Juliet Jacques napisala je priču o izlasku iz ormara koju je iskusio svatko tko je morao potvrđivati svoj identitet drugima
Prvi put sam susrela Juliet Jacques kod video instalacije u crkvi u Bethnal Greenu u Istočnom Londonu. Sjedile smo na crkvenim klupama te mi je rekla da radi na prijedlogu za memoare o transrodnom življenju, na temelju njene kolumne za The Guardian, “Transrodno putovanje”, a koji bi pratili njezina iskustva s operacijom promjene spola preko čitanja Julie Serano, rubova kvir scene u Manchesteru i Brightonu, kupovine odjeće od humanitarnih organizacije i neuspjelih audicija za TV emisije. Pričale smo o pisanju sebe i kako nikada nećemo biti Hélène Cixous.
Do ovoga trena Juliet je napisala svoju knjigu nazvanu Trans. Željela sam razgovarati o ambivalentnim osjećajima činjenja osobnog javnim, te što to znači uspostaviti platformu za trans pitanja kad se identificiraš kao autsajder. Željela sam započeti s paradoksom da, nakon što je provela pet godina javno pišući o svojem identitetu, Juliet sada uopće nije htjela pisati ili govoriti o samoj sebi.
Rekla si da si se iscrpila u procesu pisanja Transa. U razgovoru sa Sheilom Heti koja čini knjigin epilog, čak govoriš da si se “kanibalizirala” – pomalo nasilna ideja?
Iscrpljena je prava riječ. Ne možeš se hraniti prvenstveno samim sobom i dobiti dovoljno energije za život, to će uvijek biti kontraproduktivno. Proces pisanja o samome sebi prazni i ide pod ruku sa cijelim skupom anksioznosti, poput: kako će ovo utjecati na moje osobne odnose? Paradigma koja oblikuje tradicionalne transseksualne memoare – što je bilo neizbježno u mojim kolumnama za Guardian – bila je potreba za tranzicijom unatoč riziku od gubljenja bliskih članova obitelji, prijatelja, ljubavnika, poslova, socijalne sigurnosti. Prolazeći kroz proces tranzicije iskusila sam sve te brige i potom, dok sam pisala o izlaženju iz ormara ljudima koji su mi bliski, ponovno sam se našla pred istim tim anksioznostima. Usprkos svemu tome, na nekoj razini sam na kraju osjećala egzistencijalnu potrebu da to jednostavno učinim.
Pisanje o samome sebi također može biti terapeutsko, u smislu obračunavanja s prošlim iskustvima – ali je očito da je pisanje dnevnika drugačije od rada na konstrukciji memoara. U kojem si trenutku počela pisati koristeći se time da bi shvatila stvari?
Pisala sam dnevnik proteklih šest ili sedam godina. Te sam dnevnike koristila u pisanju memoara, ali nisam uživala u ponovnom čitanju. Primjerice, 2006. godine bila sam mentalno bolesna, imala sam manji živčani slom – a dnevnik je zapis o godini na koncu koje sam započela s psihoterapijom. Dnevnici su mi služili kako bih “proradila” svoju psihozu, ali se čini da su je zapravo produbili. Nedavno sam napisala tekst za granta.com o Hollisu Framptonu (zbog nostalgije) i procesu pisanja dnevnika, i kao što sam ondje napisala, moji dnevnici ionako nisu uvijek bili pouzdani.
Kako si prošla kroz rekonstruiranje momenata iz svog života koji su bili iskrivljeni ili već izmijenjeni sjećanjem u priču koju se može ispripovijedati?
U prvom sam se nacrtu pokušala odnositi prema svakom poglavlju kao prema veoma dugom eseju sastavljenom od ugrubo sređenih bilježaka. Nije funkcioniralo – ton je bio previše žurnalistički i – možda zato što sam imala dojam da varam ili nešto slično – nisam pričala ni skime o svojim memoarima, a za koga sam mogla misliti da je osoba od povjerenja. To je značilo da nisam uspostavila distancu, da se nisam mogla uvući pod kožu ničega.
