Jugoslavija – nadahnuće za deevoluciju

Brian Wilson Aldiss nagrađivani je pisac znanstvene fantastike – objavio je čak više od osamdesetak znanstvenofantastičnih romana i zbirki kratkih priča, antologija, pregleda drame. Na hrvatskom jeziku objavljeni su mu romani Prašuma (1996.) i Non-stop (2006.). Prema njegovim djelima snimljena su tri filma, među kojima je najpoznatiji Umjetna inteligencija Stevena Spielberga. Oxford – Ohrid prvo je hrvatsko i uopće izvanbritansko izdanje Aldissova putopisa o njegovu šestomjesečnom putovanju bivšom Jugoslavijom. Aldiss je na putovanje krenuo 1964., a svoj je putopis pod izvornim naslovom Cities and Stones objavio 1966. No zanimljivo je kako je tadašnji Turistički savez Jugoslavije, uz čiju je pomoć putovao, bio nezadovoljan engleskim izdanjem, pa ta knjiga nikad nije objavljena u Jugoslaviji.

Urednik hrvatskog izdanja Davor Šišović dobro obrazlaže razloge zašto je bilo važno objaviti ovu knjigu danas. Naime, uz već objavljene putopise (one Burtona, Yriartea i sličnih zapadnoevropskih putnika-pisaca), uvijek je zanimljivo upoznati novi pogled stranca i suočiti se s mogućim negativnim komentarima. Šišović naglašava da Aldiss zapravo piše ne toliko o državi koje više nema, koliko o krajevima i o ljudima. Treba također istaknuti da je knjiga dobila naziv Oxford – Ohrid iz razloga što njen već spomenuti izvorni naslov ne odražava istu sliku kao na engleskom, a Oxford – Ohrid je geslo koje je Aldiss imao ispisano na vratima svog automobila tijekom putovanja. U uvodu Aldiss ističe da je zemlju obradio regiju po regiju, uočava pritom kako moderna država želi izjednačiti razlike između regija, pretvoriti zemlju u činjenično i pravno jedinstvenu zemlju, ali, kako naglašava, ne šireći lažno jedinstvo upuštajući se u širenje propagande.

Razlike prema drugim socijalističkim državama

Aldiss želi govoriti o sadašnjosti, ali i o prošlosti zemlje koju odlikuju raznolika kulturna nasljeđa i stanovnici različita porijekla. U svom putopisu stoga povezuje priče iz prošlosti, zapažanja o običajima, ljudima, o urbanističkom i industrijskom razvoju. Primarna namjera bila je pružiti informacije onima koji namjeravaju posjetiti Jugoslaviju. Samim time knjiga je trebala biti lišena političkog aspekta, no Aldiss ne želi biti nepolitičan i smatra kako bi nepoznavanje i ignoriranje političkog i društvenog konteksta bilo pogrešno. Svjestan je da nije izučen politički promatrač i stoga se ponekad pita jesu li proturežimski osjećaji na koje je nailazio samo gunđanja ili pak ozbiljni simptomi, i kada je hvala komunizmu nešto više od ispraznosti apologije. Naime, kako je eksplicitno istaknuo – on dolazi iz carstva demokracije u svijet komunizma, jednostranaštva i čistki. I ta je dihotomija prisutna u komparacijama koje čini u svojim zapisima. Pritom je zanimljivo da on uviđa određene slobode u Jugoslaviji, koje taj socijalizam čine drukčijim od ostalih istočnoslavenskih socijalističkih država. A sve to pak čini kako bi objasnio misterij te zemlje – u tome se i očituje određena plošnost i egzotizacija Drugog na koju je upozorio i pisac pogovora Milan Rakovac.

U svom putopisu Aldiss želi govoriti o prirodnim odlikama, o faktima iz povijesti jugoslavenske države, o sadašnjem izgrađivanju zemlje. On kreće na put, zajedno sa suprugom, autocestom od Zagreba do Beograda, pritom opisuje prolaženje prostorom i upijanje atmosfere, osobito onda kad se zaustavljaju da popričaju s lokalnim stanovništvom. Već na početku putovanja naglašava i razliku prema drugim socijalističkih zemljama koje je posjetio, a koje se odlikuju krutim državnim uređenjem – posebno to dolazi do izražaja pri opisu praznika rada u Beogradu kada uočava mnogo više ležernosti nego u Rusiji. Ističe i spontanost ljudi na koju nije nailazio u susjednim glavnim gradovima. On i ismijava dodvoravanje Rusiji. npr. kad u Beogradu nailazi na hotel Moskva. Opisujući zgrade i hotele, uočava razlike u odnosu prema drugima, većinom europskim državama. U Srbiji ponajviše opisuje manastire i freske, spomenike, navodi podatke iz prošlosti, ponekad čak i odveć smjelo, kao da je historičar, naglašava važnost pojedinih događaja. Kule i spomenici zapravo su povod za pričanje o prošlosti, za spominjanje legendi i putovanja nekih putnika iz prošlih razdoblja.

