Tko se to zapravo bori u Ukrajini? Zašto? Tko čini opoziciju? Što je potaklo prosvjednike na izlazak na ulice? Koja je stvarna uloga radikalne desnice na ulicama Kijeva?
U listopadu 2012. godine bio sam na neformalnom studijskom putovanju u Ukrajini. Politička kriza koja traje od još 2006. godine bila je sveprisutna. Od radikalne desnice Lavova u kojemu je otvoren restoran u spomen Ukrajinske ustaničke vojske (UPA), u kojem nakon dobrog objeda možete ići pucati na mete s likovima Putina i Staljina, do ukrajinske vodičkinje u Kijevu, inače govorljive simpatizerke UDAR-a, koja nam je objašnjavala kako su Rusi krivi za apsolutno sve i kako je Lenjin bio zločinac zato što je puno psovao. Ulice Kijeva su odisale određenom shizofrenijom, od brkatih kozaka u kampu potpore Juliji Timošenko, mladića koji su noću lijepili naljepnice s UPA-inim vojnicima i sloganom “Slava Ukraini Geroyam Slava!”1, pa sve do penzionera iz Ukrajinske “komunističke” partije koji su održavali prosvjed potpore carinskoj uniji s Rusijom. Uskoro će biti revolucija, rekla je vodičkinja.
Danas, godinu i nešto dana kasnije, politička kriza dosegnula je vrhunac. U proteklih nekoliko mjeseci prosvjednici su držali kijevski glavni trg Majdan, na što je vlada odgovorila policijskom represijom. Snage ukrajinske specijalne policije Berkut rafalima iz kalašnjikova i snajperima odbijale su valove prosvjednika, koji su im uzvraćaju snajperima, molotovljevim koktelima i ostalim oružjem iz kućne radinosti. Ukrajinski predsjednik Viktor Janukovič pobjegao je iz grada u sigurnost svoje pokrajine, oporba je u parlamentu izglasala izvanredne izbore, a nekadašnja premijerka Timošeko puštena je iz zatvora. Pozdravljajući okupljene prosvjednike na Majdanu, Timošenko im je zahvalila što su “istjerali tumor iz Ukrajine”.
Tko se to zapravo bori u Ukrajini? Zašto? Tko čini opoziciju? Što je potaklo prosvjednike na ulice? Koja je stvarna uloga radikalne desnice na ulicama Kijeva? To su samo neka od pitanja na koja ću pokušati dati odgovor u ovom članku.
Dvije strane buržoazije Politička kriza u Ukrajini djelomice je rezultat neuspjeha Narančaste revolucije, potpomognute od strane SAD-a, koja je 2004. godine zbacila s vlasti Viktora Janukoviča. Za “revolucionare” to je bio pokušaj prekida utjecaja Rusije na Ukrajinu. Međutim, nova vlada predvođena Viktorom Juščenkom i Julijom Timošenko nije uspjela u svome naumu. U svojoj pro-zapadnoj politici jedino su uspjeli ugurati Ukrajinu u NATO, no država je i dalje ovisila o Rusiji, odnosno ruskom plinu (60 posto ukupne opskrbe). Kada su Rusi usred zime 2006. godine prekinuli opskrbu plinom Timošenko je pokušala ispregovarati dogovor s Putinom. Ekonomska kriza i vrtoglavi pad ukrajinskog gospodarstva (2009. zabilježen je pad BDP-a za 15 posto2) osigurali su povratak Janukoviča na vlast. No njegove se parole o “povratku jednakosti”, koje su mu osigurale ponovni izbor, ostale daleko od stvarnosti, a životni standard građana puno je gori nego prije četiri godine.
