Razgovaramo s inicijatorom za razvoj turizma i lječilišta Atomske toplice o toplicama i Parku bajki »Koča pri čarovnici« (Vještičja koliba)
Podčetrtek, 7. svibnja 2014., etnografski dnevnik, ulomak Od 6. do 8. svibnja 2015. godine u Desiniću u Hrvatskoj i Podčetrtku i Rogaškoj Slatini u Sloveniji održan je bilateralni sastanak deset folkloristica koje se bave književnim folklorom (narativna tradicija, usmena književnost) iz Inštituta za slovensko narodopisje ZRC SAZU i Instituta za etnologiju i folkloristiku u Zagrebu. Osim susreta u planu je bio terenski rad kao i razgledavanje lokalne turističke ponude povezane s narativnom tradicijom. Tako smo posjetile i Park bajki »Koča pri čarovnici« koji je smješten u šumi kod Olimja. Posjetitelji mogu šetati stazama pored kojih su smještene brojne instalacije s lutkama i ostalim detaljima koji uprizoruju scene iz najpoznatijih slovenskih i svjetskih narativnih tradicija. Pritom nam je voditelj Goran Knežević kontekstualizirao brojne atrakcije, vezane sa stvaranjem, širenjem, odnosno radom Parka bajki »Koča pri čarovnici«. Park je, naime, dizajnirao – najprije za svoje vlastito zadovoljstvo – Jože Brilej, a zatim, kako se Park pomalo širio, 1992. godine otvoren je za javnost i od tada se stalno nadograđuje.
Pretpostavile smo da je Jože Brilej izuzetno zanimljiva osoba pa smo ga odlučile osobno posjetiti. Devedesetjednogodišnji gospodin Jože ugostio nas je u svojoj zaista neobičnoj kući (podsjeća na koncept Schwittersova Merzbaua) koja je jednako tako ispunjena divnim čarobnim predmetima, koje je u svojoj strastvenoj znanstvenoj, tehničkoj i bajkovitoj potrazi sâm izradio kao i Park bajki “Koča pri čarovnici”. I nakon dvoiposatnoga razgovora ispostavilo se da je to iznimno pozitivna, karizmatična osoba, izvrstan učitelj koji je imao vrlo važnu ulogu u razvoju turizma u Podčetrtku, i to od početne ideje i angažmana za Atomske toplice do dodatnih turističkih usluga, kao što je to Park bajki “Koča pri čarovnici”, u kojemu radi njegov unuk. Općina Podčetrtek zbog svega navedenoga Jožetu Brileju dodijelila je titulu počasnoga građanina 1999. godine.
Razgovor s Jožetom Brilejem bio je zaista inspirativan i fascinantan; rijetko je naići na tako moćne i pozitivne osobnosti. Donosimo odabrane izvatke iz njegove refleksije (u drugome dijelu i one uključuju narativnu tradiciju).
JOŽE BRILEJ, ŽIVOTOHOD DOBRA Nisam oduvijek živio u Podčetrtku. Rođen sam u Radeču kod Zidanoga Mosta. Obrazovanje za učitelja završio sam u Ljubljani 1958. godine, na Pedagoškoj akademiji diplomirao sam 1963. godine. Kao učitelj počeo sam raditi 1945. u Podklancu kod Radeča, onda sam jednu godinu (1950.) radio u gimnaziji u Radeču, zatim sam četiri godine radio kao učitelj i ravnatelj u lokalnom zatvoru za maloljetne osobe – odnosno, kako su je tada nazivali – odgojnoj ustanovi, gdje je također bilo organizirano školovanje za mlade ljude. Ta djeca su već počinila kaznena djela i svim srcem pokušao sam im pomoći da se vrate na pravi put. Konkretno, bilo je važno da ih potičemo kako odabrati profesiju u kojoj bi bili sretni i dati im mogućnost izlaska. Time dobivaju veću mogućnost za sreću i uspjeh u životu. Gotovo su svi bili jako dobri ljudi, no mnogi su bili pod utjecajem lošeg društva. Četiri godine sam bio u tom vrlo zahtjevnom poslu, a onda sam 1955. godine dobio mjesto učitelja i ravnatelja u Podčetrtku. Bio sam sretan da ću neko vrijeme biti u mirnom okruženju i među prisnim ljudima. Nisam ni pomislio da ću tu ostati cijeli život! Mislio sam da će me preseliti negdje u blizinu Celja, nakon što su naše dvije kćerke otišle u srednju školu. No osjetio sam jaku i tvrdoglavu želju da nešto iz Podčetrtka može proizaći.
Ovdje je tada vladalo ogromno siromaštvo. Ljudi su radili u polju, nije bilo tvornica, nije bilo posla, obitelji su bile brojne. Kada sam pokušao potaknuti roditelje da pošalju svoju djecu u školu, netko je rekao: “Netko mora i doma ostati raditi motikom.” Onda sam ih upitao: “Što će djeca raditi kad odrastu?!” Naime, čekala ih je loša budućnost kao seljake i kućne pomoćnice ako se ne budu osposobili za rad. Škola u rodnom gradu može biti velika pomoć da djeca nastave školovanje kako bi mogla odabrati profesiju. Dakle, shvatio sam da moramo prvo stvoriti novu školu i vrtić (završena gradnja godine 1972.). Prekretnica je bila 1958. godina. U to vrijeme Podčetrtek je dobio željezničku liniju i naša djeca tako su dobila dobre šanse za prijevoz u Celje u gimnaziju ili tehničke škole. Dakle, sada je bilo lakše uvjeriti roditelje.
PRVI VLAK U PODČETRKU Dobro se sjećam, bilo je to 30. rujna 1958. godine kada je prvi vlak došao u Podčetrtek. To je bilo nešto nezaboravno. Imam fotografije. Djeca su se veselila vlaku na paru koji je došao dolje na stanicu. I vidite, bio je to jako dobar korak u razvoju.
