Jezici Balkana u Europskoj uniji

Ulaskom Bugarske i Rumunjske u Europsku uniju proširit će se i njezino jezično područje. Ćirilica će se useliti u bruxellesku birokraciju i politiku. Vrijeme je da se sa srpskim, bugarskim, rumunjskim, makedonskim, slovenskim i hrvatskim – ako on uopće postoji – napokon pobliže pozabavimo.

Godina 2006. podarila nam još jednu državu na Balkanu: Crnu Goru (13.812 četvornih kilometara, 620 tisuća stanovnika) koja je, dakle, malo manja od savezne pokrajine Schleswig-Holstein i gotovo s jednakim brojem stanovnika kao i savezna pokrajina Bremen. Ali na Balkanu nije riječ o veličini i broju stanovnika, već o identitetu i jezicima. U kasnim devedesetima Crna Gora je bila miljenica međunarodne zajednice jer ona nije imala ništa u rukama protiv beogradskog diktatora Slobodana Miloševića. Da je bilo po želji Crnogoraca ta za njih tako unosna situacija mogla je potrajati vječno, zbog čega oni ujedno nikad nisu podupirali oporbu protiv Miloševića. Znali su da se za njih više nitko ne bi zanimao ako oporba pobijedi, no mnogi bi se sjećali uloge Crne Gore u krijumčarenju i drugim mediteranskim lopovštinama. Tada se pojavila državna samostalnost kao zlatni put kojime je zemlja ustrajno krenula – od uvođenja njemačke marke kao nacionalne valute 2000. godine pa sve do objave neovisnosti u lipnju 2006.

Ismijavanje dijalektalnih razlika

S pravnog stanovišta je Crna Gora pravovaljana država, ali je u svojoj biti ipak samo jedna od onih karikatura Balkana o kojima se u njemačkoj publicistici već prije 90 godina s omalovažavanjem sudilo na ovaj način: države se stvaraju od nacija koje imaju sve atribute koji neku čine jednu naciju – zajednički jezik, identitet, povijest, teritorij, itd. Na Balkanu etničke grupe stvaraju ili zahtijevaju vlastite države u nadi da će pomoću posmičnih sila državne neovisnosti konačno postati ona nacija koja nikada nisu bile niti su mogle biti. Crnogoraca ima još od kasnoga srednjeg vijeka, no samo kao dio srpskog etnikuma. Oni jesu i ostaju Srbi – koji se od drugih Srba razlikuju samo po tome što tijekom 400 godina osmanlijske okupacije nikada nisu bili potpuno zaposjednuti. Gdje Osmanlije nisu mogle ujahati ondje ih se nije moglo ni vidjeti, stoga je “Zemlja crnih gora” mogla živjeti u razmjernoj neovisnosti. Kod Srba je za Crnu Goru bio uobičajen ironičan naziv “Zemlja Bogu iza leđa”. Crnogorski se identitet, a kamoli crnogorski jezik, nikada nije razvio – baš naprotiv: crnogorski vladika i biskup Petar Njegoš (1813.-1851.) u svojoj se pjesmi Pozdrav rodu iz Beča 1847. ismijavao određenim dijalektalnim razlikama kod Srba: “Lipo, ljepo, lepo, lijepo – listići su jednoga cvijeta”. Upravo je to suvereno ophođenje jezikom zaslužno da je Njegoš postao jedan od najvećih pjesnika u Srba, čiji spjev u stihovima Gorski vijenac pripada panteonu južnoslavenske književnosti. Danas u crnogorskom glavnom gradu Podgorici izlazi književni list “na crnogorskom jeziku” za koji nitko ne može reći što je. Crnogorski navodno ima dva slova više od srpskoga, no također nitko ne zna koja su. A taj isti grč vlada na svim područjima u kojima Crnogorci žele dokazati jedinitost svoje nacije i nacionalne kulture. Oni imaju čak i vlastitu Crkvu i pozivaju se na crkvenu autokefalnost u prošlosti, što je u najboljem slučaju samo djelomice točno: Srpska se pravoslavna crkva do 1921. sastojala od četiri ili pete autokefalnih Crkava, među kojima je bila i jedna crnogorska, koja se zatim dobrovoljno pripojila srpskoj Crkvi. Prigodom jednog izlaganja u Bonnu 1997. tadašnji predsjednik, a poslije predsjednik vlade Crne Gore rekao je da gotovo svi “Crnogorci u prvom koljenu imaju rodbinske veze sa Srbijom”. Kasnije je on postao najžešći borac za crnogorsku neovisnost, jer ga samo ona, “glavnoga kuma“ mediteranskog krijumčarenja cigaretama, može spasiti od talijanskih kaznenih gonitelja.

