Judino evanđelje i Marulićeva Institucija

Kad budete ovo čitali, nalazit ću se – nadam se – u Splitu, na šesnaestom znanstvenom skupu Colloquia Maruliana, javno govoreći (baš u četvrtak, kad izlazi ovaj Zarez) o Marulićevoj Instituciji. Ove se i sljedeće godine, naime, navršava pet stoljeća od izlaska te – koliko znamo – prve knjige Marka Marulića, istovremeno i jedne od dviju koje su ga u 16. i 17. stoljeću učinile piscem poznatim u čitavoj Evropi. Taj mi je splet okolnosti dobrodošao da upozorim na jednu – malo postmodernu – dihotomiju. Colloquia Maruliana u cjelini posvećena su Marku Maruliću, nacionalnom klasiku, “ocu hrvatske književnosti”: Autoru. Ovogodišnji razgovori o Maruliću posvećeni su jednoj knjizi: fizičkom Predmetu. Veza između toga dvoga nije neupitna onoliko koliko se čini.

Marko i legija

“Marulić je napisao Instituciju, dakle, kad govorimo o Instituciji – govorimo o Maruliću.” Ovakvo je zaključivanje možda uvriježeno, možda refleksno, ali ne odgovara čitavoj istini. To će uvidjeti svatko tko zna bar malo o tome kako nastaju knjige. Dakako, svaka knjiga počinje kao iskrica ideje u autorovu umu – ali sile koje tu ideju vode i mijese, oblikuju i preoblikuju, nipošto ne ovise samo o autoru. “Proizvodni proces” čiji je rezultat knjiga kulturni je fenomen koji uključuje niz ljudi, konvencija, tehnika, okolnosti, motiva – fenomen koji neki teoretičari nazivaju “društvenim ugovorom” između autora, izdavača i čitalaca.

Drugim riječima – Instituciju nije pisao samo Marko Marulić, niti je njezino pisanje završilo u trenutku kad je splitski autor dostavio rukopis svom venecijanskom izdavaču. Tamo u Veneciji, netko je odlučivao koji će format imati knjiga, hoće li imati likovne ukrase, što će učiniti s bilješkama, kazalom, sadržajem, koji će tip slova odabrati, kakva će biti naslovnica; netko je na osnovi rukopisa pripremao slog za tisak; netko je uspoređivao probni otisak s rukopisom; netko je odlučivao treba li u rukopisu nešto promijeniti, treba li što dodati ili izostaviti; netko je planirao popratne tekstove, netko ih je odabirao ili sastavljao. Kad se pojavila potreba za novim izdanjem – sve se ovo ponavljalo, bilo to u Veneciji, Baselu, Kölnu, Parizu, Solingenu, Antwerpenu. Ime Marka Marulića ponosno stoji na naslovnoj stranici – no na tekstu su, osim njega, radile generacije izdavača, tiskara, urednika, likovnih urednika, slagara, korektora, lektora, “recenzenata” (koji su preporučivali djelo – bilo izdavaču, bilo čitaocima), komentatora, prevodilaca; tijekom dva stoljeća, legija ljudi, od kojih znamo tek nekoliko imena – i od kojih praktički nitko, osim Marulića i priređivača njegova modernog splitskog izdanja iz 1986., nije iz Hrvatske.

Vanjski faktori

To nije sve. “Vanjski faktori” ili “društveni čimbenici” počeli su oblikovati Instituciju i prije nego što je Marulić napisao jednu jedinu riječ. Jer teško da bi on počeo zamišljati, a kamoli pisati, knjigu od preko petsto stranica da nije imao ambicija – i izgleda – objaviti je; teško da bi mu se prilika za objavljivanje ukazala da netko drugi (i to netko tko je Marulića znao) nije uočio potrebu “tržišta” za takvom knjigom (bila ta potreba stvarna ili tek pretpostavljena). Što, kako, za koga – sve su to u velikoj mjeri bile danosti, okviri unutar kojih su djelovali i naš autor i njegovi izdavači – svi zajedno dobrim dijelom pijuni svojega vremena. “Povijesno uvjetovani.”