On piše i o radu u tvornicama i rudnicima, te naglašava idealizam ljudi koji rade u industriji. U razgovorima s ljudima, tijekom putovanja, opaža da oni iscrpno govore o imperijalističkoj prošlosti. A zapravo, dok putuje, uočava kako je sadašnjost zagušena prošlošću, jer se osjećaju razni povijesni utjecaji, ali i zanos u obnavljanju zemlje.

Republiku u obliku bumeranga

Hrvatsku opisuje kao zemlju Hrvata, južnoslavensku republiku u obliku bumeranga, čiji se teritorij pruža niz obalu i Dalmaciju. I u Zagrebu osjeća “zadah prošlosti”, jer vrijeme, ističe, kao da je zamrznulo njegovu živost. Zanimljivo je da, promatrajući kako se slave katolički običaji, procjenjuje važnost vjere u Hrvatskoj. I već tada, baš zato što je razgovarao s ljudima, vidi različite poglede na povijest kod Hrvata i kod Srba, predrasude koji imaju jedni o drugima. A kad pak kreće u opisivanje manjih mjesta, motivacija je vezana za to da mu to mjesto ili zvuči nekako čarobno već samim svojim imenom, pa ga to potakne na opisivanje, ili ga spominje zato što ono neće uopće biti spomenuto ni u jednom vodiču. Dok u Zagrebu opisuje načine školovanja i rad Zagreb filma, u Bosni se zadržava na opisu nošnji, sajmova, narodnih običaja, džamija, dvoraca i minareta. Posebno ovi potonji u njemu signaliziraju da se nalazi u, kako naglašava, doista drukčijem svijetu. Uz Bosnu veže i veliku najtopliju dobrodošlicu, Bosna mu se čini kao zemlja koja se gega u sadašnjosti i gleda prema Zapadu. No zanimljivo je kako uočava da je barem u toj republici zaustavljeno namjerno uništavanje prošlosti koje je započeto u strogoj, novoj Jugoslaviji u godinama neposredno nakon rata (tu posebno misli na ostatke Osmanskog Carstva). On opisuje crkve i sinagoge i džamije, i tako nastoji prikazati vjersku toleranciju. Kad mu pak ljudi sa zanosom govore o Titovom socijalizmu, on će pomalo ironično dodati kako oni zaboravljaju na stranu pomoć koju njihova zemlja dobiva, pa stoga stvara prividno paradoksalni zaključak da su Slaveni rođeni neovisni, da su svoju neovisnost postigli, ali im je ona ujedno bila nametnuta.

Aldiss, kad piše o prošlosti, ističe kako se prošlost Jugoslavije donedavno sastojala od krvoprolića i ugnjetavanja, pritom podosta opisuje nekadašnje narodno junaštvo, razne junačke pjesme. Iznimno su važna njegova zapažanja o “muževnom duhu koji još obitava pod sjajem sunca”, a time indicira, kako je lijepo naglasio Rakovac, muževnost i junaštvo na kojima su odgajane generacije, a koji su itekako povezani s ratnom prošlošću zemlje kojom putuje. U samom uvodu, Aldiss čak ustvrđuje kako ženski rod nije primjeren duhu Jugoslavije, jer je to “gruba, muška zemlja”.

Aldiss daje više prostora prošlosti, nego priči o tvornicama i svijetloj budućnosti o kojima mu najčešće pričaju njegovi sugovornici. I to je sasvim očit razlog zašto knjiga nije bila po volji ondašnjim strukturama. Kad pak putuje Crnom Gorom, ocrtava brzo neka mjesta koja mu se čine slična, kad pak putuje obalom, treba reći da iznimno dojmljivo, pomalo sarkastično, opisuje navike turista, ograđuje se od njihova načina odmaranja na obali – u odnosu na njih sebe određuje kao prognanika na putu. I upravo na obali, okružen turistima, shvaća da su se između njih kao putnika i Jugoslavena, nametnuli turisti, i zato osjeća sasvim drukčije mjerenje vremena. Tad pak ustvrđuje da su se morali prilagoditi vremenu europskih posjetitelja, pa stoga više nisu bili usklađeni s Jugoslavijom. Tad shvaća da se želi vratiti kući, napustiti Split.