Njemačko poimanje etničkog i lingvističkog jedinstva

Ta se etnolingvistička izmiješanost na Balkanu ponekad znala svidjeti Nijemcima zato što je nalik na onu u Njemačkoj: Nijemci nisu nacija koja se po stupnju svoje unutarnje kohezije može usporediti s Francuzima, Englezima, Rusima – nije nikada postojao njemački Paris, London, St. Petersburg. Cjelovitost srodnih plemena, toga je bilo kod Nijemaca, na temelju zajedničkog jezika, pri čemu je svako pleme imalo svoje vlastito središte kao kristalizacijsku točku svojih kreativnih energija: Weimar kod ljudi iz Thüringena, Dresden kod Sasa, München kod Bavaraca itd. Tako nekako su si Nijemci prije 100 ili 200 godina predstavljali Južne Slavene. Leopold von Ranke tvrdio je 1829. da su svi oni “jedan jedini narod istoga jezika”, a gotovo sto godina kasnije njemački je zastupnik u Reichstagu i poznavatelj Balkana Hermann Wendel zapisao: “Srbi, Hrvati i svi drugi su jedan narod. Ako oni to nisu, onda to ni Nijemci nisu.” To su mišljenje dijelili i Južni Slaveni. U ožujku 1850. Srbi i Hrvati su u Beču potpisali Sporazum o književnom jeziku koji je počinjao riječima: “Uvidjeli smo da jedan narod treba jednu književnost i jezik“ – dok je ovo posljednje osmišljeno po njemačkom ili talijanskom uzoru, gdje također nije izmišljen umjetni zajednički jezik, nego se jedan dijalekt podigao na razinu književnog i standardnog jezika. Naravno da romantično njemačko poimanje etničkog i lingvističkog jedinstva svih Južnih Slavena nije bilo u svemu ispravno, a u međuvremenu je cijela Europa uz bol morala iskusiti koliko je u pravu bio Milovan Đilas kada je bijesno izjavio: “Kada se na Balkanu počne diskutirati o jezicima, odmah se počinu brusiti noževi.”

Balkanska teorija i praksa

 Politički motivirano diferenciranje jezika mjerilo je opadajuće etničke tolerancije: etničke se napetosti nagovještavaju i produbljuju unazađivanjem jezične tolerancije. Ovdje, dakle imamo posla s temom koja može izazvati političke konflikte, a što nas tjera na teoretsko razjašnjenje:

- Jezik je ljudski (ali nikako nije uvijek human)

- On je sustav znakova (koji regionalno vrijedi samo za inner circle)

- On je sredstvo razmjene misli (kada želimo dijalog)

- On je komunikacijska opna mišljenja (ili misaonog primitivizma)

 Pojedinačni se jezici razlikuju po varirajućim gramatikama, odnosno strukturalnim pravilima komunikacijskog objekta - jezika. Naglasak je na strukturama, jer tek varirajuće strukture konstituiraju nove “jezike” dok promjene u fondu riječi ne igraju nikakvu ulogu. U njemačkom se svaki dan pojavljuju otprilike deseci novih riječi a da se uslijed toga njemački jezik ne mijenja – zbog toga su i pokušaji bivše DDR sedamdesetih godina da se “socijalističkoj njemačkoj naciji” podari “vlastiti jezik” bili osuđeni na neuspjeh.