Možemo, međutim, razmotriti stvar s još jedne strane. Ono što je utjecalo na Evropu 16. i 17. stoljeća – ono što je u njoj bilo “bestseler duhovne literature” – ono što je, ipso facto, oblikovalo evropsku kulturnu povijest – nije bio Marko Marulić; nije to bio niti tekst koji je napisao Marko Marulić; to su bili fizički predmeti čiji je jedan dio bio i tekst Marka Marulića. Tekst je, naime, tek dio značenja neke knjige. Možda o njemu razmišljamo kao o glavnom dijelu – ali itekako smo svjesni koliko na doživljaj neke knjige utječu konkretno izdanje, cijena, omot i korice, margine, tip slova, format, broj svezaka. Provjerite prema vlastitom iskustvu: što mislimo o knjizi tiskanoj sitno, na novinskom papiru, u šarenim koricama – a što o tvrdom uvezu, prostranim marginama, debelim listovima? Primjer iz povijesti navodi Peter L. Shillingsburg: elegantno prvo izdanje Byronova Don Juana, bilo je prihvaćeno kao duhovita i nadahnuta igra, ali oni koji su se osvrtali na “piratska” jeftina izdanja istog teksta doživljavali su ga kao nemoralnu travestiju (a istovremeno su jeftina piratska “nemoralna” izdanja bila oblik u kojem su Byrona najviše čitali i koji mu je kao književniku donio ugled i popularnost!).

Neispričana povijest

O Instituciji – ili, točnije, o Institucijama, – kao skupu fizičkih predmeta znamo danas mnogo – ali ne onako kao što Shilingsburg zna o Don Juanu. Znamo, vrlo precizno, kako izgledaju različita izdanja Institucije; znamo imena njihovih izdavača i tiskara; znamo koje knjižnice širom Evrope i Amerike posjeduju primjerke pojedinih izdanja; znamo tko je i kada Instituciju prevodio na talijanski, njemački, portugalski, francuski, japanski i češki. Ne znamo, međutim, što sve to znači. Osim očiglednosti: djelo je bilo popularno, a (budući da je vjerske tematike, i da je velik broj primjeraka očuvan u samostanskim knjižnicama) posjedovale su ga uglavnom crkvene osobe. Popularno – na koji način? Instituciju su posjedovali, vjerojatno i čitali – na koji način? Ne znamo, recimo, ni je li Institucija bila skupa ili jeftina – ne znamo koja su njezina izdanja bila skuplja, koja “pristupačnija” (tu možemo nešto naslućivati po formatu i opremi). Ne znamo što su čitaoci bilježili po njezinim marginama. Ne znamo čak niti kako su kasniji izdavači mijenjali njezin tekst i opremu. Moglo bi se reći – poznajemo samu Instituciju i njezinu kronologiju, ali njezina povijest još nije ispripovijedana.

Juda i National Geographic

Igrom slučaja, upravo smo ovoga travnja imali prilike pratiti praktički uživo kako se “stvara značenje” jedne knjige, a da pritom fizički predmet ima daleko veću ulogu od autora; i kako taj fizički predmet postaje senzacija, dok i sam tekst koji je u njemu sadržan ostaje u pozadini (mada je upravo tekst “okidač” cijele senzacije).

Riječ je o Judinom evanđelju, s kojim nas je američko National Geographic Society upoznalo 9. travnja ove godine putem TV-dokumentarca. Evanđelje Jude Iskariota jedan je gnostički tekst, sačuvan u obliku papirusnog kodeksa, na koptskom (staroegipatskom zapisanom varijantom grčkog alfabeta); pronađeni prijepis potječe s prijelaza trećeg na četvrto stoljeće nove ere.

Za postojanje Judinog evanđelja znalo se još negdje od 180. n.e, kad ga je Irenej, biskup Lugduna (Lyona) osudio u tekstu Pobijanje svih hereza; u obliku koji je nama poznat od početka ovog travnja, Judino evanđelje opisuje razgovore Isusa s Judom u Jeruzalemu, u tjednu prije Pesaha, kad Isus iznosi Judi “tajne koje nitko drugi nikad nije doznao”. Drugi apostoli obožavaju nižeg boga, tvrdi Isus, a tek Juda saznaje “tajne kraljevstva” pravoga boga. Judin je zadatak pomoći Isusu na povratku u to kraljevstvo. “Žrtvovat ćeš čovjeka koji je moje odijelo”, kaže Isus Judi, i zato će te “prokleti sva pokoljenja.” (Napomenimo još da se u ovom evanđelju Isus često smije – premda je njegov smijeh više izraz neodobravanja, nego veselja.)

Judino evanđelje nastalo je u doba kad kanon kršćanskog pravovjerja – koji danas znamo kao Novi zavjet – nije još bio definiran, te su u borbi za “istinsko učenje”, uz četiri evanđelja koja su danas odobrena, konkurirali brojni drugi tekstovi, njih oko tridesetak, uključujući i relativno nedavno otkriveno Tomino evanđelje, te evanđelje Marije Magdalene.

