Neka nam metalno oplošje ovog spomenika, njegova optički (još) aktivna oplata bude figura imaginativnog potencijala koji objekt sadrži, riječima Ješe Denegrija “impersonalan, kao da je površina nekog stroja”
Spomenik na Petrovoj gori, djelo kipara Vojina Bakića (u suradnji sa Zavodom za arhitekturu Arhitektonskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu), nalazi se na Petrovcu, najvišem vrhu Petrove gore. Građen je doprinosima, uglavnom Karlovčana, čitavo desetljeće, a otvoren 1981. godine. Spomenik je arhitektonsko-plastičko djelo, u njegovoj unutrašnjosti (tri nivoa površine gotovo 3000 m2) bio je smješten Muzej revolucije, etnografska zbirka, izložbeni prostori, biblioteka te (nedovršena) multimedijalna dvorana.
Spomenik je preživio ikonoklastičku oluju, ali njegova polagana devastacija (otimačina oplate od nehrđajućeg čelika) traje već gotovo dva desetljeća, olakšana činjenicom da se spomenik nalazi na svojevrsnoj ničijoj zemlji, terenu koji dijele tri općine i dvije županije.
Otvoreno pitanje spomenika
Projekt JUČER SUTRA bavi se ovim memorijalom kao društvenim prostorom. Hvatajući se ukoštac s njegovom sutrašnjicom želi otvoriti nekoliko razoružavajućih pitanja.
Kako misliti spomenik revoluciji? Spomenik pretpostavlja konzervaciju, čuvanje, utvrđeno sjećanje, dok revolucija pretpostavlja rušenje, obrtanje svijeta kakvog znamo i njegovog poretka. Spomenik revoluciji, dakle, za zadatak ima nadići ovu unutarnju kontradikciju, a to može samo kao spomenik koji živi društveni i politički život te izaziva na mišljenje.
Kako danas misliti spomenik revoluciji? Narodno-oslobodilačka borba, kojoj je spomenik podignut, od samog početka je i međunarodna antifašistička borba i socijalna revolucija koja teži uspostavljanju drugačijih klasnih odnosa. Danas svjedočimo povijesnom revizionizmu i nacionalizaciji antifašističke borbe, koja u najboljem slučaju slavi nacionalno oslobođenje, a u najgorem, na fonu diskursa totalitarizma, pobraja poslijeratne žrtve. Spomenik revoluciji, dakle, za zadatak ima odbiti logiku nacionalnog zajedno s politikom viktimizacije, oteti emancipacijske dimenzije od konformizma sadašnjosti. Također svjedočimo i pojačanom akademskom interesu za socijalistički modernizam koji fetišizira formu partizanskih spomenika, otimajući ih tako specifičnom društvenom prostoru i njihovoj društvenoj funkciji i ulozi u političkom diskursu.
Kako misliti spomenik koji probija granice žanra, spomenik koji je istovremeno skulptura i zgrada, simbol i korisni objekt? Kakav prostor on može generirati, posebno s obzirom na činjenicu da je smješten izvan grada, u otvorenoj prirodi? Kako konceptualizirati instituciju koja bi mu davala materijalnu podršku?
Kako spomenik misliti kao partizansku umjetnost, na način na koji o njoj piše Miklavž Komelj, kao političnu umjetnost koja ne predstavlja zamjenu za politiku niti zamjenu za borbu, već postavlja nove koordinate mogućeg i nemogućeg? Kako zaobići magistralu sadašnjosti na kojoj nas uvjeravaju kako se radi o veličanstvenoj, ali disfunkcionalnoj građevini?
U želji da se istovremeno usredotoči na nekoliko ključnih pitanja koja se tiču društvene funkcije spomenika i proširi dalje od fascinacije njegovom monumentalnošću i disfunkcionalnošću, projekt JUČER SUTRA otvoreno pitanje Spomenika punktira kroz “epizode” koje istovremeno sažimaju procese i šire ih kroz otvaranje raspravi.
Tri epizode
U rujnu 2012. raspisan je poziv za idejne prijedloge, otvoren svima koji se zanimaju za antifašističke spomenike i pitanje prostora koji oni danas mogu generirati. Poziv je bio zamišljen kao sondiranje situacije, gdje se nalazi i odakle kreće razmišljanje o spomeniku, posebno u kontekstu povećanog interesa za baštinu socijalističkog modernizma. Utoliko nije propisivao format prijedloga i bio je upućen svima koji se zanimaju za antifašističke spomenike i pitanje prostora koji oni danas mogu generirati, bez obzira na profesionalnu pozadinu. Ovakav pristup temelji se na odluci da se Spomeniku ne pristupi kao traumi ili infrastrukturnom problemu, već da se postavi pitanje njegove site-specific dimenzije, kao i pitanje umjetničkog sadržaja u javnom prostoru te da se otvaranjem kako sadržaja tako i forme pokušaju pomaknuti koordinate mogućeg i nemogućeg. Utoliko predstavljeni prijedlozi i formalno variraju, od umjetničkih intervencija, preko komentara i dijagnoze stanja, do konkretnih prijedloga. No ipak, ukazuju na zajedničko mjesto dvojbe: “socijalizirati spomenik ili ne, teorijski analizirati aktualizaciju (anti)fašizma ili ekonomizirati”. Unutar tako postavljenih koordinata projekt se odvija u 3 epizode.