Samodostatnost Jugoslavena

Na kraju prolazi Slovenijom, uočava osobine koje Slovence razlikuju od ostalih naroda, iznosi zapažanja o geologiji, planinama, praznovjerjima… Na kraju putovanja, ostaje mu dojam kako je zapravo Jugoslavija malen svijet u kojemu ljude i ne zanima neki drugi kraj – time implicitno naglašava samodostatnost njezinih stanovnika. Zaključak koji je istaknuo na početku jest da je riječ o neobičnoj i fascinantnoj zemlji. Ali i način na koji piše Aldiss je fascinantan; on se sjajno kreće raznim diskursima – historijskim, putopisnim, književnim. Izmjenjivanje objektiviziranih i krajnje metaforičkih dijelova, rekla bih, osnovna je karakteristika njegova stila. Ponekad je njegov zanos tako jak da pri opisivanju pribjegava hipertrofiji – izdvojila bih jednu vrlo simpatičnu, npr. da Sarajevo ima bezbroj džamija (točnije sedamdesetak).

Na kraju, treba svakako spomenuti da je posebno zanimljivo na kraju knjige to da nalazimo autorove pokušaje da Britancima rasvijetli mistiku južnoslavenskih čudnih slova u Bilješci o izgovoru ili pak nastojanja da u Glosariju budućeg namjernika opremi objašnjenjima nekih neobičnih pojmova kao što su npr. ćevapčić, džezva, gulaš. Nalazimo i popis literature kojom se Aldiss koristio, te na kraju, kazalo imena i pojmova. Važno je spomenuti da su mu pomogli i brojni sugovornici, uz tzv. obične ljude, i stručnjaci kao što su poznati putnik Tibor Sekelj i profesor Vukanović.

Treba napomenuti kako je među literaturom posebno važna knjiga Lovetta Edwardsa Introduction to Yugoslavia, te važna knjiga Rebecce West Crno jagnje, sivi soko koja je imala sličnu sudbinu kao Aldissov putopis. West je također putovala po Jugoslaviji sa svojim mužem i sinom, a prije toga je godinama skupljala znanje, pa stoga nije ni čudno da je njena knjiga jedna od ponajboljih knjiga o prostoru Jugoslavije. Knjiga se pojavila 1941. i 1942. u dva dijela s više od 1300 stranicaa, kad je rat je već bjesnio na tim prostorima. Ta je knjiga nastala u suradnji s Anicom Savić Rebac, koja je bila pjesnikinja i klasični filolog. Ona je bila izvrsna poznavateljica antropologije Balkana koju je izvorno povezivala s antikom. S njom je West razgovarala o balkanskim mitovima, a pritom je došla i do svog mita koji je postao naslov njezine knjige – Crno jagnje i sivi sokol označavaju nevinu žrtvu i herojski mentalitet Balkana, kombinaciju koja uporno ponavlja krug ratova i netolerancije. Treba istaknuti da je ovo djelo, baš poput Aldissova, doživjelo sličnu sudbinu – nije prevedeno zbog nerazumljive kratkoumnosti jugoslavenskih poslijeratnih ideoloških kontrolora. Naime, osakaćeni prijevod na jedva 400 stranica Nikole Koljevića, koji je tijekom devedesetih bio jedan od najvećih srpskih nacionalista, pažljivo izbjegava sve najvažnije dijelove Rebeccina tumačenja nasilja na Balkanu i inzistira samo na divljenju srpskoj kulturi. Očito je da pogledi kritičnih stranaca koji nisu tek turisti nisu dobrodošli državnim strukturama. I stoga nam može biti žao, kako uočava Milan Rakovac, da ovu iznimnu knjigu nismo mogli čitati kad je napisana, ili barem 1971. ili 1991., jer pruža sjajan uvid u jedno razdoblje naše povijesti, gotovo indicirajući zbivanja u burnim devedesetim godinama. A Davor Šišović postavio je također zanimljivo pitanje – o nadahnućima koja je sredinom šezdesetih godina prošlog stoljeća mogao izvući ovaj autor znanstvenofantastičnih romana iz ovih putovanja. Naime, ističe Šišović, jedna od omiljenih Aldissovih tema je deevolucija, nazadak čovječanstva u dalekoj budućnosti. Znajući što se kod nas i u neposrednom susjedstvu zbivalo u posljednjih petnaestak godina, pomislili bismo da se nadahnuće za takve teme jednostavno nudi, no Aldiss je ovuda putovao znatno prije…