U drugom sam nacrtu izgradila narativ koristeći tehniku za pisanje filmskog scenarija te sam razgovarala s prijateljima ne bih li pronašla anegdote koje sam zaboravila. Izradila sam dramsku strukturu kako bih doprla do mogućih ključnih dijelova narativa. Isprva mi se to činilo otrcanim, ali sam onda shvatila da se mogu poigrati time: neki su od tih trenutaka bili dramatični, drugi refleksivni. Za sve one trenutke kad bih nastojala proći za ženu na ulici, kad bi me ljudi zlostavljali i kad bih bila zatvorena u svom svijetu, pokušala sam vući inspiraciju iz britanskih neomodernističkih romana smještenih u glavi protagonista.
K tome sam naprosto morala pronaći početak. Nije valjalo započeti s mojim djetinjstvom jer bi to bili svi oni stari klišeji, poput “Znala sam da sam drugačija još dok sam bila dijete” i tome slično. To ne znači da se to ne odnosi na mene i na druge ljude, nego da mi je formulacija jednostavno dosadila. Tako da sam odlučila započeti s operacijom. Mislim da sam time dobila više osjećaja sebe. Dodatni sloj – pisala sam i objavljivala ta iskustva kako su se događala – implicitan je u formi, u tome da je to poglavlje uzeto izravno iz mojih kolumni. Određena “bezličnost” – kako nisam mogla biti “ja” (u bilo kojem smislu te riječi) kao dijete – postala je zanimljiva za istraživanje kasnije.
Knjiga mi je objasnila mnogo toga o disforiji koja često prati trans iskustvo – o tome kako netko spozna osjećaj sebe i svoje tijelo, primjerice – i kako si to prenijela bez jezika ili iskustva koji bi bili dostatni za shvaćanje toga, barem u početku. Za (cis) čitatelje koji nemaju pojma, Vaše vlastito upoznavanje sebe može pomoći da razumijete o čemu se radi.
Jedan od meni najdražih dijelova je onaj u kojemu piše o Internetu 1996.-1998.: odlazak na Ask Jeeves ili Alta Vistu i utipkavanje riječi “transvestit” ili “transseksualan”, pronalaženje primitivnih Geocities stranica i životnih priča drugih ljudi. Pronalazila bih te fotografije koje nisu bile fetišistički ili pornografski model toga kako bi trans tijelo trebalo izgledati; fotografije ljudi koji nisu uvijek stremili da savršeno “prođu” za željeni rod, ljudi koji su izgledali dobro, zadovoljni sami sobom. Nije to bilo veoma interaktivno – nije postojala vrsta razmjena koja se pojavila s blogiranjem i društvenim medijima. No u tom trenu nisam htjela komunicirati s drugima, htjela sam samo slušati.
U knjizi možete vidjeti kako sam pronašla taj jezik, kako kažeš, na putovanju koje je započelo na ranom Internetu i nastavilo se kroz underground klubove i akademske rodne studije – pisce poput Kate Bornstein, Leslie Feinberg, Viviane K. Namaste – kad sam otkrila ideju transrodnoga. U konačnici vidite da sam došla do točke samoznanja i tada knjiga ulazi u teritorij toga što bih mogla dati drugima pišući o svojim iskustvima.
U memoarima pišeš o “kružnoj borbi” – volji da prestaneš pisati o trans pitanjima, ali također o odgovornosti da nastaviš dalje.
Uvijek sam htjela da trans pitanja budu dio onoga o čemu pišem, od trena kad sam prihvatila i uvažila to kao dio svog identiteta; nisam htjela da to bude sve o čemu piše, ali nisam htjela ni izbrisati to iskustvo. Vrlo brzo su me sveli na tu nišu – tako funkcionira novinarstvo. Publika i urednici žele određenu stvar od tebe, i moraš reći određene stvari o tim temama iz osobnih i društvenih razloga, iz političkih razloga. Sada imam tu platformu i osjećala bih se neodgovornom kad je ne bih koristila za pisanje o trans pitanjima; a s druge strane opravdavam svoje pisanje o umjetnosti i književnosti kao obliku aktivizma, nastojanje da pokažem mladim trans ljudima da ne moraš pisati isključivo o svojem identitetu.
