Jezik zrcali nas, ne svijet

Steven Pinker čovjek je oboružan mislima i s talentom za jezik, a to je kombinacija kojom je pridobio neobično široku publiku. Godine 1995. objavio je The Language Instinct, koji nije bio samo bestseler nominiran za Pulitzerovu nagradu. Taj nominirani bestseler o lingvistici bio je prvi doista sočan vodič koji prikazuje kako lingvistika zapravo funkcionira. Nakon toga su uslijedile tri gotovo jednako uspješne knjige. Dok je u jednoj pisao o lingvistici, a u dvije o ljudskoj prirodi, Pinker je postupno postao polimat i pionir na području evolucijske psihologije, koju su mnogi znanstvenici odbacivali kao puko pripovijedanje ali koje je opstajalo, najviše zahvaljujući upravo Pinkeru. Njegova najnovija knjiga zaokružuje dva luka, jedan za knjige o jeziku i jedan za knjige iz psihologije. U knjizi Stuff of Thought ima materijala više nego ikad. Ponovo Pinker nije stidljiv. Posvetivši gotovo 500 stranica načinu na koji stvaramo značenje, on je potvrdio svoje mjesto vodećeg interpreta na području na kojemu je dugo vremena dominirao Noam Chomsky. I on to čini s jasnim pečatom.

Kako mišljenje oblikuje jezik

Pod Chomskyjevim vodstvom tijekom četiri desetljeća, lingvistika i srodne joj znanosti uglavnom su se usredotočavale na strukturu i pravila jezika, a to sve na štetu značenja. Pinker prkosi starome poretku, a to čini, baš kako treba, ne dozvoljavajući da mu retorika stane na put dok čitatelje vodi kroz radikalno proširen rad na jeziku i mislima u kognitivnim znanostima. Njegova knjiga nudi mnoga objašnjenja nastala na temelju njegovih istraživanja i preciznog rada mnogih znanstvenika i učenjaka kojima je posvećeno malo pozornosti izvan akademskih struka semantike i eksperimentalne psihologije. U jednome poglavlju Pinker istražuje, utječe li određeni jezik kojime govorimo na naš način razmišljanja. Pomisao da utječe u kognitivnim je znanostima tijekom godina izazvala veliku pozornost (kao i nelagodu i gnjev). Raspravljajući iz vlastite perspektive, Pinker zaključuje da način na koji govorimo ne utječe na mišljenje, barem ne na dramatičan ili bitan način. Međutim, kroz veći dio knjige on izokreće termine istražujući jedan drugi odnos koji zaslužuje jednaku pozornost: način na koji misao podupire jezik.

Naravno, postoje posve očiti načini na koje mišljenje oblikuje jezik. Riječi određenog jezika odražavaju preokupacije njegove kulture, a kada se služimo jezikom, uglavnom pokušavamo reći ono što mislimo. Na različite načine pokazujemo što mislimo, pa čak i pogreške koje činimo razotkrivaju način na koji funkcionira naš um. Sve je to zanimljivo, no Pinker sa svojim karakterističnim darom proučava manje svakodnevne sveze. On pozorno raščlanjuje jezik kako bi razotkrio konceptualne strukture i zaokupljenosti koje se skrivaju u njemu, uključujući raširena uvjerenja o funkcioniranju vremena, prostora i pokreta, kao i ljudskoga tijela. A nakon što izloži elemente, Pinker nas suočava s iznenađujućim zaključkom: iako te mentalne strukture oblikuju naš jezik, one imaju malo veze s time kako svijet odista funkcionira.

Sveopće i stalne ljudske fiksacije

Određivanje elemenata nije lako. Lingvisti tu aktivnost, što je tipično, ne počinju s velikom ambicijom razotkrivanja antropičkog univerzuma, nego s malim, dosadnim problemom. Zašto se, na primjer, na engleskom može reći load hay onto the wagon ili load the wagon with hay (što manje-više ima isto značenje – staviti sijeno na kola), pa čak iako je moguće reći toss hay onto the wagon, ne može se reći toss the wagon with hay? Primijetivši tu neobičnost, stručnjaci su ubrzo otkrili da jezik njima obiluje. Većina glagola lako podnosi te strukturalne skokove, dok drugi, pak, bez ikakva jasnog razloga odbijaju takvu manipulaciju. Jezik, svakako, može biti vrlo zbrkan. Je li to bila puka, slučajna varijacija, posljedica činjenice da riječi imaju individualne preferencije?

Nitko u znanosti ne voli istraživanje započeti ili završiti nasumičnošću, ali lingvistima je trebalo mnogo vremena da pokažu da u cijeloj toj zbrci postoji metoda. Pokazalo se da ispravnost slaganja glagola i konstrukcije nije puka individualna razlika u načinu na koji se koristimo riječima, nego da je temeljno osiguravaju široke, neizgovorene kategorije značenja – u ovom slučaju, način na koji razmišljamo o stvarima kao što su pokret i prostor.

