Jesu li žene s placa, a muškarci iz povijesti?

“Zar i učiteljicama istu plaću?” – zabrinuto se narodu obratio Ante Dukić 1895., objavljujući u vlastitoj nakladi raspravu istovrsnog naslova. To “narodno-gospodarstveno pitanje” postavio je zgrožen tad već 14 godina starim zahtjevom da učiteljice za rad primaju istu plaću kao i učitelji. Riječ je o zahtjevu koji je na Prvoj općoj hrvatskoj učiteljskoj skupštini iznijela Marija Jambrišak, učiteljica iz Krapine, koju je šira javnost tada već poznavala po izjavi da bi “sve one koji su u službi narodnih neprijatelja, ponajprije predstavnike vlasti, valjalo odreda povješati”. Premda se mnogo toga promijenilo kada je o radu žena riječ, uostalom ne bi se jedan muškarac napeo ispisati niti retka da nije osjetio ugroženost svakodnevice muške povlaštenosti, u intervjuu što ga je u povodu svog 80. rođendana dala 1928. Marija Jambrišak ustvrdila je da žena prema muškarcu još bespravna.

Svaka sličnost s današnjim vremenom – sasvim je namjerna. Ističemo je kao amblematsku za sve one druge sličnosti upisane u knjigu Ženski vodič kroz Zagreb Barbare Blasin i Igora Markovića, jedan od rezultat po mnogo čemu za naše prostore jedinstvenog istraživačko-umjetničkog projekta, a kako ga definira sam autorski dvojac. S namjerom da i grad Zagreb upišu na mapu prostora koji se definira samo muškom poviješću, odnosno da žene ma kako vrijedne, pametne, inventivne bile neće postati činjenica relevantna za razvoj društva, te se shodno tome neće navoditi u školskim udžbenicima povijesti niti će neka gradska ulica, trg ili stube dobiti njihovo ime – Barbara Blasin i Igor Marković krenuli su u istraživanje, a potom i javno zagovaranje da se takva situacija promijeni.

Kao što je poznato, tijekom dva su Urban festivala u Zagrebu, postavivši infoštandove na nekoliko gradskih lokacija, upoznavali građane Zagreba sa ženama koje su, kao uostalom uopće sve žene, utjecale na formiranje grada, ali su istaknute zbog neke specifičnosti iz koje možemo najbolje iščitati dio povijesti grada. Kakav je doista također bio u određenom vremenu, nasuprot onoj slici – nepotpunoj i lažnoj – koja se i danas tvrdokorno ucrtava. Slici po kojoj ženska svakodnevica, pa čak i kada obuhvaća neki izvanredni rezultat, ne zaslužuje upisivanje u gradsku, ljudsku povijest ili kako je duhovito sastavila, skoro pa logo ove knjige, Vesna Kesić, autorica predgovora: “Žene su s placa, a muškarci iz povijesti”.

Početak s – vješticama

Knjiga Ženski vodič kroz Zagreb ima 28 poglavlja, 27 njih naslovljena su ženskim imenima, a posljednje je posvećeno Ženskoj grupi Trešnjevka, prvoj feminističkoj organizaciji osnovanoj 1987., a koja je bila središte ženskih i feminističkih aktivnosti u Zagrebu i Hrvatskoj. Kopanje po arhivama odvelo je autore istraživanja na sam kraj 17. stoljeća, točnije 1699. godinu do prvih ženskih imena koje se spominju u historijskim spisima ako se ne računaju plemkinje, a razlog spominjanju jesu sudski procesi – vješticama. Time je određen početak vremenskog okvira obuhvaćen tom studijom, ali ujedno je i vrlo jasan znak da se vodič ne želi dodvoriti, dopadanja radi, suvremenom i muškim diskursom definiranom glamuru i priznatosti, pa istaknuti tek otmjenu balerinu ili iz fine familije proisteklu doktoricu znanosti. Stavljajući bok uz bok i dimnjačarku i tekstilnu radnicu i prostitutku uz liječnicu, pilotkinju, filozofkinju, prostrli su novi plan grada, onaj koji je do sada mučki skrivao težak i nepriznat život žena. Iz ma kakva okruženja proistekao, ma kakav društveno relevantan i važan društveni rezultat postigao, on je nevažan samo zato jer je – ženski. Navodeći primjere, brojke, podatke iz drugih zemalja, uokvirujući pojedinu priču nekim općepoznatim povijesnim podacima, obrađujući u pojedinim poglavljima više žena, a ne samo nositeljicu naslova poglavlja, Barbara Blasin i Igor Marković kreirali su dokument o prešućenoj povijesti svijeta koji će zasigurno biti iskorišten i izvan Hrvatske, pa se utoliko više potvrđuje dobra odluka o paralelnom tekstu i na engleskom jeziku.

