17.5.2007.

Srećko Horvat  

Još jedan pijun Kapitala

Kad se ulazi na službenu stranicu Karlovačke pivovare, dakle, iste one korporacije koja je nedavno zbog ispuštanja ugljičnog dioksida uzrokovala smrt Zdravka Martinovića, na početku stoji tzv. provjera starosne dobi: “Da biste otvorili ovu stranicu morate pritiskom na tipku ‘Da’ ili ‘Ne’ naznačiti jeste li navršili zakonom propisanu starosnu dob potrebnu za konzumiranje alkoholnih pića”. Društvena odgovornost je baš poput te procedure. Ništa vas ne obvezuje da stisnete “Ne” jer jednako tako možete imati manje od 18 godina i stisnuti “Da” i svejedno ćete završiti na službenim stranicama Karlovačke pivovare. Na službenoj stranici korporacije Heineken, koja je i vlasnik Karlovačke pivovare, također imamo isti mehanizam pristupa, samo što je on ovdje još razrađeniji i svatko tko želi pristupiti “mora” (odnosno može) navesti točan datum svog rođenja. Problem je upravo o tome da je riječ o simulaciji društvene odgovornosti, s obzirom na to da tim stranicama može pristupiti apsolutno svatko.

Paradoks korporativne društvene odgovornosti predočuje i kategorija “društvena odgovornost”, koja se, za razliku od Heineken-stranice, nota bene ne nalazi na stranici Karlovačke pivovare, i u kojoj piše: “Kao integralni dio društva u kojem se nalazi naša korporacija, mi imamo moralnu obavezu da povećamo pozitivni utjecaj našeg prisustva i reduciramo koliko god je to moguće sve realne ili potencijalno negativne utjecaje”. Koliko je Heineken društveno odgovoran govori činjenica da je Karlovačka pivovara neposredno nakon incidenta nastavila proizvodnju i proces fermentacije piva, iako su voditelji Pivovare morali biti svjesni da time u okoliš ispuštaju ugljični dioksid. Krivcima su proglašeni tehničari koji su postavili cijevi u potok, dok je Uprava, odnosno menadžerski kadar Karlovačke pivovare, umjesto gubitka radnog mjesta tek izgubila na cijenama dionica. Upravo na tom primjeru možemo vidjeti koja je osnovna razlika stare korporativne filozofije profita po svaku cijenu i nove filozofije korporativne društvene odgovornosti. Primjer društvene neodgovornosti Karlovačke pivovare još pripada staroj paradigmi korporativnog djelovanja u kojoj nije prepoznata nužnost inkorporiranja takvih “nuspojava” kao što je održavanje cijevi i briga za okoliš u vlastiti funkcionalni sustav.

Nasuprot tome, Adris grupa, kao primjer moderne neoliberalne korporacije, koja za razliku od Karlovačke pivovare svojim cigaretama dugoročno ubija mnogo više ljudi, shvaća da promicanje korporativne društvene odgovornosti ne znači samo doprinos stvaranju naprednijeg hrvatskog društva, nego i doprinos stvaranju naprednije korporacije u cjelini. Rubrika u kojoj na njihovoj stranici piše “u što Adris grupa vjeruje” savršeno oslikava novu paradigmu korporativnog djelovanja: Adris grupa vjeruje u “pobjednički duh, timski rad i pojedinačna postignuća”, ali i “osobnost, različitost i toleranciju”, te “odgovornost, ljude i napredak”. Ta se filozofija ni po čemu ne razlikuje od uvjerenja onih koje Žižek naziva “liberalnim komunistima” da kapitalizam ipak ima humanističku dimenziju. Štoviše, Adris i brojni drugi dobročinitelji tipa Soros, Bill Gates, Google, Ina itd. pokazuju da je humanizam samo još jedno sredstvo kojim se može doći do profita.

