Jona – prorok ili antiprorok?

Jonina knjiga spada među najmanje biblijske knjige. U hebrejskom su tekstu samo tri stranice, a u hrvatskom prijevodu stranica i pol. No, iako opsegom tako malena, Jonina knjiga predstavlja umjetnički pravo remek-djelo, a teološki pokreće nizu velikih ljudskih tema.

Prije svega, tu izbija na vidjelo tema neposlušnosti židovskog proroka spram Jahve, što je nezapamćeno u izraelskoj biblijskoj predaji. Tu je i velika tema o Jahvinoj nadležnosti: nad prirodom, nad drugim narodima i nad pojedincem i njegovom osobnom sudbinom. Tu su i teme o obraćenju i praštanju, o Božjem milosrđu i ljudskoj uskogrudnosti, o čovjekovoj osvetoljubivosti. Pa ipak, Jonina knjiga osobito naglašava razliku između Božjeg i ljudskog načina promatranja svekolikog svijeta i djelovanja.

Malo je koja biblijska knjiga sa svojom raznolikom porukom suvremena u svakom vremenu kao Jonina. Ona predstavlja dva pogleda na čovjekovu stvarnost. Onaj je ljudski izražen u Joninu liku, a onaj Božji u Bogu koji jednako skrbi i za pogane mornare i za tlačitelje Asirce i za buntovnog proroka Jonu. Takva je slika Boga potrebna svakom vremenu, svakom pokoljenju i svakom čovjeku. Zato je poruka Jonine knjige poruka za svako vrijeme.

Jonina knjiga - nastanak i oznake

Jona, glavni lik Jonine knjige, dolazi od hebrejske riječi jôn?h što hebrejski znači golubica. Spada u tzv. male proroke prema kriteriju veličine knjige. Vrijeme nastanka knjige nije lagano i sa sigurnošću odrediti. Izvjesno je, međutim, da je terminus a quo babilonsko sužanjstvo, a terminus ad quem 200. god. pr. Kr. kad je Jona spomenut u Sirahovoj knjizi (Sir 49,10) u navođenju dvanaest malih proroka.

Tko je prorok Jona? U Bibliji se spominje izvjesni Jona, sin Amitajev, iz Gat Hahefera koji je živio u vrijeme Jeroboama II. u Sjevernom kraljevstvu u 8. st. pr. Kr. (usp. 2 Kr 12,25). No, očito je kako taj Jona ne može biti glavni junak naše knjige, jer je živio davno prije. Moguće je da je pisac Jonine knjige uzeo taj lik i dao mu ona obilježja koja su mu se činila važnim u obradbi zadane teme. Danas se biblijski stručnjaci slažu kako je Jona, koji je opisan u Joninoj knjizi, zapravo osoba koja nam je nepoznata, a nije sigurno i da je povijesno egzistirala. Budući da je Jonina knjiga s književnog stajališta, zapravo, kratka priča, onda je Jona lik koji utjelovljuje jedan određeni način razmišljanja i djelovanja u Izraelu u vremenu kad je knjiga nastala.

Inače za samu knjigu, koja ima četiri mala poglavlja, vlada općeprihvaćeno uvjerenje kako potječe od jednoga autora. Problem predstavlja drugo poglavlje koje je po svom obliku psalam. Danas biblijski stručnjaci zastupaju mišljenje kako je psalam postojao i prije Jonine knjige, i kako ga je pisac knjige uvrstio i uklopio u Joninu knjižicu. Dakle, psalam se nalazi u Joninoj knjižici od početka njezina nastanka. Poglavlja su na izvjestan način paralelna. U poglavljima 1. i 3. na pozornici su Jona i mornari-pogani odnosno Jona i Ninivljani-pogani. U poglavljima 2. i 4. dijalog se odvija između Jahve i Jone. Neki dijele knjigu na dva dijela gdje bi prva dva poglavlja činila prvi, a druga dva drugi dio knjige, budući da  1,1 i 3,1 počinju istim riječima: “Gospodin je  rekao Joni”. Moguće je knjigu podijeliti i u više prizora.

