Joga je poput čaja

Joga je danas, kao što je svima poznato, općepoznata i svjetski raširena pojava. Međutim, sve otkako je prije stotinjak godina, zajedno s drugim izvoznim indijskim duhovnim nasljeđem započela svoju, otada neprekinutu, svjetsku turneju, ne prestaje intrigirati i izazivati kontroverze, gdjegod da se pojavi. To je posebno aktualno u zemljama s raznim vrstama tranzicija, poput Hrvatske, koja nesigurna u vlastiti identitet puše i na hladno, i pomalo histerično reagira na razne “uvozne”, “nama strane” ili “nedaj Bože istočnjačke” duhovne stečevine. Tako je prije nekoliko godina, vladinu inicijativu za uvođenje joge kao izborne rekreacije za nastavnike, dio konzervativne javnosti dočekao neprijateljski, i cijela je stvar, već u začetku skinuta s dnevnog reda, čak i bez šire javne rasprave. Koga danas briga što je svima nam blisko i “ukorijenjeno” kršćanstvo, ni krivo ni dužno, došlo upravo s tog “mrskog nam Istoka”?

Ali, ne treba misliti da je taj problem – što je to zapravo i čemu će nam joga danas – preokupacija lažnih dušebrižnika. Već je svojedobno i jedan od najznačajnijih umova 20. stoljeća, Carl Gustav Jung, postavio slično pitanje i u glasovitom eseju Joga i Zapad (1936.) pokušao dati svoj odgovor na gore postavljeno pitanje. Očito, u pojavi i značenju joge ima nešto što nam bježi, što izmiče kao bjelodano našem zapadnjačkom umu, pa bez obzira na naš konačni stav, bilo pozitivan bilo negativan, traži neprestano propitivanje.

Joga – čedo Istoka i Zapada

Slično si pitanje, uz pripadajuće odgovore, već gotovo 15-ak godina postavlja Domagoj Orlić, marni proučavatelj, pa i praktikant joge. Već je u svojoj prvoj knjizi Iskustvo Yoge. Uvod u filozofiju i praksu viniyoge (2001.) pokušao postaviti temelje za odgovor na ta pitanja, ali nije se bavio izravno i usko temom relacije Istoka i Zapada posredovanjem joge – što je tema ove njegove druge knjige. Motiviran s jedne strane dubokim i intrigantnim Jungovim esejom Joga i Zapad, te s druge strane razmjerno problematičnim kvalifikacijama joge od kršćanskih protagonista u nas, kao u knjizi svećenika Josipa Blažića Joga i kršćanstvo (2004.), Orlić je iz svog gledišta pokušao dati svojevrstan odgovor na ključno pitanje o sudbini i ulozi joge na Zapadu.

U obama ga je tekstovima, poglavito onome Josipa Blažića, pogodilo nedovoljno poznavanje i površno karakteriziranje joge kao neke demonske i nama Zapadnjacima potpuno strane sile i prakse koja ugrožava našu zapadnjačku bit – a to je prema Blažiću kršćanstvo, a prema Jungu naša zapadnjačka racionalnost. Bez dubljega uvida u filozofiju i praksu joge, prije svega u samoj Indiji a onda joge danas uopće, nemoguće je primjereno kvalificirati tako složen fenomen kao što je joga. Pored toga, danas se pod jogom prodaje sve i svašta, i da bi se došlo do kakvog takvog suvislog uvida u izvornu bit i potencijale joge, potrebna je temeljita rekonstrukcija pojave joge, kako u modernoj Indiji, tako i na Zapadu. U tu je svrhu Orlić poduzeo uzbudljivo duhovno putovanje u samo “srce joge” i iznio povijesni prikaz njezina razvoja u Indiji, pa preko nekih suvremenih indijskih jogija opisao put joge na Zapad, kao što je na koncu dao i svoju, sasvim osobnu viziju joge – sa svim njezinim pozitivnim potencijalima.

U prvom koraku Orlić razbija predrasudu da ako si Indijac, onda si dakle jogin, manji ili veći poznavatelj i praktikant joge. Prema toj bi se predrasudi joga izjednačavala s hinduizmom i bila ekskluzivan indijski fenomen. No ništa nije dalje od istine. Iako je joga potekla iz sjeverne Indije (ne zna se još pouzdano otkud točno ni kako, premda, naravno, postoje legende), ona je stoljećima bila prekrivena velom zaborava, i zapravo doživljava svoju renesansu krajem 19. i početkom 20. stoljeća, baš kad su se različita duhovna učenja počela širiti s Istoka na Zapad. Ona je gotovo istovremeno, u toj renesansi postajala duhovnom stečevinom Zapada, koliko i Istoka, i njezino hvatanje korijena na Zapadu “ugrađeno” je u njezinu bit, jednako koliko i na istoku; nešto poput kršćanstva ili drugih proizvoda, kako Istoka na Zapadu, tako Zapada na Istoku, tu nema razlike. Stoga je, prema Orliću, joga duhovno čedo koliko Istoka, toliko i Zapada, i jedni i drugi imaju na njezin fenomen značajnog utjecaja, pa i zasluga. Na sličan način na koji mi Europljani poznajemo našu ezoteričnu, mističnu ili alkemijsku tradiciju, a ona je vjerovali ili ne značajna i znatna, i što je najvažnije više tisuća godina stara – na sličan su način Indijci bili (ili još češće nisu bili) upoznati s vlastitim ezoteričnim naslijeđem, dio kojega je dugo godina bila joga. S obzirom na to da su Zapadnjaci veoma brzo i lako prihvaćali stečevine joge, ona se u posljednjih stotinjak godina ukorijenila na Zapadu koliko i na Istoku, prilagođavajući se zapadnjačkom mentalitetu. Joga je danas “naša”, zapadnjačka, točno koliko i kršćanstvo, tvrdi Orlić, a jedno i drugo dolaze s Istoka.