Epizoda 1, izložba-akcija, u prostoru Spomenika na Petrovoj gori u listopadu ove godine. Idejni prijedlozi1 izloženi su u prostoru nekadašnje čitaonice, a desetak izlagača razvedeno je po prostoru zgrade u manje diskusijske kružoke u kojima se defetišizirao spomenik i njegov politički, ekonomski i povijesni kontekst, kako bi se u tom procesu razotkrilo dublja proturječja prošlih i sadašnjih uređenja. Odluka da se radovi prezentiraju i prodiskutiraju u izložbenom prostoru spomenika na Petrovoj gori uvjetovana je važnošću da se otvori pitanje site-specific dimenzije spomenika.
Epizoda 2, dokumentacijska izložba, u studenom ove godine u Showroomu Galerije Nova predstavila je dokumentaciju događanja, u nastojanju da čitav proces obuhvati jednim pogledom i da ga u završnoj diskusiji otvori promišljanju daljnjih mogućnosti. Uz prijedloge predstavljen je i izbor dokumentacijskog materijala iz povijesti spomen-područja i iz prethodnih pokušaja njegove aktualizacije te dokumentacijski video Opasno je zadržavati se u krugu spomenika autora Martina Beroša (KOME – Kolektiv za medijsku edukaciju). U okviru izložbe organizirana je zaključna diskusija koja je problematizirala budući koncept zaštite ove spomeničke baštine.
Namjera ovog temata je da na jednom mjestu, u epizodi 3, okupi analize u kojima se razlaže ekonomski i povijesni kontekst spomenika i promišljanja njegove sanacije i korištenja, a koje na vidjelo iznose čitav spektar kontradikcija. Zajednički nazivnik svih ovih nastojanja, od idejnih prijedloga do analiza, može se sažeti na sljedeći način: otvorena pitanja ovog memorijala proizvodi su širih društvenih procesa i mogu se rješavati jedino u širem društvenom kontekstu, a to znači da u promišljanje njegove budućnosti treba uvrstiti one manje uočljive dimenzije spomeničke problematike.
Izložbeni međuprostor
U arhitektonsko-urbanističkoj analizi Dafne Berc mogući smjer razvoja polaže na jačanje veze s kontekstom, na ispreplitanje uporabne i simboličke vrijednosti spomenika, na interese lokalnih zajednica (na tragu emancipatorske uloge narodnooslobodilačkog pokreta pri uspostavi njihove samouprave). Iva Marčetić na primjeru uloge arhitekta u oživljavanju i obnovi spomenika NOB-a analizira “složenu vezu između objekta i socijalnih praksi”, zagovarajući, s onu stranu uljepšavanja objekta, drugačiju proizvodnju njegovog sadržaja i namjere. Marko Kostanić postavlja pitanje političke funkcije razmatranja modernističkih projekata iz današnje vizure, zalažući se za iskorištavanje naslijeđa jugoslovenskog modernizma kao “historijskog resursa za skiciranje modela organiziranja društva i kulture u postkapitalističkom društvenom razvoju”. Dubravka Sekulić analizira tretman spomenika jugoslavenskog modernizma u umjetničkim projektima koji u njima traže i potenciraju egzotiku i drugost te, fetišizirajući začudnost forme, zamračuju kontekst i namjeru njihovog nastajanja i postojanja, da bi u završnom koraku te procese povezala sa širim procesom nestajanja društvenog vlasništva i, još šire, ideje društva kroz privatizaciju. Prilog Veronike Bauer, iako je već bio prikazan u okviru izložbe-akcije, izabrala sam za ovu priliku zato što na specifičan način kombinira analizu i umjetnički izražaj. Bitno mi je bilo ovom gestom pokazati kako se umjetnost ne mora odricati umjetničkih jezika da bi participirala u društvenom dijalogu. I na koncu, i kako je u više navrata i konstatirano, zbog poplave slika spomenika, kako unutar svijeta umjetnosti i akademskog istraživanja, tako i šire na društvenim mrežama, smatrala sam suvišnim još jednom ih ponuditi u ovom kontekstu. Stoga sam odlučila, umjesto dokumentacijskih fotografija, izložiti crteže Siniše Ilića iz ciklusa O revoluciji – skica. Ova jednostavna gesta otvaranja temata kao izložbenog međuprostora još jednom poziva na izmijenjenu percepciju