Samo jedan od tih glagola funkcionira u obje rečenice jer, usprkos vanjskom prividu, ti glagoli doista nemaju isto značenje. Oni, zapravo, spretno oblikuju događaje na različite načine. Load ili toss, hay onto a wagon zapravo znači da se neke stvari premještaju na neko drugo mjesto. U kolima može biti mnogo ili malo sijena. To nije izrečeno u rečenici. Ako obrnete strukturu i dobijete glagol + kola sa sijenom, implicira se da su kola posve, a ne djelomice, napunjena sijenom. Kola su kvalitativno promijenjena uslijed djelovanja glagola. Bilo bi logično da su kola puna jer se nešto na njih tovarilo, no um – i jezik – opiru se ideji kola koja posve mijenjaju stanje jer je nešto bačeno na njih.

Neslaganje i slaganje glagola i struktura otkriva ne samo to da su strukture opterećene drukčijim značenjem, nego da glagoli pripadaju prirodnim grupacijama koje se temelje na opsežnim kategorijama značenja. Lingvisti su nedavno otkrili, djelomično zato što se glagol uklapa ili ne uklapa u različite vrste rečenice, da se mnogi glagoli okupljaju u nevidljivim skupinama te da se, ponovno, temelje na konceptima poput prostora, snage ili pokreta. Od 85 takvih glagola, barem jedan implicira što se događa kada se gomila predmeta raspodijeli po nekoj površini (blot, bombard, dapple, riddle, speckle). U jednoj drugoj skupini glagoli opisuju što se događa kada se mali komadići rasprše na sve strane (bestrew, scatterm seed, sow, strew). Još jedno drugo mnoštvo opisuje da nešto izlazi iz nečega (emit, excrete, expectorate, secrete, spew, spit itd.)

Neobično je da nas nikad nisu učili da te klase postoje, a još manje koje značenje imaju. Pa ipak, kad dijete uči glagole jednoga jezika, ono implicitno uči na koji se način glagoli nagomilavaju. Kao što ističe Pinker, glagoli bi se mogli grupirati prema različitim vrstama značenja, primjerice – opisuju li oni stvari koje izgledaju jednako, mirišu jednako ili koje su jednake po opipu. Ali oni nisu svrstani na taj način; ono što njihove grupacije otkrivaju je jasna i sveopća ljudska fiksacija na različite vrste pokreta, na način korištenja snage, raščlanjivanje vremena i promjenu stanja – to je predmet misli.

Pinker čvrstom i prijateljskom rukom čitatelje vodi kroz mnoge sjajne, podrobne primjere; odabire riječ ili razotkriva metaforu, preokreće ju, iskušava u različitim kontekstima i razotkriva njezin unutarnji mehanizam. Uvijek iznova, naizgled nedosljedni hirovi jezika otkivaju iste kozmičke preokupacije, uz fizičke predmete i zakone koji ih pokreću, način na koji gradimo univerzum uključuje temeljnu taksonomiju ljudskih naspram neljudskih stvari, živih naspram neživih predmeta, apstraktnih predmeta naspram trajnih stvari te fleksibilnih naspram krutih stvari. Naš jezik također oblikuje vremenska linija uz koju se vežu ili ne vežu događaji. Ideja svrhe također je temeljna, a i vrlo važna distinkcija između sredstava i namjera.

Spoznajne leće

Sva ta značenja ne pojavljuju se u svim jezicima, ali se pojavljuje jedan velik dio tih značenja sugerirajući vrlo snažno da su temeljna u oblikovanju ljudskoga mišljenja, a ne samo načina na koji govorimo. Pinker se koristi mnogim različitim eksperimentima kako bi pokazao koliko su za ljudsko razmišljanje, neovisno o upotrebi jezika, bitni neki od tih koncepata.

Pa iako su oni esencijalni za mišljenje, principi i distinkcije koje razotkriva jezik nisu temeljni za svijet i način na koji on funkcionira. Vrijeme nije linija: predmeti nisu vezani za način na koji ih mi interpretiramo. Niti se svijet jednostavno dijeli na stvari koje su humane naspram stvari koje su nehumane. Predmet ljudskih misli je pogrešan. No dobro, možda baš nije ni pogrešan. Bolje rečeno, kako je pokazao Pinker, naše manjkave ideje o podjeli svijeta zapravo su “kognitivna leća” kojom promatramo stvari koje nas okružuju. On, naposljetku, kaže: “Iako nikada nećemo točno upoznati svijet, čovjek mora imati pamet kako bi ga mogao upoznati”. Štos je, naravno, u tome da trebamo biti svjesni leće dok gledamo kroz nju.

 A kako treba gledati na jezik? Ako jezik ne određuje kako gledamo na svijet i ako nije istina da sam svijet određuje jezik, u čemu je onda stvar? Jezik je paradoks ako ste dovoljno vješti s njime: on otkriva univerzalne preokupacije naše vrste, dok nam istovremeno omogućava da se, barem malo, zagledamo onkraj njih.

S engleskoga prevela Gioia-Ana Ulrich.

Objavljeno u e-časopisu Slate www.slate.com/id/2176113/fr/rss/