Pa tako nakon priče o presudi Bari Kramarić da je vještica 11. ožujka 1699., slijedi Judita Petronila Zrinska, predstojnica samostana klarisa koja je u prvim godinama 18. stoljeća ukinula obavezu zaređivanja djevojaka koje bi dolazile u njezinu školu. To će im pravo na više obrazovanje još jednom biti ukinuto ukazom kralja Josipa II., a biti vraćeno tek u 19. stoljeću uvođenjem “preparandijskog tečaja” za buduće učiteljice. Barica Kabalini prva je gradska primalja. Do 1786., kada je primljena u gradsku službu, spominju se tek Elizabeta Škrobotica i tzv. Kuša, a nedugo nakon Baričina prijema nailazi se i na imena Katica Antonija Margatić, Eva Spanin, Justina Grafin i Ana Feister. Premda je početkom 19. stoljeća prosjek smrtnosti, bilo majke, bilo djeteta, bio 583 na 1000 poroda, opet je jedan muškarac, županijski liječnik Mauricije Faby, donio zabranu održavanja privatnih tečajeva, ali ne i prijedlog, zahtjev ili dozvolu za otvaranja npr. državne škole. Tek 1876. s radom će početi i primaljsko učilište pri medicinskom fakultetu.

Barbara Kovačić prva je zagrebačka mlinarica, a kroz noticu o njoj može se pratiti mučan put izlaska iz feudalnog poretka, mogućnosti nasljeđivanja i ženskih potomaka te uključivanje žena u svijet, danas bismo rekli – biznisa. Nismo sigurni koliko je ljudi ikada primijetilo da se na slavnom kazališnom svečanom zastoru Vlahe Bukovca nalazi tek jedna žena. Riječ je primadoni Sidoniji Erdödy Rubido, za koju poneko izvan glazbenog miljea zna zbog uloge Ljubice u prvoj hrvatskoj operi Ljubav i zloba Vatroslava Lisniskog, ali upitnim je koliko je poznato da je sa sestrom 1861. osnovala današnji Hrvatski glazbeni zavod. I kada u takvom svijetu, gdje ženama nije dopušteno obrazovanje, obavljanje bilo kakvih javnih poslova Uršula Volf, dakle 1870., postane majstoricom dimnjačarskog ceha, postaje jasno kako se i za obavljanje tog čađavog posla trebalo mukotrpno izboriti.

Prve telefonistice, profesorice, studentice...

Premda će čak i poneki muškarac reći da su žene one koje su sagradile svijet, da su one koje ga čine plemenitijim, boljim i ljepšim, i dalje status kurioziteta imaju primjeri njihova prihvaćanja i svladavanja novih tehnika, vještina i metoda. Betika Rihtarić, Izidora Sekulić i Viktorija Soronijević prve su telefonistice prve telefonske centrale Vilima Schwarza koji je prvu telefonsku mrežu Zagreba s 45 pretplatnika pokrenuo 1. siječnja 1887. Ivana Hirschman prva je profesorica gimnastike s položenim stručnim ispitom 1894. i premda je upornim pedagoškim radom propagirala tjelovježbu po švedskom sustavu, te udomaćila i mnoge igre poput kriketa i kroketa, sve do 1920. bila je jedina učiteljica tjelesnog vježbanja u srednjim školama u Hrvatskoj. Godine 1943. iz svoje podstanarske sobe u Draškovićevoj odvedena je u zatvor u Savskoj ulici, a potom u Auschwitz gdje je ubijena. Pravo na studiranje žene su u Hrvatskoj dobile 1901. Prve su bile Milica Bogdanović, koja je upisala povijest i zemljopis, te Milka Maravić i Vjera Tkalić, koje su upisale prirodne znanosti. Premda se u povijesti medicine kao prva liječnica, specijalistica za očne bolesti spominje Draga Slava već 1330., pretpostavlja se zbog postojanja liječničkih škola u Salernu i Padovi, kontinentalni dio Europe na značajniji razvoj obrazovnih ustanova za liječnike morat će pričekati 17. stoljeće. Prva žena koja je upisala i diplomirala medicinu 1754. u Halleu je Dorothea Christina Erxleben-Leporin. Varaždinka Milica Šviglin prva je žena iz Hrvatske diplomirala medicinu u Zürichu 1893., no zauvijek će ostati u Sofiji gdje se udala, postala gradskom liječnicom, među ostalim i zato što joj nisu priznavali švicarsku diplomu. Posebnom dozvolom bana 1906. to će uspjeti Karoli Milobar koja tako postaje prva liječnica što je otvorila privatnu ordinaciju. Neobičnom prijevoznom sredstvu, tramvaju, prvo vučenog konjima, a potom od 1910. pogonjenog strujom čudili su se mnogi veliki umovi s početka 20. stoljeća, ali to nije omelo Paulu Landsky da postane prvom kondukterkom ZET-a. Čini se da je još manje straha od mnogih svojih suvremenika imala Alma pl. Balley 1914., kada je položila vozački ispit, a Katarina Matanović, prva pilotkinja i prva žena u istočnoj Europi koja je 1938. skočila padobranom bila je no name, kao što je iz svih službenih povjesnica izbačena činjenica da je za let u Kittyhawku jednako zaslužna i Katherine, sestra slavne braće Wright. A Lea Kraus, medicinska sestra, jedina je dobrovoljka iz Zagreba u španjolskom građanskom ratu. Bila je jedna od 14 žena od ukupno 1665 dobrovoljaca iz cijele Jugoslavije.