No bilo je tu još mnogo posla i tada sam rekao: »Slušajte, dragi ljudi, najbolje je da napravimo tvornicu turizma! Ponovo će doći vrijeme kad će ljudi biti u potrazi za prirodom, pauzom od nereda i borbe sa živcima. Ovdje u Podčetrtku možemo razvijati turizam – pogledajte kako je lijepa priroda, imamo prekrasne šume i ljekovite vode koje liječi sve. Čak i ćelavima kosa ponovo raste!« S kosom sam se često šalio (smijeh). »Ne trebaju nam tvornice, idemo raditi toplice! U Hrvatskoj imaju bunar s toplom vodom gdje se ljudi kupaju.« I tada smo odlučili: »Imat ćemo bazen!« Tako smo prvo iskopali jamu, proširili je i prekrili daskama. A to je prvi korak prema turizmu koji je vodio i osnivanju turističke organizacije. Prvo smo djelovali na mještane, a zatim se glas proširio naokolo: »U Podčetrtku imaju ljekovitu vodu koja liječi sve!« Bilo je puno svjedočenja o vodi, stotine korisnika je pisalo kako je voda ljekovita, čak i oni koji su bili ozbiljno bolesni. Ljudi su tako dolazili zbog vode kako bi je pili. Čak su i neke životinje izliječene. Na primjer, jedan je čovjek imao jalovu kravu koja je, zahvaljujući toj vodi, dobila tele. Stručnjaci su potvrdili da voda sadrži tvari koje povoljno utječu na zdravlje.
TITO JE REKAO: »NAPRAVITE PRUGU DO KUMROVCA!« Tako je mali bazen bio samo prvi korak prema Toplicama, što je bila duga borba u koju su bili uključeni Franc Reiner kao predsjednik Turističke zajednice Podčetrtek, ja kao potpredsjednik i svećenik Friderik Sternad. Imali smo i liječnika – dr. Glazarja iz Olimja, čak i nekoliko političara – Tita, naravno, ne, ali imali smo ministra Leskovšeka. Tražili smo investitore, što nije lagan posao: bili smo u Zagrebu u nekoj firmi, kao i u Gornjem Velenju, ali nije bilo podrške. Početak je bio vrlo težak. Onda smo imali problema i sa željeznicom koju su nam nakon deset godina željeli ukinuti (1968.), tvrdeći da nije ekonomski održiva. Riječ je o liniji iz Celja u Zagreb, koja je išla preko Kumrovca; istina, nije strateška, već politička linija, jer Tito je rekao: »Napravite prugu do Kumrovca!« I kada su je željeli ukinuti, organizirao sam skupinu u kojoj su bili predsjednik Socijalističkoga saveza, ekonomist i pedagog. Otišli smo u Ljubljanu i zamolili da se pruga ne ukine jer to je jedina stvar koju smo dobili nakon rata. I uspjeli smo. Međutim, ravnatelj je rekao: »Imamo odjel TTG (turizam, promet, ugostiteljstvo)« – željeznica je tada bila usmjerena na Pohorje, Bohinj i nekoliko lječilišta – »pa, zar nemate neke ljekovite vode tamo? Mogli bismo to vidjeti.« Objeručke smo ih zamolili da dođu i nakon nekoliko dana zaista su i došli. Turistička zajednica tada je imala bazen i dvije kućice u kojoj su gosti mogli provesti noć. Izaslanstvo iz Ljubljane bilo je toliko impresionirano pa su preuzeli Atomske toplice. Na Božić 1971. godine potpisali smo ugovor da Turistička zajednica nabavi fontanu i bazen u upravljanju TTG-om. To je bio odlučujući trenutak u turističkom razvoju mjesta! Godine 1978. dobili smo prvi hotel gdje su se ljudi iz mjesta mogli zaposliti. Što je bolje od toga? Imali smo Atomske toplice. Ime je nastalo u školi. Pravili smo male modele i pričali da mala doza radiokativnosti ozdravljuje. Nastala je lozinka: »Naša voda ozdravljuje i atom u službi čovjeka.« Prvi ravnatelj Atomskih toplica bio je predsjednik Turističke zajednice Franc Reiner. Iza njega bio je Mirko Završnik iz Šmarja, a zatim je došao Zdravko Počivalšek, rodom iz Olimja, diplomirani inženjer poljoprivrede.
OD ATOMSKIH TOPLICA PREMA TERMAMA OLIMIA On je rekao da se ljudi boje naziva Atomske toplice i predložio je preimenovanje. Pogotovo su se stariji zaposlenici tome protivili, ali u konačnici je prihvaćeno ime »Terme Olimia«. Podčetrtek je danas zaista poznato mjesto. Željeli smo da cijelo mjesto živi i da svatko ima koristi od toga. Mnogi ljudi ovdje rade. Zajedno moramo nastaviti održavati ovu prekrasnu prirodu i ponuditi gostima druge atrakcije. Neki od njih su lijepi franjevački samostan s najstarijom ljekarnom u Sloveniji i prekrasna barokna crkva u Olimju, čokoladnica, bajkoviti vrt, park Koča pri čarovnici (Vještičja koliba). Što više...
Ulomak iz dvoiposatnoga razgovora s ugodnim i karizmatičnim sugovornikom. Prevele sa slovenskoga i prilagodile Barbara Ivančič Kutin i Suzana Marjanić
Jože Brilej (1924.), rođen u mjestu Radeče kod Zidanoga Mosta, živi u mjestu Podčetrtek. Bivši ravnatelj osnovne škole, inicijator za razvoj turizma i lječilišta Atomske toplice i počasni građanin Općine Podčetrtek