Kodeks od milijun dolara

Sam kodeks s Judinim evanđeljem, međutim – tijelo ovoga teksta – nađen je negdje sedamdesetih godina prošlog stoljeća, u Egiptu. Nađen je u okolnostima koje nitko nije spreman objasniti. Uzrok je tome vjerojatno činjenica da je Egipat početkom osamdesetih proglasio nezakonitim posjedovanje neregistriranih starina i njihov izvoz bez državnog odobrenja. Tako je kodeks dospio na crnu burzu antikviteta – u onaj svijet o kojem se inače snimaju filmovi s Humphreyjem Bogartom. Vlasnici su bili u paradoksalnoj situaciji: imali su nešto iznimno vrijedno – o autentičnosti kodeksa nitko nije dvojio – a nisu to mogli prodati – jer oni kupci koji bi našli dovoljno novaca najčešće nisu spremni plaćati nešto nezakonito.

Tako je u limbu nelegalnosti, u potrazi za kupcem, kodeks proveo dobrih trideset godina, da bi izronio tek 2000, kad ga je na prodaju počela nuditi trgovkinja umjetninama Frieda Nussberger-Tchakos, egipatska Grkinja iz Züricha. No, kako i Švicarska zakonom zabranjuje prodaju ilegalnih antikviteta – i kako se Sveučilište Yale, nakon dugog premišljanja, nije odlučilo na kupnju – Nussberger-Tchakos kodeks je ustupila švicarskoj Zakladi za drevnu umjetnost Maecenas (zakladu je osnovao jedan švicarski odvjetnik). Ova je zaklada spomenutu paradoksalnu situaciju razriješila domišljato: ne prodajući fizički predmet, već njegov sadržaj. National Geographic platio je Zakladi Maecenas više od milijun dolara (uz postotak od vlastite zarade) za obnovu, te prava na prijevod i objavljivanje Judina evanđelja. Pritom “objavljivanje” uključuje članke u časopisima, TV dokumentarce, knjige... upravo je National Geographic omogućio znanstvenu analizu kodeksa: datiranje papirusa pomoću radioaktivnog ugljika, paleografsku provjeru i provjeru kemijskog sastava tinte; upravo je National Geographic sve faze analize i restauracije kodeksa popratio svojim uobičajeno atraktivnim fotografijama, kao i dinamičnim novinarstvom svojih članaka i dokumentaraca; upravo je National Geographic, napokon, cijelu senzaciju tempirao na tjedan prije Uskrsa – i prije pojavljivanja filmske verzije Da Vincijeva koda.

Paket aranžman

Prisjetimo se: razmišljali smo o utjecaju “tijela”, fizičkog predmeta, na jedan tekst; o tome kako se to tijelo mijenja; o tome koliko to tijelo oblikuju svi oni koji nisu autor teksta. Ono što smo kod Institucije Marka Marulića mogli tek naznačiti, kod Judinog evanđelja nepoznatog (!) gnostičkog autora okosnica je priče. Da, tekst je bitan – njegova religijska “eksplozivnost”, drugačiji stav prema Judi (sličan onome iz Borgesove priče), Isusov smijeh, konkurencija blagovijesti u borbi za dogmu – ali pikantnost, atraktivnost, boju osiguravaju druge stvari: najprije, jedinstvenost tijela – sedamnaest stoljeća starog rukopisa; potom, autoritet i resursi ustanove kao što je National Geographic Society, iskrzani i lomni papirusni listovi, komentari znanstvenika svih struka, kritičko izdanje i engleski prijevod (koji se mogu skinuti s interneta), milijuni dolara, pećine na rubu egipatske pustinje i obale Ciriškog jezera, termin lansiranja senzacije, sama mutna povijest posljednjih triju desetljeća kodeksa. Otkako se National Geographic uključio u igru, Judino evanđelje intenzivno oblikuje legija ljudi: urednici, prevodioci, pisci, izdavači, restauratori, kodikolozi, koptolozi, papirolozi, bibličari, scenaristi, fotografi, kamermani, čak i kemičari. Rezultat je – “prepakirano” djelo, kentaursko biće pola tekst – pola “medijski događaj”.

Zašto se tako nešto nije dogodilo s Institucijom Marka Marulića? Ponudit ću odgovor koji je namjerno pojednostavljen, poput svih provokacija. Tako je upravo zato što je Marko Marulić nacionalna ikona. Kao takav, određen je autorstvom – stvaralačkim darom, genijem – i pripadnošću hrvatskom narodu. No, u povijesti izdanja Institucije od 1506. do 1697. autor bi igrao samo epizodnu ulogu, budući da se pojavljuje tek na početku avantura knjige. “Pripadnost hrvatskom narodu,” pak, imala bi još minorniju rolu, budući da je uspjeh Institucije bio upravo u tome što je na internacionalnom jeziku (tada latinskom), u internacionalnom obliku – oslanjajući se na priče iz povijesti kršćanstva – obrađivala internacionalnu temu. To je kalibar National Geographica (kad bi se još samo u priči našlo nešto dovoljno neponovljivo); kalibar našeg “nacionala” Institucija premašuje.