Panoramski pogled na jednu privatnu biblioteku koji ujedno predstavlja i plediranje za re-aktualizaciju jugoslavenskoga kulturnog nasljeđa
Aleš Debeljak, Balkansko brvno : eseji o književnosti "jugoslavenske Atlantide", Fraktura, 2014..
Ako ćemo identitet tumačiti kao društveno potrebnu konvenciju koja se ostvaruje procesom razlikovanja i grupiranja, procesom samoprepoznavanja i pozicioniranja unutar mreže odnosa, kako bi se taj nikad završivi proces, paradoksalno, u jednom momentu ukrutio u statičnu sliku “pretpostavljanog ja” i u “vremenom proizvedenu iluziju” na kojoj se gradi tobože koherentna i monolitna slika subjekta ne bi li si time konstruirao (samo)poštujući oslonac za učinkovito društveno i psihološko djelovanje, onda bi takva kategorična identifikacija s kulturom bivšega poretka predstavljala kontraproduktivno učahurivanje, tvrdoglavo isključivanje iz realiteta, zatvaranje u “aktivnu fikciju” ili, kako zapisuje Fredric Jameson, inzistiranje na “imaginarnoj enklavi u stvarnom društvenom prostoru”. Ključno pitanje takvog načina identifikacije jest ono Kaufmannovo: “Kako neko kretanje (iznalaženje sebe) može biti potaknuto svojom suprotnošću, naime fiksacijom (slikom o sebi)?”, odmah dajući i odgovor: identitet subjektu daje smisao u smislu značenja, kao i u smislu smjera.
Zabavni park retromanije Čak i ako građenje identitetskoga uporišta iz zaliha prošlosti i kulturne memorije, sjećanja i osobne povijesti nije sporno, može se činiti spornim što se u navedenoj situaciji ne poseže za bilo kojim identitetskim izvorištem iz povijesnoga i kulturnomemorijskoga repertoara, nego za točno određenim, za onim koji predstavlja “problematičnu prošlost” iz perspektive legitimirajućeg identiteta koji – navodi Castells – “uvode dominantne društvene institucije kako bi proširile i racionalizirale svoju dominaciju u odnosu prema društvenim akterima”.
Fredric Jameson također će zaključiti da je djelo koje nominalno pripada tzv. nostalgičarskom žanru uvijek pisano for the present, tj. da u takvom djelu “bolja prošlost” predstavlja dislocirano mjesto kritiziranja manjkave sadašnjosti, baš kao što se u distopijskom žanru negativno radikaliziranim obilježjima današnjice sadašnjost kritizira iz budućnosti. Primjerice, kada su Dubravka Ugrešić i Slavenka Drakulić 1990-ih pisale eseje o epizodama iz jugoslavenske svakodnevice, tada je prvi val političkih i ideoloških strasti u takvim tekstovima nalazio pokušaj obnove Jugoslavije i subverzivno nepristajanje na sustav vrijednosti novoga poretka. No ti su eseji zapravo bili usmjereni protiv kulturnomemorijske cenzure, protiv negiranja jednoga evidentnoga i konstitutivnoga dijela mnogobrojnih biografija i intima, a također su detraumatizirali i emancipirali građane od autocenzure, kako se zbog iskustva “doživljenog socijalizma”, ne tako negativnog kako se proklamira, ne bi osjećali inferiorno u odnosu na kriterije novotražene podobnosti. Danas pak, kada Ana Tajder objavljuje Titoland, riječ je o jugonostalgičarskom štivu koje ciljano pogađa našu socijalnu osjetljivost u doba duboke gospodarske krize i sustavne tržišne okupacije društvenog dobra, pa piše o tome kako su u jugoslavenskom društvu svi imali dovoljno, kako je vladala opća sigurnost i harmonija, kako su se proizvodni viškovi sretne i radišne zajednice prelijevali u škole i vrtiće, a “tko je bio lijen, mogao je ostati lijen”.
