Još jedna mistifikacija RAF-a

Nenad Perković

Večer karaoka u Praćki, jednom od posljednjih preostalih rokerskih klubova u gradu. Za stolom u kutu zarundalo se nas pet-šest starih štrasera. Više puta su nas upozorili da ne pjevamo tako glasno, jer ometamo izvođače. Prijatelj V. kaže kako bismo se trebali prijaviti za duet, pa da naše urlanje bude službeno. Pjevat ćemo Thompsona, veli, Vjetar s Dinare, u duetu, po svim pravilima slavenske antiteze (koja je navodno prisutna u toj pjesmi). Urlamo od smijeha. Iz mnogo razloga, ne samo zato što smo “zarundani” s više rundi piva. Thompson u carstvu Deep Purplea. Mi kao pjevači. Na sve to, prijatelj V. je Židov.

Na kraju, naravno, nismo pjevali. Nismo se baš toliko opili. Ne bih se ni sjetio ove sasvim privatne epizode da nisam pod dojmom knjige o kojoj ću pisati. Mala medijska histerija oko nastupa narodskog pjevača Thompsona u velikom je nerazmjeru s istinskom civilizacijskom svinjarijom kakva je bila nacizam. Prijatelj V. je reagirao s dozom zdravog humora, i tada mi je postalo jasno koliko protagonisti uzbune zapravo bagateliziraju stvar. Uostalom, to nije ni prvi ni posljednji put.

Treba čitati knjige. Ozbiljno mislim. Ako se (in)formiramo isključivo iz tiska i medija, riskiramo, osim poplave gluposti, da nas zahvati gebelsovština i ispiranje ono malo mozga što nam je preostalo za upotrebu. Želimo li, dakle, shvatiti zlo nacizma, ništa nismo učinili budemo li kao papagaji ponavljali kako je seljak iz Zagore hrapava glasa širitelj mržnje samo zato što nekakav glupan iz njegove publike nosi nekakvu kapu. Seljak iz Zagore pjeva o svojim jednostavnim životnim vrijednostima koje uključuju domovinu, crkvu, narodne priče, kult predaka i nešto poljoprivrede. Želimo li stvarno saznati gdje leži zlo i ludilo sistemskog uništavanja ljudi, treba čitati svjedočanstva onih koji su preživjeli, i koji su imali uma i srca prenijeti nam svoje svjedočanstvo, dapače, oplemeniti svoju patnju i “proizvesti” novu kvalitetu. Pada mi na pamet Viktor Frankl, čovjek koji je preživio Holokaust da bi osmislio “logoterapiju”, sasvim novi pristup u psihologiji kojim je uspješno liječio mnoge ljude. Drugi takav čovjek, drezdenski Židov Victor Klemperer, filolog i profesor francuske književnosti napisao je knjigu koju upravo kanim predstaviti. Kakvi seljaci podno Dinare!

Jezik za zaklinjanje

Lingua Tertii Imperii (LTI), jezik Trećeg Reicha, podnaslovljeno kao “bilježnica filologa”, zahtjevan prevodilački poduhvat Dubravka Torjanca, knjiga je koja nas, na autorov jedinstven i duhovit način, ipak ozbiljno uvodi u problem jezika u Hitlerovoj Njemačkoj. Nacisti su brzo, možda i odmah, shvatili važnost jezika, smjesta su počinili nasilje nad njim, nasilje koje je ubrzo slijedilo i nasilje nad ljudima. Klemperer u svom filološkom dnevniku prati što se događa, i već nakon nekoliko stranica čitatelju postaje jasno kako ovaj privatni dnevnik nadrasta svaku privatnost.

Temeljna karakteristika tog jezika je siromaštvo, kaže Klemperer: “Njegovo je siromaštvo principijelno; kao da je položio zavjet siromaštva”. Najprije prisutan u nacističkoj “bibliji”, Hitlerovoj knjizi Mein Kampf, nakon preuzimanja vlasti 1933. taj škrt i groteskan jezik proširio se, oktroirano, čitavim “narodnim” životom: “politikom, sudskom praksom, gospodarstvom, umjetnošću, znanošću, školama, sportom, obitelji, dječjim vrtićima i kućnim odgojem”. To osiromašenje bilo je namjerno. Razlog tom siromaštvu je očit, i kroz mnoge oblike totalitarizma do sad smo upoznali psihološku moć “jedinog ispravnog” izražavanja “partijskih ideologija”. No osim tog očitog, Klemperer otkriva i dublji razlog siromaštva jezika Trećeg Reicha: “On nije bio siromašan zato što se svatko silom prilika morao ravnati prema istome uzoru, nego u prvom redu zbog toga što je u samoodabranom ograničenju izražavao samo jednu stranu ljudskog bića. Svaki jezik kojim se slobodno možemo koristiti služi svim ljudskim potrebama, služi jednako i razumu i osjećajima te predstavlja i priopćenje i dijalog, razgovor sa samim sobom i molitvu, molbu, naredbu i zaklinjanje. LTI služi jedino zaklinjanju”. Klemperer je ovdje vrlo jasan. Dakle, oprez pri zaklinjanju! (I oprez pred onima koji se stalno zaklinju, makar u demokraciju i toleranciju. Možda baš posebno pred njima).