 I u zajedničkom jeziku Srba, Hrvata, Bosanaca i Crnogoraca bilo je predivnih, praslavenskih regionalizama – primjerice hrvatska riječ brzojav za telegram, oporba za opoziciju itd. – ali, naravno, potpuno je neuspio pokušaj da te minimalne leksičke razlike postanu temelj jednog vlastitog “hrvatskog” jezika. Nekadašnji Nijemci uvijek su Balkan smatrali jednim jedinstvom u kojemu se govorilo “ilirskim“ jezikom, za koji su još na početku 19. stoljeća postojali njemački udžbenici. Poslije je prevladavalo uvjerenje da se novi jezici mogu konstituirati prema odluci političke volje, što se uvijek iznova pokušavalo, ali nikada s uspjehom: ni u Austriji 1946., ni u DDR-u nakon 1970., niti u bivšoj Jugoslaviji nakon 1991. Djelomičan uspjeh postigli su samo Austrijanci u Bosni, koju su 1878. preuzeli od Osmanlija i unaprijedili je obzirnim odnošenjem prema stanovništvu. Forsirao se “bosanski” jezik kako bi se Bosance učinilo imunima na srpski nacionalizam – što je, uzevši u obzir da je u Bosni bilo 90 posto nepismenih, ili više, teško moglo biti nešto više doli politički trik.

Balkanski četverojezični analfabeti

 Srpski predsjednik vlade Zoran Đinđić, ubijen u ožujku 2003., u mladosti je studirao u Njemačkoj i tečno je govorio njemački – što je bilo dovoljno da ga (prema njegovu vlastitu priznanju) gotovo svi njegovi sunarodnjaci prozovu “njemačkim špijunom”. Đinđić se uvijek šalio prisjećajući se kako je veliki srpski jezični reformator Vuk Stefanović Karadžić (1787.-1864.) službeno bio difamiran kao “njemački špijun” zato što je – kao Herderov učenik, Goetheov prijatelj i osoba koja je razmjenjivala pisma s braćom Grimm – tečno govorio njemački. “Orijent” u Južnim Slavenima, tvrdio je Đinđić s omalovažavanjem, navodi ih na takvo prosuđivanje. Na Balkanu se u pravilu govori više jezika – četverojezični analfabeti ondje nisu rijetki. Strani se jezici govore jer ih se pod tuđinskim vladarima moralo znati ili za vlastitu samoobranu na etnički izmiješanim područjima. Srbinu na Kosovu koji nije znao albanski ni ranije život nikako nije bio lak – a da ne spominjemo sadašnje prilike. Strani jezici bili su prisila ili nužnost, što se pretvorilo u duboko ukorijenjenu nesklonost prema stranim jezicima općenito: oprezno valja sa strancem kod kojega se čuje da je stranac jer koristi strane idiome, a posve je sumnjiv onaj stranac koji govori jezikom te zemlje. – Ja znam o čemu govorim jer su me u brojnim intervencijama kad sam bio promatrač izbora u Makedoniji, Bosni, Hrvatskoj često smatrali “špijunom”. Do Karadžića su Srbi govorili srpski, a pisali jednom vrstom crkvenog srednjoruskog. Karadžić ih je savjetovao “Piši kako govoriš, čitaj kako pišeš.” Tako je srpski dobio svoju lakoću, i to zbog fonetske ortografije, ali “orijentalno” otuđivanje od vlastite kulture pisanja ima naknadni učinak. Kod mnogih balkanskih Slavena “pisanje knjiga” još je uvijek sinonim za “pisanje pisama” – a to razjašnjava zašto se s Južnim Slavenima teško može komunicirati putem pisama.