Kapitalizam s ljudskim licem

Zašto su društvena odgovornost i politička korektnost zapravo dio jedne te iste ideologije? Možemo, dakako, reći da se i jedna i druga trude oko implementiranja “kapitalizma s ljudskim licem”. Međutim, procesi i mehanizmi koji su inherentni i društvenoj odgovornosti i političkoj korektnosti mnogo su dublji i dalekosežniji. Ako bolje pogledamo, politička korektnost zapravo nije ništa drugo nego društvena odgovornost. Uvijek se kreće od pretpostavke da mi, kao članovi nekog društva, imamo određenu odgovornost prema drugim članovima tog društva. Dakle, moramo se prema njima odnositi kao prema ravnopravnim subjektima na poslu, u socijalnom životu, u intersubjektivnoj komunikaciji itd. Ali, i tu dolazimo do ključnog momenta, bez obzira na naše mišljenje o tome. Ako osobu crne boje kože više ne zovem “crncem” ili “crnčugom” nego Afroamerikancem, onda istovremeno pokazujem ne samo političku korektnost nego i društvenu odgovornost. Ja, naime, priznajem prava tog čovjeka i kroz neku vrstu pseduokantovskoga kategoričkog imperativa tog čovjeka ne oslovljavam pejorativnim izrazom, jer ni sam ne bih volio da mene drugi oslovljavaju riječima koje su mom svjetonazoru uvredljive.

No u čemu je problem? Upravo o tome da je taj kategorički imperativ, a stoga i društvena odgovornost koja tobože egzistira u tom vidu ponašanja, lažan. Ako “crnca” zovem “Afroamerikancem” to još ne znači da sam u mislima prošao kantovski slijed zaključivanja i spoznao nužnost poštivanja svakog ljudskog bića. Jednako tako, korporativna društvena odgovornost ne mora značiti i realnu društvenu odgovornost: ako neka korporacija i daje novac u humanitarne svrhe, to još ne znači da je njoj stalo do humanosti. Štoviše, primjeri Nike tvornica u Aziji ili Nestlé pogona u Africi govore u prilog upravo tome da vodeće svjetske korporacije čak posjeduju cijele kadrove specijalizirane za društvenu odgovornost, jednako kao što je to s PR-om, a unatoč tome sustavno krše ljudska prava u zemljama na koje se ta društvena odgovornost očito ne odnosi.

“Kapitalizam s ljudskim licem” u tom je smislu neka vrsta inverzne primjene starog načela Aleksandra Dubčeka koji je pod parolom “socijalizma s ljudskim licem” nastojao potaknuti procese demokratizacije i političkih sloboda, dok je istovremeno Partija i dalje trebala imati realnu moć. Kapitalizam s ljudskim licem jednako tako promiče demokratizaciju i humanistička načela, dok istovremeno teži za tim da Kapital i dalje zadrži realnu moć.

Društvena odgovornost kao Bernaysova “baklja slobode”

U kojem kontekstu treba razumjeti današnje proklamiranje društvene odgovornosti i političke korektnosti najbolje se može predočiti ako pred očima imamo razvoj danas posvuda raširenog PR-a. Odnosi s javnošću (PR kao skraćenica od engl. Public Relations) zapravo je samo još jedan sastavni dio veće ideologije u koju spadaju i društvena odgovornost i politička korektnost. Sve je počelo Freudovim nećakom. Ne samo da je Edward Bernays – otac PR-a, kako ga se često naziva – prvi koji je manipulaciju javnim mnijenjem doveo u vezu s psihologijom nesvjesnog, on je čak smatrao da je ta manipulacija nužna jer društvom vladaju iracionalne i opasne sile. Perverzija je u tome da je on istovremeno sa svojim Public Relations-projektom uspio popularizirati Freudove ideje u SAD-u, a Freud ga je – dok je još bio živ – kontinuirano opskrbljivao novim štivom. No Bernays je potpuno izvrnuo Freuda, i umjesto za izlječenje pacijenata, njegovu teoriju primijenio za manipulaciju, što najbolje svjedoči njegovo pitanje: “Ako shvatimo mehanizme i motive grupnog uma, nije li onda moguće kontrolirati i vladati masama prema našoj volji a da oni za to ne znaju?”. Tu znanstvenu tehniku nazvao je “stvaranje pristanka”, koje je po njegovu uvjerenju bilo nužno kako bi se nadišli konflikti i kaos u društvu.

Štoviše, Bernays je smatrao da je manipulacija javnim mnijenjem sastavni dio demokracije. Njegova knjiga Propaganda (1928.) započinje riječima: “Svjesna i inteligentna manipulacija organiziranih navika i mišljenja masa važan je dio demokratskog društva. Oni koji manipuliraju tim nevidljivim mehanizmom društva tvore nevidljivu vladu koja je prava vladajuća sila ove države.”