Potrebno je istaknuti da ukrajinskom ekonomijom dominiraju četiri oligarhijska klana. Suđenje Timošenko je upravo rezultat sukob dva oligarska klana. Timošenko je kao jedan od istaknutijih oligarha uspjela akumulirala znatno bogatstvo nakon pada SSSR-a te je povezana s kriminalnim miljeom. Janukovič je na vlast došao kao pijun oligarha, da bi se u međuvremenu njegova obitelj znatno obogatila, uspostavila ključnu poziciju nad protocima kapitala i političkim funkcijama, a on i njegov sin su se pokazali kao uspješni poduzetnici. To je rezultiralo sukobom s oligarsima Rinatom Ahmetovom i Dimitrijem Firtašem.
U političkom smislu, sve relevantne političke opcije u Ukrajini su krajnje konzervativne i nacionalističke, počevši o Stranke pokrajnji Viktora Janukoviča i Domovinske stranke Julije Timošenko. Razlika je, dakle, u dijelu Ukrajine iz kojeg dolaze, te interesu oligarskih klanova i frakcija buržoazije koju predstavljaju. U ekonomskom smislu, svaka politička opcija u suštini ima svoje desno-liberalno krilo, koje podupire neoliberalne reforme, i lijevo-populističko, koje zagovara državnu intervenciju i subvencije za osiromašeno stanovništvo. Dakle, s jedne se strane nalazi buržoaska demokracija, a s druge strane socijalna država koja je prisiljena biti “darežljivija”, nego što je npr. u Rusiji i Bjelorusiji, kako bi se osigurao socijalni mir i kako bi radnici poduprli određenu stranku.
Kada govorimo o liberalizmu u ekonomiji, Janukovičeva vlada je predlagala mnoštvo liberalizacijskih reformi, poput rasta cijena plina i goriva, reforme zdravstvenog sustava, koja je rezultirala zatvaranjem nekih zdravstvenih institucija i uvođenjem parcijalnog osiguranja umjesto bezuvjetnog pokrivanja za sve građane, mirovinske reforme, koja je povećala dobnu granicu za umirovljenje žena i kojoj se protivilo 90 posto stanovništva, pokušaja interveniranja u radno zakonodavstvo s ciljem fleksibilizacije i smanjivanja radničkih prava, korporativizacije željeznica i novog poreznog pravilnika koji bi pogodio sitnoburžoaske male poduzetnike. Većina tih prijedloga nije provedena ili je zamrznuta u parlamentarnoj proceduri.
Mediji i analitičari često govore o Ukrajini kao državi podijeljenoj između proeuropskog zapada i proruskog jugoistoka. Ta bi podjela, prema njima, katalizirana aktualnom krizom, mogla rezultirati podjelom Ukrajine na dvije države. Time se koriste i političke elite kako bi legitimizirale svoje “političke napore” o očuvanju jedinstvene Ukrajine. Iako cijepanje Ukrajine po meni nije realna opcija, potrebno je razumjeti podjelu.
Na jugoistoku Ukrajine smještena je većina industrije Ukrajine, stanovništvo pretežno govori ruski te su lojalni Rusiji. Ovdje je dakako prisutna i značajna ruska nacionalna manjina koja čini 17 posto ukupne populacije Ukrajine. Središnji, tj. zapadni, dio je pretežito agrarni, stanovništvo govori ukrajinski i naginju Zapadu, ali isključivo kao opoziciju Rusiji. Glavni grad Kijev i njegova regija, u zadnjih desetak godina su naglo “prešli” upravo u taj drugi dio Ukrajine. No ono što je vrlo važno naglasiti jest da ta podjela ne može dovesti do raspada Ukrajine jer je sama država još uvijek izrazito unitarna (npr. Ukrajina je unitarnija od Belgije), što u isto vrijeme priječi uspostavljanje autoritarnog režima ruskog ili bjeloruskog tipa, budući da nijedan političar nije u mogućnosti osigurati potporu obje strane.
Ukrajinskim političkim životom dominira pitanje Europske Unije ili carinske unije s Rusijom. Ali što stanovništvu Ukrajine zapravo donosi EU, a što carinska unija?