Jezik Trećeg Reicha modeliralo je svega nekoliko ljudi. Hitler, Goebbels i nekoliko članova vrha partije. Propagandni učinak apsolutne vlasti zahtijevao je da Hitler s vremenom sve više šuti, kao nedodirljiva veličina, dok se jezik koji je uspostavio sve više razmahuje. LTI nastoji zbrisati granicu između pisanog i govornog. sve se deklamira. Riječ “narod” ulazi u sve, svemu se dodaje “kao sol jelu” (Ovdje je zanimljiva paralela s komunizmom gdje je također sve bilo “narodno”. Iritantna je potreba totalitarizama da oponašaju jedni druge.) Apsurdna opreka organskog naspram mehaničkog u jezičnim kovanicama Klempereru osobito “bode uho” i on to apostrofira kao znakovitu iščašenost: “dok uvijek i posvuda naglašava ono organsko i ono što je prirodno poniklo, istovremeno je preplavljen mehaničkim izrazima i bez ikakva osjećaja za grube stilske pogreške i nedostojnosti sklopova.”

Pošast Hitlerova govorništva

Klemperer je imao “sreću” što mu je supruga “arijka” pa je mučnih dvanaest godina Hitlerove vlasti proveo “na slobodi”. Ostao je bez katedre i radio kao fizički radnik, bio izoliran i maltretiran, ali nisu ga zatvorili u logor i preživio je, a preživjeli su i njegovi zapisi. Tu svoju “sreću” sam opisuje s dosta humora, pomalo gorkog, ali otriježnjujućeg. LTI je bio zatvorski jezik, jezik zatvorskih čuvara i zatvorenika, “a u taj jezik neizbježno pripadaju riječi koje služe prikrivanju, višeznačnosti koje zavode u krivo, krivotvorine i tako dalje”. Nikoga ne opravdavajući Klemperer nas upućuje, kroz problem jezika, kako je u zatvorskoj državi svaki stanovnik zatvorenik. Šokantno je iskren, baš zahvaljujući djelomičnoj “privatnosti” svojih zapisa. Neobična forma dnevnika čije su glavne natuknice jezične opservacije možda ne olakšava recenzentski posao, ali u svakom slučaju obogaćuje čitateljev doživljaj. I ne samo doživljaj, Klemperer nas uvlači u svoj uvid. Uočava gotovo nevidljive sitnice, sitnice koje začuđuju svojom krucijalnošću u tkivu bolesnog sistema.

Ali nešto i samom autoru ostaje tajna, tajna kojoj se čudi iskreno znanstvenički, i koju i ne pokušava odgonetnuti na stranicama svog, vrlo često, esejistički bravuroznog teksta.”Mnoge riječi nacističkog jezika trebalo bi na duže vrijeme, a neke i zauvijek, zakopati u masovne grobnice”, kaže još na samom početku Klemperer. Kao i mnoge nakon njega, i Klemperera je najviše začudila “neodoljivost” Hitlerovih govora, i u odgovoru na tu zagonetku morao se prikloniti “raširenom i općepriznatom psihijatrijskom obrazloženju s kojim se potpuno slaže”, uz jednu njegovu, filološku opasku: “No s gledišta filologa ja i dalje vjerujem da je Hitlerova besramno otvorena, direktna i neuvijena retorika imala takav nevjerojatan učinak upravo stoga što je sa zaraznošću pošasti koja prvi put nastupa nasrnula na jezik koji je dotada bio pošteđen, jer je u svojoj srži bila toliko atipično njemačka kao i pozdrav preuzet od fašista...”.

O učinku “pošasti Hitlerovoga govorništva nadrealnom stravičnošću” svjedoče upravo riječi jednog Klempererova poznanika i supatnika, također Židova: “Na početku, kada ga u sjevernoj Njemačkoj još nitko nije ni poznavao, slušao sam ga više puta, slušao sam nekoliko njegovih govora. Nitko mu nije odolio. Ni ja. Čovjek mu se ne može oduprijeti”.

Analiza običnih riječi svakodnevnog govora

Klemperer, jasna stvar, nikoga i ništa ni za što ne opravdava. Svojim trijeznim i lucidnim zabilješkama on jednostavno pokušava, kako sam navodi, preživjeti, uspjeva sačuvati zdrav razum. Njegova analiza običnih riječi svakodnevnog govora rasvjetljava nam dijaboličnost nacizma. Za Klemperera nema dvojbe da je jezik medij kojim se infekcija zla proširila među Nijemce nakon što ga je netko smišljeno i namjerno zatrovao. Stoga zaista treba paziti kako se govori, treba se čuvati papagajskih ponavljanja, a posebno treba paziti na potpirivanje histerije. Ako ćemo vjerovati Klempereru, zdrav razum jedini je način obrane od represije. Demokracija nije automatizmom imuna na zarazu.

Za one koji žele znati manje: O ozbiljnim stvarima treba govoriti ozbiljno, odgovorno i na primjeren način. To znači da birtaške spike treba ostaviti tamo gdje im je i mjesto: u birtiji. U suprotnom, prijeti nam stalna opasnost da se ponovi minhenska pivnica. Pritom uopće ne igra ulogu kakav to demokracija i liberalizam nose “predznak”.