Bernaysov najvažniji uspjeh, koji je i danas razmjerno nepoznat, vodi nas natrag u 1920. godinu, kad je od američke duhanske industrije angažiran da njihovo tržište proširi i na žensku populaciju koja tada nije pušila. Bernays je skupio grupu mladih žena koje je poslao na tada veoma popularnu paradu grada New Yorka, a istovremeno novinarima javio da će grupa feministkinja zapaliti “baklje slobode”. Na njegov signal, sve su žene istovremeno zapalile Lucky Strike cigarete ispred hrpe fotografa – vijest se idući dan proširila cijelom zemljom, a tržište cigareta dvostruko je poraslo.

Jednako kao što je Bernays uspio povezati feministički pokret s duhanskom industrijom, odnosno ravnopravnost spolova s proizvodima/cigaretama, nazvavši ih čak “bakljama slobode”, tako danas korporacije čine isto s konceptom društvene odgovornosti. Naime, upravo je Bernays pokazao da ono što se iz neke povijesne perspektive može smatrati činjenicom pokreta otpora često nije ništa drugo nego već unaprijed dio igre. Nisu li i postulati korporativne društvene odgovornosti – briga za okoliš, radnike, zaposlenike itd. – baš poput Bernaysovih “baklja slobode”, simulacija uspjeha antikapitalističkih i antikorporativnih pokreta? Tome u prilog govori upravo Bernaysov koncept Public Relations koji je primjer mehanizama političke korektnosti i društvene odgovornosti par excellence. Na jednoj snimci iz prvog dijela dokumentarnog filma Adama Curtisa The Century of the Self (2002.), Edward Bernays će eksplicitno reći da je termin Public Relations uveo samo zato jer je u to doba vladala negativna konotacija termina “propaganda”.

Demokracija kao totalitarizam

Da društvena odgovornost i politička korektnost, na kraju krajeva, nisu ništa drugo nego proizvodi PR-a govori sljedeći odlomak iz Bernaysove Propagande: “Unutar jednog desetljeća brojne velike korporacije zaposlile su agente odnosa s javnošću pod jednim ili drugim nazivom, jer su otkrile da razvoj njihova prosperiteta ovisi o dobroj volji javnosti. Više nije bilo istina da to ‘nije posao javnosti’ kako se vode poslovi neke korporacije. One su bile dužne uvjeriti javnost da se ravnaju prema njenim zahtjevima poput iskrenosti i poštenja. Stoga korporacija može uvidjeti da njena politika rada uzrokuje javno negodovanje i da može uvesti bolju politiku isključivo za javnost. Ili neki dućan, tražeći uzrok pada prodaje, može otkriti da njegovi zaposlenici imaju reputaciju lošeg ponašanja, pa može inicirati formalno učenje pristojnosti i takta”.

Kao što vidimo, Bernays je prije gotovo jednog stoljeća shvatio ono što John Mackey, Bill Gates, Soros i Adris danas promiču putem raznolikih donacija, zaklada i filantropije: to je međuovisni odnos između korporacije i javnog mnijenja, odnos koji može osigurati ili ugroziti prosperitet određene korporacije. U daljnjem odlomku Bernays ide u detalje kako se manipulacijom javnog mnijenja može raditi na maksimiranju profita: “Neka naftna korporacija koja istinski razumije mnogostruki odnos s javnošću, toj javnosti neće samo ponuditi dobru naftu, nego i politiku rada koja dobro zvuči. Banka će pokušati pokazati da nisu samo njeni menadžeri na dobrom glasu i konzervativni, nego da su i njeni zaposlenici pošteni u svom javnom i svom privatnom životu. Dućan specijaliziran za pomodnu mušku odjeću svojom će arhitekturom pokazati autentičnost dobara koje nudi. Pekarnica će nastojati impresionirati javnost pažnjom za higijenu u procesu proizvodnje, ne samo tako da će svoj kruh omotati u čisti papir i otvoriti vrata svoje tvornice za javnu inspekciju, nego i čistoćom i atraktivnošću svojih dostavnih vozila. Građevinska se firma neće samo brinuti za to da javnost zna da su njene građevine trajne i sigurne, nego da se brine i za svoje zaposlenike ako su ozlijeđeni na poslu. Na kojoj se god razini neka korporacija sudarila s javnim mnijenjem, ona se mora potruditi da svojim javnim odnosima da partikularni karakter koji će se ravnati prema ciljevima koje ona slijedi”.