Sedam tipova joge

S druge strane, treba dobro poznavati tradicionalnu, povijesnu jogu, kao i njezinu renesansu u samoj Indiji. Orlić je i u toj rekonstrukciji precizan i iscrpan. On navodi i temeljito opisuje sedam tipova tradicionalne joge, mogli bismo reći joge različitih uporaba i tradicija u samoj Indiji, ali danas i izvan nje. To su joga kao filozofija ili meditacija (raja joga), umijeće ispravnog djelovanja (karma joga), joga kao religiozna predanost (bhakti joga), joga kao kozmičko jedinstvo – temelj New Age pokreta (tantra-joga), komercijalizacija joge na Zapadu – joga kao savršenstvo tijela (hatha joga), znanstveni pristup u jogi – joga kao spoznaja (jnana joga), te praktična sinteza – joga kao disciplina zdravoga, životnoga užitka (hrdaja joga).

Naziva joge ima i više, jer su mnogi jogini – od prvoga koji je jogu donio na Zapad u novije doba, Swamija Vivekanande (1893.), pa do glasovitog Paramahanse Yoganande i njegove Autobiografije jednoga jogija (1946.) – razvijali vlastitu terminologiju (Yoganandina se primjerice nazivala krija-joga, Desikacharova neko vrijeme vini-joga itd.). Poanta je, međutim, u tomu da se uvidi sva kompleksnost i višedimenzionalnost joge s jedne strane, ali i da se uoči njezina praktična, odnosno praktikantska, osobna dimenzija s druge. Za taj je fenomen bitna tradicijska linija jogija koja ide od jednog od glavnih obnovitelja joge iz prve polovice 20. stoljeća, Tirumalaija Krishnamacharje, njegova sina i nastavljača T. K. V. Desikachara, Novozelanđanina Marka Whitwella, te pristupa jogi samog Domagoja Orlića, koji se nadovezuje na tu tradiciju. Riječ je o tradiciji učitelja joge koji insistiraju na individualnom pristupu učeniku, prilagođavanju tradicionalnog korpusa asana (stavova) i pranajama (tehnika disanja) učenikovim mogućnostima i potrebama, prijateljskom i ravnopravnom odnosu učenika i učitelja (nasuprot čestom kultu gurua koji je više nego problematičan), neopsesivnom i opuštenom pristupu kako jogi tako i cijelom materijalnom i duhovnom svijetu, te naturalnoj prareligioznosti – produhovljenom stavu poštovanja i ljubavi prema svemu što nas okružuje i prožima. Ako tradiciji joge pristupamo s tih pozicija, od joge Zapadnjak može imati velike i blagotvorne koristi, kao uostalom i od riže ili čaja iz Indije ili Kine koje poslužuje na svome stolu. Joga je za Orlića neutralno, ali moćno sredstvo koje pravilnom primjenom svima, pa i Zapadnjacima može biti korisna – komercijalizacija, opsesivni pristupi raznih vrsta, eskapizam, kultovi i sljedbe kojima je cilj zaborav sebe ili identifikacija s guruom i slični pristupi mogu itekako štetiti – toga je Orlić sasvim svjestan, te na tu problematiku upozorava. Jedino samosvjestan i odgovoran pristup svakog pojedinca sebi i svojoj okolini može prakticiranje joge učiniti korisnim za određenog pojedinca.

Naturalna ili primarna produhovljenost nije u protuslovlju niti s jednom objavljenom religijom, te se svaki pojedinac može slobodno baviti jogom i biti dobar kršćanin ili što već jest. U tom pogledu nema temeljnog sukoba između kršćanstva i prakticiranja joge, kao što uostalom pijenjem indijskog čaja ne postajete hindusom, ili konzumiranjem japanskog sušija ne postajete Japancem. Je li ih bolje razumijemo, to je već druga stvar – ali nije li cilj svakog razvoja civilizacije bolje razumijevanje svijeta u kojemu živimo? Orlićeva je knjiga sasvim sigurno važan doprinos u tom smjeru.

To je potencirano tim više jer ovu knjigu možemo čitati raznovrsno. Prva je mogućnost – kao važan znanstveni doprinos upoznavanju s različitim pristupima jogi, čemu osobito pomaže bogata literatura i iscrpan rječnik sanskrtskih riječi i pojmova na kraju knjige. Možemo je čitati i kao polemično štivo u sklopu aktualnih rasprava o različitim kulturološkim relacijama Istok-Zapad, što je u kontekstu potencijalne prijetnje najavljenog “sukoba civilizacija” važan iskorak. Ova knjiga iznosi i osobno, iskreno iskustvo dugogodišnjeg praktikanta joge, pa je u određenoj mjeri i praktični priručnik, ili barem uvod u praktičnu primjenu joge, onome koga to zanima. Dakle, svatko može u njoj naći koristan i sebi primjeren dio, ovisno o tomu što ga zanima. Koji god da pristup poduzmemo, pa čak i ako nam je joga odbojna, imat ćemo koristi od informacija u ovoj nezaobilaznoj knjizi, i to je njezina najveća vrijednost.