EU podrazumijeva nastavak privatizacije, restrukturiranje ekonomije prema zahtjevima EU tržišta, zahtijeva strukturalna prilagođavanja MMF-ovim standardima i preporukama što rezultira liberalizacijom i dokidanjem socijalne države. Isto tako posljedica toga je fleksibilizacija tržišta rada čime se znatno ugrožavaju radnička prava. Od 2007. godine možemo promatrati kako MMF-ovi zajmovi isušuju Ukrajinu koja trenutno duguje oko 15 milijardi dolara. Dogovor s EU bi omogućio uzimanje još zajmova (oko 27 milijardi dolara), ali isto tako ima mnoštvo uvjeta u pogledu odnosa s Rusijom. Carinska unija s Rusijom bi, s druge strane, opet dovela do smanjivanja radničkih prava, jer ona zahtijeva izjednačavanje Zakona o radu, a Ukrajina trenutno ima bolji zakon od Rusije, Bjelorusije i Kazahstana. Premda bi carinska unija dovela do obnavljanja trgovine visokom tehnologijom, što bi se svakako pozitivno odrazilo na ekonomiju Ukrajine, ona bi mogla ugroziti ukrajinsku buržoaziju koja je znatno slabija od ruske. Zbog toga većina ukrajinske buržoazije smatra da bi dosadašnja politika geopolitičke neutralnosti bila zapravo najbolje rješenje. Samo, koliko je ta politika još uvijek moguća? I koliko bi dugo “nezavisno” ukrajinsko tržište zadržalo svoj populistički pristup socijalnim politikama?
Seciranje opozicije Antivladine prosvjede je zapravo (nesvjesno) izazvala sama vlada. Vlada je godinu dana stvarala nacionalističku histeriju oko potpisivanja ugovora s EU, da bi zatim odustala od toga. No akumulirana histerija se morala negdje ventilirati.
Za velik broj prosvjednika radi se o borbi protiv Janukovičeve obitelji, oligarha i policije koja ih štiti, protiv ruskog utjecaja te za Europu. Prosvjednici Europu vide kao “civilizacijski izbor”. Ona je za njih idealizirano društvo bez kriminala, korupcije, oligarha, ona je vladavina zakona, “ekonomske slobode” i buržoaska demokracija. Međutim kako su prosvjedi rasli, proeuropski stav sve više bijedio. Ono što ujedinjuje sve prosvjednike su antirežimski i antiruski sentimenti. Oni su upravo i vezivno tkivo koje je omogućilo ekstremnoj desnici, inače iznimno anti-EU, da ostane prisutna i potom preuzme vodeću ulogu na prosvjedima. One djelomice prikrivajući svoj stav o EU, otvoreno tvrde kako ih ona ne zanima, te kako je njihov jedini cilj pad režima.
Ideologija koja pokreće taj pokret, ali u isto vrijeme i režimske snage, ukrajinski je nacionalizam. On je zasnovan na dvadeset godina izmišljanja zlatne prošlosti “prije Rusa” koja se podučava u školama, povijesnom revizionizmu i uzdizanju Stjepana Bandere, Ukrajinske ustaničke vojske (UPA), ukrajinske SS divizije Galicija i brojnih drugih vojski i postrojba koje su se borile na strani Trećeg Reicha protiv SSSR-a, što je rezultiralo time da prosvjednici ne vide nikakvog problema u parolama poput “Ukrajina Ukrajincima” i “Ukrajina iznad svega” (svaka sličnost sa Hrvatskom je sasvim slučajna).
Glavne opozicijske snage čini parlamentarna koalicija Domovinske stranke, UDAR-a i Svobode. Njima uz bok su i vanparlamentarne ultranacionalističke Kongres ukrajinskih nacionalista i UNA-UNSO kao i mnoštvo paravojnih uličnih postrojbi, tzv. stotine, organizirane najčešće od strane opozicijske trojke. Sve te stranke imaju izbornu bazu u zapadnoj Ukrajini. Jugoistočna Ukrajina stoji uz Janukovičev režim.