Kao što vidimo, ključni moment tvori ono što bismo mogli nazvati “izvanjskim” faktorom: uvijek je riječ o tome da neka strategija korporacije mora “dobro zvučati”, da arhitektura mora pokazati unutrašnju vrijednost korporacije, da čista i atraktivna dostavna vozila predočuju unutrašnje proces proizvodnje itd. U tom smislu PR, kao što i govori naslov Bernaysove knjige, koji je potom zbog rasta totalitarističkih sistema diljem svijeta i njihova korištenja “propagande” zamijenio tim politički korektnim terminom Public Relations, ne razlikuje se mnogo od propagande koju su prakticirali svi vodeći totalitarizmi dvadesetog stoljeća. Jedna druga činjenica vraća nas izravno Agambenu i tezi o sličnosti između demokracije i totalitarizma. Naime, u dokumentarnom filmu The Century of the Self Bernays se prisjeća jedne večere 1933. na kojoj je prisustvovao njegov prijatelj Karl von Weigand, dopisnik američkih novina koji se upravo vratio iz Njemačke i Bernaysu prepričao svoje iskustvo s Goebbelsom. Prema njegovu svjedočanstvu, Goebbels je Weigandu pokazao svoju biblioteku s literaturom o propagandi, najbolju koju je ikad vidio. Među tim knjigama nalazila se i Bernaysova knjiga Crystallizing Public Opinion kojom se Goebbels koristio kao temeljem za svoju destruktivnu kampanju protiv Židova. Sam će Bernays reći da ga je to šokiralo i da “njemački napad na Židove očito nije bila provala osjećaja već promišljena, planska kampanja”.

Pritom je simptomatično da Bernays navodi da ga je to šokiralo, dok se njegove vlastite metode nimalo nisu razlikovale od toga. Štoviše, on je jednako tako, čak eksplicitno, tvrdio i radio na tome da ljudi kupuju proizvode koji su im u načelu nepotrebni, ali za koje “osjećaju” da ih trebaju. Procter & Gamble, Cartier, United Fruit Company, General Electric, American Tobbaco Company, Dodge Motors – to su samo neke od korporacija u kojima je Bernays obavljao poslove “odnosa s javnošću”, a ako pogledamo koju moć te korporacije – u Bernaysovo doba, dakle, dvadesetih godina prošlog stoljeća, još razmjerno nemoćne – imaju danas, onda je jasno da upravo one vode glavnu riječ u globalnim razmjerima, baš kao što su to nekoć vodili totalitaristički režimi Hitlera, Staljina ili Mussolinija.

Adrisova Zaklada i slučaj TDZ

Da su PR i društvena odgovornost pismo i glava iste kovanice iskovane za sasvim specifične ciljeve govori i predavanje Davida Crowthera u zagrebačkom Europskom domu prošle godine pod naslovom Društveno odgovorna korporacija je dobra korporacija. Vodeći stručnjak za društvenu korporativnu odgovornost istaknuo je da se pod pritiskom javnosti, odnosno dioničara, traži aktivnija uloga korporacija u izgradnji svijeta kao boljeg i kvalitetnijeg mjesta za život. Nasuprot neodgovornom ponašanju koje može naštetiti ugledu poslodavca i konzekventno tome smanjiti mu profit (Crowether navodi primjer Manchester Uniteda koji je prodavao nogometne lopte što su ih izrađivala djeca u zemljama Trećeg svijeta), on pokazuje da odgovorno poslovanje počiva na tri načela: održivi razvoj, odgovornost i transparentnost. Prvi zahtijeva da se poslovanje u današnjem dobu mora voditi tako da ne umanjuje šanse za opstanak budućim naraštajima, drugi podrazumijeva odgovornost spram dioničara i javnosti, dok transparentnost znači da poslovanje korporacije mora biti vidljivo u svakom trenutku. No u čemu je problem? Paradoks nije toliko u tome da npr. Ina godišnje izdvaja nekoliko desetina milijuna kuna za donacije i sponzorstva, dok istovremeno mjerenja zraka u Sisku oko tamošnje rafinerije pokazuju da ima višestruko (u pojedinim razdobljima čak 16 puta) veću koncentraciju opasnog sumporovodika od dopuštene. Niti je to činjenica da je jedan Adris, koji se hvali najvećom humanitarnom zakladom u ovom dijelu Europe, beskompromisno zatvorio Tvornicu duhana Zagreb, preselio nekoliko stotina radnika u Istru, a na preostale neposlušne radnike poslao policijske kordone. Problem je u tome da je isti taj Adris, odnosno njegova produljena ruka Tvornica duhana Rovinj, kao argument za zatvaranje TDZ-a iskoristio upravo ideologiju društvene odgovornosti koju sada promiče u programima potpore kroz koje će djelovati Zaklada: uz “Znanje i inovativnost” i “Kreativnost”, tu su “Dobrota” i “Ekologija i baština”. Naime, kad se zatvarao TDZ, Adris je sve prigovore o nezakonitoj privatizaciji, malverzacijama vezanim za kupnju zemljišta i poslovanje tvornice odbacivao na način da je u prvi plan stavljao argument da je TDZ tvornica koja se nalazi usred grada, da zagađuje okoliš i da je to posve neprihvatljivo za održivi razvoj. Pritom je uspio na svoju stranu privući i tzv. radikalnu ljevicu koja se po raznim mailing-listama i forumima prepucavala oko toga treba li pomoći radnicima koji proizvode duhan, jer je duhan ipak štetan za zdravlje.