Ono što je s jezičnoga i stilističkoga gledišta značajno za Joninu knjigu može se ovdje samo kratko naznačiti. Istraživači Jonina spisa ustanovili su kako se njegov pisac koristio raznim stilskim sredstvima kako bi izrazio Božju poruku. Didaktičko-odgojne crte nisu na prvi pogled tako uočljive zbog činjenice da je autor rabio sredstva komike u oslikavanju likova, njihovih stavova i djelovanja. Tako u prvom poglavlju prevladava ono satirično: dok Jona spava dubokim snom, dotle se mornari – pogani mole; dok židov bježi od Boga, dotle ga poganski mornari žele vratiti Bogu. Duboka ironija obavija također prizore u kojima prorok traži smrt, a Bog ga ipak spašava.

Mogli bismo čak reći da pripovijedanje prerasta u svoju grotesku: proroka koji hoće pobjeći lađom od Boga na svoj račun besplatno prevozi njegovu Bogu velika riba. Ironiju susrećemo i u trećem poglavlju kad se, nakon nekoliko mlakih prorokovih riječi, cijeli grad s kraljem i sa svim životinjama oblači u kostrijet – i svi čine pokoru. Ta ironija ide vrhuncu kad nakon velike ljutnje (4,1) dolazi do velike radosti (4,6).

Osim uporabe stilskih sredstava komike, autor se obilno koristio i stilskim sredstvom ponavljanja ključnih riječi u spisu, čime postiže međusobno uspoređivanje dvaju dijelova knjige u pojmovima unutar same naracije prikazujući posljedice Jonine neposlušnosti i konačne poslušnosti Jahvi. Ovdje ćemo navesti neke primjere tih stilističkih oblikovanja. U prvom poglavlju: četiri puta je rabljen glagol jrd sa značenjem sići. Jona silazi u Jafu, a potom silazi u lađu (1,3), a za vrijeme oluje on je sišao na dno lađe (1,5) i “sišao” u dubok san. U drugom poglavlju, u psalmu, veli se kako je Jona sišao do korijena planina (2,7). Uporabom ovoga glagola autor jasno pokazuje kako se Jonin bijeg ne odigrava samo na horizontalnoj razini nego i na vertikalnoj. Bježeći od Boga prorok sve više tone, sve više silazi, sve više pada.

Također je veoma čest i veoma važan glagol mnh, koji ima značenje dijeliti, razdvajati, brojati, a u našem kontekstu odrediti, naložiti. Četiri čudesna djela bivaju naložena ovim glagolom: u 2,1 Gospodin nalaže velikoj ribi da izbaci Jonu; u 4,6: Bog naređuje da izraste bršljan; u 4,7: Bog zapovijeda crvu da podgrize bršljan; u 4,8: Bog daje naređenje istočnom vjetru. U sve četiri slučaja Bog je subjekt događanja a u svakom pojedinom dolazi drugi naziv za Boga. Prema rabinskom tumačenju naziv ’el?hîm rabi se za Boga pravde, a ime Jhvh za Boga milosrđa. Tako Gospodin naređuje ribi da izbaci Jonu na kopno, a ’el?hîm nalaže crvu da podgrize biljku.

Tu je značajan i vrlo čest pridjev g?dôl u značenju velik. Velikom se označava Niniva (1,2; 3,2.3; 4,1), vjetar (1,4), oluja (1,4.12), strah (1,10.16), riba (2,1). Ako se uzme u obzir da biblijski hebrejski jezik vrlo malo upotrebljava pridjeve, onda je nužno dati odgovor zbog čega to čini autor Jonine knjige. Moguće je da je autor htio istaći kako su svi događaji u priči puno veći nego stvarnost života, što bi moglo navesti na zaključak da su i autor i slušateljstvo prije vidjeli u spisu parabolu nego stvarnu povijest.

Još je jedna riječ u Joninu spisu česta i veoma važna. To je pojam r?‘?h koji u knjizi ima različita značenja. Može imati značenje zla (1,2) koje se popelo do Boga. U 1,7.8 pojam se odnosi na veliki vjetar, a u 3,8 to je zao put od kojega se Ninivljani i kralj trebaju odvratiti. U 3,10 Bog uviđa kako su se oni odvratili od zla pa se i on kaje za svoje zlo koje ima značenje kazne, dok u 4,1 zlo ima značenje nesreće ili nevolje. Ovaj pojam se odnosi dakle i na Ninivljane i na Jonu  ali i na samoga Gospodina. Svi se oni trebaju odvratiti od zla.