Jedinstvena Blaženka Despot

Premda je, naravno, dovoljno kupiti knjigu, prelistati stranice u boji koje odvajaju poglavlja i vidjeti svih 27 imena žena koje su autori odabrali za vodič, namjerno ih svaku poimence ističemo i u ovom prikazu. Jer suviše se olako preskaču, zaboravljaju, uklanjaju doprinosi žena na mnogim područjima koje se smatraju “manje važnima”, a nemali je i broj muškaraca koji će se njima direktno i indirektno okititi. Pa tako u popisu motiva slavne lepoglavske čipke niti jedan ne nosi ime Zlata, po čipkarici i muzeologinji Zlati pl. Šufflay koja je 1919. napravila prvo terensko istraživanje o čipki i vodila upravo lepoglavsku čipkarsku školu. Ne jedan muškarac samo u posljednjih petnaestak godina znatno je poboljšao svoju političku karijeru zalaganjem za legalizacijom prostitucije, a da pritom nije uložio minutu svog vremena u izučavanje života prostitutke Eugeije Prelčec i njezinih četrdesetak supatnica za vrijeme legalizirane prostitucije 1924.

Iz istih razloga dakako ne smatra se važnim niti radni vijek Ivane Dugorepac, peterostruke udarne radnice tvornice odjeće Ivančica, a tek na razini zabave i razbibrige možda se spomene ime Štefice Vidačić – Miss Zagreba, Miss Jugoslavije i Miss Europe u izboru Fanameta 1927., premda je sasvim jasno da su ti i slični izbori tada bili otvoreni bunt protiv zakrabuljenosti i sramnosti tijela. Nikad o njima neće učiti u školi kao što ni važni gradski toponimi neće nositi ime žena daleko priznatijih, ponajprije od stručne, katkada i šire javnosti. Npr. po Boženi Begović, prvoj spikerici Radio Zagreba, osnivačici Zagrebačkog kazališta mladih, ali i vrsnoj prevoditeljici i osnivačici Društva hrvatskih književnica. Ili Vjeri Marjanović Krajovan, prvoj ženi koja je doktorirala iz prirodnoslovno-tehničkih znanosti 1928. i postala starješinicom Kemijskog odjela Tehničkog fakulteta, ili Elviri Kohn, prvoj ratnoj fotoreporterki i prvoj fotoreporterki Vjesnika, premda su neke od njezinih slavnih fotografija iz NOB-a i slavnih ličnosti krasile brojne udžbenike, monografije, povijesne knjige, ili Tatjani (Josipi) Marinić, osnivačici Stručne škole za predškolski odgoj 1948. Mia Čorak Slavenska prva je primabalerina HNK Zagreb, a Tennesee Williams izjavio je da je ona najbolja Blanche du Bois koju je ikad vidio u baletnoj verziji Tramvaja zvanog čežnja. No, njome se samo skreće pozornost na virtuozne Almu Jelensku, Veru Milčinović-Tashamira, Mirjanu Janaček-Stropnik, Mercedes Goritz-Pavelić, Anu Roje. U svojim počecima medijska revolucija izazvana izumom televizije bila je nezamisliva bez katodne cijevi ispunjene vakuumom. Grupu vakuumskih stručnjaka iz Instituta Ruđer Bošković, tvornica Rade Končar i TEŽ predvodila je inženjerka Milena Varićak.

Pretposljednje poglavlje posvećeno je prvoj premijerki ili predsjednici savezne Vlade socijalističke Jugoslavije Milki Planinc, no počasni kraj ovog naglašenog ponavljanja ženskih imena pripada jedinstvenoj – Blaženki Despot, filozofkinji koja je “prva filozofijski promišljala ženu”, osnivačici sekcije Žena i društvo zaslugom koje je tek u drugoj polovici 20. stoljeća otpočeo razgovor o seksizmu u jeziku, znanosti, odnosima roda i spola… Za taj povijesno i životno važan pomak, jer za nju “patrijarhat nije bio samo etnološka činjenica već sveprisutna prepreka ostvarenju slobode” najmanje jedan gradski trg morao bi nositi njezino ime. Ignorancija kojoj je poput svojih prethodnica izložena daje nam objašnjenje i zašto su Blazin i Marković svoj projekt zaustavili na osamdesetim godinama 20. stoljeća. Sve ono što je uslijedilo devedesetih, besprizorno odsijecanje bliže prošlosti kako bi se prizvala za muškarce slavnija, a za žene teža, nepravednija, surovija daleka prošlost, traži istraživanje i ispisivanje sasvim zasebnog teksta. Nadamo se, uskoro. Kako bi akterima tog i ne samo hrvatskog nazadovanja natjeralo barem crvenilo srama u lice. Ženski vodič kroz Zagreb stimulativna je inspiracija, kao i sjajan predložak za daljnji rad, istraživački i aktivistički, koji mobilizira i aktivno uključuje svakoga – u otkrivanju istine bez koje budućnost zasigurno neće biti svijetla.