Kulturalno “uskrsnuće” Bugara i makedonski jezik

 Ali to je samo jedna strana medalje. Druga je strana to da je Južnim Slavenima i njihovim neslavenskim susjednim narodima posredstvom političkih prilika bio otuđen vlastiti materinji jezik. To, primjerice, vrijedi za bugarski, veoma star i lijep jezik. Njemački slavist August Leskien čak ga je smatrao prvim jezikom među Slavenima, zbog čega je g. 1871. objavio Udžbenik starobugarskog jezika koji se koristi i danas – naravno samo kao udžbenik starocrkvenoslavenskoga.

 Bugarska je 1393. došla pod osmanlijsku vlast pod kojom je bugarski jezik gotovo odumro. Spasila ga je Slavensko-bugarska povijest, glasni pledoaje protiv “onih koji preziru oca”, a koju je bugarski redovnik Paisij Hilendarski objavio 1762. Time započelo kulturalno “uskrsnuće” Bugara koje je završilo njihovim oslobođenjem 1877. godine. Ćirilica je k Rusima došla od Bugara – Staljin ju je htio ukinuti. Ima još i luđih situacija: Bugari od 1100. pišu ćirilicom koju je njihov vladar Simeon I., jedan od najobrazovanijh muškaraca tadašnje Europe, 893. razvio iz složene glagoljice, koju su kao prvo pismo Slavena slavenski apostoli Ćiril i Metod stvorili oko. 860. Od Bugara je ćirilica došla do Rusa, Ukrajinaca, Bjelorusa, Srba itd., a čak je i kod Rumunja bila u uporabi do 1860. Taj grafički medij Istočne Europe Staljin je htio uništiti oko 1930. jer ga je previše podsjećao na careve, pravoslavlje i reakcionarstvo. Uz pomoć latiničkog pisma on je ruski jezik namjeravao proširiti na Zapad i na taj način promicati komunističku ideologiju što je Bugare već tada užasavalo. Staljinov je plan propao, a jednako je prošao i plan vođe SS-a Heinricha Himmlera koji je 1943. Bugarima savjetovao da uvedu latinicu.

 Nešto drukčija, ali ništa manje uzbudljiva, bila je povijest makedonskog jezika, koji je po mišljenju njemačkog slavista Reinholda Trautmanna bio materinji jezik Ćirila i Metoda. Najkasnije u 15. stoljeću makedonski je razvio sve one posebnosti koje ga sve do danas krase u krugu slavenskih jezika, ali je do njegova normiranja kao književnog i standardnog jezika došlo tek nakon 1903., kada je veliki vizionar Krst Petkov Misirkov u jednoj knjizi predložio da se zapadnomakedonski dijalekti uzmu kao temelj novog makedonskog “jezika književnosti”. Dotad je makedonski jezik bio skupina pokrajinskih dijalekata, ali je u partizanskoj borbi u Drugom svjetskom ratu posve dokazao svoju komunikacijsku uporabnost. Stoga je bilo razumljivo da su partizani 2. kolovoza 1944. odlučili stvoriti republiku Makedoniju unutar jugoslavenske federacije u kojoj će “makedonski narodni jezik” biti službeni jezik. Taj jezik nema vlastito pismo, bugarsko nisu htjeli preuzeti, a ni srpsko, pa su izrađivali i odbacivali prijedloge sve do svibnja 1945. kada je dovršen novi alfabet koji vrijedi i danas.