Poruka Jonine knjige

Važnija od vanjskih oznaka knjige zacijelo je sama poruka knjige. Jonina je knjiga zapravo “ispričana teologija”, pa je kao takvu treba i razumijevati. “Ispričana teologija” odvija se na dvjema razinama: događajnoj i spoznajnoj. Naime, u samoj knjizi imamo dva pripovjedačka zapleta: akcijski i spoznajni. Akcijski pripovjedački zaplet polazi od određenog nedostatka i radi na njegovu otklonu. To može biti situacija nesreće koja se onda aktivnim raspletom pretvara u situacije sreće. Spoznajni pripovjedački zaplet ishodi od nedostatka spoznaje ili neznanja u najširem smislu riječi i kreće se ka njegovu otklonu. Akcijski pripovjedački zaplet u Joninoj knjizi prethodi spoznajnom pripovjedačkom zapletu. Radi se, ustvari, o sretnoj kombinaciji gdje prvo i treće poglavlje nose poglavito obilježja akcijskog pripovjedačkog zapleta, a drugo i četvrto poglavlje obilježja spoznajnog pripovjedačkog zapleta. To je vidljivo i iz prikaza same radnje što se odvija u tim poglavljima. U prvom su poglavlju djelatni mornari i Jona, a u trećem Jona i Ninivljani. U drugom i četvrtom poglavlju nalazi se Jonina molitva kao razgovor i Božji dijalog s Jonom gdje Jahve nastoji pojasniti svoje stavove i akcije. U knjizi akcija prethodi spoznaji, a spoznaja vodi akciji.

Radnju je započeo sam Jahve svojim nalogom Joni da se zaputi u Ninivu i propovijeda obraćenje njezinim stanovnicima. Na Jahvinu akciju Jona odgovara svojom re-akcijom, ali nipošto da izvrši Jahvin nalog nego da pobjegne ispred njegova lica. Umjesto da ide na istok prema Ninivi, Jona bježi na zapad prema Taršišu, koji se vjerojatno nalazio u Španjolskoj. No, sada Jahve poduzima cijeli niz novih radnji koristeći se vjetrom, morem, olujom, mornarima, ribom, biljkom i konačno crvom. Jahve podiže vjetar, vjetar pokreće more, more stvara oluju, oluja prisiljava mornare da traže izlaz, na koncu mornari bacaju Jonu u more. Tada Jahve naređuje velikoj ribi da Jonu proguta, pa da ga zatim izbaci na obalu. U četvrtom poglavlju Jahve naređuje da iznikne biljka, a zatim da je crv opet izgrize. Jahvin plan se mora ostvariti bez obzira na prepreke koje se nalaze pred njim. Jahve započinje akciju svojom riječi koja posvuda donosi učinke. Jedino Jona, iako Jahvin prorok, remeti svojim neposluhom Jahvin plan. Ipak Jahve vanjskim sredstvima prisiljava proroka da sa samo pet riječi navijesti propast Ninive. No, Jonina nutrina ostaje neobraćena, jer je tu Bog nemoćan budući da poštuje čovjekovu slobodu. Za razliku od Jone Ninivljani se obraćaju i čine pokoru, a Jahve odustaje od svoga gnjeva.

Nakon obraćenja Ninivljana u trećem poglavlju ne završava se Jahvina akcija, jer je ostao neobraćen prorok Jona. Iako se posvuda u knjizi osjeća Jahvin trud oko otvaranja prorokovih očiju, taj je trud osobito snažan u četvrtom poglavlju. Istom u četvrtom poglavlju Jona iznosi razlog zbog čega je pobjegao ispred Jahvina lica i zbog čega nije htio izvršiti njegov nalog (4,2). Jona se nije slagao s Jahvom koji je htio oprostiti Ninivljanima, krvnim neprijateljima Izraela: “Gospodine, nisam li to predvidio još dok sam bio u svojoj zemlji? Zbog toga sam i htio pobjeći u Taršiš. Znao sam, naime, da si milostiv i milosrdan Bog, spor na srdžbu i bogat dobrotom, i da se kaješ zbog zla kojim si zaprijetio.” (4,2).