Prosvjede je započela srednja klasa: studenti, javni službenici i inteligencija, dok je sada puno teže odrediti klasnu kompoziciju pokreta. Nezaposleni čine znatan dio pokreta, a većina radničke klase je apolitična i nezainteresirana. Tome ide u prilog i činjenica kako od početka pokreta nije bilo štrajkova i proizvodnja nije ni na koji način opstruirana. Riječ je o međuklasnom pokretu, za kojeg je jedini subjekt nacija.
Kada govorimo o radnicima, važno je istaknuti kako na zapadu radnici čine izborno tijelo neonacističke Svobode, dok se na istoku nalaze simpatizeri ukrajinske “komunističke” partije. Naravno, niti jedna od njih ne predstavlja radnike u pravom smislu, već je više riječ o trenutnim političkim simpatijama radnika.
Ukrajinska srednja klasa se smatra nacionalističkom i patriotskom i svoje povjerenje daje u ruke nacionalističkim političarima. Zbog toga nije ni čudo što su ultranacionalističke stranke toliko jake. U Kijevu za Svobodu većinom glasa inteligencija i srednja klasa (poput studenata) koja mrzi trenutno stanje stvari i vladu; oni vladu povezuju s komunističkom prošlošću te govore o “unutarnjoj okupaciji” Ukrajine od strane antiukrajinskih elemenata. Usprkos svemu tome, mnoge je zaprepastio ogromni uspjeh Svobode na izborima 2012. godine.
Kada sam se već dotaknuo Svobode, potrebno je reći kako je to nacional-socijalistička stranka u punom smislu te riječi. Sama stranka se prije promjene imena u veljači 2004. zvala Socijal-nacionalistička stranka Ukrajine. Njezina politika “krvi i tla”, antikomunizam, antisemitizam i šovinizam spram svih koji nisu Ukrajinci u suštini je ne izdvajaju pretjerano od ostatka ukrajinske radikalnije desnice; naime to su politička uvjerenja koja zapravo mnogi zagovaraju. Jednako tako od ostataka radikalnije desnice ne izdvajaju je niti njezine neslužbene paravojne formacije. Ono što ju izdvaja je njezin parlamentarni uspjeh i 36 zastupničkih mjesta u ukrajinskom parlamentu, kao i potpora EU koju stranka trenutno uživa.
Govorimo li o neonacizmu i desnici, potrebno se posebno osvrnuti na antisemitizam koji su ovi prosvjedi ponovno izbacili na ulice. Na ulicama Kijeva tako možemo pročitati mnoštvo parola o “judeo-boljševičkoj mafiji iz Moskve” kao i poziva na linč i pogrome Židova. Nažalost, to je najtužniji epilog raspada realsocijalizma na našim prostorima, gdje je s propadanjem tih sustava došlo i do odbacivanja bilo kakvih progresivnih ideja na kojima su ti sustavi bili zasnovani.
Otkad su započeli sukobi vatrenim oružjem, proeuropski mediji su pokušali stvoriti sliku o tome da su se među prosvjednicima odjednom pojavile radikalne skupine koje ih preuzimaju. No to baš i nije stvarna slika stanja. Prosvjednici su od početka organizirani strogo hijerarhijski prema zapovjednim lancima svojih organizacija. Mnogi “obični” prosvjednici ne podupiru opozicijske stranke i smatraju kako one pokušavaju iskoristiti pokret kako bi došli na vlast, ali ne rade ništa po tom pitanju i opozicijske stranke u potpunosti kontroliraju pokret. Većina stotina je formalno pod upravom Andrija Parubija, osnivača Svobode, a sada člana Domovinske stranke. Iako je stvarni udio radikalne desnice vrlo malen (ona je sposobna mobilizirati između tisuću i dvije tisuće ljudi, što čini do 2 posto prosvjednika), ona zbog svoje radikalnosti nailazi na širu potporu stanovništva. Baš je to razlog iz kojega nedostaje bilo kakva kritika ili ograđivanje od radikalne desnice na Majdanu. I upravo na ulicama oni imaju najveću moć: Svoboda, Desni sektor i Spilna Sprava su na primjer zauzele i upravljaju zgradama u centru Kijeva te su uspostavile miliciju koja je preuzela kontrolu nakon povlačenja snaga policije s Janukovičem u Jugoistočnu Ukrajinu.