Srpsko-hrvatski i hrvatsko-srpski jezik

 Ono što je u Moldaviji (Pridnjestrovlju) početkom devedesetih bio secesionistički rat uvezen iz Rusije to se istovremeno događalo u Jugoslaviji u obliku pravog građanskog rata. Hrvati su se naročito osjećali ugroženima od “velikosrpskog agresora”, a kao dokaz stalno su isticali potiskivanje “hrvatskog jezika”. A to je besmislica: u Jugoslaviji su postojala samo tri jezika; na Sjeveru slovenski, na Jugu makedonski, u ostalim regijama jedinstveni materinji jezik 80 posto svih građana Jugoslavije, “koji su Srbi nazivali srpskim, a Hrvati hrvatskim”, kako je smireno zaključio u svijetu poznati hrvatski liričar Miroslav Krleža. U međunarodnoj znanosti stotinu se godina govorilo samo o “srpsko-hrvatskom”, sve dok to hrvatski fašisti, ustaše, kad su u travnju 1941. Hitlerovim ratom protiv Jugoslavije došli na vlast u njihovoj “Nezavisnoj Državi Hrvatskoj” (NDH), nisu promijenili. Njihov doslovno prvi zakon odnosio se na “čistoću hrvatskoga jezika” – što je cilj koji je desetljećima nakon rata glasno propagirala nacionalistička hrvatska emigracija u Zapadnoj Europi i Južnoj Americi. U Jugoslaviji taj jezični nacionalizam na početku nije imao nikakve šanse: Srbi i Hrvati su Novosadskom sporazumu prisegnuli na jedinstvo njihova zajedničkog jezika – s dvjema sekundarnim vrstama: srpsko-hrvatskom i hrvatsko-srpskom. Idiotizam je počeo 1967. Deklaracijom o nazivu i položaju hrvatskoga književnog jezika, na koju su se nastavile daljnje provokacije: Hrvati su povukli svoj potpis s Novosadskog sporazuma i službeno zatražili da se jugoslavenski savezni zakoni objavljuju na četiri jezika: slovenskom, hrvatskom, srpskom i makedonskom. Savezna vlada u Beogradu gledala je kako se otvara Pandorina kutija, jer bi se po tom etničkom načelu morali dopustiti i drugi jezici, među kojima i jedan muslimanski za Bosnu, jer po logici Hrvata ne bi mogao postojati zajednički bosansko-hercegovački jezik.

Srpski filmovi s hrvatskim titlovima

 U međuvremenu se sve pogoršalo. U Hrvatskoj su na snazi nadzorne i kaznene odredbe za “hrvatski jezik” koje nalikuju na one iz NDH, no ipak su neučinkovite: na Umjetničkoj akademiji u Splitu u ljeto 2006. svi su studenti prve godine pali na ispitu iz “hrvatskog jezika” – mladi ljudi, isto kao ni bilo tko drugi, nisu znali što bi mogao biti “hrvatski jezik”. Također su bili neuspješni smiješni pokušaji da se srpskim filmovima u Hrvatskoj stave “hrvatski” titlovi: gledatelji umiru od smijeha jer je to isti jezik – izuzevši neke hrvatske neologizme poput zrakomlata umjesto helikoptera – koji je dugo pobuđivao maštu šaljivdžija do vrhunaca. Prvog siječnja 2007. Rumunjska i Bugarska postat će članice EU-a. Zasigurno bi bilo pogrešno vjerovati da će Bruxelles biti toliko pronicljiv te prihvatiti dvije nove države i kao jezične “pionire”, ali upravo to je velika nada za fizički uništeni i mentalno narušen Balkan. S ulaskom Bugarske u EU ćirilica će postati službena, što ujedno ide u korist Srbima i Makedoncima i što može dovesti do novog razumijevanja balkanske povijesti i kulture općenito. S Rumunjskom u EU zapravo ulazi i Moldavija, barem kad je riječ o jeziku i etnosu njezinih građana. EU ne može ostaviti Rumunjsku jer ona se brine i mora se brinuti za “Rumunje s obje obale Pruta”.

Priredila i s njemačkoga prevela Gioia-Ana Ulrich

Skraćena verzija teksta objavljenog 28.12.2006. u internetskom časopisu Eurasisches Magazin pod naslovom Die Zungen des Balkans in der Europäischen Union. Oprema teksta redakcijska.