dobivaju tako prostor za skupnu prezentaciju i prodor prema publici, uglavnom ženskoj. U razmatranjima o kulturnom marketingu, koja će se nastaviti budućim okruglim stolovima o ovoj temi, razmotrit će se i pokretanje online dućana, ustvari internetske prodajne galerije radova hrvatskih umjetnica.

Dok se to ne počne pokretati, svaka od njih može sama nešto učiniti za sebe. Kako su na festivalu pojasnile sudionice nizozemske grupe Genderchangers.org, umjetnice mogu uz minimalna sredstva i malo volje pokrenuti vlastite besplatne internetske stranice. Softveri za njihovo oblikovanje široko su dostupni, a masu potencijalnih korisnica i korisnika ne valja zanemariti.

Okrugli stol o kulturnom marketingu bio je, uz izložbu radova umjetnica prethodno predstavljenih na Cunterview.netu, centralni događaj Voxfeminaea. Ostatak trodnevnog programa (od 12. do 14. listopada) činile su očekivane i uobičajene projekcije filmova ženskih autorica, različite radionice, buvljak i koncerti. Koncepcijom, Voxfeminae podsjeća na lepršaviji i sažetiji Pitchwise, feministički festival koji se održava u Sarajevu u rujnu. U zagrebačkoj kulturnoj ponudi definitivno postoji rupa za takvu manifestaciju, osobito u ovom dijelu godine. Bude li entuzijazma organizatora, Voxfeminae će je nastaviti popunjavati u godišnjem ritmu, najavila je Gabrijela Ivanov, zadovoljna uspjehom prvog izdanja.