Jahvin način djelovanja nije Joni nepoznat i zato se u interpretaciji njihova sučeljavanja svakako treba isključiti mogućnost kako je njihov sukob nastao na međusobnom nepoznavanju, jer prorok izričito tvrdi kako je poznavao Jahvu. Ako je poznavanje Jahve kao milosrdnog i opraštajućeg Boga uistinu razlog sukoba, onda Jonino neslaganje leži u neslaganju sa slikom Boga, koji je spreman na smilovanje i opraštanje, čak i Ninivljanima. Jona je takvoga Boga, vjerojatno, poznavao iz Božjeg odnosa prema Izraelu, ali se nije slagao da se Božja dobrostivost i opraštanje protegnu i na neprijatelje Izraela. Jona želi da Izraelovi neprijatelji budu i Božji neprijatelji i da zlo, koje su oni počinili, bude razlogom njihova uništenja. Jona ne želi vjerovati u Boga praštanja i smilovanja neprijateljima Izraela.

Bog koji se objavljuje u Joninoj knjizi nije Bog koji bi štitio zlo – to je vidljivo iz činjenice što od Ninivljana traži obraćenje – ali jednako tako on nije nipošto Bog koji bi po svaku cijenu želio uništiti onoga koji čini zlo. Bog u Joninoj knjizi najavljuje i mogućnost kažnjavanja zla, ali je on prvenstveno Bog po onome što poduzima da se čovjek odvrati od zla i da se vrati dobru. Jahve ostaje Bog koji se može “pokajati” i odustati od zla kojim je zaprijetio. Ne samo da se Jahve “kaje” za takvu odluku i da od nje odustaje, nego se on štoviše veseli što su Ninivljani odustali od zla i što im se može smilovati i oprostiti.

Upravo u četvrtom poglavlju Jahve se trudi da otvori oči proroku kako se i on treba obratiti i kako i on treba Božje praštanje i milosrđe. Ne prihvaćajući Boga praštanja i milosrđa, Jona ne prihvaća ni njegov način djelovanja. Jahve opravdava svoj postupak ne radi sebe nego radi tvrdokornoga proroka. Jahvina pitanja i dijalozi, te njegova metoda ilustracije s pomoću bršljana služe urazumljivanju Jahvina proroka, ali istodobno idu i za tim da pojasne implicitnom čitatelju koji je od tih dvaju načina djelovanja ispravniji: osvetoljubivi – Jonin ili opraštajući – Jahvin.

Jona ničim ne opravdava svoje stavove osim nezrelim djetinjastim postupcima. On više želi uništenje vlastitih neprijatelja nego održanje vlastitog života. No, Jahve se trudi kako bi izliječio bolesnog proroka od njegova zla. Zato mu služi bršljan kojim je želio zaštititi proroka, ali i objasniti ispravnost vlastitoga postupka. Naglim uklanjanjem bršljana prorok je trebao shvatiti kako pomoću bršljana Jahve želi pokazati svoju skrb i smilovanje prema Joni, kao što je prethodno pokazao i prema Ninivljanima. U tom smislu Jona se izjednačava s Ninivljanima. Kao što Ninivljani trebaju Jahvinu pomoć u liječenju od vlastitoga zla, tako i Jona treba posebnu Jahvinu skrb u iscjeljenju od svoga zla. U oba slučaja isti je hebrejski pojam (r?‘?h – zlo).

Time se otvara načelno pitanje Jonina spisa: Nisu li svi sudionici događaja u Joninoj knjizi jednako potrebiti Jahvina praštanja i smilovanja? Mornari da bi preživjeli oluju, prorok da bi se izvukao iz utrobe čudovišta i iz dubina mora, Ninivljani da bi se Bog odvratio od svoga gnjeva i da bi im se smilovao, Jona da bi se odvratio od svoje osvetoljubivosti i ljutnje prema Jahvi i da bi prihvatio njegov način djelovanja? Štoviše, što je osobito zanimljivo u starozavjetnoj teologiji, i životinje i priroda potrebiti su Jahvina smilovanja kako bi opstali. Zato su i oni uključeni u pokoru Ninivljana, ali i u Jahvinu skrb, što se izričito očituje na kraju knjige u Jahvinu pitanju. Tako dolazimo do načelnog stava Jonine knjige. Jahvino praštanje i smilovanje zahvaća cjelokupnu stvarnost i omogućuje joj opstanak. Jahvin način djelovanja zorno pokazuje kako je život moguć samo na temelju praštanja, prije svega Jahvina praštanja, ali isto tako i međusobnog praštanja. Bog ne očituje svoju bit kažnjavanjem i uništavanjem, jer to nije njegova temeljna značajka. Božja se bit očituje u smilovanju i praštanju kao konkretnim oblicima ljubavi. Samo je u ljubavi moguće pobijediti zlo u njegovim korijenima, a da se istodobno ne izazove novi val zla. Očito je kako istinska snaga ne leži u moći uništavanja nego u moći praštanja, koje uvijek iznova daje novu mogućnost životu. Ukoliko mržnja i zlo izgrizaju zdrave temelje života i dovode cjelokupnu stvarnost i život u pitanje, onda je praštanje neminovni put za očuvanje života.