Problem je u tome da će mnogi od onih koji u osobnom životu, pa i javno, deklarativno (ali i službeno) promiču borbu protiv globalnog kapitala i korporativne logike tržišta, kršenja ljudskih prava i očuvanja humanosti, već sutra aplicirati na natječaj Adrisove zaklade i eventualno dobiti donaciju ili sponzorstvo koje će uvjetovati da se na projekt (koji, da bi paradoks bio još veći, može biti i društveno subverzivan) stavi logo Adrisa. To je, uostalom, praksa svih velikih korporacija koje promiču društvenu odgovornost. Ako si dobio naš novac, onda te molimo da na sve svoje projekte, brošure, izjave za javnost, plakate, web-stranice, itd. staviš oznaku da smo ti upravo mi dali novac da ostvariš svoj projekt. Paradoks je u tome da se upravo na taj način – unatoč onim glasovima da nećemo podržati TDZ jer oni proizvode cigarete – podržava duhanska industrija, jer logotip Adrisa na pojedinom projektu i dalje ostaje oznaka za Tvornicu duhana Rovinj. U tom smislu nitko i ne mora pušiti cigarete da bi se povećavao profit duhanske industrije.

Društvena odgovornost kao dio igre

Filmska satira Hvala za pušenje (Thank You for Smoking) redatelja Jasona Reitmana iz 2006. pokazuje kako se to radi. Glavni je lik Nick Naylor (Aaron Eckhart) koji je zadužen za PR jednog američkog duhanskog diva. Kako PR kroz korištenje sredstava društvene odgovornosti može povećati profit pojedine korporacije, pokazuje čak nekoliko primjera u filmu. Prvi je kad Nick nagovori svog šefa da ulože čak nekoliko desetaka tisuća dolara za ulične jumbo-plakate na kojima bi propagirali štetnost pušenja. Drugi je kad Nick dođe na ideju da uloži novac u neki holivudski blockbuster, i to u scenu kad bi poznati glumački par nakon seksa trebao pušiti cigaretu. Poanta je da se tim postupkom “vrati seks u cigarete”, odnosno da cigarete ponovo postanu seksi. Vrhunac je, međutim, jedan posve neplanirani događaj: naime, kako je Nick jedan od vodećih predstavnika i ideologa duhanske industrije u jednom ga trenu otme neka subverzivna skupina i u vene mu ubrizga nikotinski otrov, odnosno preveliku koncentraciju nikotina. Nick preživi i ironijom ga spasi upravo njegovo dugogodišnje pušenje i tolerancija na nikotin. Kao rezultat, iznova poraste rejting duhanske industrije.