Izvan Kijeva, u Zapadnoj Ukrajini, postoje tzv. Nacionalna vijeća koja su u potpunosti pod kontrolom aktivista oporbenih stranaka. Nacionalna vijeća su organizacije prosvjednika koje su preuzele vlast u svojim općinama i pokrajinama i odbile poslušnost centralnoj vlasti. Nacionalno vijeće Lavova, pod upravom Svobode, tako je proglasilo neovisnost od Janukovičeve vlade. Lavovskom vijeću priključile su se i snage lokalne policije koje su otkazale poslušnost centralnoj vladi.
Nastavak permanentne krize Borbu u Ukrajini možemo povezati s borbom u Egiptu. Obje borbe su započeli ljudi nezadovoljni autoritarnom političkom vlašću i policijskom represijom, zahtjevajući veće političke slobode i “pravu demokraciju”. Jednako tako, obje borbe su preuzete od strane ultradesnih elemenata, ukrajinskih nacionalista i neonacista u Ukrajini te islamista u Egiptu. Naravno, nemoguće ih je u potpunosti usporediti jer u Egiptu nije postojala tolika podrška režimu kakva postoji u jugoistočnoj Ukrajini, prosvjedi su bili masovniji, dok je u Ukrajini maksimum bio oko 100.000 prosvjednika, i u Egiptu su postojali određeni socijalni zahtjevi i borbe, dok su u Ukrajini zagovaratelji takvih zahtjeva protjerani s Majdana. Međutim, u određenim segmentima ima dovoljno sličnosti, pa tako možemo istaknuti kako će od same borbe u Ukrajini najviše koristi imati upravo nedavno oslobođena Julija Timošenko, jednako kao što je u Egiptu najviše koristi imalo Muslimansko bratstvo. Upravo je vladavina Muslimanskog bratstva vratila narod u zagrljaj nekadašnjeg režima – tj. vojske. Naravno, ovdje se ne želim baviti nikakvim gatanjem ili predviđanjima, no činjenica je da se političke snage Julije Timošenko, nakon Narančaste revolucije, nisu mogle nositi s krizom koja je uslijedila 2006. godine i to je narod vratilo Janukoviču i njegovim obećanjima “jednakosti” i gospodarskog rasta.
Oslobađanje Timošenko i povlačenje Janukoviča na sigurnost u Jugoistočnu Ukrajinu otvara prostor za produbljivanje političke krize u Ukrajini. Premda razdvajanje nije cilj niti jedne strane rješenje neće doći samo tako lako. Razlog nisu samo različiti interesi sukobljenih oligarha i frakcija buržoazije, već i sve jači internacionalni pritisak dva imperijalistička bloka, odnosno Rusije s jedne, a EU-a i SAD-a s druge strane.
I dok je za nas koji promatramo situaciju u Ukrajini preko kompjuterskih i TV ekrana iznimno glupo tražiti “manje zlo” i stranu koju bismo mogli podupirati, svakako je potrebno zapitati se koja je mogućnost stvarne alternative. Nažalost, odgovor na to pitanje je teško dati u okvirima postojećeg kapitalističkog sustava. I toga se ne treba sramiti.
Razvoj krize u Ukrajini zapravo miriše na situaciju koju smo već vidjeli na Bliskom istoku. Riječ je o raznim nacionalno-ideološkim kontradikcijama i sukobima koji su proizvedeni hladnoratovskom podjelom svijeta, a koji su nakon pada hladnoratovskog sustava u potpunosti eskalirali bez ikakvog prihvatljivog realpolitičkog rješenja na vidiku. Ova kriza u Ukrajini izgleda kao jedan takav sukob koji će se konstantno provlačiti između Zapada i Istoka, između EU i Rusije, a najgore će proći obični ljudi koji ionako služe samo kao topovsko meso za opozicijsko osvajanje vlasti.