Misliš da je ovo kraj što se tiče otvaranja javnosti?
Apsolutno. Nemam više što reći o svojem životu. Sve mi se to doima kao okončanje same tranzicije. Na kraju knjige se javlja ta velika depresija koja je odražavala depresiju poslije operacije, mada nije bila tako ozbiljna. Osjećala sam se kao da sam konačno završila tranziciju i otišla dalje, iako je medicinska strana tranzicije završena tek prije dvije godine – i da, činilo mi se kao da je to kraj određenog tipa pisanja.
Nedavno sam razgovarala s teoretičarkom rodnih studija Clare Hemmings o njenom istraživanju aktivistkinje Emme Goldman i korespondenciji između Goldman i žene s kojom je imala aferu. Postoji mnogo pisama Goldman, ali malo njenih odgovora. Hemmings je pričala o potrebi za imaginacijom u pisanju seksualnih historija – tako da je učinila sljedeće: unutar tog historijsko-teorijskog istraživanja sama je napisala izgubljena pisma. Čini mi se kao da bi i ti mogla biti zainteresirana za ubiranje niti pravih osoba i zamišljanje njihovih priča kroz fikciju.
Aha, sviđa mi se taj pristup, zasnovan na povijesnom istraživanju, razgovorima i novinskim člancima; izvorno sam htjela pisati publicističku trans historiju Velike Britanije, ali sam uvidjela da postoji previše problema u odlučivanju koju bih definiciju transa trebala koristiti, ili koliko daleko u prošlost moram zagrabiti... povlačenje granice mi se doimalo previše sporno.
A s obzirom na to da je sav identitet isprepleten u procesu invencije, ako to učiniš dovoljno pametno, forma fikcije odražava ono što je bitno u cijeloj stvari. Izabrala sam ovaj citat iz Trans koji govori o odnosu prema vremenu: “Iznenada sam osjećala tu podjelu podjednako oštro kao i kada sam izašla iz ormara, istovremeno se osjećajući pubertetski i prerano ostarjelom, kao da sam postojala dvaput.”
Mislim da govorim o fotografiji sebe koju sam vidjela u Manchesteru 2004. godine na kojoj nosim ruž, imam maramu na glavu i nosim haljinu u stilu iz 1920-ih godina. Nekako sam zaboravila da je postojao taj neki međuperiod u kojemu sam se kretala – ne nužno s lakoćom, ali uporno – iz muškarca u ženu. Drugi aspekti tranzicije, poput mijenjanja imena, napravili su oštar rez u tome kako sam živjela, zbog čega sam se nekako osjećala kao da sam proživjela dva života. Vrlo su se čudne stvari dogodile mom osjećaju proživljenog vremena.
Mora da je čudno u smislu prisjećanja nekadašnjih iskustava – pogleda u prošlost i osjećaja razdvajanja.
Jedna od najčudnijih stvari koju sam morala obaviti je bila promjena imena kako je vrijeme prolazilo. Primjerice, nakon što sam izašla iz ormara i živjela kao Juliet, prijatelj kojeg sam poznavala otkad sam imala otprilike 15 godina pripovijedao nam je anegdotu o nečemu što se dogodilo prije nekoliko godina, pa je došao dio u kojemu se trebao referirati na mene u trećem licu. Pomislila sam, “Što će učiniti”, a on je rekao, “Oh, a Juliet je spavala i nisam je htio probuditi.” Činilo mi se pomalo čudnim čuti ga kako to govori, zato što to nije bila osoba s kojom je on tada mislio da provodi vrijeme. Ali da me autao, da je koristio moje stare zamjenice i ime, osjećala bih se još gore. Mnogo je tih trenutaka polagano dovelo do nelagodnog osjećaja podijeljenosti.