Između toga, između “vještica iz Rija” i Ane Tajder, jugonostalgičarska tematika također je bila izdašno ispisivana for the present, ali ne radi kritike te naše vrle nove sadašnjosti, nego radi služenja kapitalističkoj eksploataciji koja je i putem tog žanra zdušno zajahala na lukrativnoj industriji sentimentalnog sjećanja. Nakon što je Goran Tribuson vieweghovskim humorom preradio mračno doba crvenih u sjajne zeznute godine čijim se ideologiziranostima smijemo kao frizurama, odjeći i drugim ludim modnim zabludama na starim fotografijama iz obiteljskog albuma, popkulturna industrija spretno je kooptirala debeli sloj sentimenta u kolektivu, kao i subverzivne potencijale “tabuiziranog” razdoblja, u benigni zabavni park retromanije.
Mjestimice prezaslađeno I Aleš Debeljak je u zbirci eseja Balkansko brvno deklarativno jugonostalgičan. S jedne strane on i danas u svome rukopisu živi jugoslavensku prošlost iz tvrdoglavo osobnih razloga: kako kaže, u tom razdoblju proživio je većinu životnog vijeka, uz to i najljepše godine. Međutim, Debeljak je svjestan kako je njegov paralelni svijet nepovratan i neobnovljiv. Na kraju krajeva, on niti ne zagovara povratak Jugoslavije, ali inzistira na bilježenju i javnom memoriranju tog dijela osobne i kulturne prošlosti ne samo usuprot zaboravu, niti zbog nekakve osobne sjete prema mladosti kao – kako bi rekao Kaufmann – “zlatnom dobu identitetskoga stvaralaštva”. Za Debeljaka su dekade njegova života provedenih u iskustvu jugoslavenske države i kulture nezanemarivi egzistencijalni, emocionalni i kulturni kapital kojeg se nije spreman olako odreći; važno je napomenuti kako Debeljak smatra kako bi i ostali eksjugoslavenski građani također trebali bez stida i zazora reintegrirati u svoj kulturno-identitetski konstrukt jugoslavensko kulturno nasljeđe jer ono nipošto nije, prikazuje kroz svoje eseje, nerespektabilno, posebice kada ga se vrednuje svjetskim mjerilima.
Charles Meir će napisati da je “nostalgija za memoriju što je i kič za umjetnost”, a Aleš Debeljak će doista u nekim osobnim, sentimentalno-romantičnim reminiscencijama i subjektivno idealiziranim slikama prošlosti mjestimično kod čitatelja izazvati grimasu kojom uobičajeno reagiramo nad prezaslađenom kriškom života, premda nije isključeno da će među manje kritičkim čitateljima autorove strategije nostalgije kao portret prošlosti “iskrivljen žudnjom” u evociranom repertoaru doista raznovrsnih (ne)relevantnih podataka djelovati egzotično i atraktivno, upotpunjujući već ionako izmistificiranu temu dosadašnjim radom uistinu produktivnog jugonostalgičarskoga žanra. Na čitatelju je da (ne) oprosti ta Debeljakova krajnje osobna, intimna “zastranjenja”.
Čitamo li pak Balkansko brvno Aleša Debeljaka prema Jamesonovom kriteriju for the present, onda je traganje za osnovama na kojima se gradi polemički dijalog između “ljepše prošlosti” i ovakve današnjice čitatelju unaprijed olakšano autorovim ekspliciranjem aktualizacijskih ključeva koji njegovo ukoričenje promoviraju u recentan doprinos današnjem repertoaru najzastupljenijih tema. Naime, Debeljak uspoređuje i odvaguje projekt Europske unije s (propalom) idejom jugoslavenske zajednice, poručujući da bi iskustvo raspada Jugoslavije trebalo Europskoj uniji predstavljati trajnu opomenu. Skeptičnost prema dugoročnoj održivosti ideje Europske unije Debeljak pak pronalazi u vrlo nedefiniranoj, labavoj i evidentno umjetno forsiranoj identitetskoj politici kao načinu okupljanja razlika i prevladavanju partikularnih sebičnosti u ime vrednota nadređene zajednice. U tom je smislu Balkansko brvno svojevrsni priručnik adresiran Europskoj uniji, ne samo kao kulturni zemljovid protiv zapadnih stereotipa o Balkanu, nego ponajprije u smislu politike održavanja heterogenosti u kompleksno konstruiranoj zajednici na modelu jugoslavenskog slučaja kojim se oprimjeruje kako se taj konstrukt gradio, održavao, nadograđivao i oplemenjivao pobratimstvom kulturne elite, ali i razgrađivao nacionalističkim interesima i drugim destrukcijama. Pri tome svakako treba napomenuti da je Debeljaku Jugoslavija bliža nego Europska unija: EU mu je birokratična i apstraktna, Jugoslavija je upisana u njegovo iskustvo u smislu da je praksu te ideje proživljavao kroz miješanja naroda i narodnosti i njihovih kultura, bilo u matičnoj Sloveniji, bilo putovanjima od Vardara do Triglava, osjećajući se u svakom dijelu tog prostora uglavnom kao kod kuće i percipirajući ih kao dio svojine. Ili čitajući književnike svoje “šire domovine” kao dio vlastite kulture.
