Jezične subverzije u mraku

Glavni program ovogodišnjeg Zagrebačkog sajma knjiga, naslovljen Novi hrvatski roman, bio je tek posljednja u nizu inauguracija romaneskne forme kao medijski najzanimljivijeg, čitateljima najprijemčivijeg i tržišno najisplativijeg oblika naše suvremene beletristike. Opće je mjesto da su marginalizirana poezija i esejistika, kao i sve zapostavljenija kratka priča odavno ustuknuli iz izloga knjižara i s prorijeđenih novinskih stranica kulturnih rubrika prepuštajući romanu središnju poziciju. Nije novost ni da su među glavnim zamašnjacima popularizacije najduljeg proznog oblika razni književni natječaji izdašnih fondova, prvenstveno onaj izdavačke kuće V. B. Z. za najbolji neobjavljeni i onaj T-Portala za najbolji objavljeni naslov. Ono što je, međutim, već pomalo zaboravljeno je sam početak tog trenda.

Na krajnjoj margini

Godine 1999. mala izdavačka kuća Faust Vrančić raspisala je tzv. Prvi hrvatski natječaj za rukopis romana, kako bi na nakladničkoj sceni otvorila prostor neafirmiranim autorima. Osim novčanog iznosa namijenjena pobjedniku – inače, simpatično skromnog u usporedbi s budžetima današnjih natječaja – izdavač se obavezao objaviti tri najuspješnija pristigla djela. Prvu nagradu dobio je Josip Mlakić za knjigu Kad magle stanu, a kao drugoplasirani ukoričen je rukopis Igora Rajkija Katalog o božjim dostavljačima. Tako su se u istom kontekstu našla dva ni po kojim kriterijima usporediva djela posve različitih autorskih pristupa i nesumjerljivih poetika. Mlakićeve Magle kao da su neorealističkim prosedeom, umješnim, ekonomičnim pripovijedanjem i tematizacijom nedavnih ratnih zbivanja najavile neka od strujanja koja će sljedećih godina dominirati hrvatskom prozom, pa ih kritičari i povjesničari književnosti danas gotovo jednoglasno proglašavaju jednim od najznačajnijih domaćih romana u proteklih desetak godina, dok su autorov ugled u međuvremenu izgradile i učvrstile brojne pohvalne recenzije, nove nagrade i nominacije, pa i filmska ekranizacija, promoviravši ga u egzemplar srednjostrujaškog uspjeha.

Rajkijeva priča je posve drukčija: iako je nakon debitantskog Kataloga objavio sedam proznih knjiga, one su ostale zatrpane pod naslagama čitateljske nezainteresiranosti, medijski gotovo pa nevidljive, profesionalnim komentatorima književnosti nezanimljive, jednom riječju: egzemplar opusa s margina književne scene. Naravno, na marginama se redovito kriju provokativnije, uzbudljivije i izazovnije stvari negoli u matici zbivanja, a Rajki ispisuje neke od najizazovnijih stranica naše aktualne prozne produkcije. I njegov najnoviji roman, Dobro izgledaš, ostat će zasigurno u aktualnoj hiperprodukciji naslova na natječajno-marketinško-tabloidni pogon relativno nezamijećen, a nešto publiciteta mogla bi mu osigurati jedino potpora izdavača. Naime, on prvi put objavljuje u velikoj nakladničkoj kući, Ljevku, i to u Biblioteci 21 urednika Ede Popovića, kojeg balast zakonitosti tržišnog natjecanja očito ne ometa da naslove bira po kriterijima što s komercijalnošću nemaju previše veze. Ako podrška jakog nakladnika proturi ovaj roman nešto širem čitateljskom krugu, utoliko bolje, jer Dobro izgledaš je najradikalnije, najambicioznije i najkompleksnije Rajkijevo djelo dosad.

Rijetkim poznavateljima njegovih dosadašnjih ukoričenja i ne treba govoriti kako se pritom čvrsto nadovezuje na ranije naslove, jer je dosljednost autorovih poetičkih i ideoloških premisa, stilskih postupaka i pripovjednih tehnika toliko upečatljiva da je, primjerice, nedavno ponukala Miljenka Jergovića da taj opus usporedi s čuvenim konceptualnim likovnim projektom upornog višegodišnjeg slikanja apstraktne forme meandra pokojnog Julija Knifera.

Slogani i duljice

U kontekstu aktualnih proznih tendencija osnovna i najuočljivija karakteristika tog opusa, a ujedno i ona kojoj Rajki ponajviše duguje svoju nepopularnost, okrenutost je jeziku. Jezik ga pritom ne zanima, kao naše neorealiste, isključivo u svojoj referencijalnosti; on mu je, naprotiv, beskrajno otvoreno polje za ludičke eksperimentalne intervencije. Rajki stvara neologizme i nepostojeće kovanice, izvrće i parodira jezična pravila, poigrava se sintaksom, sklapa nove sintagme, fingira etimologije, iznevjerava interpunkcije, a ta se zaigranost proteže sve do razine kompozicije djela, pa su njegovi romani sklopovi najrazličitijih književnih i neknjiževnih žanrova i žanrovskih parodija: pjesama, mailova, SMS-ova, popisa, ugovora, zakonika, uputa za upotrebu, reklama, natječaja, bilježaka... Taj stroj za proizvodnju značenja stvara nepredvidive eksplozije lucidnosti i miješa ih s neproničnim aluzijama, odmjenjuje apsurdističke dijaloge i nadrealističke slike ironičnim komentarima društvene zbilje, zasipa čitatelja citatima i referencama koje ocrtavaju začudno široko i heterogeno kulturno polje omeđeno Bachom i Ramonesima, strukturalizmom i religijama, Kantom i psihoanalizom, televizijskim emisijama i suvremenim hrvatskim piscima...