Koliko god svi ti primjeri, kao i sam film, bili karikaturalni, daju nam važnu pouku o društvenoj odgovornosti. Ne samo da se mogu ulagati velike svote u reklame koje se naizgled izravno bore protiv onoga tko reklamira, nego je moguće iskoristiti čak i život i smrt kako bi se proveli ciljevi korporacije i na kraju povećao profit. Upravo je to smisao one slavne teze Miltona Friedmana da se “društvena odgovornost biznisa sastoji u povećanju vlastitog profita”. Društvena odgovornost nije više suprotnost slobodnom tržištu: ona je njezin dio.

Dovoljno je u Google ukucati “društvena odgovornost” kako bismo vidjeli da je taj pojam postao neizbježan čak i u poslovanju hrvatskih korporacija. Ono po čemu, usporednom analizom, možemo vidjeti da se doista radi o novoj ideologiji je činjenica da se diskurs korporacija nimalo ne razlikuje. Ako po strani ostavimo kvantitativne i sintaktičke razlike, na semantičkoj razini sve su izjave o društvenoj odgovornosti zapravo identične. Kao što ističe Slavoj Žižek, postoje čak obrasci po kojima se može raspoznati tzv. liberalni komunizam.

Dovoljno je pročitati stajalište Holcima da bi se razvidio hrvatski primjer Gatesove filozofije: “Jedna od naših najznačajnijih konkurentskih prednosti je kombinacija znanja, kreativnosti i inovacije svih naših radnika”. Zvuči kao da se javlja Microsoft, a ne tvrtka specijalizirana za izradu cementa i betona. Budimo realni, koliko doista neki radnik u procesu proizvodnje cementa i betona može biti kreativan i inovativan? Vrhunac, kao i uvijek, dakako predstavlja Coca-Cola: “U svim našim poslovnim djelatnostima predani smo iskrenosti i poštenju, poštovanju dostojanstva i različitosti među ljudima, podršci zajednicama u kojima djelujemo i zaštiti okoliša. Vjerujemo da ta predanost središnjim vrijednostima u cijeloj organizaciji pridonosi našem poslovnom uspjehu. Ne možemo postati prodajna organizacija svjetske klase bez dosljednog doprinosa zajednicama u kojima živimo i radimo”.

“Pukovnici Coca-Cole”

Ako zdrav razum nije dovoljan, onda možemo konzultirati Povijest svijeta u 6 čaša Toma Standagea (koju je nedavno na hrvatskom objavio Jesenski i Turk) kako bismo vidjeli da hrvatski primjeri društvene odgovornosti zapravo samo slijede svjetski trend koji je počeo u SAD-u. Standage nam pokazuje kako se Coca-Cola počela širiti zajedno s posvemašnjom amerikanizacijom svijeta, odnosno putem vojske. Nakon što je 1941. prekinula izolacionističku politiku, Amerika je diljem svijeta poslala svoje oružane snage (ukupno više od šesnaest milijuna vojnika), a s njima se počela širiti i Coca-Cola. Ne samo da je tadašnji predsjednik Coca-Cole Robert Woodruff izdao naredbu da “svaki čovjek u uniformi mora dobiti Coca-Colu za pet centi, bez obzira gdje se nalazio i koliko će to koštati tvrtku”, nego je zbog neučinkovita prijevoza Coca-Cole diljem svijeta, svugdje gdje su postrojbe bile smještene, korporacija odlučila sagraditi posebne tvornice za punjenje boca. Kao što navodi Standage, za mnoge vojne dužnosnike zaposlenici Coca-Cole instalirali su strojeve i oni koji su njima upravljali bili su jednako važni kao i mehaničari koji su održavali zrakoplove i tenkove. Čak su dobili i poseban status “tehničkih promatrača” i vojne činove, pa su postali poznati kao “pukovnici Coca-Cole”. U tom smislu vojni rat i globalizacija, odnosno pokoravanje tržišta i širenje novog tržišta nisu suprotnosti. Uostalom, već je odavno poznato da mnogi ratovi započinju upravo zbog širenja tržišta. Međutim, novost u današnjem globalnom kontekstu sastoji se u tome da se širenje tržišta (uzmimo kao primjer upravo dolazak Coca-Cole u Hrvatsku) nerijetko opravdava društvenom odgovornošću. Međutim, ako se, na kraju, sjetimo Beograda, u kojem su netom poslije “savezničkog” bombardiranja niknuli upravo McDonald’s i Coca-Cola, onda vidimo da je društvena odgovornost samo još jedna nova mitologija koja nije ništa drugo nego samo još jedan pijun Kapitala.