Tko ima pravo: Bog ili Jona?

Iz ove kratke priče Jonine knjige naziru se suprotstavljena dva načina djelovanja: onaj ljudski – Jonin i onaj Božji – Jahvin. Jahve je u cijeloj knjizi na različite načine djelatan, ali uvijek na temelju svoga smilovanja i praštanja, da bi pomogao i spasio. Jahve pomaže poganskim mornarima, jer mu nije svejedno što će se s njima dogoditi na uzburkanom moru. Jahve pomaže i proroku koji se našao u dubinama mora u utrobi morske nemani. Jahve pomaže i Ninivljanima bez obzira o kakvim se tlačiteljima i počiniteljima zločina radi. Na koncu, Jahve se osobito trudi oko svoga proroka kako bi i njega oslobodio od njegova zla. Jahve ništa ne čini prisilom nego samo vanjskim poticajima. U svojoj nutrini čovjek uvijek ostaje slobodan.

Iako se o ljubavi u knjizi ne govori, ipak Bog svojim djelovanjem pokazuje što znači ljubav. Bog jednostavno ljubav čini. To je ljubav koja skrbi za cjelokupnu stvarnost i koja nije nipošto ravnodušna što će se dogoditi i s onim najmanjim bićem, čak i sa životinjama i biljkama. Bog je milostiv i pun sažaljenja sa svojim stvorenjem. Na drugoj strani Jona nije golub iako njegovo ime ironično o tome govori. Jona je jastreb, a Jahve bi prije bio golub, jer Jona želi uništenje a Jahve spasenje svih bez razlike.

Jonina knjiga u obradbi praštanja i smilovanja najdalje je otišla od svih starozavjetnih spisa. Svojom ljubavi prema svima Jonina knjiga raskida shemu prijatelj – neprijatelj i ozbiljno dovodi u pitanje načelo po kojemu se traži oproštenje za sebe a osuda za drugoga. Slika Boga u Joninoj knjizi zrači dobrotom i praštanjem za sve stvorenje. Iz njegove skrbi nitko nije isključen. Ona prosijava ljubavlju koja se objavila u Novome zavjetu u osobi Isusa Krista. To je ljubav koja spašava izgubljene: izgubljenog sina, Mariju Magdalenu i carinika Zakeja. Ona istodobno ističe kako Božju ljubav nitko ne smije privatizirati zadržavajući je samo za sebe. Svako uvlačenje Boga u osobne ili nacionalne interese, a protiv drugih, znači iskrivljivanje slike o Bogu. Sijanje mržnje ne može donijeti plodove ljubavi, sijanje osvete ne može uroditi plodovima praštanja. Pouka Jonine knjige značila bi kako čovjek nikada i nigdje ne smije određivati Božji način djelovanja u svijetu, ali, s druge strane, ostaje Božji način djelovanja uzorkom čovjeku u njegovu djelovanju.

Jonina knjiga završava pitanjem. Je li se Jahve trebao smilovati Ninivi, njezinim stanovnicima, djeci i stoci? Drugim riječima: je li Božji način djelovanja kao istinskog praštanja doista ispravan? Ili je ispravniji Jonin uskogrudni stav osvetoljubivosti? Tko treba dati odgovor na to pitanje? Svaki potencijalni čitatelj Jonine knjige i u svakom vremenu.

Fra Božo Lujić je trenutno najbolji hrvatski hebraist, docent na katedri za Stari zavjet na Katoličko-bogoslovnom fakultetu u Zagrebu, a osim doktorata iz biblijskih znanosti diplomirani je germanist. Prijevod Jone napravio je za Hrvatsko biblijsko društvo koje radi novi prijevod Biblije i u Zarezu se po prvi puta objavljuje taj prijevod. Tekst o značenju Jonine knjige je također napisan posebno za Zarez