Uvijek sam mrzila kad bi me fotografirali. Ne postoji puno fotografija na kojima se nalazim, ne posjedujem kameru, čak ni na svom mobilnom telefonu. Ali još uvijek smatram da je slika, hvatanje jednog jedinog trenutka u trajanju, zanimljivo; poput ideja Henrija Bergsona o kreativnoj evoluciju, postepenom mijenjaju diskurza o sebi.
O još nečemu nisam razmišljala puno prije čitanja Trans – što je povezano s pretjerivanjem sa slikama “prije” i “poslije” u medijima o čemu pišeš, kao i o posljedičnom nijekanju prave tranzicije – a to je ideja prolaženja za ženu ne samo kao redukcija rodnog spektra, nego kao brisanje prošlih sebe. Pitala sam se jesi li iskusila negativne posljedice ostavljanja nekadašnje sebe u prošlosti.
To je bilo nešto što sam anticipirala i prije no što sam započela s tranzicijom. Kad sam imala 21 godinu, napisala sam kratku priču s naslovom “Marinina izmišljena prošlost” u kojoj supostoje dva narativa, svaki od njih smješten na drugu, zasebnu stranicu. Priča se odvijala na toj banalnoj srednjoklasnoj vrtnoj zabave onakve vrste na kakve su me vodili kao tinejdžerku, gdje bi stajao neki pasivno-agresivni tip koji bi ćaskao s nekom ženom. Pitao bi je niz osobnih pitanja, a ona bi se borila da iznjedri neke izmišljene odgovore. Na drugoj se strani nalazio njezin monolog u kojemu se preispitivala: kako da se nosim s tim pitanjima? Željela bih da me ostavi na miru, zna li on da sam trans ili ne, a ako zna, kakva se dinamika moći krije iza tih pitanja? Čini mi se zanimljivim da sam unaprijed predvidjela te poteškoće u doba kada nisam poznavala niti jednu trans osobu, kada sam izašla iz svoja četiri zida kao Juliet svega jedanput ili dvaput te sam imala malo izravnoga iskustva sa življenjem koje je prevazilazilo rodne obrasce.
Kad sam započela tranziciju, vrlo sam brzo morala iznjedriti stav o tome kako se osjećam u vezi toga mogu li ili ne proći za ženu. Na kraju sam odlučila da ću samo pokušavati proći za cis ženu kad je to pitanje osobne sigurnosti ili u kratkim izmjenama u javnosti. Osim u tim slučajevima, inače ću pokušati biti otvorena o tome tko sam. Radi se o uravnoteženju potrebe za otvorenošću i neprestanog osjećaja sebe s osobnom sigurnošću.
Na kraju knjige vlada osjećaj relativne lakoće. Ne znam u kojoj je mjeri to konstruirano ili u kojoj se mjeri to odnosi na to kako se osjećaš danas, ali ti ondje kažeš da ti na neki način nedostaje strujanje.
Da, nedostaje mi. Ta struktura koja se nadvija nad tranzicijom dala mi je smisao usmjerenosti i izliku da stavim ostale životne odluke na led. “Kraj knjige” je bio antiklimaktičan; kraj je podrazumijevao zamjenu jednog skupa problema novima.
Još uvijek postoji život s kojim se moraš nositi. Sljedeća razina osnovnih potreba.
Da, to je hijerahija potreba.
Na posljednjim stranicama vlada shrvajuća prozaičnost.
Prozaičnost je bila apsolutno nužna. Radila sam u bolnici Charing Cross, a klinika je bila preko puta ulice. Taj osjećaj svraćanja u ured nakon posljednjeg termina u rodnoj klinici... Osjećala sam kao da trebam slaviti, da bih zatim shvatila da je jedina mogućnost uistinu razočaravajući obrok u pubu koji nimalo nije priličio toj prilici. Što bih mogla jesti sama samcata, u praznom pubu u kojem svira Aerosmith, a što bi se moglo porediti s konačnim završetkom tog cjelokupnog procesa? Ispostavilo se da to ipak nisu bili pohani halumi sir i salsa.
Objavljeno u BOMB Magazine.
S engleskog prevela Marija Ćaćić.