Zatvaranje u birtije Naime, Debeljak ne može prežaliti gubitak “duhovne domovine”, odnosno kulturno osiromašivanje koje se dogodilo sužavanjem zemljopisnoga, a time i duhovnoga prostora na nacionalne granice, smatrajući da slovenska kultura baš i nije profitirala time što se provincijski zatvorila u samodopadnost nacionalističkog diskursa nauštrb bogatstva utjecaja kulturnih razlika iz drugih jugoslavenskih centara. To su teza, osjećaj i stav koje je iznio još delikatnih devedesetih u eseju “Sumrak idola”, ponovno uvrštenom i u Balkansko brvno, razrađujući ih portretima jugoslavenskih pisaca koji su nekada činili našu književnu scenu i pridonosili bogatstvu tadašnjega kulturnoga mozaika, dok danas nekima rezolutno predstavljaju bugarsku književnost. Pojednostavljeno rečeno, za Debeljaka je tragedija što više nema stimulativnih veza i međusobne kulturne poticajnosti između, primjerice, ljubljanskih, zagrebačkih, beogradskih, sarajevskih spisateljskih krugova, nego... Ha, za usporedbu, u hrvatskim okvirima, imamo ovaj klan protiv onoga, podijeljen po birtijama i po novinama u kojima se objavljuje, zapetljanosti u skučene provincijske čarke koje su relevantne koliko i kvartovski animoziteti, ali nas čine centrom u vlastitoj percepciji, dok kuriozitetni ulazak slovenskog ili srpskog noviteta u naše knjižarske izloge više nema snagu uzdrmati našu scenu u smislu da je se navede na preispitivanje i preslagivanje – valjda se ravnamo prema Houellebecqu ili Franzenu, a ne prema slovenskim i srpskim poslima. Hrvatski mediji ne prate ni vlastitu književnu scenu, no informirati o književnim relevantnostima iz susjedstva pretpostavljalo bi da su ti prostori još uvijek referentni, u najgoroj varijanti i konstitutivni resurs za duhovno oplođivanje našeg kulturnog identiteta.
Na takvu vrstu osiromašenja i provincijaliziranja misli Debeljak, čemu se može odgovoriti da nitko nije sprečavan da izabere i kroji si bilo koju osobnu imaginarnu ili duhovnu domovinu, od azijatske do američke, dok oni koji još duhovno egzistiraju u jugosferi svoju glad mogu zadovoljiti ponajprije na internetu i online komunikacijom, a potom i ostalim oblicima osobnog angažmana u regionalnoj komunikaciji. Međutim, Debeljak galerijom portreta jugoslavenskih književnika u Balkanskom brvnu dodatno teži naglasiti kako su neki od vodećih pisaca nacionalnih književnosti fundamentalno formirani književnim utjecajima iz susjedstva, odnosno kako korpus (i širina) tzv. jugoslavenske književnosti predstavlja relevantnu lektiru i krucijalan impuls u rafiniranju autorskoga senzibiliteta suvremenih, bivšejugoslavenskih, tzv. republičkih pisaca. Tko su ti jugoslavenski gurui (a to je, dakako, ponajprije i ponajviše Danilo Kiš), i tko su njihovi postjugoslavenski nasljednici/oponašatelji panoramski nam iz svoje privatne biblioteke prezentira Aleš Debeljak.