Evo kako taj samosvojni pripovjedni tour de force funkcionira u romanu Dobro izgledaš: pripovijeda ga u prvom licu glavni lik, za kojeg postoje indicije da se zove Sin Tagma, iako čitatelj do kraja nije siguran u to. Predstavlja se kao “sloganist, duljitelj riječi i skupljač vlastitih zbilješki”. On tako ispisuje slogane i predlaže ih nekim posve sumanutim udrugama. Tako – primjerice, Studiju za moralni tečaj preko vikenda šalje slogan “Da ti samo vječno ne bude oprečno: Kvragu tumačenje, Kbogu značenje”, Uredu za promidžbene kampanje “Nije sporno, postupi dodvorno!”, a Klubu liječenih demokrata “Ponuda je luda, svejedno sranja ili čuda!”; pritom, nitko nikada ne prihvaća te njegove umotvorine. U slobodno vrijeme stvara duljice, koje su ironičan autorov komentar sve uvrježenijeg korištenja skraćenica u ubrzanoj, sadržajno reduciranoj svakodnevnoj komunikaciji novim tehnologijama. Ta oštroumna dosjetka duljenja riječi funkcionira jednostavno: radi se o tome da uobičajene riječi postaju skraćenice sintagmi koje, povratno, govore nešto novo o riječi koja je produljena. Tako, na primjer, riječ rok zapravo znači “racionalizirani osjećaj krivnje”, SMS se dulji u “sustavni manjak smisla”, a početak u “proza osporava čitateljstvu empatični trenutak arbitrarne komunikacije”.

Uz ispisivanje slogana i duljenje riječi, omiljena zanimacija Sina Tagme je skupljanje vlastitih zabilješki najrazličitijeg sadržaja sa svakojakih papirića, od poleđine poziva na obavijesni razgovor u MUP-u do kutije upotrijebljenih kondoma, s tim da ih on ne zove zabilješkama nego zbilješkama, što je igra riječi koja pregnanto i efektno ironizira cijeli pogon tzv. stvarnosne književnosti. Tu je i niz njegovih propalih projekata, od oglasa kojim traži vlastitog biografa do albuma sa samoljepivim sličicama hrvatskih pjesnika, a u jednom trenutku u nagradnoj igri čak i dobiva posao, i to “tautološkog pomagača asistenta” u izdavačkoj kući, ali ga potom gubi...

Opisi sjena, a ne stvari

Kroz alinearno ispripovijedan tijek događaja redaju se susreti sa sporednim likovima, poput zubara koji se zove Anto Logija i susjeda Adalberta, imenjaka glavnog lika Kataloga o božjim dostavljačima. Znatno čvršća poveznica s prvim romanom je tematski sloj odnosa s roditeljima – i ovdje i tamo taj odnos je težak, frustrirajući i nelagodan, bez mogućnosti međusobnog razumijevanja, a u Dobro izgledaš roditelji su odsutni i s pripovjedačem komuniciraju isključivo telepatski. Ipak, ključni sporedni lik je Lina, djevojka glavnog lika, a fragmentirani prizori njihove veze, često impregnirani pomaknutom erotikom, postupno iscrtavaju putanju ljubavnog odnosa od početka do njegova raspada i čine jednu od važnijih tematskih cjelina djela. Ovaj skraćeni popis sporednih likova zaključuje bog, koji se na početku pojavljuje nudeći glavnom liku antifaustovski na potpis Ugovor o korištenju dana, da bi pri samom kraju kopulirao s njim, realiziravši tako onu uvriježenu blasfemičnu kolokvijalnu pogrdu koju ovdje nećemo navoditi.

Rajkijevi likovi modelirani su bez psihološke motivacije i dubine, a otklon od tehnika realističkog pripovijedanja je, uostalom, prisutan na svim razinama njegova pisma. Utoliko su u ovom romanu posebno zanimljivi opisi eksterijera: to gotovo nikad nisu opisi samih predmeta, nego njihovih sjena. Ta parodija dominantnog neorealističkog prosedea istodobno neskriveno ironizira poziciju samog pisca kroz referencu na Platonovo proskribiranje umjetnika koji prikazuju samo sjene ideja, a konceptualni zahvati poput tog sabiru entropičnu raspršenost pripovijedanja, sprječavajući da se ne raspe u kakofoniju nabačenih dosjetki i brojnih ekskursa. Važan je “vezivni sloj” djela i tematska preokupacija ljubavlju: roman, tako, upečatljivo završava dokumentom tzv. Zakonika o ljubavništvu, čiji članci, ispreplićući ironiju, parodiju i patos, zakonski definiraju ljubavni odnos.

Ipak, ono što poput crvene niti prošiva šareni patchwork teksta i prožima sve njegove razine je bespoštedni, programatski, radikalni sukob s dominantnim diskursima današnjice – bili to diskursi masovnih medija, dnevne politike, popularizirane književnosti ili melodramatizirane ljubavi. Taj autorski otpor spram uvriježene lakoće sporazumijevanja koja prikriva banalnost komunikacije stvara otpor teksta, i to čitatelja neizbježno frustrira i povremeno iritira, pa će tako i nakon ovog naslova Rajki zasigurno ostati na margini, zanimljiv samo onima koji od angažirane književnosti ipak traže nešto više subverzivnosti nego što je mogu ponuditi najfotografiraniji autori naše scene.